3. travnja 1940. godine Staljinova tajna policija likvidirala je oko 22.000 ljudi. Eliminirali su gotovo polovinu od ukupnog broja časnika poljske vojske, ali i ostale poljske intelektualce…
Katinska šuma bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake u doba kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Tu su komunistički zločinci nemilosrdno pobili cvijet i elitu poljskog naroda.
Kada je konačno istina izašla na vidjelo 1990., nakon polustoljetnog skrivanja i laži komunističkih zločinaca, dogodio se skandal: Rusija je obustavila 2004. istrage pod izgovorom da zločinci nisu više živi. To je kod Poljaka izazvalo dodatno ogorčenje.
Malo Hrvata uopće zna gdje je Katinska šuma. Do početka Drugog svjetskog rata bila je u sastavu Poljske, a nakon završetka rata područje je anektirano i pripojeno tadašnjem SSSR-u, možda upravo i zbog tajne koje je to područje skrivalo. Danas je Katin u sastavu Bjelorusije.
U Katinskoj su šumi 3. i 4. travnja 1940. nakon odobrenja Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza i Staljina, počela smaknuća zarobljenih poljskih časnika i inteligencije.
Prve je noći dovezena prva grupa poljskih zarobljenika, njih 390 koji su do zore pobijeni metkom u potiljak i pokopani u masovne grobnice. Krvnici su imali problema u jednoj noći pobiti toliko ljudi pa je sljedeće noći stiglo 250 zarobljenika.
Do kraja travnja strijeljano je ukupno 21 857 pripadnika poljskih oružanih snaga raznih činova, liječnika, profesora, odvjetnika, svećenika, zemljoposjednika, pisaca, novinara i liječnika. Ukratko, elita jednog naroda koja je predstavljala prijetnju u obliku opozicije režimu koji je SSSR kanio uspostaviti na tom području.
Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja poljskih časnika, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20ak sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i veliki broj svećenika.
Smaknuća i pokop žrtava izvršavala je ekipa od 30 krvnika, vozača, stražara i grobara sastavljena od pripadnika NKVD-a, odnosno komunističkog Komesarijata unutarnjih poslova. Ekipu je predvodio glavni krvnik NKVD-a general Vasilij Blohin koji je u 28 dana osobno likvidirao 7000 Poljaka. Katinska smaknuća obavljana su mjesec dana, noću, pojedinačno, metkom u potiljak.
Nacistička Njemačka je 13. travnja 1943. objavila kako je u Katinskoj šumi pronašla leševe Poljaka koji su pali kao žrtve Staljinovog režima. Nijemci su masovne grobnice našli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom.
Hitlerova je promidžba odmah iskoristila otkriveno stratište kako bi dodatno ocrnila SSSR u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Crvenog križa kako bi se uvjerili u istinu. Staljin je nakon toga prekinuo sve veze s Crvenim križem.
Međunarodna komisija stručnjaka koja je krajem travnja 1943. istraživala grobnice utvrdila je kako su nastradali Poljaci ubijeni u prvoj polovici 1940., dakle u vrijeme kad se to područja nalazilo pod sovjetskom vlašću. Sovjetske su vlasti odmah odbile optužbe tvrdeći da su poljski ratni zarobljenici navodno bili zaposleni na građevinskim radovima poslije njemačkog napada na SSSR pali u ruke nacista, i da je za njihovu smrt odgovorna nacistička Njemačka.
Ubrzo je to područje došlo pod kontrolu Sovjeta, pa je u akciju krenuo NKVD. Odmah je uništeno groblje koje je, uz njemačku dozvolu uredio Crveni križ. Formirana je i komisija koja je uskoro podastrla nekoliko “nepobitnih” dokaza koji su potvrđivali sovjetsku verziju događaja.
Značajna uloga u nastanku “katinske laži” pripada i zapadnim saveznicima. Iako nije bilo mnogo razloga za sumnju u sovjetsku krivicu, vojni savez sa SSSR-om pokazao se mnogo važnijim od eventualnih moralnih dilema, pa su zapadne velesile za vrijeme rata službeno podržavale sovjetsku verziju. Izvještaji koji su dokazivali suprotno odbacivani su ili uništavani.
SSSR i Rusija sve do 1990. godine poricali su odgovornost za katinski masakr, no te su godine priznali krivnju Staljinove policije za zločin. Rusija je otvorila istragu masakra 1990. godine, ali je procedura obustavljena 2004. uz zaključak koji je ogorčio Poljake, a to je kako krivci nisu više živi te kako se nema koga kazniti.
Tekst te odluke bio je tajan, a usprkos brojnim zahtjevima, obitelji žrtava nisu dobile na uvid te dokumente. Obitelji žrtava nisu tražile odštetu, već su inzistirale na punoj rehabilitaciji svojih pobijenih rođaka, te su tražile od Rusije pun popis strijeljanih i mjesta gdje su sahranjeni.
Još je jedan tragični događaj u nedavnoj povijesti obilježio Katynsku šumu. Godine 2010. poljski predsjednik Lech Kaczynski bio je na na putu na komemoraciju posvećenu 70. godišnjici strijeljanja poljske inteligencije, i na užas cijelog svijeta, svih 88 članova delegacije i čitava posada, poginulo je u padu predsjedničkog zrakoplova.