Blizanci Željko i Davor Glasnović, rođeni su 24. veljače 1954. godine u Zagrebu. Kao dvogodišnjaci Glasnovići s obitelji sele u Kanadu.
Nakon petogodišnje službe u kanadskoj vojsci Željko Glasnović prelazi u Legiju stranaca u kojoj se zadržava godinu dana.
Krajem lipnja 1991. kada se pukovnija Legije stranaca, u kojoj je bio Glasnović vratila iz Zaljevskog rata, namjeravao se odmoriti od sedmomjesečnog rata prije nego ga pošalju u neku drugu vojnu misiju.
Dok je razmišljao kako će provesti slobodne dane, na vijestima je ugledao gorući tenk u Sloveniji i istog trenutka odlučio napustiti Legiju stranaca i odlazi u Domovinu iz koje je otišao kao beba. U Hrvatsku dolazi u kolovozu 1991. godine i priključuje se Zboru narodne garde.
Vodio je borbena djelovanja u Lici, ratovao je na Južnom bojištu. Nakon pada Vukovara prelazi po zapovjedi u Tomislavgrad, u Bosnu i Hercegovinu, gdje je trebalo obučavati nove postrojbe.
Pri samom kraju ’91. godine priključen je bojni Zrinski s kojom sudjeluje u borbama na Kupresu u travnju 1992. gdje je dobio je metak pored srca i biva teže ranjen.
Prepričava se kako je suborcima tada rekao „ostavite mi jednu bombu za mene i četnike a vi se izvlačite“. Izvukli su ga preko snijegom zametenih planina preko Bugojna do franjevačkog samostana na Šćitu u Rami.
Odatle je prebačen u Split. Dva mjeseca bio je izvan stroja. Pobjegao je iz bolnice u Splitu i ponovno se vratio na kupreško ratište. U listopadu 1992. preuzima brigadu HVO-a Kralj Tomislav.
Radi uvođenja discipline i odgovornosti, po uzoru na Legiju stranaca, Željko Glasnović imao je „muške“ metode u postrojbama koje je obučavao. „Dao sam na znanje, ako će se sa mnom igrati da neće biti milosti“, rekao je tada Glasnović pojašnjavajući da se to odnosilo na kritiku, „peglanje“ onih koji su kršili pravila i nisu se vojnički ponašali i to pred cijelom postrojbom. U njegovoj brigadi u Tomislavgradu bilo je i oko 500 Muslimana.
Kada je počeo hrvatsko-muslimanski sukob u BiH, oni su razoružani, Glasnović je tada bio na rubu suza, ali nikome se ništa nije dogodilo.
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma postaje zapovjednik Prve gardijske brigade HVO-a, legendarnih Bušića, s kojom u operaciji Cincar oslobođa Kupres. U svibnju 1994. smijenjen je s tog položaja te postaje zapovjednik Zbornog područja Tomislavgrad.
Nakon “Oluje” bio je zapovjednik HVO-a u sklopu Hrvatskih snaga (HV i HVO) kojima je zapovijedao general Ante Gotovina prilikom operacija oslobađanja okupiranih dijelova BiH.
Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je završio rat u BiH, postaje programski menager za program vojne stabilizacije u Sarajevu. Potom je godinu dana bio zapovjednik Hrvatskog gardijskog zbora.
Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić umirovio ga je 2000. godine nakon pisma dvanaestorice generala koji su tražili prestanak blaćenja Domovinskog rata. Željko Glasnović ima karizmu i uživa veliki ugled pogotovo među svojim bivšim vojnicima koji svjedoče kako je kao zapovjednik išao u izviđanja, u diverzantske akcije te ga drže „živom legendom“.
Zaslužio je naslov jednog od najpoznatijih hrvatskih generala:
– 01.08.1991. – prijava i ulazak u ZNG – Specijalne postrojbe GS HV – Bojna “Zrinski”
– do kraja Domovinskog rata sudjeluje u borbenim djelovanjima na raznim bojišnicama (Lika, Južno bojište …), na raznim dužnostima (zapovjednik borbenih postrojbi, od voda, do gardijske brigade, zbornog područja i snaga HVO-a u završnim borbenim operacijama rata u BiH.)
– Dolazak u BiH u veljači 1992. – Zapovjednik obrane općine Tomislavgrad-10.04.92. – ranjen na Kupreškom bojištu.
– Zamjenik zapovjednika brigade Kralj Tomislav od kraja Srpnja ’92.g.
– Od 28.10.92.g. do 21.01.93., zapovjednik brigade Kralj Tomislavgrad
– zapovjednik 1. gardijske brigade HVO-a (ABB) do 19.05.1995.g.
Po zapovjedi Zapovjednika HS (HVO i HV) gen. Bojnika A. Gotovine, brigadir Željko Glasnović (ZP Tomislavgrad) zapovijeda postrojbama HVO-a u sljedećim oblicima:
– IZPM Šuica 19.05.95.g., OG Vrba 31.07.95.g.-16.08.95.g., OG Sjever 16.08.95.g.-17.09.95.g., OG Istok 17.09.95-do potpisivanja Daytonskog Sporazuma.
Od 01.08.1996. – Manager Programa vojne stabilizacije hrvatske strane u F BiH
– Zapovjednik Zbora HVO (hrvatska vojna komponenta u VF)
– Zapovjednik Zapovjedništva za obuku i doktrinu VF
– Čin – general-bojnik HV-a – djelatni (promaknuće 11.01.1997.g.)
Odličja i medalje:
– Spomenica Domovinskog rata
– Spomenica domovinske zahvalnosti
– Red hrvatskog trolista
– Red hrvatskog križa
– Red Nikole Šubića Zrinskog
– Red Bana Jelačića
– Medalja za iznimne pothvate (dva puta)
– Medalja Ljeto ’95
– Medalja Oluja