Američka strategija prema Venezueli ulazi u novu fazu u kojoj nafta postaje glavni instrument pritiska na režim u Caracasu, dok Washington zasad odustaje od izravne vojne intervencije.
Bijela kuća naložila je američkim vojnim snagama da se u nadolazećim mjesecima gotovo isključivo usredotoče na provedbu takozvane „karantene“ za venezuelansku naftu. Time se pojačava ekonomski pritisak na vlast predsjednika Nicolasa Madura kroz strogu primjenu sankcija.
Američka strategija prema Venezueli temelji se na sankcijama
Prema izjavama američkih dužnosnika, aktualna strategija oslanja se na ekonomske mjere kao primarni alat vanjske politike. Cilj je spriječiti izvoz venezuelanske nafte i time ograničiti prihode režima u Caracasu.
Iako vojne opcije formalno nisu isključene, Washington trenutačno smatra da sankcije i nadzor pomorskih ruta mogu proizvesti snažniji i politički prihvatljiviji učinak.
Nafta kao ključni polug pritiska
Venezuela gotovo u potpunosti ovisi o prihodima od nafte, što američku strategiju čini posebno učinkovitom. Zapljena tankera, nadzor pomorskih pravaca i prijetnja dodatnim mjerama stvaraju ozbiljan financijski pritisak.
Američki izvori navode da bi se Caracas mogao suočiti s ozbiljnom gospodarskom krizom ako ne pristane na ustupke u pregovorima sa Sjedinjenim Državama.
Odmak od kopnene vojne intervencije
Ovakav pristup ujedno smanjuje izglede za američku kopnenu intervenciju, o kojoj se ranije spekuliralo. Fokus na ekonomsku izolaciju omogućuje Washingtonu da zadrži kontrolu nad eskalacijom sukoba.
Američka strategija prema Venezueli tako kombinira vojnu prisutnost s dominantno ekonomskim sredstvima, uz jasnu poruku da je nafta ključni faktor u političkom pritisku.
Razvoj događaja u idućim mjesecima pokazat će može li ovakav pristup dovesti do političkih promjena u Caracasu ili će dodatno produbiti krizu u toj južnoameričkoj zemlji. (Hina/Kamenjar)