Pratite nas

Politički rentgen

Alojzije Stepinac-pravednik među narodima

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacionalnog bića, hrvatskog suverenizma, kao putokazi koje su uvijek pa i danas smišljeno zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to su blaženi Alojzije Stepinac kao temelj kršćanske Hrvatske i dr. Franjo Tuđman kao temelj hrvatske državnosti.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetski poznate povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja njihovih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbliže susjedstvo i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji i sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko. Srpska politika svoj opstanak je uvijek temeljila i temeljit će i u budućnosti na proizvodnji mržnje prema Hrvatskoj, na sirovim proizvedenim konfrontacijama, na mitovima i povijesnim lažima, na koje  iz Hrvatske namjerno ili slučajno nitko ne odgovara na adekvatan način.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom srpskom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je latentno ubijat i blatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Planiranim velikosrpskim udarom na hrvatske simbole, na hrvatske velikane, želi se u međunarodnim okvirima stvoriti dojam o Hrvatskoj kao fašističkoj i ustaškoj državi i na žalost  recentni događaji to nam dokazuju. Sramotno je da današnje hrvatske vlasti nemaju snažniji odgovor na evidentno blaćenje Hrvatske, na ponižavanje svekolikog hrvatskog puka.

Bili smo svjedoci brutalnog  blaćenja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana kada su ga srpski mitomani uz pomoć hrvatskih domaćih veleizdajnika i veleizdajničkih medija pokušali optužiti  kao kreatora udruženog zločinačkog pothvata. Neviđeno blaćenje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na ovogodišnjoj proslavi Dana pobjede, Dana neovisnosti i Dana hrvatskih branitelja u Kninu nije ništa drugo nego smišljeni kontinuirani nastavak te antihrvatske kampanje iza koje, nažalost, stoje i neki utjecajni medijski djelatnici koji se licemjerno nazivaju najvećim hrvatskim domoljubima.

 

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne razumiju što domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o hrvatskim velikanima nije domoljublje, domoljublje bez bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca bez ikakvog ostatka nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći ja vjerujem, ja ljubim svoju Domovinu, za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema vjeri u živog Boga.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje sebične partitokratske i materijalne  interese može se uvijek biti proaktivno spreman za dom na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ni jedna „hrvatska“ vlast do sada nije učinila baš ništa ili je učinila jako malo da istina o blaženstvu i svetosti Alojzija Stepinca bude svakodnevno izložena na svjetlu dana, kao istina koja oslobađa hrvatski narod od mrziteljske mitomanije koja nam i ovih dana u bujicama dolazi s istoka. Ni jedna „hrvatska“ diplomacija  do sada nije učinila dovoljno da Alojzije Stepinac bude proglašen svetim i šutke su prelazili preko antihrvatske velikosrpske propagande što je rezultiralo velikosrpskom pobjedom u Vatkanu kada je papa Franjo pristao da Srpska pravoslavna crkva su odlučuje o kanonizaciji Alojzija Stepinca. Na takvu Papinu odluku, uvjeren sam, imala je utjecaj upravo kukavička hrvatske diplomatska mlakost! Zbog toga mi se čini da su sve hrvatske vlasti do sada radile upravo suprotno, da su svjesno ili nesvjesno radile protiv kanonizacije našeg Blaženika i zbog toga danas imamo pravu neizvjesnost oko tog pitanja na kojemu se lome pitanja povijesti, prošlosti ali i budućnosti hrvatskog naroda.

Za istinu o blaženom Alojziju Stepincu više je napravila ugledna povjesničarka, Židovka Esther Gitman nego svi političari u Hrvatskoj zajedno, pa ispada da je gospođa Gitman veći domoljub od svih domoljuba u Hrvatskoj. Njena povijesna utemeljena svjedočanstva o Stepincu kao „pravedniku među narodima“ ostaju nekako na marginama i uglavnom su potpuno prešućena u javnom prostoru i logično je zaključiti da se radi o namjernom i eklatantnom prešućivanju istine. Kada se sjetimo predsjednika Ive Josipovića i njegovog predsjedničkog nastupa u Izraelskom Knessetu, njegove veleizdajničke  „ustaške zmije koja je još uvijek živa u hrvatskim njedrima“ i kada to usporedimo sa zadnjim državničkim posjetom naše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu, samo slijepac, zlonamjernik ili veleizdajnik neće uočiti nevjerojatnu razliku. Dok je antihrvatski govor predsjednika Josipovića o „ustaškim zmijama“ planetarno odjeknuo i „regionom“ i Svijetom i silno naštetio Hrvatskoj , državnički posjet predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu doveden je na stup srama zbog notorne „fake news“ u izraelskom Jeruzalem postu. Što je bio cilj te propagande? Potpuno je prešućena činjenica da su gosti naše predsjednice na svečanom koktelu koji je u njenu čast priredio predsjednik Rillman bili bračni par Esther i Israel Gitman. Potpuno je prešućena vijest da je tom prilikom Esther Gitman izraelskom predsjedniku Rillmanu poklonila svoju knjigu o blaženom Alojziju Stepincu s povijesnom dokazima o istinskom „pravedniku među narodima“, koji nije spasio samo jedan Židovski život da bi spasio cijeli svijet, već je spasio na stotine Židova izlažući se na taj način osobnoj pogibelji. Izraelski politički vrh je tom prilikom dobio još jednu knjigu na poklon, a to je knjiga britanskog autora Philipa J.Cohena „Tajni rat Srbije“ koja govori o povijesnoj genezi srpskog antisemitizma.

Pažljivom promatraču i analitičaru ne može promaknuti činjenica da je to sve u kontekstu istine kao dokazi o Stepinčevoj pravednosti i dokazi o srpskom antisemitizmu koji srpska politika gura pod tepih da bi jedino Hrvatsku optužila za genocid prema Židovima i Srbima. Dakle, inicijativa naše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u tom pravcu na najvišoj državničkoj razini, u Izraelu koji je strateški partner SAD-a, najveći je afirmativni doprinos istini o Hrvatskoj, nasuprot Josipovićevoj eklatantnoj etičkoj veleizdaji hrvatskih nacionalnih interesa, a ni predsjednički kandidat Zoran Milanović nije daleko od te Josipovićeve agende. Naravno, toj inicijativi naše predsjednice prethodilo je nekoliko također prešućenih ili nedovoljno publiciranih događaja. Esther Gitman je u Splitskom HNK nedavno dodijeljen počasni doktorat, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odlikovala ju je najvišim državnim odličjem. To su dokazi da se ovdje ne radi o nekakvom profanom političkom populizmu u svrhu predizborne kampanje već se radi o državničkom kontinuitetu djelovanja u tom smjeru. Jer, konačno je možda sazrela ona prava domoljubna hrvatska svijest, da će onaj tko se bude borio za Alojzija Stepinca kao „pravednika među narodima“, tko se bude iskreno i javno zalagao za svetost Stepinca,  biti upisan zlatnim slovima u hrvatsku povijest. Onaj tko hrvatskom domoljublju bude vratio domoljubne sadržaje i pravu istinu o hrvatskoj povijesti  zaslužit će i nadalje obnašati najčasnije političke dužnosti u Republici Hrvatskoj. Na žalost, svjedoci smo poznatog hrvatskog jala, da je pravdoljubivost, čestitost i hrvatsko  domoljublje, u sljepoći vlastitog uma danas  napadnuto i razapeto i s lijeva i s desna.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: ‘Beži Škoro, beži Škoro cug ti bu pobegel, ne buš videl beli Pantovčak!’

Objavljeno

na

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro, kojega njegovi obožavatelji i simpatizeri s pravom tituliraju sa dr. Miroslav Škoro kako bi  objektivno dodali još veću vrijednosnu težinu njegovoj predsjedničkoj kandidaturi u prvom je redu pjevač i glazbenik. Primarno kantautorsko zanimanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, bez ikakve sumnje,  obilježilo je   njegovu  uspješnu estradnu karijeru i jedino je po tome autentično prepoznatljiv, a moglo bi se kazati i planetarno popularan.

Današnji potencijalni glasači u Hrvatskoj malo ili nedovoljno poznaju Škorine sporadične izlete u hrvatsku politiku koji su uglavnom završavali marginalno, ili gubitkom izbora u gradu Osijeku od Ante Đapića za titulu gradonačelnika, ili njegovim naprasitim napuštanjem zastupničke pozicije u Hrvatskom državnog saboru nakon što je shvatio i sam priznao da politika nije za njega. Definitivni prekid s političkim aktivizmom Miroslav Škoro je znakovito demonstrirao izlaskom iz HDZ-a nakon Sanaderovog sloma, nakon što je  Tomislav Karamarko preuzeo kormilo te detuđmanizirane hrvatske stranke. Poznato je da je Škoro bio miljenik Ive Sanadera i Jadranke Kosor, poznato je da je kao član tog HDZ-a bio plaćen pjevati na njihovim predizbornim skupovima nakon što su na suspektan način iz svoje blizine odstranili „ustašu“ Marka Perkovića Thompsona! Poznato je da je dr. Miroslav Škoro nakon sloma Sanader-Kosor-Šeksovog HDZ-a   napustio tu stranku, jer je valjda zaključio da mu članstvo u HDZ-u pod vodstvom Tomislava Karamarka kao domoljubu  može silno naštetiti u životu. Osim toga poznato je da je Miroslav Škoro bio miljenik Radmanove televizije na kojoj je u brojnim emisijama praktički iskakao iz paštete i činilo se da je Škorina odluka da se udalji od HDZ-a Tomislava Karamarka potpuno racionalna, činilo se nikada više politiku u Škorinu „butigu“!

Ipak, mora se iskreno priznati da se Miroslav Škoro zapravo cijelo vrijeme svoje vrlo uspješne estradne karijere dobrim dijelom  bavio politički angažiranim kantautorskim radom što bi mu navodno trebao biti veliki plus i prednost nad drugim predsjedničkim kadidatima. Neki brojevi Škorinih nezaboravnih pjesama kao što su pjesme „Ne dirajte mi ravnicu, „Mata“ ili „Sude mi“ uistinu su mu priskrbili aureolu   nedodirljivog domoljubnog pjevača. Zbog toga je glazbeni naslov ove analize  iz poznate kajkavske pjesme „Lepe ti je Zagorje zelene“, bez ikakvog cinizma, čini mi se, potpuno primjeren ovoj kolumni koja će se uglavnom baviti glazbenom kritikom , kako bi kroz objektiv najuspješnijeg segmenta Škorinog životne karijere pažljivo promotrili i njegovo današnje stremljenje da svoju uspješnu glazbenu karijeru okruni titulom predsjednika Rapublike Hrvatske.

Umišljam si da sam doista kompetentan i da sam dobar poznavatelj hrvatske glazbene estrade i da mogu meritorno objasniti tehnologiju stvaranja pjevačkih zvijezda i idola , onih koje to svojim talentom zaslužuju i onih instant pop zvijezda koje su postale zvijezde zahvaljujući agresivnoj medijskoj propagandi iza koje uvijek stoji politika, a da titulu zvijezde nisu nikada objektivno zaslužili svojim pjevačkim kvalitetama. Na pamet mi pada pjevač grandioznih i briljantnih  kvaliteta, pokojni Vice Vukov. Nije slučajno da sam se njega sjetio, ne zato da uspoređujem pjevačke kvalitete Vice i Škore, jer to je neusporedivo, već zato što je poznato da je Vice Vukov svoju uspješnu životnu karijeru  nesretno okončao na stepenicama Hrvatskog državnog sabora kao saborski zastupnik SDP-a. Dakle i fenomenalni pjevač Vice Vukov svoju bogatu glazbenu karijeru završio je, a možda i počeo u politici. I ništa tu ne bi bilo čudno s obzirom da je Vice Vukov također bio visoko obrazovani ekonomist, kada se ne bi postavilo pitanje kako to da je hrvatski domoljub, nacionalist, desničar, Vice Vukov, koji se cijeli život navodno  borio protiv velikosrba i komunista završio u Račanovoj mentalno komunističkoj stranci poklonivši SDP-u kao predizbornu himnu svoju najljepšu pjesmu „To je tvoja zemlja“? Danas je kristalno jasno da ni briljantni baršunasti tenor pjevača Vice Vukova nikada ne bi bio ovjenčan planetarnom slavom da se u to nisu umiješale strukture „duboke države“ koje su mu tu slavu sofisticiranim medijskim metodama i priskrbile. Da nije bilo politike, Vice Vukov bi zauvijek ostao nepoznati super talent!? A kada je došlo vrijeme da Vice Vukov iz pragmatičnih razloga, kao Račanov domoljubni smokvin list vrati dugove partiji , završio je u „visokoj“ hrvatskoj politici kao dokaz da i u SDP-u ima hrvatskih nacionalista i domoljuba. Osobno, kao i mnogi drugi domoljubi u Hrvatskoj, doživio sam veliko razočarenje što se moj nevjerojatno kvalitetni  pjevački uzor i vokalni idol odlučio angažirati u stranci koja je demonstrativno napustila Hrvatski državni sabor kod izglasavanja deklaracije o hrvatskoj neovisnosti. Tada sam s dubokom gorčinom i razočarenjem shvatio da nitko u Hrvatskoj ne može postati pjevačka super zvijezda, ako to ne žele gospodari „duboke države“. I tada sam odustao od vlastite glazbene karijere, a glazba mi je bila primarno zanimanje s obzirom da mi mnogi prijatelji tepaju i pričaju priče o mojim glazbenim talentima.

Egzemplarni primjer pjevača Miroslava Škore za kojega se u estradnim krugovima Hrvatske ozbiljno tvrdi da je jedan od dokazanih falš pjevača na hrvatskoj   estradi, poglavito kada je riječ o njegovim vokalnim (ne)sposobnostima , dokazuje nam da se u Hrvatskoj planetarno popularan i materijalno uspješan  može postati bez ikakve temeljne kompetitivne podloge, ako politika i mediji  to od tebe žele napraviti. A kada postaneš planetarno popularan zahvaljujući političko medijskom marketingu tada ti je to dobra polazišna osnova za svaki mogući poslovni, politički  ili neki drugi životni probitak. Bezbroj je primjera na hrvatskoj estradi da nas zapljuskuje more umjetno stvorenih instant zvijezde pa onda kojekakve Maje Šuput ili Severine iskaču kao iz paštete na svim naslovnicama, a „turbo folk“ zvijezde nam pune diskoteke odgajajući našu mladost lažnim sjajem pod svjetlima reflektora, kao transmisija za osvajanje hrvatskog estradnog neba srpskim turbofolk proizvodima. S druge strane bezbroj je primjera da na vječnim marginama ostaju briljantni talenti s briljantnim glasovima koju su se dokazali na konkurentnim vokalnim natjecanjima u emisijama kao što je naprimjer emisija „Super talent“!

Nije li zapravo u svekolikoj hrvatskoj društveno političkoj zbilji  činjenica da o hrvatskoj prošlosti, budućnosti i sadašnjosti odlučuju falš političari i karijeristi s idejom opasnih namjera i da je ta namjerno stvorena atmosfera potpuno kompatibilna ovoj kakva vlada na hrvatskoj glazbenoj estradi? Nije li onda možda istina da je recentna  estradizacija hrvatske političke scene zapravo banalna, ali planski dobro smišljena manipulacija kojom treba dodatno obezvrijediti i onako malo istinskih vrijednosti koje još imamo. Postavlja se opravdano pitanje čiji je Miroslav Škoro politički projekt, čiji je bio i čiji će biti i je li dosita moguće da je on alat u rukama moćnika koji žele Milanovića na Pantovčaku kao zalog za konačno formalno stvaranje velike koalicije? Je li moguće da Miroslav Škoro nekim moćnicima danas vraća dugove onako  kako je to vraćao i pokojni Vice  Vukov?

Trenutak istine dogodio se zapravo u emisiji Bujica u kojoj je nakon dugih i temeljitih priprema u kontroliranom okružju, konačno gostovao predsjednički kandidat Miroslav Škoro. A kada čovjek kamerama pogleda u oči, kamerama koje ne lažu, koje u emisiji uživo nisu montaža kao one pred kojima se iz tisuću grla jedva punoljetne hrvatske mladosti ori slogan „Škoro predsjednik“, tada bez predrasuda možemo realno ocijeniti što nam to nudi dr. Miroslav Škoro. O realnoj analizi te dugo očekivane  emisije, o količini uvjerljivosti, domoljublja, emocija i iskrenog emocionalnog hrvatstva, o snazi argumenata i iskrenoj prezentaciji Tuđmanovog državništva ovisit će Škorin možebitni ulazak u drugi krug predsjedničkih izbora. Po mom skromnom mišljenju, mora on to malo bolje i uvjerljivije, jer ako ne bude, obistinit će se glazbeni naslov ove moje kolumne.

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Velikosrpski totalitarizam u Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Kazimir Mikašek-Kazo

Bilo bi stvarno smiješno i besplodno po ne znam koji put dokazivati pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske da su manjine u Hrvatskoj, uključujući i najbrojniju, onu Srpsku, najzaštićenije manjine na Svijetu. Ne samo da uživaju gotovo neograničena prava, već si je Srpska manjina predvođena Miloradom Pupovcem uzela i to pravo da nesmetano organiziranom medijskom kampanjom uporno pljuje i ponižava državu u kojoj žive , u kojoj dobivaju plaće, a zaslužene i nezaslužene mirovine dobivaju oni koji nisu i oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske.

Milorad Pupovac vješto koristi i svoju institucionalnu moć s pozicije koalicijskog partnera u vladajućoj većini pa njegov agitprop glasno odzvanja i u međunarodnoj zajednici te godi ušima poglavito onih koji nisu nikada bili skloni osamostaljenju Hrvatske.

Na dan sjećanja i osude svih totalitarizama u Svijetu svjedočili smo brutalnom velikosrpskom totalitarizmu i teroru manjine nad većinom  u režiji patetičnog Milorada Pupovca koji se predstavlja hrvatskoj javnosti kao najugroženiji čovjek na svijetu, pa onda tu svoju ugroženost prenosi na cijelu srpsku zajednicu u Hrvatskoj šaljući im istu onu poruku kakvu je svojevremeno za vrijeme balvan revolucije slao poznati srpski psihijatar Jovan Rašković koji je imao magičnu hipnotizersku moć pokrenuti srpsku manjinu u Hrvatskoj proizvodeći krvavi rat protiv Hrvatske. Između Jovana Raškovića i Milorada Pupovca gotovo da i nema nikakve razlike.

Obojica prekaljeni intelektualci, obojica uvjerljivi retoričari i obojica na istom zadatku onda i sada. Tu zadaću su naučili napamet još davno iz poznatog govora Vase Čubrilovića koji je 1939. godine u Banja Luci kazao slijedeće:

„Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprječavanju nastanka bilo kakve Hrvatske države, a ako se to uslijed povijesnih okolnost i dogodi pa Hrvatska dobije državu dužnost im je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države“!

Ta strateška ideja utkana je kao crvena nit u sve srpske memorandume, a modus operandi pobunjene i izmanipulirane srpske manjine u Hrvatskoj mogli smo gledati vlastitim očima i slušati vlastitim ušima od balvan revolucije pa sve do jučer. Ista retorika, „ista meta isto odstojanje“, „sve još miriše na nju, balvan revoluciju“! Milorad Pupovac, stup koalicijske stabilnosti vladajuće većine i stup stabilnosti Plenkovićeve Hrvatske u svom nevjerojatnom patetičnom glumatanju ugroženog Srbina u Hrvatskoj na N1 TV povodom incidenta u jednoj birtiji u Uzdolju kraj Knina, braneći Plenkovićev koncept ove koalicijske vladajuće većine, nespreman da iz te koalicije izađe, za navodnu ugroženost Srba u Hrvatskoj, za stanje mržnje i opće netrpeljivosti pronašao je jedinog mogućeg dežurnog krivca u imenu i prezimenu Tomislava Karamarka, pa onda onako duboko uvrijeđen i iznenađen tvrdi da napadi na Srbe nisu od jučer, već eskaliraju od 2014., kada je Tomislav Karamarko tadašnji šef HDZ-a poručio – “nikada više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om“.

U svom mučeničkom obraćanju hrvatskoj naciji na N1 TV, zarastao u tek niklu početničku bradu dakako, nije zaobišao ni predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović komentirajući njenu izjavu o incidentu kraj Knina riječima da od nje ništa drugo nije ni očekivao. Porciju Pupovčevih batina dobili su po ne znam koji putu crkveni velikodostojnici iz Katoličke crkve i najbolje je citirati što je Milorad Pupovac izjavio za Bosanske medije:
Prema njegovim riječima, nesnošljivost i nasilje prema drugim narodima povezana je s pokušajem rehabilitacije ustaštva.

“One su tijesno povezane s povijesnim revizionizmom koji se u Hrvatskoj ogleda u tome da se pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom europskom kontekstu, u novoj europskoj Hrvatskoj. U tome značajnu ulogu imaju pojedini članovi episkopata lokalne Katoličke crkve i klera općenito, imaju pojedine veteranske organizacije, pojedine političke stranke i nevladine organizacije koje su nastale uz tijesnu povezanost s episkopatom lokalne Katoličke crkve i nacionalne Katoličke crkve i političkih stranaka koje su s njima povezane kao njihovo političko krilo”, ustvrdio je čelnik vladajućeg SDSS-a.

“Ta vrsta povijesnog revizionizma u kojemu se u europskom kontekstu želi rehabilitirati ustaštvo, a optužiti sve druge: Jugoslaviju, socijalistički poredak, komunistički pokret, druge narode na prostoru bivše Jugoslavije, to jeste Srbe i ostale, to je nešto što je matrica po kojoj se to odvija u Republici Hrvatskoj. I to doprinosi tome da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Da Hrvatska postaje faktor produbljivanja nepovjerenja na prostorima bivše Jugoslavije i da predstavlja svojevrsnu crnu ovcu ionako ne baš svijetlom stanju međuetničkih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije”, istaknuo je Pupovac.

Naravno, Pupovčeve razorne teze nisu potkrijepljene ni jednim dokazom, nije upro prstom niti u jedno ustaško ime i prezime, niti u jednu stranku koja veliča ustaštvo ili NDH, nema dokaza da je bilo tko osuđen ili optužen zbog veličanja Ante Pavelića i NDH i sve se svodi na otrcanu velikosrpsku totalitarističku matricu od Vase Ćubrilovića do Milorada Pupovca. Teške optužbe imaju za cilj od hrvatskog naroda stvoriti ustaški i genocidni narod koji se ponovo iz obijesti bez ikakvog razloga okomio na nevini i pošteni nebeski srpski narod. Krajnji je cilj Pupovčevog mantranja provoditi politiku Vase Ćubrilovića i na svaki mogući način dekonsolidirati Hrvatsku državu, poljuljati međunarodni ugled Hrvatske, kako to stoji zapisano u memorandumima SAN-u. Pupovac se osjeća moćno, on zna da ne postoji politička volja ni snaga kod premijera Andreja Plenkovića da hladnokrvno zapovjedi svojoj tajnici da mu pripremi dokument o raskidu koalicije, kako je to brzopotezno kaubojski učinio s ministrima Mosta.

A kada se na Pupovčevu predvodničku trubu okestrirano nadovežu dvije prve „dragačevačke trube“, Vučić i Dačić, a svi zajedno su europski miljenici službenog Zagreba, onda zbog kukavičke šutnje i nečinjenja dobijemo što i zaslužujemo. Dobijemo poruku da će Srbija ponovo braniti Srbe u Hrvatskoj, da će Jelena Lovrić ponovo bacati cvijeće na srpske tenkove, dobijemo poruku da je srpska pobuna 1991. godine bila opravdana i dobijemo poruku da je Hrvatska „slučajna država“ koja po Vasi Čubriloviću mora biti dekonsolidirana, koja mora nestati. I eto, kao slučajno, u cijeli ovaj velikosrpski „dragačevački“ orkestar unisono i promptno se uključe i prve srpske trube Hrvatske Stjepan Mesić i Budimir Lončar koje daju ritam ovoj klasičnoj veleizdajničkoj simfoniji. Jer nisu valjda slučajno Milorad Pupovac, Stjepan Mesić i Budimir Lončar, zato što je prof. Zvonimir Šeparović ustao na lijevu nogu, na javnoj sjednici pred sudskim vijećem „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“ osuđeni za etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa? Etički veleizdajnici nesmetano trube što odjekuje duboko do srca Europe i međunarodne zajednice rušeći sva nastojanja Pantovčaka da se Hrvatska čvrsto pozicionira kao moderna srednjoeuropska zemlja, kao zemlja dovršene postkomunističke tranzicije, kao zemlja sigurnosti, prosperiteta i potencijalnog blagostanja. Veleizdajnici ne daju Hrvatskoj da se izvuče iz živog balkanskog blata, ne daju da se Hrvatska otme velikosrpskom zagrljaju, jer u tom zagrljaju novog bratstva i jedinstva veleizdajnici žive kao bubreg u loju ne mareći ni za hrvatsku sirotinjsku večinu niti za srpsku sirotinjsku manjinu u Hrvatskoj. „U se na se i poda se“ njihova je jedina svetinja!Hrvatska s pravom uskoro očekuje konačno pozitivno mišljenje o ulasku u Schengen, Hrvatska se ubrzano priprema za predsjedanje Europskom unijom. Ova dva prvorazredna politička događaja, bez ikakve sumnje, trebala bi Hrvatskoj donijeti dodatnu sigurnost i ugled u međunarodnoj zajednici. Schengenski režim u trenutku kada Hrvatska granica postane granica Europe kao zajednički europski sigurnosni interes, zapravo je trn u oku naših susjeda, jer bi ulaskom Hrvatske u Schengen mogao pasti u vodu njihov strateški plan. A plan je monstruozan, jer nagomilani migranti na granicama Hrvatske trebali bi biti udarni malj za destabilizaciju Hrvatske i dokaz da Hrvatska nije u stanju štititi granice Europe!

Misli li netko doista da Slovenija iz čistog mira podiže novih 40 kilometara sofisticirane žičane ograde na granici s Hrvatskom?
Planski nagomilanih migranti na granicama Hrvatske mogli bi onako planski, „Čubrilovićevski“, destabilizirati i „dekonsolidirati“ Hrvatsku državu. Zbog toga „dragačevači trubači“ potpomognuti hrvatskom „ustaškom“ tercom Stipe i Bude ne trube trubljenja radi, niti Bošnjački sevdahlije iz kurtoazije izmišljaju nove antihrvatske sevdaške viceve, kao one nakon posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu. Ovdje se ne radi o banalnim događajima jedne birtaške tučnjave, ovo nije banalno, nego bi vrlo brzo moglo postati duboko „analno“ ukoliko službeni Zagreb namjerno ili slučajno, prešutno okrene leđa uspaljenim neprijateljima i mrziteljima Hrvatske.

Kazimir Mikašek-Kazo

Napomena: u tekstu sam namjerno, u dogovoru s autorom koristio dijelove teksta iz objave Tomislava Karamarka na FB-u!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari