Povijesnice
9. rujna 1993. – Operacija Medački džep
Na današnji dan, u rano jutro 9. rujna 1993. godine granatiranjem neprijateljskih položaja otpočela je akcija hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi “Medački džep“. Područje je to koje obuhvaća Divoselo, Čitluk, dio Počitelja, brojne zaseoke iz kojih je grad Gospić i okolno područje svakodnevno napadano.
Ujutro, 9. rujna 1993., nakon topničke pripreme i proboja oklopništvom, pripadnici 9. gardijske brigade, specijalnih postrojba MUP-a i lokalnih domobranskih postrojba na svim smjerovima udara iznenadili su i nadvladali protivnika. Napredovanje u dubinu neprijateljskog područja bilo je munjevito, ali je do kraja dana zaustavljeno jer je cilj bio postignut. U borbama je poginulo 6, a ranjena su 53 pripadnika hrvatskih snaga, dok je suprotna strana brojila 52 poginula vojnika.
Akcija je potrajala do 11. rujna i u njoj je oslobođen veliki dio hrvatskog teritorija.
Unatoč trodnevnim pokušajima, vojska pobunjenih Srba nije uspjela povratiti izgubljeno područje. Ipak, nakon postignutog sporazuma, hrvatske su se snage povukle, a nadzor je preuzeo kanadski bataljun UN-a.
Provođenje plana stvaranja Velike Srbije na području Like počelo je još u II. svjetskom ratu protjerivanjem i ubijanjem ličkih Hrvata, odnosno potpunim uništenjem sedam katoličkih župa s oko 4.000 žitelja. U II. svjetskom ratu i poraću Lika, sa svojim središnjim mjestom Gospićem, postala je mjesto krvavog pira partizana nad Hrvatima i Hrvaticama, ubijalo se isključivo na nacionalnoj osnovi sa šovinističkim ubilačkim porivima zamaskiranim pod parolama antifašizma i borbe „za narode Jugoslavije.
U Domovinskom ratu ponovno su brojne župe u Lici uništene, a hrvatsko stanovništvo pobijeno i protjerano.
Akcijom Medački džep, 9. rujna 1993. tek je dijelom do 1995. zaustavljen ovaj proces.
Što vi mislite o ovoj temi?
Povijesnice
17. siječnja 1992. – Međunarodno priznanje HOO-a
Na današnji dan, 17. siječnja 1992. predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Juan Antonio Samaranch i četiri potpredsjednika, koristeći se ovlastima što su ih dobili i ne čekajući plenarni sastanak, donijeli su odluku o priznanju Hrvatskoga olimpijskog odbora (HOO).
Odluka se temeljila na načelu Olimpijske povelje koja propisuje da treba poduzeti sve kako bi se izbjeglo kažnjavanje sportaša zbog političkih razloga neovisnih o njihovoj volji. Tako je HOO postao članom olimpijske obitelji samo dva dana nakon što je Europska zajednica priznala samostalnu hrvatsku državu.
Najvišem sportskom međunarodnom priznanju prethodio je složen, višesmjeran i višeznačan rad HOO-a. Odlukom od 17. siječnja 1992. hrvatski su sportaši stekli pravo sudjelovanja na XVI. zimskim olimpijskim igrama. Samo 23 dana nakon priznanja i primitka u olimpijsku zajednicu počelo je i olimpijsko razdoblje hrvatskog sporta.
U svečanom mimohodu u Albertvilleu bili su prvi naši reprezentativci olimpijci. U momčadi su bili klizači sestra i brat Željka i Tomislav Čižmešija, skijaš alpinac Vedran Pavlek, skijaš trkač Siniša Vukonić, a vodila ih je dr. Sanda Dubravčić-Šimunjak, nekad poznata klizačica.
Što vi mislite o ovoj temi?
Povijesnice
Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja
Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.
Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.
U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.
Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.
Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).
Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.
Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.
Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.
Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).
Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.
Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.
Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.
Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.
Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.
Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.
(Hina)
15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata
miro
