Pratite nas

Povijesnice

9. studenoga 1989. – Srušen Berlinski zid

Objavljeno

na

Zid će stajati tu stotinu godina, on našu Republiku štiti od razbojnika i fašista, izjavio je Erich Honeckar godine 1989. Dvije godine nakon toga zida više nije bilo.

Nakon proslave 750. obljetnice grada Berlina i zbog vala demokratizacije u istočnoj Europi pala je istočnonjemačka komunistička vlada. Napokon, za većinu posve neočekivano, 9. studenoga 1989. pao je i zid. U noći s 9. na 10. studenoga u Berlinu se nije spavalo.

Tisuće ljudi našle su se s obje strane zida i još iste noći prešle na suprotnu stranu grada. Obitelji koje se nisu vidjele trideset godina ponovno su se našle, a i potpuni stranci grlili su se radosni. Na raznim mjestima duž zida ljudi su s različitim alatima od čekića do pijuka razbijali prolaze. Malo tko nije ponio i komadić zida za uspomenu.

Izgradnji Berlinskoga zida prethodila je sve veća napetost sovjetskih okupacijskih vlasti na jednoj i zapadnih savezničkih snaga na drugoj strani.

U godinama između 1949. i 1961. oko dva i pol milijuna Nijemaca prebjeglo je iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Već je gotovo cijela granica bila zatvorena kada su u rano nedjeljno jutro 13. kolovoza 1961. policija i vojska Njemačke Demokratske Republike stale na demarkacijsku liniju dok su radnici postavljali zapreke i bodljikavu žicu.

Unatoč zapadnim prosvjedima počela je izgradnja zida. Izgrađeno je 45 kilometara zida kroz grad, a sa zapadne i južne strane zatvaralo ga je još 120 kilometara, odvajajući ga od istočne Njemačke.

Tijekom trideset godina pet tisuća uspjelo je prijeći zid, ali ih je isto toliko i uhvaćeno, a 191 osoba je ubijena u pokušaju prelaska. Berlinskog zida danas više nema.

Ušao je u povijest kao simbol hladnog rata, podijeljene Njemačke i Europe. Njegov pad za mnoge je europske narode značio prolaz u slobodu i demokraciju. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

10. studenog 1991. – Pad Bogdanovaca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine okupirani su Bogdanovci koji su se nakon pada Marinaca, još početkom listopada, našli u okruženju. Povlačenje hrvatskih branitelja iz Bogdanovaca poznato pod nazivom “Štafeta smrti” jedna je od najherojskijih priča iz Domovinskog rata.

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani „kukuruzni put“. Bio je to poljski put skriven kukuruzom koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca potkraj listopada ta je veza pukla.

Na prostoru duljine 6 kilometara, a širine oko 150 metara Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara. Ostali su u okruženju punih 40 dana. Za to su vrijeme branitelji trpjeli svakodnevne pješačke i tenkovske napade od mnogostruko jače naoružanijeg neprijatelja, piše HRT

Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Kada su ostali bez streljiva, donesena je odluka o povlačenju. Zajedno s ranjenicima i civilima 10. studenog krenuli su u više skupina u proboj. U jednoj od njih bila je i trudnica.

Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog hrvatskog područja.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su takozvanu štafetu smrti. Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Do danas nije utvrđeno koliko ih je točno poginulo u smrtonosnoj štafeti.

Za to su vrijeme agresorska JNA i četničke parapostrojbe ušle u Bogdanovce s preko tisuću i pol do zuba naoružanih ljudi.

Poubijali su i masakrirali 130 branitelja, civila, žena i djece te stare i nepokretne mještane koji su ostali u selu. Potpuno su uništili sve obiteljske, kulturne i sakralne objekte pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled.

Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama.

 

Dokumentarni film ”Štafeta smrti” – heroji se nikad ne zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Kristalna noć’ – događaj koji je označio početak holokausta

Objavljeno

na

Objavio

Prije točno 80 godina u nacističkoj Njemačkoj započeo je masovni progon Židova koji se najprije manifestirao uličnim nasiljem (razbijanjem izloga njihovih radnji), a potom je nastavljen uhićenjima, deportacijama, ubijanjima i kasnijim pomorom u brojnim koncentracijskim logorima.

Već u listopadu te 1938. godine, iz Njemačke je protjerano 15.000 poljskih Židova koji su iskrcani na poljskoj granici, a od kojih je oko 5.000 ostalo na “ničijoj zemlji”, budući da ih tadašnja vlada Poljske nije htjela primiti. Apsurd nacističkog totalitarnog ludila jasno je vidljiv u svoj svojoj nakaznosti i izopačenosti, uzme li se u obzir kako su mnogi od protjeranih bili zaslužni građani Njemačke, jedan dio čak i s državnim odličjima stečenim u Prvom svjetskom ratu.

U znak protesta protiv ovakvoga postupanja nacista, malodobni Židov Herschel Grünspan ubio je 7. studenoga hicima iz pištolja konzula njemačkog veleposlanstva u Parizu, što je od nacističke stranke bilo proglašeno međunarodnom židovskom urotom i iskorišteno od njihove propagande kao dodatno opravdanje za nastavak još masovnijih progona.

Nacističko vodstvo odredilo je sumu od milijardu tadašnjih njemačkih maraka kao odštetu koju Židovi moraju platiti zbog izvršenog atentata u Parizu.

U noći 9/10. studenoga inscenirani su “spontani” protužidovski protesti građana u kojima su razbijani izlozi i prozori na židovskim trgovinama i obrtničkim radnjama, što je kasnije nazvano Kristalnom noći.

Kristalna noć bila je uvod u još jaču represiju obilježenu ubijanjem, pljačkom, oskvrnućem grobalja i paljenjem sinagoga. Za kratko vrijeme ubijen je 91 Židov, spaljeno 177 sinagoga i opljačkano više od 7.000 trgovina. Sve je to pokrivala nacistička propaganda koja je stvarala masovnu histeriju plašeći građane “židovskom opasnošću” i predstavljajući ta zločinačka nedjela kao “obranu njemačkog naroda”.

Koliko god bili surovi, ovi događaji predstavljali su tek uvod u masovne likvidacije Židova kojima je bilo namijenjeno istrebljenje. U sljedećih 7 godina njih su nacisti deportirali u logore u kojima su bili izvrgnuti različitim oblicima tortura – od mučenja do izgladnjivanja, te masovnim smaknućima u plinskim komorama, krematorijima i organiziranim strijeljanjima. Nikada do tada u svojoj povijesti civilizacija se nije srela s tako organiziranim, institucionaliziranim zločinom u čiju su funkciju stavljene čitave “tvornice smrti” – od Auschwitz-a preko Treblinke do Dachau-a i drugih.

Naročito su surove i neljudske bile metode eksperimenata na živim ljudima što su ih nacisti provodili u nakani ostvarivanja svojih bolesnih teorija “nad-rase”, pri čemu su Židovi, Slaveni i istočno-europski narodi uopće smatrani nižim rasama kojima je u ime stvaranja “životnog prostora” za njemačku “arijsku” rasu namijenjeno potpuno uništenje.

U isto vrijeme dok traje uspon Hitlera i nacizma na Zapadu, na Istoku se razvija jednako pogubno zlo: boljševički komunizam u liku Staljina i njegove klike.

Taj sustav smišljeno i planski ubija na desetke milijuna vlastitih građana (u tadašnjem SSSR-u), pri čemu su posebno okrutnim metodama izgladnjivanja do smrti i masovnim deportacijama u sibirske gulage izvrgnuti Ukrajinci, Kozaci i brojne druge etničke zajednice. Jedna od bitnih crta Staljina bio je i antisemitizam, kao dio ruske tradicije iz razdoblja carskih režima, što se ne rijetko zanemaruje.

Dva jednako monstruozna sustava (nacizam i komunizam) čiji su lideri bili u savezu (čak i formalnom, budući da su 1939. godine potpisali sporazume o suradnji, nenapadanju, prijateljstvu i demarkaciji u Europi) planirajući podjelu svijeta, uzrokovala su do tada neviđene patnje i stradanja čovječanstva.

Svima nama i onima koji dolaze poslije nas, to bi morala biti opomena i podsjećanje kako je svako nasilje i svaki totalitarizam jednako opasan i poguban po čovjeka i svijet u kojem živimo, bio on lijevi, desni, skrivao iza liberalnog, demokratskog, globalističkog ili kojega god drugog sustava, svjetonazora ili ideologije.

Ljudsko pravo na život, slobodu, razvoj i djelovanje, na slobodu mišljenja i izražavanja, neotuđivo je i ni jedno se od tih prava ne može niti smije kršiti u ime bilo kojih “viših ciljeva”.

Danas se ne rijetko u nekim krugovima smatra kako je lijevi ekstremizam “manje zlo”, pa čak i nešto “pozitivno” u odnosu na “desni” – što je apsurdno i neodrživo već radi samih povijesnih činjenica. To što se komunizam skrivao iza humanističke “marksističke” ideologije čini ga još monstruoznijim. Ubijati čovjeka u ime “svijetle budućnosti” i masovne pomore ljudi pravdati težnjom za stvaranjem “boljeg i pravednijeg svijeta” vrhunac je hipokrizije i prijetvornosti koja se ničim ne može opravdati.

Uostalom, kakva je razlika ubijalo se u ime klase ili u ime rase? Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nasilje je nasilje, zločinac je zločinac.

Lijepo je to rekla i napisala (ne jednom) židovska intelektualka čija je obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama izvrgnuta torturama Gestapo-a, Hannah Arendt:

“Nitko nema moralno pravo smatrati se antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”.

Ona je najveći dio svoga života posvetila proučavanju fenomena totalitarizma i korijena zla i zacijelo je znala o čemu govori.

Mjerimo li zločine nacizma, fašizma i komunizma prema broju žrtava – a to ni u kojem slučaju nije nešto nevažno i sporedno kako neki tvrde – prva dva totalitarizma uzrokovala su 40 do 45 milijuna žrtava, a komunizam najmanje 150 milijuna (samo u SSSR-u i Kini oko 130 milijuna).

Jedna izreka kaže kako ni jedna ideologija ni bilo koji politički cilj nisu vrijedni kapi ljudske krvi.

Jesmo li danas, kad se sjećamo Kristalne noći i holokausta, nakon svih povijesnih iskustava što ih je svijet stekao tijekom krvavog XX stoljeća, spremni suočiti se sa svakim zlom i zločinom i iskreno, bez zadnjih namjera i lišeni svake ideološke ograde izreći:

Ne ponovilo se. Nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari