Pratite nas

Povijesnice

5. svibnja 1995. – Operacija Plamen pokrenuta da pokaže srpsku moć pokazala je sasvim suprotno

Objavljeno

na

Nakon što su hrvatske snage u silovitom udaru oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije, bosanski Srbi su 5. svibnja 1995. pokrenuli operaciju „Plamen“.

Ciljem im je bila oraška enklava koju nisu uspjeli osvojiti 1992. u borbi za Bosansku Posavinu, želeći dignuti moral nakon niza poraza pretrpljenih u operacijama: „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“ i „Bljesak“. Hrvati zbog toga ovu operaciju nazivaju „Osveta“.

Zapovjednik 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske general Momir Talić, u dogovoru s nadređenim Ratkom Mladićem, ustrojio je moćnu Taktičku grupu od oko 8000 vojnika raspoređenih u četiri pješačke brigade.

Premoć nad snagama Zbornog područja Orašje trebale su osigurati elitne jedinice, oklop i topništvo, ali i čimbenik iznenađenja jer su se pripadnici Hrvatskog vijeća obrane u razdoblju dugog primirja počeli baviti poslovima u civilnom sektoru zbog čega crta obrane nije bila naročito stabilna.

Ipak, prvi topničko-pješački napad na središnji dio bojišnice, Oštru Luku, odbijen je nakon čega je Srbima trebalo pet dana da pokrenu novi napad, što su pak Hrvati iskoristili da konsolidiraju obranu.

Od 10. svibnja započinju svakodnevni žestoki tenkovsko-pješački napadi ojačani silovitim udarima teškim topništvom. Kodni naziv „Plamen“ tako je dobio pun smisao. Naime, Srbi su orašku bojišnicu tukli tisućama projektila, uključujući rakete zemlja-zemlja Luna M i Volkov.

Posebno razorno bilo je djelovanje takozvanih raketa „Štuka“, inače namijenjenih uništavanju minskih polja. Unatoč silnom razaranju, pomaka nije bilo, a nakon 15. svibnja i najtežeg poraza u boju za istočni dio oraške bojišnice, srpske snage smanjile su intenzitet napada koji su obustavljeni 10. lipnja.

Operacija pokrenuta da pokaže srpsku moć pokazala je sasvim suprotno. Srpska strana uz sve naoružanje bila je nemoćna preokrenuti stanje na bojišnici, dočim su hrvatske snage bile spremne za aktivnu obranu i napadne operacije, što su uskoro efikasno demonstrirale u operacijama „Skok 2“, „Ljeto 95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“.

 

01. svibnja 1995. – Vojno redarstvena operacija “Bljesak”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

23.svibnja 1946 – Ubijeno petero nevine Kuljića djece

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.godine na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića.

Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

Na oči majke na kućnom pragu partizani prosuše krv nevine djece, pet malih nevinih duša u krvi skončaše, o kakva bol majke zaurla ka nebu, toliko jaka bi da još odzvanja tim krajem.

U jednom, samo jednom trenutku majčina topla duša kamenom postade, sve je umrlo u njoj, nema više ničeg.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva Slišković ( 20god. )
3. Mila Slišković ( 19 god. )
4. Zora Slišković ( 17 god. )
5. Ivan Slišković ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.

Danas, 72 godina iza ubojstva Kuljića djece, za taj zločin nitko nije odgovarao iako se znaju njegovi nalogodavci i počinitelji. Roditelji, braća i sestre podigli su im 1972. nadgrobni spomenik. Spomen ploča za 50-tu obljetnicu podignuta je na mjestu ubojstva tek 1996.

U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja.

Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.

(komunistickizlocini.net)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

23. svibnja 1823. rođen Ante Starčević Otac Domovine

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 23. svibnja 1823. godine rođen je Ante Starčević, hrvatski političar, publicist i književnik. Starčević se rodio u ličkom naselju Žitniku pokraj Gospića. Ondje danas postoji i „Spomen dom dr. Ante Starčevića.“

Starčevićev otac bio je Hrvat i katolik, dok mu je majka bila Srpkinja pravoslavne vjere koja je udajom prihvatila katoličku vjeru, piše narod.hr

Lik i djelo Ante Starčevića obilježava borba za hrvatsku samobitnost

Ante Starčević je bio hrvatski političar, književnik i publicist, poznat po tomu što je zajedno s Eugenom Kvaternikom utemeljio Hrvatsku stranku prava, tj. pravno-politički je obrazložio hrvatsku nacionalnu ideologiju i državnost koja se potom naziva pravaštvo ili starčevićanstvo.

U Hrvatskom saboru je bio najvatreniji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. osnovao s Eugenom Kvaternikom. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Zbog te borbe nekoliko puta je utamničen, a posebno nakon Rakovičkog ustanka u Lici pod vodstvom pravaša Eugena Kvaternika.

Žestoki antiklerikalac

Bio je žestoki antiklerikalac i protivnik Katoličke crkve u Hrvata u skladu s „modernim trendovima“ svog vremena koji su kršćanstvo i Crkvu smatrali glavom zaprekom (velikih) nacionalnih država , kao i zaprekom modernizacije i napretka čovjeka 19 stoljeća.

Povijest je pokazala da je bio u krivu jer se upravo Crkva u Hrvata u slijedećih 100 i više godina pokazala glavnom i gotovo jedinom nositeljicom i čuvateljicom nacionalne svijesti hrvatskog naroda.

Starčević i ekavica

Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest da je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, zato jer se je Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba, koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce.

Starčević je htio tomu usprotiviti se i uvesti u hrvatski jezik ekavicu, što je govor Hrvata kajkavaca i istarskih čakavaca kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u tom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.

Grob Ante Starčevića – posljednja želja velikana

Ante Starčević umro je u 73. godini života u Zagrebu, a prema vlastitoj je želji pokopan na groblju u Šestinama, pokraj crkve sv. Mirka. Htio je biti pokopan među „malim hrvatskim ljudima sa sela“, a Šestine su tada još bile tipično prigorsko selo podno Medvednice. Danas su sjeverni dio grada Zagreba. Na istom su groblju sahranjeni i njegovi nećaci, David i Mile, no njihov je grob nekoliko desetaka metara dalje od Antinog.

Svojim djelima i političkim radom Starčević je položio osnove moderne nacionalne države i svojim je dosljednim zauzimanjem za narodna prava još za života stekao veliki ugled među Hrvatima.

Samostalna hrvatska država, koju je priželjkivao u složenim političkim odnosima onog vremena, ideal je koji isključuje ikakvu drugu hrvatsku državnost – bilo u okviru Habsburške monarhije, bilo u zajednici s drugim južnoslavenskim narodima. (narod.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati