Povijesnice
9. rujna 1993. – Operacija Medački džep
Na današnji dan, u rano jutro 9. rujna 1993. godine granatiranjem neprijateljskih položaja otpočela je akcija hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi “Medački džep“. Područje je to koje obuhvaća Divoselo, Čitluk, dio Počitelja, brojne zaseoke iz kojih je grad Gospić i okolno područje svakodnevno napadano.
Ujutro, 9. rujna 1993., nakon topničke pripreme i proboja oklopništvom, pripadnici 9. gardijske brigade, specijalnih postrojba MUP-a i lokalnih domobranskih postrojba na svim smjerovima udara iznenadili su i nadvladali protivnika. Napredovanje u dubinu neprijateljskog područja bilo je munjevito, ali je do kraja dana zaustavljeno jer je cilj bio postignut. U borbama je poginulo 6, a ranjena su 53 pripadnika hrvatskih snaga, dok je suprotna strana brojila 52 poginula vojnika.
Akcija je potrajala do 11. rujna i u njoj je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija.
Unatoč trodnevnim pokušajima, vojska pobunjenih Srba nije uspjela povratiti izgubljeno područje. Ipak, nakon postignutog sporazuma, hrvatske su se snage povukle, a nadzor je preuzeo kanadski bataljun UN-a.
Provođenje plana stvaranja Velike Srbije na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem sedam katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U II. svjetskom ratu i poraću Lika, sa svojim središnjim mjestom Gospićem, postala je mjesto krvavog pira partizana nad Hrvatima i Hrvaticama, ubijalo se isključivo na nacionalnoj osnovi sa šovinističkim ubilačkim porivima zamaskiranim pod parolama antifašizma i borbe „za narode Jugoslavije.
U Domovinskom ratu ponovno su brojne župe u Lici uništene, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.
Akcijom Medački džep, 9. rujna 1993. tek je dijelom do 1995. zaustavljen ovaj proces.
Što vi mislite o ovoj temi?
Povijesnice
Na današnji dan 1963. – Ubijen John Fitzgerald Kennedy
Pucnji koji su 22. studenoga 1963. odjeknuli u Dalasu, glavnomu gradu države Teksas, uzdrmali su Sjedinjene Američke Države, a njihov odjek munjevito se proširio svijetom: u neočekivanom atentatu ubijen je predsjednik John Fiđerald Kenedy.
Tog prijepodneva mladoliki američki predsjednik, sa suprugom i pratnjom doputovao je u Dallas. Četrdesetak minuta poslije kolona automobila napustila je poslovni dio Dalasa i krenula nizbrdicom prema jednom podvožnjaku.
U tom trenutku dva su metka pogodila predsjednika Kenedyja u glavu i vrat, a treći je ranio teksaškog guvernera Konelija. Izjave svjedoka su se razlikovale: jedni su čuli tri, a drugi pet pucnjeva.
Kolona vozila na trenutak je usporila, a zatim velikom brzinom krenula prema bolnici Parkland. Promatrači, užasnuti prizorom, bojeći se nastavka pucnjave polijegali su u travu. Za Kenedyja više nije bilo spasa. Tridesetak minuta nakon atentata američki je predsjednik podlegao ranama. Za to vrijeme ulicama Dalasa počela je velika potjera.
Uskoro je uhićen problematični Lee Harvey Oswald i optužen za zločin. Nije prošlo ni 48 sati i on je bio mrtav. Ubio ga je mafijaš Jack Ruby u policijskoj postaji. Slijedila je serija čudnih događaja koji su ubojstvo predsjednika Kennedyja pretvorili u do danas nerazjašnjenu tajnu. Svi sudionici dallaske drame polako su umirali u sumnjivim prometnim nezgodama, od srčanih napada ili izljeva krvi u mozak.
Naposljetku je posebno sastavljena Warenova komisija objavila izvješće u koje nitko nije vjerovao. Prema njezinu sudu, Oswald je u Kennedyja ispucao sva tri metka i navodno djelovao sam čime je otklonjena sumnja da je bila riječ o široj uroti. Uskoro se pojavilo više inačica priče o atentatu od kojih nijedna nije bila u skladu sa službenim tvrdnjama. Neformalna su ispitivanja pokazala da Oswald nije mogao u nekoliko sekundi pogoditi cilj u pokretu.
Spominjala su se dvojica, pa i više atentatora koji su pucali s jednog podvožnjaka, što je upućivalo na to da je atentat bio vješto organiziran. Iste večeri poslije dallaske tragedije potpredsjednik Lindon Johnson preuzeo je kormilo Sjedinjenih Američkih Država, zamijenivši Kennedyja koji se kao liberalni političar suprotstavljao najtežim američkim izazovima. To ga je možda i stajalo glave! (HRT)
Što vi mislite o ovoj temi?
Povijesnice
Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 23 godine shvatio je tko su ‘jugokomunistički ostaci’ i ‘diletanti’
Po povratku s jedanaestodnevnoga posjeta SAD-u gdje mu je dijagnosticiran rak, dr. Franjo Tuđman je u Zračnoj luci Pleso odgovarao na pitanja novinara. Povod i njegovog govora je prosvjed 100.000 Zagrepčana koji su 21. studenoga, dok je izbivao iz zemlje, na Trgu bana Josipa Jelačića prosvjedovali protiv toga što Vijeće za telekomunikacije nije Radiju 101 dalo koncesiju..
Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.
Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.
Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com
– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.
Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…
Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.
Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.
Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.
Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.
Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.
Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.
Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?
Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići.
Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.
Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.
Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?
Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.
Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje?
Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 23 godine, nikako i nikada o narodu.
