Pratite nas

Povijesnice

29. kolovoza 1941. – Nedićeva nacistička Srbija bila je prva zemlja u Europi s epitetom judenfrei

Objavljeno

na

Nacistička Srbija vrlo slabo se spominjala u jugoslavenskoj historiografiji, osobito u odnosu na istovremenu NDH. No, danas se zna da je Srbija u II. svjetskom ratu imala rasne zakone, progonila Srbe i Rome, te vjerno surađivala s nacistima i to gotovo bez bilo kakvog ozbiljnog otpora nacizmu!

Ono što se ne zna da je i nacistička Srbija imala izrazito velikosrpski karakter i da je to bio zapravo samo jedan modalitet genocidne velikosrpske ideje. Začuđuje način na koji se ta zloćudna i zločinačka ideja velikosrpstva prilagođava vremenu i ideologijama: monarhizmu, nacizmu, komunizmu, višestranačkom parlamentarizmu danas – što znači da hrvatski narod mora biti svjestan toga.

Dana 29. kolovoza 1941. predsjednik Vlade nacističke Srbije postao je službeno Milan Nedić, premda je neslužbeno to bio i ranije. Prije toga on je bio načelnik Generalštaba vojske Jugoslavije.

Danas je u svijetu razgolićena agresivnost i genocidnost velikosrpske ideje. U novije vrijeme više autora bavi se razotkrivanjem istine o velikoj Srbiji. Philip J. Cohen u knjizi Tajni rat Srbije razotkrio je antisemitizam i fašizaciju Srbije u vrijeme monarhofašističke Jugoslavije te kolaboraciju u Srbiji za vrijeme Nedićeva režima, piše matica.hr

Nedićeva nacistička Srbija – obrana genocidne Velike Srbije

Temu o Nedićevoj Srbiji obradila je i srpska autorica Olivera Milosavljević u knjizi Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941–1944. Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (hrvatski prijevod 2015) razotkriva sličnost „besmrtne velike Srbije“ i „tisućljetnoga Trećeg Reicha“, koji su radi čistoće Volka bili spremni likvidirati sve koji su narušavali tu čistoću. Sredstvo treba biti brutalna sila organizirane državne vlasti (Vasa Čubrilović, Isterivanje Arnauta, memorandum za Stojadinovićevu vladu iz 1937).

Obrana velike Srbije danas može biti samo povijesni negacionistički revizionizam utemeljen na lažima.

Nacistička Srbija – što ne znamo, a trebamo znati

Baveći se dokumentom Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. i drugim velikosrpskim dokumentima nesrpski analitičari zanemarili su energente koji održavaju tu zlokobnu ideju (uloga SPC povezane s državom, mit kao most među generacijama, mitološki sloj društvene svijesti u Srba). Energenti velike Srbije bili su i još su srpski konstitutivni državotvorni mitovi poput mita o Kosovu i mita o preobraćenjima koji su u 19. stoljeću veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu („srbobranština“). Ta se skupina morala drugima, koji su ništavni u odnosu na Srbe (Hrvati i muslimani – „Turci“), osvetiti za počinjene i izmišljene nepravde i zauzeti njihova područja.

Mitovi su se pretvorili u odabranu narodnu traumu koja se mogla lako instrumentalizirati i izazvati agresivnost.

Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije. Kosovski mit i zavjet neki autori smatraju „vertikalom srpske povijesti“, ali u toj vertikali vidljiv je kontinuitet patologije transkulturnih prijenosa, posebno izražene u okrutnim motivima narodne epike. Socijalna psihologija upućuje da su srpski mitovi, a posebno kosovski, stvorili grupnu zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje, a utjecali su da se žrtveni jarci traže u vanjskoj skupini.

Da je kosovski zavjet živ, svjedoči činjenica da je zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo kako je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta.

Razotkrivanjem pogubnosti srpskih mitova bavili su se mnogi srpski autori (od Ilariona Ruvarca do suvremenih autora Miodraga Popovića, Ljubinke Trgovčević, Olge Zirojević, Bojana Aleksova), ali začudo njihov znanstveni revizionizam, koji izlazi iz okvira srbobranskoga negacionističkog revizionizma, ne zanima previše hrvatske znanstvenike.

Dugotrajnost velikosrpskog genocida – ideja stara 200 godina

Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom 19. stoljeća i nastavili između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912–1913. srpske su snage protjerivale „Turke“, a sela Albanaca pretvarana su u zgarišta. Usto su počinjena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoči Dimitrije Tucović.

U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podupirala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“ nova područja prema jugu i istoku, ali istodobno usmjerava pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama). Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije konstanta je srpske politike do kraja 20. stoljeća. Uoči Balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i trajna kao što je prirodno pravo božanskoga karaktera statično i nepromjenjivo. Ta Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima.

Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije.

Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske potkraj 20. stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Dalj, Borovo Selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici.

Nakon gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995. egzodus Srba, uz ignoriranje svega onoga što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem – ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006). Osim toga, velikosrbi su zabrinuti zbog tobožnjega sprečavanja katarze Hrvatima oslobađajućom presudom generalu Gotovini (Savo Štrbac), a na svoju katarzu i ne pomišljaju. Neka se velikosrbi podsjete evanđeoske poruke: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti! (Mt 7, 1-2).

Ideja Velike Srbija ima u svojoj biti ideju o nestanku i ništavnosti Hrvata

Ideja o velikoj Srbiji i ništavnosti drugih, posebno Hrvata, snažno se održavala u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tada jačao i srpski fašistički pokret kao potpora šestojanuarskoj diktaturi. Godine 1935. osnovan je jugoslavenski fašistički pokret Zbor pod vodstvom Dimitrija Ljotića, koji je izjavio da je Hitler oruđe Promisla Božjeg. Podržavanje nacizma u Srbiji bilo je snažno, a Zboru je prišla i vjerska organizacija Bogomoljci. Kada je Nedić došao na vlast 546 uglednih Srba potpisalo je Apel srpskom narodu s pozivom na lojalnost nacistima. Apel su potpisali neki velikodostojnici SPC i mnogi intelektualci.

Philip J. Cohen argumentirano tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine. U logor na Banjici, otvoren 5. srpnja 1941, dio zatočenika doveo je SS, a dio Srpska državna straža i Specijalna policija. Logor su u početku zajedno čuvali Gestapo i Srpska državna straža, a poslije samo posljednja. Liste za pogubljenje pisane su ćirilicom, a pripremali su ih Gestapo i Srpska policija. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže.

Danas srpski povjesničari (Olivera Milosavljević, Branka Prpa) razotkrivaju da je u četiri logora u Beogradu u Nedićevoj Srbiji ubijeno oko 80.000 ljudi.

U Jasenovcu, čija se povijest preispituje, stradalo je manje ljudi (nego u logorima Srbije op.)

Srpska pravoslavna Crkva teološki opravdavala progone Židova

Cohen ističe ulogu četnika, koji su cijeli Drugi svjetski rat bili instrument genocidne politike široko prihvaćene od intelektualnoga i političkog vodstva Srbije. Ta se politika protegnula i izvan granica Srbije. Cohen nadalje zaključuje da su četnici u želji da stvore veliku etnički čistu Srbiju prema nesrpskom stanovništvu postupali kao nacisti prema nearijevskom stanovništvu. Istodobno Nedić je nastojao od Berlina isposlovati stvaranje velike Srbije (što mu je bio prioritet) pod njemačkim pokroviteljstvom. No u susretu u rujnu 1943. Hitler nije dao Nediću nikakve ustupke. Cohen otkriva istinu o umiješanosti Srbije u Holokaustu.

Velik dio srpskoga društva sudjelovao u uništenju Židova.

Nedićeva vlada proglasila je židovsku imovinu vlasništvom srpske države. SPC je izjavila lojalnost okupatorskim i zemaljskim vlastima ne osuđujući zločine, a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevu režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević, 2006).

SPC je teološki opravdavala progon Židova, a zabranjen im je prijelaz na pravoslavlje.

Srpski negacionistički revizionizam već je potkraj rata počeo u tisku (Politika) opovrgavati srpsko sudjelovanje u kolaboraciji prijetvorno iskazujući dugotrajnu ljubav prema Židovima, a optužujući Hrvate za fašizam. U tom kontekstu u novije vrijeme pokrenuta je rehabilitacija četnika i Nedićeva režima, koji je tobože djelovao u interesu zaštite srpskoga naroda. Cohen smatra da je srpski povijesni revizionizam važan dio srpskoga puta prema nacionalnim ciljevima: teritorijalnom osvajanju i uklanjanju neželjenoga stanovništva.

Četnici i velikosrbi prešli u partizane i zauzeli vodeće pozicije u Jugoslaviji!

Pri kraju rata četnici su u velikome broju prišli partizanima, a ulaskom kompromitiranih srpskih političara u komunistički režim stvorena je srpska nadmoć u Jugoslaviji. Za razliku od Hrvatske u Srbiji nije proveden masovni aristocid pa se srpska inteligencija održala opredjeljujući se za dva tabora: onaj velikosrpski i onaj vrlo kvalitetan, koji čine analitičari „druge“ Srbije, sljednici Svetozara Markovića.

Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća prevladao je tabor velikosrpskih „ubojica za pisaćim stolom“, koji su poticali agresiju. Mržnju prema Hrvatima tada su snažno poticali srpski književnici, Srpska akademija znanosti i umetnosti (Memorandum iz 1986) i mediji te Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih u Jasenovcu i dr.). Vuk Drašković tada je, iskazujući koliko je velikosrbima važna uporabna vrijednost NDH i koliko su njome opsjednuti, određivao granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“.

„Druga“ Srbija odlučno je istupala protiv tadašnjega zlogukoga srpskoga nacionalizma. Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov. U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe, posebno SPC i SANU te ostalih intelektualaca u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije. Nažalost, slab je bio, a i dalje je slab, utjecaj „druge“ Srbije na srpsku nacionalnu memoriju i svijest, koje su u dugom trajanju kontaminirane velikosrpstvom i mitovima te se teško mire s bilo kakvim hrvatstvom.

(narod.hr/matica.hr)

 

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. veljače 1397. Križevci – Jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio

27. veljače 1397. – Krvavi Sabor u Križevcima

Velika hrvatsko-ugarska i turska vojska sukobile su se potkraj rujna 1396. u krvavoj bici kod Nikopolja. Glavninu kršćanskih snaga vodio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund, jedno krilo vojske Herman Celjski, a drugo hrvatski ban Stjepan Lacković.

Na današnji se dan, 27. veljače 1397. u Križevcima dogodio jedan od najstravičnijih pokolja u hrvatskoj povijesti.

Sabor u Križevcima na kojemu je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Žigmund Luksemburški okrutno i mučki pobio cvijet hrvatskog plemstva, među kojima je bio i tadašnji hrvatski ban Stjepan Lacković.

Nakon smrti kralja Bele IV. na ugarsko – hrvatskom prijestolju našli su se slabi vladari, što je dovodilo do prijestolnih borbi u koje su se počeli miješati i susjedi. Zemljom je zavladala feudalna anarhija, a moć hrvatskih velikaša toliko je narasla da su najmoćniji od njih, Šubići Bribirski, vladali poput samostalnih vladara.

Konačno će upravo oni na ugarsko – hrvatsko prijestolje dovesti novu dinastiju, napuljske Anžuvince. Između Anžuvinaca i hrvatskih plemića došlo je do sukoba jer ni hrvatski ali niti ugarski velikaši nisu bili zadovoljni načinom i dugogodišnjim apsolutističkim vladanjem Anžuvinaca.

Kako Ludovik I. nije imao muških potomaka, prije svoje smrti naredio je da ga na prijestolju naslijedi njegova kći Marija. Njoj je tada bilo 12 godina pa je vlast umjesto nje preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić, što je dovelo do novih sukoba oko vlasti.

Dio plemića kao što su hrvatski ban Stjepan Lacković, bosanski kralj Stjepan Tvrtko I., a osobito Hrvoje Vukčić Hrvatinić, podržavao je kraljice. Na čelu nezadovoljnika bili su braća Horvat i vranski prior Ivan od Palizne.

Kandidati za prijestolje uz kraljice Mariju i Elizabetu bili su i vojvoda Karlo Drački Anžuvinac kao i njegov sin Ladislav Napuljski, te Marijin zaručnik, a kasnije i suprug Žigmund Luksemburški, sin češkog kralja.

U građanskom ratu i sukobima oko prijestolja pobijedio je Žigmund, pogubivši tridesetak hrvatskih velikaša. Time je prva etapa protudvorskog pokreta, pobune hrvatskih i slavonskih velikaša protiv apsolutističke vladavine dvora, završena Žigmundovim uspjehom.

Osim borbi oko ugarsko – hrvatskog prijestolja, Hrvatskoj je počela prijetiti i nova opasnost – Turci Osmanlije. Kako bi popravio svoj ugled, Žigmund je skupio veliku vojsku i krenuo u pohod protiv Turaka, namjeravajući ih odbaciti s Balkana.

Godine 1396. kod grada Nikopolja u Bugarskoj Žigmund je doživio katastrofalan poraz. Jedva se uspio spasiti otplovivši na nekom brodiću niz Dunav u Crno More. U Hrvatskoj i Ugarskoj se nekoliko mjeseci nije znalo je li kralj preživio bitku.

Ta je neizvjesnost dala novi poticaj pobuni, jer je dio slavonskog i ugarskog plemstva počeo pristajati uz Ladislava. Kada se kralj Žigmund u veljači 1397. godine vratio u Hrvatsku preko Dubrovnika, sazvao je slavonsko plemstvo u Križevce, gdje se po običaju održavao sabor.

Na saboru u Križevcima sastale su se pristalice dviju protivničkih strana od kojih je jedna pristajala uz Žigmunda Luksemburškog, a druga uz Ladislava Napuljskog – njoj je vođa bio ban Stjepan Lacković.

Žigmund je dao pismeno jamstvo (saluus conductus) da se neće svetiti pobunjenicima i da im se neće dogoditi nikakvo zlo. Lacković je doista i povjerovao kraljevoj riječi, pa je sa svojim pristašama došao u Križevce. Posljednjih dana veljače 1397. godine započeo je sabor na kojem je bilo više pristaša kralja Žigmunda (oba bana, braća Kaniski, celjski grof Herman i dr.) koji su uglavnom pohitali pozdraviti kralja i gospodara. Isprva je sabor tekao u redu, ali je odjednom došlo do oštre svađe i međusobnih optužbi među stranama.

Kako su Lackovićeve čete ostale izvan grada, ohrabreni kraljevi pristaše počeli su spočitavati Lackoviću da je izdajica, jer je Turke domamio u svoju domovinu, dok su Lackovićevi privrženici Žigmunda optuživali za poraz kod Nikopolja. Svađa je konačno dovela do sukoba i krvoprolića u kojem su Žigmundovi pristaše izvukli mačeve i sasjekli Lackovića i njegove pristaše, među kojima je bio i Lackovićev sinovac Andrija. Nakon pokolja tijela ubijenih pobacana su kroz prozor sabornice. Krvoproliće se dogodilo u utorak 27. veljače 1397. godine, a u hrvatskoj povijesti taj događaj se naziva Krvavi sabor križevački.

Kada su Lackovićeve čete utaborene izvan grada saznale za ubojstvo svoga vođe, stali su ljutito jurišati na Križevce. No Žigmundovi su ljudi bacili truplo ubijenog Lackovića s visoke kule u gradske opkope te počeli dovikivati jurišajućim četama: “Manite se bijednici, što uludo ginete; zar ne vidite da se s dušom rastavio onaj za koga bi morali pograbiti oružje?!” Nakon toga umjesto da nastave jurišati, Lackovićeve čete su se u strahu razbježale svojim kućama.

Osim što se Žigmund bojao osvete Lackovićevih pristalica, posljedice “Krvavog sabora križevačkog” bile su ponovna razbuktavanja velikaških ustanaka u Hrvatskoj i Bosni, pogubljenje 170 bosanskih velikaša od strane Žigmunda i prodaja Dalmacije, koju je za 100 000 dukata Ladislav Napuljski dao Veneciji. Međutim, Žigmund je nakon 25 godina borbi uspio ojačati vlast i time konačno bio priznat za kralja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1994. ustrojen 1. Hrvatski gardijski zdrug

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. zapovijed o ustrojavanju 1. hrvatskoga gardijskog zbora združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama: osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko-ceremonijalnih radnji, ali i najelitniju postrojbu Hrvatske vojske, 1. hrvatski gardijski zdrug, piše HRT

Zdrug je osmišljen kao specijalna vojna postrojba za obavljanje posebnih i najsloženijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja Specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna “Zrinski”, a u njega su ušle i 8. lakojurišna brigada Vojne policije te Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske Bojna “Matija Vlačić”.

Zapovjednik zdruga, general Miljenko Filipović obuku je organizirao za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Unutar zdruga osim pješaštva, djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Dio zapovjedništva vojnička znanja stekao je u francuskoj Legiji stranaca pa su u obuci zdruga korištene metode te postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata, ponajprije na Commando tečajevima.

Istodobno zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama: Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez, od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik postrojbe Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni, pripadnici Zdruga uspješno su obavili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama, a visoki časnici zapadnih vojski bili su impresionirani viđenim tijekom brojnih posjeta.

Ipak 1. hrvatski gardijski zdrug neočekivano je ugašen u ožujku 2000. odlukom tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.

U medijima su prikazani kao „Tuđmanovi pretorijanci“, opasna postrojba spremna izvesti vojni udar na legalno izabranu vlast, čime se pokušala opravdati odluka o gašenju najelitnije i najprespektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari