Škripari su bili križari koji su 1945. godine odbijali priznati novu vlast i nastavili su se boriti svojim posebnim gerilskim načinom nekoliko godina iza toga. Bili su problem tadašnjoj komunističkoj vlasti. Njihova prebivališta i skrovišta bila su u kamenjaru, u takozvanim škripinama pa su po tome i dobili ime.
Godinama je poistovjećivanje s Škriparima značilo imati posla s policijom, riskiranje batina i zatvora. U spomen na njih, širokobriješki navijači se poistovjećuju s njima i svojoj navijačkoj skupini daju ime po njima.
Kada se govori o škriparima na Mosoru, oni su bili sinovi Hercegovine, katolici i Hrvati, koji su mučki, bez suđenja, ubijeni 18. 9. 1946. godine; dakle, više od godinu dana nakon što je Drugi svjetski rat završio.
Riječ je, stoga, o klasičnom zločinu za koji još nitko nije ni procesuiran ni osuđen. O škriparima se nije smjelo ni moglo javno govoriti sve do početka 1990-tih. Od tada se redovito za njih i sve ubijene škripare služi sv. Misa na Mosoru u nedjelju najbližu danu njihove pogibije. Njima u spomen podignuto je na mjestu pogibije i obilježje s njihovim imenima, križem i hrvatskim grbom, te zavjetna kapelica.
Na mjestu ubojstva stoji spomen ploča s uklesanim imenima desetorice hrvatskih domoljuba koji se nisu htjeli predati partizanima do u jesen 1946. godine, kada ih je jugoslavenska Udba na prevaru ubila.
Imena stradalih hrvatskih branitelja su: Marijofil Mandić (Š. Brijeg), Zlatko Ćavar (Oklaji), Jure Zovko (Oklaji), Bože Hrkać (Mokro), Jakiša Alpeza (Ledinac), Vidak Prskalo (Mokro), Veselko Rezić (D. Crnač), Ivan Jurčić (Ružići), Ivan Kolobarić (Mamići), Ivan Katura (Višnjica).