Povijesnice
9. rujna 1993. – Operacija Medački džep
Na današnji dan, u rano jutro 9. rujna 1993. godine granatiranjem neprijateljskih položaja otpočela je akcija hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi “Medački džep“. Područje je to koje obuhvaća Divoselo, Čitluk, dio Počitelja, brojne zaseoke iz kojih je grad Gospić i okolno područje svakodnevno napadano.
Ujutro, 9. rujna 1993., nakon topničke pripreme i proboja oklopništvom, pripadnici 9. gardijske brigade, specijalnih postrojba MUP-a i lokalnih domobranskih postrojba na svim smjerovima udara iznenadili su i nadvladali protivnika. Napredovanje u dubinu neprijateljskog područja bilo je munjevito, ali je do kraja dana zaustavljeno jer je cilj bio postignut. U borbama je poginulo 6, a ranjena su 53 pripadnika hrvatskih snaga, dok je suprotna strana brojila 52 poginula vojnika.
Akcija je potrajala do 11. rujna i u njoj je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija.
Unatoč trodnevnim pokušajima, vojska pobunjenih Srba nije uspjela povratiti izgubljeno područje. Ipak, nakon postignutog sporazuma, hrvatske su se snage povukle, a nadzor je preuzeo kanadski bataljun UN-a.
Provođenje plana stvaranja Velike Srbije na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem sedam katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U II. svjetskom ratu i poraću Lika, sa svojim središnjim mjestom Gospićem, postala je mjesto krvavog pira partizana nad Hrvatima i Hrvaticama, ubijalo se isključivo na nacionalnoj osnovi sa šovinističkim ubilačkim porivima zamaskiranim pod parolama antifašizma i borbe „za narode Jugoslavije.
U Domovinskom ratu ponovno su brojne župe u Lici uništene, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.
Akcijom Medački džep, 9. rujna 1993. tek je dijelom do 1995. zaustavljen ovaj proces.
Što vi mislite o ovoj temi?
Povijesnice
25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja
Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.
Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.
Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT
Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje rezolucije.
Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.
Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.
Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.
Što vi mislite o ovoj temi?
Povijesnice
24. rujna 1991. – Okupacija Lovinca
Unatoč hrabrom otporu stanovnici Lovinca, Ličkog Cerja, Ričica, Svetog Roka i ostalih zaselaka morali su pred velikosrpskom agresijom 24. rujna 1991. napustiti svoja ognjišta.
Lovinački kraj bio je meta napada još od kolovoza 1990., nakon što su pobunjeni Srbi zaplijenili oružje Policijske postaje u Gračacu. Početkom kolovoza ’91. pobunjenici su podmuklo likvidirali pet civila zaposlenih na željeznici.
Stoga se policijska postrojba u Lovincu ojačala s nekoliko pripadnika specijalne policije ATJ Lučko, a mala lička enklava hrabro je odolijevala napadima koji od početka rujna postaju svakodnevni.
Nakon neuspjelog pokušaja osvajanja Gospića, Srbi i JNA pokrenuli su akciju ovladavanja strateški važnim lovinačkim područjem, odnosno deblokade velikog skladišta JNA u Svetom Roku. Agresor se koristio svim sredstvima uključujući zrakoplove, pa čak i oklopni vlak.
Branitelji više nisu mogli izdržati pritisak i oko tisuću ljudi pošlo je spašavati život pješice preko Velebita. Cestom preko Malog Alana nije se moglo jer je prijevoj bio u rukama pobunjenika, stoga su krenuli od predjela Dušice planinskom stazom preko Libinja, pa sve do Starigrada.
Ipak pripadnici specijalne policije i branitelji nisu mogli pomoći svima da prijeđu planinu, pa su za spašavanje 17 nepokretnih civila, od kojih je najstariji imao 90 godina, angažirani iskusni zagrebački alpinisti. Pod zapovijedanjem Jerka Kirigina, pripadnici Planinske satnije Velebit pronašli su ih skrivene u zaseoku Kneževići i zatim sve, iako pod paljbom i po noći, uspješno transportirali u Starigrad.
U Lovincu je ostalo stotinjak uglavnom starih osoba, a Srbi su likvidirali ili žive zapalili njih 45
(HRT)
