Pratite nas

Život

Potresne snimke iz pučke kuhinje

Objavljeno

na

“LJUDI jedu, ljudi i djeca imaju pun želudac”, rekao je nedavno premijer Zoran Milanović. Njegova supruga dala je pak savjet siromašnima, a to je da režu kruh na tanje šnite. Ubrzo potom Vlada je odbila dati dodatnih 1,5 milijuna kuna da se poveća subvencioniranje prehrane siromašne djece, a Sabor je takvu odluku podržao.

Da je premijer obišao pučke kuhinje i porazgovarao s korisnicima saznao bi da gladne djece i te kako ima. A dolaze, kako se Indexova ekipa prošlog tjedna i uvjerila, u velikom broju na jedan jedini obrok koji im pučka kuhinja dnevno osigurava. Većini to nije ni približno dovoljno da se najedu.

“Često se događa da djetetu nemam što dati za jesti. Nema mi gore stvari nego kad mi dijete kaže “Mama gladna sam”, a ja mu nemam što dati. Imam čokolino, ali nemam mlijeko. Ili imam brašno, a nemam ulje i ne mogu ništa spariti da napravim obrok. Moja četveročlana obitelj s dvoje male djece živi od 600 kuna dječjeg doplatka i od ovog jednog obroka na dan po koji dolazim u pučku kuhinju”, započela je priču majka dviju djevojčica dok su joj suze oblijevale lice.

“Skrivala sam se od susjeda kad bih išla po hranu u pučku kuhinju”

Nije htjela stati pred naše kamere jer ju je, kaže, sramota. Ionako su im već susjedi i prijatelji okrenuli leđa otkako su pali na prosjački štap. Bila je zaposlena dok nije rodila drugo dijete. Tad je dobila otkaz. Muž radi, ali zadnje tri godine nije primio plaću, a novi posao ne uspijeva pronaći.

Uz svu neimaštinu pogodila ju je i bolest mlađe djevojčice koja je rođena kao nedonošče i poslije oboljela od meningokokne sepse i jedva ostala živa.

“U svoj toj nestašici i sama sam se razboljela. Dobila sam rak dojke, suprug je počeo piti i neko vrijeme sam trpjela i obiteljsko nasilje. Sad više ne pije pa mi je makar s te strane bolje jer nema više nasilja. Tražila sam posao na sve strane, no otkako sam rodila prije 4,5 godine nikako ga ne mogu pronaći. Ovaj obrok u pučkoj kuhinji nam je sve jer kako bi preživjelo nas četvero sa 600 kuna i da mi još roditelji ne pomažu?

Imam sreće pa Romi kojima se ne da svaki dan ovdje dolaziti znaju mi dati svoju socijalnu karticu pa uzmem više obroka kako bi imala za djecu”, kaže majka dvoje djece, dodajući kako nikome ne bi htjela ovu sramotu.

“Bolesno mi je dijete, a oni me pitali, što hoćete, novac?”

“Što je naš hrvatski sustav napravio. Nema posla i prisiljeni smo dolaziti ovdje. Sretna sam što mi je sad dijete bolje, ali i dalje ima poteškoća pa moramo u SUVAG. Kad sam za nju potražila liječničku pomoć prvo su me poslali liječničkoj komisiji preko Centra za socijalnu skrb, a tamo su mi rekli “Što vi hoćete, novac?”. Strašno, a znali su da joj je logoped potreban, nisam došla tražiti novac već liječničku skrb za dijete”, kaže ona i na kraju dodaje kako će se oporaviti od ove neimaštine jer joj jedino nada preostaje.

U redu za hranu u pučkoj kuhinji Dobri dom u Alfirevićevoj stajala je i baka s 8-godišnjom unukom Andrejom. Bez posla je ostala prije četiri godine. Radila je u Kamenskom. Sad je nitko ne želi zaposliti jer kaže ima završenu samo osnovnu školu.

“Nitko u mojoj obitelji ne radi. Ja sam na burzi i skupljam flaše po smeću kako bi preživjela i bar malo pomogla djeci i unučadi. Andreji treba odjeće, izrasla je i nema što nositi. Njezina majka dva puta godišnje ode u Caritas po robu. A ja im nosim hranu iz pučke kuhinje”, rekla nam je Julka Radoš.

Osmogodišnja Andreja: Htjela bih jesti špagete

Njezina unuka Andreja koja pohađa prvi razred osnovne kaže kako je zadovoljna hranom u pučkoj kuhinji. Jedino bi kaže, voljela više puta jesti špagete. Na pitanje što si ona želi rekla nam je: “Laptop. Tako da mogu igrati igrice”.

Ima tri brata i njima isto nosi hranu doma. Problem je što imaju pravo na samo jedan obrok pa moraju dobro rasporediti hranu koju ponesu.

U pučkoj kuhinji hrani se i Mehmed Agić. Kaže kako ima mirovinu od 1800 kuna, a radio je 27 godina.

“Ja sam inženjer građevine i radio sam dugo u Industrogradnji i sad imam mirovinu 1800 kuna. Dok platim podstanarstvo i režije ne ostane mi ništa i moram se hraniti u pučkoj kuhinji i tako već sedam godina”, rekao je Agić.

Dodaje kako mu bivša supruga i kćer žive u Nizozemskoj tako da je sam.

“Nas troje živimo od 1120 kuna”

Za Index je svoju tešku životnu situaciju ispričala i samohrana majka dvoje djece.

“Nakon što sam otišla od supruga djeca i ja smo ostali bez krova nad glavom. Tad me prigrlio stariji gospodin koji je prije šest godina preminuo i odtad su mene i djecu već tri puta došli deložirati i to zato što su nas susjedi prijavili da to nije naš stan, ali nemamo gdje. Živimo od 1120 kuna, a od alimentacije platim režije.

Prije smo imali socijalnu pomoć 1300 kuna, ali su nam smanjili za 180 kuna. Mlađi sin od 13 godina besplatno jede u školi, ali stariji gimnazijalac nema to pravo, nije dobio ni stipendiju iako je odličan učenik”, rekla nam je gospođa koja se kaže i razboljela otkako dolazi u pučku kuhinju.

“Od stresa ne spavam, ne mogu vjerovat da dolazim u pučku kuhinju”

“To je stres, ne spavam noću. Ne mogu vjerovati da moram dolaziti u pučku kuhinju kako bi prehranila djecu”, kazala je.

Njezina kolegica iz pučke kuhinje Snježana, također je samohrana majka tri kćeri koja je na burzi.

“Najstarija kćer mi je bolesna pa ni ne može raditi, a druge dvije su završile srednju i na burzi su, nemaju posla. Dobivamo socijalnu pomoć od 1120 kuna i ne ostane mi ništa. Međusobno si pomažemo kad čujemo da se negdje dijele mandarine, negdje jabuke pa odemo po to, a ova hrana koju dobivamo ovdje je katastrofa. Nitko ne traži da dobijemo pohane krmenadle ili piletinu, ali da je bar ukusna hrana, no svejedno nam i to puno pomaže da se prehranimo iako se od tog jednog obroka na dan nas četiri ne možemo pokriti”, rekla je Snježana.

Prisjetila se kako joj je bilo na početku kad je tek počela dolaziti u pučku kuhinju.

“Užasno sam se sramila kad sam počela tu dolaziti”

“Užasno sam se sramila. Od susjede sam skrivala posude za hranu, no primijetila je pa me pitala kud to nosim. Rekla bi joj da idem na plac, no ubrzo je skužila. Ne mogu se s placa vraćati s kuhanom hranom u posudama. Međutim sad me više nije sram. Ni moje kćeri nisu imale problema dok su išle u školu. Znalo se da smo siromašni pa bi profesori za njih skupljali novac i dali nam. Na sreću nitko im se nikad nije smijao zbog naše situacije”, rekla je Snježana.

Vesna Jakupović također je korisnica pučke kuhinje i kroz plač je ispričala kako je tu završila prije tri godine otkako je u mirovini.

“Došla sam socijalnoj radnici i rekla joj da nemam od čega živjeti. Tad me uputila na pučku kuhinju. Imam 35 godina radnog staža i mirovinu od 1800 kuna, a suprug još ne može primati mirovinu jer mora čekati 65 godina, a sad mu je 60, a ima 30 godina staža. On ide i skuplja boce. Bio je u ratu 2 godine i jedva ostao živ, ali ne dobiva ništa kao branitelj. Imamo petero djece. Njemu su čak ukinuli i 350 kuna socijalne pomoći koju je dobio trajno. Rekli su mu pa žena vam ima mirovinu”, kazala je Vesna Jakupović.

Dodaje kako su sramotne riječi premijera Milanovića kad kaže da nema gladne djece kod nas.

“Neki imaju 2 auta, a dolaze tu jesti”

“Bitno je da drugi koji imaju novac, imaju i po 2 auta dolaze ovdje u pučku kuhinju po hranu, a auto ostavljaju u stražnjim ulicama da ih ne vidimo, ali mi smo ih vidjeli i znamo tko su. Vlada to ne kontrolira, pomoć primaju oni koji ne bi trebali”, zaključila je Jakupović.

Zadnjih godinu i pol u pučku kuhinju dolazi i otac troje djece koji je od rata bez posla.

“Profesionalni sam vozač i strojar. Opačićka u Ministarstvu obećava, a samo laže kao i Milanović. Neka zaposle ljude, neka daju socijalu onima kojima je potrebno. Ako se može živjeti od 2800 kuna i plaćati stan neka se Opačićka zamjeni sa mnom. Neka me zaposli kao vozača.

Ja kopam smeće, tražim flaše, radim sve i svašta. Kad imaš 50 godina nitko te neće zaposliti za stalno. Supruga ne radi otkako je s prvim djetetom zatrudnjela.

Ne možeš naći flaše od ljudi, a kako ljudi uopće da prežive da nema tih flaša. Ovdje je teški lopovluk, banda bandu štiti. Dijete mi ujutro ustane i gladno je, a odakle da mu dam, teško je”, rekao nam je još jedan od korisnika pučke kuhinje.

Inače, pučka kuhinja u Alfirevićevoj jedna je od tri lokacije ustanove Dobri dom koja se financira iz zagrebačkog proračuna i ondje dolazi najveći broj korisnika.

Ukupno se 4626 ljudi u Zagrebu hrani u gradskim pučkim kuhinjama, dok se svakodnevno dostavlja obrok na 405 korisnika, a pravo na mliječnu hranu trenutno ostvaruje 131 dijete.

facebook komentari

Život

“Bijela kuga”: Sve manje vjenčanja, sve manje beba…

Objavljeno

na

Objavio

Veliki broj općina u BiH “umire”. Sve se manje djece rađa, mladi se sve teže odlučuju za brak, velik broj osoba umire…

Pokazatelji zabrinjavajući S “bijelom kugom” suočavaju se gotovo sve općine u BiH, pa tako i s većinski hrvatskim stanovništvom. Najnoviji podaci za općinu Čapljina pokazuju koliko je situacija alarmantna, piše Večernji list BiH.

Tijekom prošlog mjeseca na području općine Čapljina rođeno je 12 beba, a umrle su 24 osobe. Još poraznije zvuči podatak kako u listopadu u toj općini nije sklopljen ni jedan brak. Ne ohrabruju ni podaci za ranije mjesece koji pokazuju kako je u toj općini negativan prirodni prirast prisutan tijekom cijele godine te da je u rujnu umrlo 30 osoba, a rođeno 14 beba. Ova općina samo je primjer koliko je situacija ozbiljna, a tako je i u mnogim drugim sredinama.

U FBiH je od siječnja do kraja srpnja rođeno 10.360, a umrlo 12.237 osoba, odnosno broj umrlih veći je za 1877 od broja rođenih, pokazuju podaci Zavoda za statistiku. Prema tim podacima, najmanje beba rođeno je u siječnju – 1005, a najviše osoba umrlo je u veljači – 1921. – “Bijelom kugom” najviše su pogođeni istočna Hercegovina, Podrinje, Hercegbosanska županija i Posavina, a postoje sela bez ijednoga stanovnika.

Demografi navode kako su sve veći mortalitet i sve manji natalitet posljedica starenja stanovništva. Komentirajući te podatke, demograf Hasan Zolić rekao je nedavno kako je od 2013. do 2016. samo po osnovi negativne razlike između broja živorođenih i umrlih izgubljeno više od 23.000 stanovnika. Pada broj stanovnika Na problem smanjenja broja katolika u BiH upozorava i Katolička crkva u BiH. Prema podacima Biskupske konferencije BiH, na kraju 2016. Banjolučka biskupija imala je 31.501 katolika, Mostarsko-duvanjska 176.619, Trebinjsko-mrkanska 19.410, a Vrhbosanska nadbiskupija 162.711.

Katolici u BiH još od 2002. imaju negativan prirodni prirast, ali on je u stalnom opadanju već od 1996., kada je bio pozitivan za 1467. Prema istim izvorima, koji su prikupljeni od svih župnih ureda na području pojedinih biskupija, procjenjuje se da je na kraju 2015. u BiH bilo 405.735 katolika, što bi bilo za 14.559 manje nego 2014, piše Večernji list BiH.

Usporedbom podataka od 2014. s onima iz kraja 2016. dolazi se do rezultata da je u BiH oko 30 tisuća katolika manje nego na početku 2014. Razloga za takvo stanje je mnogo, međutim, među glavnima su ekonomski koji uvelike diktiraju sklapanje brakova i odluku na proširenje obitelji.

facebook komentari

Nastavi čitati

Život

Amerikanka preselila u Hrvatsku: Hrvatska vas podsjeti što je doista važno u životu

Objavljeno

na

Objavio

Odlučila je zamijeniti američki san onim hrvatskim.

Zašto strankinje dolaze živjeti u Hrvatsku?

Ovim se pitanjem na vlastitom primjeru pozabavila Amerikanka Alexandra Schmidt, pišući za Croatia Week. U Hrvatskoj je, kaže, pronašla nešto što nije nigdje drugdje u svijetu.

Alexandra je u Hrvatskoj, točnije Dubrovniku, živjela nekoliko mjeseci prije nego se preselila u Irsku zbog posla. Zeleni otok je zavoljela, stekla je prijateljstva, imala novca i, kako kaže, ‘mnoga sjećanja iz irskih pubova’. No, Irsku nikad nije doživljavala domom.

‘Nisam pronašla vezu kakvu sam pronašla u Hrvatskoj’, piše Alexandra i nastavlja: ‘Nedostajao mi je organizirani kaos svakodnevnog života, iako je to izluđivalo moj mozak.

Nedostajala mi je utjeha domaće hrane u Hrvatskoj i svježe ulovljene ribe. Nedostajalo mi je plivanje u tirkiznom moru i gledanje najboljih zalazaka sunca na svijetu. Nedostajao mi je način na koji sam se osjećala sigurna i zbrinuta’, navodi Alexandra.

Hrvatska joj je, tvrdi, dopustila da izraste u autentičnu sebe, podsjećajući je da uživa u životnom putu. Kombinacija hrvatske srdačne gostoljubivosti, direktnog načina izricanja mišljenja, predivnih pejzaža i nevjerojatne hrane su neki od razloga za povratak.

Ali…

‘Vjerujte mi kad kažem da živjeti u Hrvatskoj kao stranac nije samo pijuckanje vina i gledanje jadranskih zalazaka. Selidba u novu zemlju uvijek predstavlja izazov i reći ću vam da Hrvatska može biti izuzetno teška.

Nije lako živjeti ovdje kao domaći, kamoli stranac. Nepotrebno je naglašavati da većina nas ne dolazi ovdje zbog procvjetalog tržišta rada. Ne vraćamo se graditi karijere u tradicionalnom smislu. Ne selimo ovdje zbog toga jer je lako navigirati kroz hrvatsku kulturu i birokraciju. Umjesto toga, pronašli smo nešto mnogo veće: sreću’, piše Alexandra.

‘Hrvatska ima način da vas spusti na zemlju i podsjeti čovjeka što je doista važno u životu. Posebno nas Amerikance, naučila nas je da radimo za život, a ne da živimo da bismo radili.

Hrvatsku često gledamo kao bijeg od okrutnog začaranog kruga previše rada i neispunjenosti. Vidjela sam žene koje mijenjaju život na visokoj nozi na Manhattanu sa večerama od 150 dolara za domaće vino i večeru iz vrta u Hrvatskoj. Vidjela sam žene koje ostavljaju šestoznamenkaste plaće da bi radile kao instruktorice ronjenja. Odlučile smo zamijeniti američki san onim hrvatskim. Većina nas nikad ne gleda unatrag’, navodi Alexandra.

‘Moj život u Hrvatskoj nije savršen i još nisam sve pohvatala. Ali kad uzmem vremena uživati u malim stvarima u ovdašnjem životu, kao domaćoj rakiji, šetnji plažom ili kavi s prijateljima, vidim mnogo jasnije. I naučila sam zbog toga mnogo više voljeti svoj život’, zaključuje ova Amerikanka u svom članku za Croatia Week prenosi croexpress

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari