Pratite nas

Povijesnice

30 godina od pada Berlinskog zida

Objavljeno

na

NATO obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida 9. studenoga 1989. Na komemoraciji u Berlinu kod Memorijalnog centra, na mjestu gdje još postoji dio zida koji podsjeća na vrijeme željezne zavjese, uz glavnog tajnika Jensa Stoltenberga i njemačkog veleposlanika Hans-Dietera Lucasa sudjelovat će stalni predstavnici zemalja pri NATO-u i članovi NATO-ove diplomatske, vojne i međunarodne zajednice.

Srušen u euforičnom raspoloženju u studenome 1989., Berlinski zid godinama je bio mučan simbol podjele Njemačke i obilježje sukoba između sovjetskog bloka i zapada.

Slijedi pet činjenica o betonskom bedemu koji je zapadni Berlin pretvorio u enklavu u istočnom bloku.

Armirani beton

Gradnja zida započela je 13. kolovoza 1961., svega nekoliko dana nakon što je tadašnji prvi čovjek DDR-a Walter Ulbricht obećao da “nitko nema namjeru graditi nekakav zid”.

Izgrađen je kako bi se zaustavio egzodus Nijemaca s istoka na zapad (tri milijuna ljudi od 1945. do 1961.). Ukupna mu je dužina bila 155 kilometara. Od toga su 43 kilometra zida presjekla Berlin u smjeru sjever-jug, a s još 112 kilometara grad je izoliran od ostatka DDR-a.

U većem dijelu zid se sastojao od 3,6 metara visokog armiranog betona s uglančanim cilindričnim vrhom kako bi se u startu obeshrabrili pokušaji penjanja preko njega.

Iza istočne strane zida bio je i brisani prostor, “pojas smrti”, koji je istočnonjemačkim stražarima omogućio nesmetanu liniju vatre na bjegunce u pokušaju približavanja zidu.

Najosvjetljeniji dio Berlina

Granicu je osiguravalo 7000 graničara koji su bili porazmješteni na 302 kontrolna tornja i 20 bunkera.

Ulične svjetiljke su postavljene na svakih 30 metara što je zid činilo najosvjetljenijim dijelom Berlina, u kontrastu s tamom u koju je uronio istočni Berlin.

Dodatno osiguranje činili su alarmi, jarci, bodljikava žica, uređaji za automatsku paljbu i neprestane patrole vojnika s psima.

U spomenutom brisanom prostoru, u koji nisu smjeli ni istočnonjemački vojnici, nemoguće je bilo sakriti tragove.

Checkpoint Charlie 

Kroz zid se moglo preko sedam službenih graničnih prijelaza. Najpoznatiji je svakako Checkpoint Charlie između današnjih četvrti Mitte i Kreuzberg.

On je bio poprište konfrontacije SAD-a i SSSR-a u listopadu 1961. kada su tenkovi i vojnici nekoliko sati bili u punoj pripravnosti pucati jedni na druge nakon prijepora oko slobode kretanja američkog diplomata Allana Lightnera.

Ondje je godinu poslije u kiši metaka život izgubio 18-godišnji zidar Peter Fechter koji je htio pobjeći sestri u Zapadni Berlin.

Tunel 57

U 28 godina postojanja zida bilo je mnogo pokušaja bijega na zapad, često fatalnih. Pretpostavlja se da je ondje između 1961. i 1989. stradalo 140 ljudi, ali točan broj nije poznat.

No, bilo je i mnogo uspješnih pokušaja. Najpoznatiji prolaz bio je “tunel 57”, nazvan tako jer je njime u listopadu 1964. na zapad pobjeglo 57 ljudi. Prokopali su ga studenti sa zapada, bio je dug 140 metara, počevši iz podruma napuštene pekarnice nedaleko od zapadne strane zida.

Jedan od najspektakularnijih bjegova na zapad je 1988. pošao za rukom istočnoberlinskoj obitelji koja je preko zida preletjela poljoprivrednim zrakoplovom,.

Inženjer elektronike Winfried Freudenberg nije bio te sreće. U ožujku 1989., samo osam mjeseci prije pada zida, balon kojim je preletio betonsku barijeru srušio iznad zapadnog dijela grada. On je posljednja žrtva Berlinskog zida.

Ich bin ein Berliner

“Ich bin ein Berliner” – četiri riječi koje je izgovorio John Fitzgerald Kennedy tijekom povijesna posjeta Berlinu 26. lipnja 1963. ušle su u kolektivno sjećanje.

Dvije godine nakon podizanja “zida stida”, američki predsjednik htio je na njemačkom jeziku pokazati da je zapad solidaran s Berlinčanima.

Njegov nasljednik Ronald Reagan je 24 godine kasnije stajao za govornicom ispred Brandenburških vrata i vičući poručio sovjetskom kolegi Mihailu Gorbačovu da “sruši taj zid”.

Što je dvije godine kasnije, uz zeleno svjetlo Moskve, i učinjeno.

Zid je stajao 28 godina, dva mjeseca i 28 dana.  (HRT/Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. veljače 2001. umro general Zvonimir Červenko

Objavljeno

na

Objavio

Zvonimir Červenko, jedan od najboljih generala koji su Hrvatsku vojsku vodili do pobjede u Domovinskom ratu, preminuo je 17. veljače 2001. Červenko, rođen 1926., od rane dobi pokazivao je smisao za vojni poziv.

Karijeru je započeo u mornaričkoj školi, bio je jedan od najboljih polaznika vojne akademije te je kao najperspektivniji kadar JNA dogurao do čina potpukovnika.

Punih 19 godina bio je predavač na zagrebačkoj Vojno-tehničkoj akademiji, usavršavao se u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. No zbog jasno izraženih domoljubnih stavova postao je žrtva obračuna Josipa Broza s Hrvatskim proljećem te je osuđen na godinu i pol strogog zatvora, uz gubitak čina i prava na mirovinu. U nemilosti sustava, do demokratskih promjena preživljavao je među ostalim ubirući novac za TV pretplatu.

Početkom rata predsjednik Tuđman nudio mu je mjesto ministra obrane, što je Červenko odbio rekavši da je vojnik, a ne političar. Ipak kao sekretar obrane Zagreba organizirao je blokadu vojarni i potaknuo osnivanje 14 zagrebačkih brigada.

Ubrzo je postao zamjenik načelnika Glavnog stožera za domobranstvo te pročelnik Vojnog kabineta predsjednika Republike. Zbog skromnosti i neposrednosti Zvonimir Červenko bio je jedan od najomiljenijih hrvatskih generala.

Nagrada za bogato vojno iskustvo i znanje uslijedila je 1995. kada ga je kao generala zbora vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Franjo Tuđman, umjesto generala Janka Bobetka, imenovao načelnikom Glavnog stožera.

Nakon odlično izvedene operacije Bljesak, kojom je kao načelnik rukovodio Bobetko, operaciju Oluja vodio je Zvonimir Červenko. Ipak uvijek je isticao kako za uspjeh pohvale zaslužuju časnici i vojnici kojima je zapovijedao.

“Červenko je bio vođa, legenda Domovinskog rata, ponizan, skroman, ali velik čovjek. On je paradigma hrvatskog branitelja i stvarni simbol pobjedničke Hrvatske vojske. Povijest je htjela da upravo taj čovjek bude na čelu vojske u vrijeme operacije Oluja, koju danas proučavaju najveći vojni stručnjaci”, rekao je lani ministar obrane Damir Krstičević u povodu obilježavanja 28. godišnjice ustrojavanja Glavnog stožera Oružanih snaga RH na vojnom učilištu Dr. Franjo Tuđman gdje je održan okrugli stol o generalu Zvonimiru Červenku.

Za izniman doprinos u obrani suvereniteta Hrvatske odlikovan je najvišim državnim odličjima. Čestiti general Zvonimir Červenko umro je u 76. godini te je uz najviše počasti pokopan u Aleji hrvatskih velikana na zagrebačkom Mirogoju. (HRT/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. veljače 1994. – Poginuo legendarni zapovjednik TIGROVA Damir Tomljanović Gavran

Objavljeno

na

Objavio

“Vitez nad vitezovima”, “hrabri među najhrabrijima” i najveći tigar među “Tigrovima”, pukovnik Damir Tomljanović-Gavran dao je život za domovinu. Legendarni zapovjednik Tigrova poginuo je 17. veljače 1994. na Velebitu.

Rođen 1968. u mjestu Veljun kod Senja već 1990. pristupio je postrojbi MUP-a za specijalne namjene u bazi Rakitje i sudjelovao u gotovo svim njezinim akcijama.

Nakon osnivanja Zbora narodne garde, pristupio je 1. A brigadi, 4. bataljunu, koji su zvali Gavrani, i otuda njegov nadimak. Bataljun se borio na Banovini i Kordunu, a potom diljem bojišnice u istočnoj i zapadnoj Slavoniji.

Slijedeće godine Tomljanović s Tigrovima odlazi na južno bojište, gdje uspješno, iako uz velike gubitke, sudjeluju u teškim borbama za oslobađanje širega dubrovačkog zaleđa i deblokadu Dubrovnika.

Tomljanović, koji je počeo kao vojnik u Rakitju, a potom postao zapovjednik desetine, isticao se primjerom. Već je tijekom boravka na južnom bojištu postavljen za zapovjednika 4., a nakon povratka i preustroja 2. bojne Tigrova. Poslije kratkog predaha Druga bojna je, zbog srpskog protunapada koji je slijedio nakon operacije Maslenica, u veljači 1993. upućena na Velebit.

Ondje je Tomljanović ubrzo preuzeo i dužnost zapovjednika Sektora 1 te bio nadređen svim postrojbama na području Velebita i podvelebita, a obnašao ju je sve do pogibije.

Zbog hrabrosti i odlučnosti, iako jako strog, suboraci su ga iznimno cijenili. I visoki časnici su ga cijenili, posebno načelnik Glavnog stožera HV-a, general Janko Bobetko. Kada se stabilizirala bojišnica, Tomljanović je upućen u Časničku školu.

No njemu su bili važniji suborci na položajima. Kada je s dvojicom krenuo u obilazak i postavljanje novih položaja kod Ruje, na Tulovim gredama, iz zasjede ih je dočekala rafalna paljba. Jedan je metak pogodio Tomljanovića u glavu i izdahnuo je prije nego što su ga suborci uspjeli izvući.

Tomljanovićeva pogibija bila je veliki šok za Tigrove. Bio je iznimno hrabar borac i već s 26 godina obnašao je dužnost pukovnika. Posmrtno je promaknut u čin stožernog brigadira i odlikovan najvišim državnim odličjima, piše HRT

Najveće priznanje hrabrosti ovog ratnika zbilo se u srpnju 1994., kada je predsjednik Franjo Tuđman u Šepurinama kod Zadra svečano otvorio Obučno središte gardijskog desantnog pješaštva „Damir Tomljanović – Gavran“.

 

Snimili film o Gavranu: Gavran je budio najbolje u ljudima za života, a čini to i sada

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari