Godine 1847. hrvatski je postao službeni jezik u javnoj uporabi. Ivan Kukuljević Sakcinski na zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe.
Od Ljudevita Gaja i njegove Kratke osnove horvatsko – slavonskog pravopisanja iz 1831. godine pa sve do 1847. godine, vodila se žestoka borba za hrvatski jezik i sva hrvatska državna prava, piše narod.hr
Sabor je Kukuljevićev prijedlog razmotrio i u konačnici progalsio hrvatski jezik službenim u javnoj uprabii.
Tako je ova pobjeda hrvatskoga jezika bila plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskom i zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.
Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati.
Donosimo i dio Kukuljevićevog govora na zasjedanju Hrvatskog sabora, 2. svibnja 1843. godine kada je prvi put neki zastupnik u Hrvatskom saboru govorio na hrvatskom jeziku:
“Mi naš jezik čuvamo još uvek samo za družinu i za naše kmetove. U občinski život i u poslove uveli smo u onih još barbarskih vremenah, kad su na celom svetu jedini jezik latinski za izobraženi i izdelani daržali, taj jezik; u družtveni život i familiu našu uvuko se je s vremenom jezik nemački i promenio našu prirodjenu narav i način mišljenja otacah naših; u Primorju pako učinio je isto jezik talianski. Šta smo mi stigli po tom, nego to: da smo se odtudjili sami sebi, da smo se odcepili od susedne jednorodne bratje naše, i da mnogi od naroda našega niti neznaju od kojega su naroda i koji puci po rodu, po karvi, i po jeziku k nama spadaju!
Mi gledamo svaki dan, kako domovina naša sve dublje i dublje propada, kao imanje one detce, koja pod više tutorah stoje, svaki od ovih tutorah stavi si nešta u žep, svaki si nešta prisvoji, najposle neće ostati detci ništa.
Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. ”