Pratite nas

Povijesnice

30 godina od pada Berlinskog zida

Objavljeno

na

NATO obilježava 30 godina od pada Berlinskog zida 9. studenoga 1989. Na komemoraciji u Berlinu kod Memorijalnog centra, na mjestu gdje još postoji dio zida koji podsjeća na vrijeme željezne zavjese, uz glavnog tajnika Jensa Stoltenberga i njemačkog veleposlanika Hans-Dietera Lucasa sudjelovat će stalni predstavnici zemalja pri NATO-u i članovi NATO-ove diplomatske, vojne i međunarodne zajednice.

Srušen u euforičnom raspoloženju u studenome 1989., Berlinski zid godinama je bio mučan simbol podjele Njemačke i obilježje sukoba između sovjetskog bloka i zapada.

Slijedi pet činjenica o betonskom bedemu koji je zapadni Berlin pretvorio u enklavu u istočnom bloku.

Armirani beton

Gradnja zida započela je 13. kolovoza 1961., svega nekoliko dana nakon što je tadašnji prvi čovjek DDR-a Walter Ulbricht obećao da “nitko nema namjeru graditi nekakav zid”.

Izgrađen je kako bi se zaustavio egzodus Nijemaca s istoka na zapad (tri milijuna ljudi od 1945. do 1961.). Ukupna mu je dužina bila 155 kilometara. Od toga su 43 kilometra zida presjekla Berlin u smjeru sjever-jug, a s još 112 kilometara grad je izoliran od ostatka DDR-a.

U većem dijelu zid se sastojao od 3,6 metara visokog armiranog betona s uglančanim cilindričnim vrhom kako bi se u startu obeshrabrili pokušaji penjanja preko njega.

Iza istočne strane zida bio je i brisani prostor, “pojas smrti”, koji je istočnonjemačkim stražarima omogućio nesmetanu liniju vatre na bjegunce u pokušaju približavanja zidu.

Najosvjetljeniji dio Berlina

Granicu je osiguravalo 7000 graničara koji su bili porazmješteni na 302 kontrolna tornja i 20 bunkera.

Ulične svjetiljke su postavljene na svakih 30 metara što je zid činilo najosvjetljenijim dijelom Berlina, u kontrastu s tamom u koju je uronio istočni Berlin.

Dodatno osiguranje činili su alarmi, jarci, bodljikava žica, uređaji za automatsku paljbu i neprestane patrole vojnika s psima.

U spomenutom brisanom prostoru, u koji nisu smjeli ni istočnonjemački vojnici, nemoguće je bilo sakriti tragove.

Checkpoint Charlie 

Kroz zid se moglo preko sedam službenih graničnih prijelaza. Najpoznatiji je svakako Checkpoint Charlie između današnjih četvrti Mitte i Kreuzberg.

On je bio poprište konfrontacije SAD-a i SSSR-a u listopadu 1961. kada su tenkovi i vojnici nekoliko sati bili u punoj pripravnosti pucati jedni na druge nakon prijepora oko slobode kretanja američkog diplomata Allana Lightnera.

Ondje je godinu poslije u kiši metaka život izgubio 18-godišnji zidar Peter Fechter koji je htio pobjeći sestri u Zapadni Berlin.

Tunel 57

U 28 godina postojanja zida bilo je mnogo pokušaja bijega na zapad, često fatalnih. Pretpostavlja se da je ondje između 1961. i 1989. stradalo 140 ljudi, ali točan broj nije poznat.

No, bilo je i mnogo uspješnih pokušaja. Najpoznatiji prolaz bio je “tunel 57”, nazvan tako jer je njime u listopadu 1964. na zapad pobjeglo 57 ljudi. Prokopali su ga studenti sa zapada, bio je dug 140 metara, počevši iz podruma napuštene pekarnice nedaleko od zapadne strane zida.

Jedan od najspektakularnijih bjegova na zapad je 1988. pošao za rukom istočnoberlinskoj obitelji koja je preko zida preletjela poljoprivrednim zrakoplovom,.

Inženjer elektronike Winfried Freudenberg nije bio te sreće. U ožujku 1989., samo osam mjeseci prije pada zida, balon kojim je preletio betonsku barijeru srušio iznad zapadnog dijela grada. On je posljednja žrtva Berlinskog zida.

Ich bin ein Berliner

“Ich bin ein Berliner” – četiri riječi koje je izgovorio John Fitzgerald Kennedy tijekom povijesna posjeta Berlinu 26. lipnja 1963. ušle su u kolektivno sjećanje.

Dvije godine nakon podizanja “zida stida”, američki predsjednik htio je na njemačkom jeziku pokazati da je zapad solidaran s Berlinčanima.

Njegov nasljednik Ronald Reagan je 24 godine kasnije stajao za govornicom ispred Brandenburških vrata i vičući poručio sovjetskom kolegi Mihailu Gorbačovu da “sruši taj zid”.

Što je dvije godine kasnije, uz zeleno svjetlo Moskve, i učinjeno.

Zid je stajao 28 godina, dva mjeseca i 28 dana.  (HRT/Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. – Logor ‘Velepromet’ najveći logor u ovome dijelu Europe nakon Drugoga svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva  (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Franjo Tuđman: Kažu mi da su iz Gruda, Širokog, Posušja, Duvna… a ja u čudu

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom 1990. godine Hrvati porijeklom iz Bosne i Hercegovine značajno doprinose uspostavi demokracije i višestranačja u Hrvatskoj, djelovanjem najčešće u strankama državotvorne političke orijentacije.

Posebno je velik broj Hrvata iz BiH djelovao u okviru Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je dobila prve parlamentarne izbore u Hrvatskoj sredinom 1990. godine te je potom predvodila hrvatski narod na putu u samostalnost.

Popisi polaznika tečaja „Prvi hrvatski redarstvenik“, na kojima je oko 1800 momaka, kazuju da ih je porijeklom iz Bosne i Hercegovine bilo više stotina, odnosno izrazito nerazmjerno postotku bosanskohercegovačkih Hrvata u ukupnom broju hrvatskog naroda. Tako naprimjer u jedinici za posebne namjene MUP-a RH iz Kumrovca, odnosno trećoj generaciji tečaja, od 335 polaznika samo 30-ak nije bilo porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Ja se sjećam kada je Predsjednik išao u Rakitje (…) i kad se vratio u Ured pričao je kako je pitao dečke: Odakle si ti? Iz Posušja, odakle ti? Iz Širokog, odakle si ti? Iz Gruda, odakle si ti? Iz Tomislavgrada. Nakon toga je rekao: „Što je ovo, sami Hercegovci?” 90% ljudi je bilo iz BiH (…) Tako je to tada bilo, ja to ne želim potencirati zato što sam ja iz Hercegovine. Dragovoljci iz Hercegovine vidjeli su da stiže hrvatska država te su govorili idemo ginuti, pa što bude! Ja se sjećam, Predsjednik je bio u čudu, i to najozbiljnije.

On je znao da s Gojkom kao ministrom obrane može kontrolirati te ljude, što je užasno bitno, inače bi se konci pogubili, otišlo bi to Bog zna kud. Nitko nije slušao na ratištu (…) Gojka se slušalo, vojska je Gojka slušala i cijenili su ga, i kad je god trebalo nešto riješiti na ratištu, mislim da nijedan drugi ministar obrane ne bi uspio što je Gojko uspijevao (…) Na ratištu, neki bitni, oni koji su vodili vojsku, odnosno glavne brigade, slušali su Gojka. On je jednostavno bio ta čvrsta sigurna veza između vojske i Predsjednika.

Mislim da ne treba nikome posebno isticati da bez tih 1800 momaka, svojevrsnih „hrvatskih spartanaca“, i njihove spremnosti da se u presudnom povijesnom trenutku suprostave pobunjenim Srbima i Jugoslavenskoj narodnoj armiji, danas ne bi bilo slobodne Hrvatske, a posljedično ni samostalne Bosne i Hercegovine. Presudno je također da su hrvatski policajci u takvim okolnostima vjerovali političarima koji ih predvode.

Prema podacima koji dolaze iz relevantnih krugova, 64% poginulih branitelja iz Oružanih snaga RH porijeklom su iz Bosne i Hercegovine. Važno je napomenuti da bi navedene podatke trebalo svakako i znanstveno verificirati.

Ivana Njavro/Braniteljski.hr

 

Od 1800 prvih dobrovoljaca, 480 ih je došlo iz Širokog Brijega i okolice

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari