Bila bih slobodna ustvrditi da današnji apsolventi imaju razinu znanja i zrelosti nekadašnjih maturanata. Kao i to da kvalitetno školovanje u školskim klupama mora biti efikasno i efektno – što kraće, sto prirodnije i sto univerzalnije.
[ad id=”93788″]
Specijalizacija i tajne svakog zanata stječu se radom u struci, a ne sjedenjem u školskim klupama i beskrajnim iscrpljivanjem đaka i studenata. Prije 50-ak i vise godina škole su bile izrazito solidne, učiteljski autoritet, prava i odgojno-obrazovne metode neupitni, a disciplina, red i rad samopodrazumijevajući.
Nije bilo prevelike “demokracije”, mjesta za objesne, agresiji i podmićivanju sklone roditelje, za nesolidarnost, za eksperimentiranja, kao ni za obezvrjeđivanja inteligencije, ljubopitljivosti i uzrasta đaka. Učenici su se osjećali sigurni, voljeniji i zaštićeniji od svojih učitelja, a packe, povlačenje za uho, stajanje u kutu te ostale disciplinske mjere nitko nije doživljavao tragično. Kod kuće se nije trebalo previše učiti, napose ne u osnovnoj školi, i djeci je ostajalo dovoljno vremena za igru, druženje i cjelovit psihofizički razvoj.
Predmeti u školama (osim političkih) bili su životniji i upotrebljiviji, kao npr. domaćinstvo, a fakultativne su aktivnosti uključivale vezilje, šivanje, vrtlarenje, dobrotvorni rad i sl. Bilo je normalno organizirati akcije čišćenja i uređenja okolice škole i grada – razvijao se osjećaj pripadnosti zajednici, kao i osjećaj obaveze prema toj zajednici. Najugledniji je i najpopularniji đak bio onaj koji je a) najbolje učio, b) bio najboljeg ponašanja, c) volio pomagati učenicima koji su slabije usvajali gradivo.
S neodgojenim se, nekulturnim i lijenim đacima nitko nije volio družiti. Bilo je normalno da 5-10% đaka padne i ponavlja razred.
Nakon mature, učenici su se mogli zaposliti na većini poslova: od državne uprave, tvornica, trgovačkih poduzeća do političkih i rukovodnih mjesta. Na djelu su bili generacijski prijenos znanja i mentorstvo: učilo se od starijih, iskusnijih i strpljivih, koji su imali vise od mehaničkog know-how. Bilo je normalno da u srednjoj školi predaju profesori s višom školom (a ne nužno s fakultetom), a u osnovnoj su školi predavali učitelji sa srednjom školom. I nikome ništa od nas nije nedostajalo.
Bili smo odlično školovani. Toliko odlično da su generacije naših ljudi uživale veliki ugled u svijetu i kao radnici i kao stručnjaci. Sa srednjom je školom, uz učenje na poslu i korištenje zdravog razuma, bilo moguće doseći gotovo bilo koju razinu.
Strukovne su udruge i razni “strukovni ispiti” bili minimalni i nisu služili reketarenju i ucjenama nepripadnika. Intelektualac je bio onaj tko je znao razmišljati, povezivati i uočavati odnose između naočigled nepovezanih stvari, koji je imao hrabrosti, znanje i vokabular iznijeti stajalište i činjenice unatoč nepovoljnoj konstelaciji snaga u odnosu na ideje i misli koje iznosi, a ne zahvaljujući njima. Intelektualcem definitivno ne može i ne smije biti smatran onaj koji ima “čitabu” (diplomu) da je uspješno reproducirao znanje iz 30-ak knjiga koje je, kao student, morao pročitati i izbiflati na najprimitivniji mogući način (jer Bolonja radi primitivce od ljudi, intelektualne bogalje i kognitivne retarde – sto joj i je temeljni cilj).
Takvo znanje svatko može kupiti za 200-tinjak kuna po knjizi i nije mjera veličine intelekta, spoznajnog i radnog potencijala, već samo pokazatelj da nam mozak, bez obzira na servirano, radi kao spužva i bez problema upija i pametno i glupo, i istinu i laž – sve s ciljem dokopati se diplome.
Intelektualac je onaj tko ranije i bolje shvati da je najveći izazov današnjeg školovanja ODUČITI dobar dio stečenog znanja i načina razmišljanja te resetirati 17 godina popriličnog intelektualnog traumatiziranja. Najumniji ljudi koje poznajem već 20-30 godina nemaju fakultete. Ali zato imaju pročitane stotine i stotine knjiga, imaju nevjerojatnu pamet, mudrost (sposobnost donošenja trajno kvalitetnih odluka), znanje i govorničke vještine.
Znaju uživati i koristiti se tišinom i sami sa sobom. Njih bi konvencionalni fakulteti samo osakatili i reducirali. Isto su tako neki od najglupljih, najbesmislenijih i najzločestijih ljudi koje poznam tzv. intelektualci. Ljudi s dna intelektualnog kapaciteta čovječanstva. Bezosjećajni kognitivni roboti koji nikada neće dosegnuti do razine smisla ičega, koji nikada neće primijetiti da oko njih žive njihovi bližnji, koji će sve napraviti samo iz interesa i za plaću.
Da dalje ne dužim, mislim da:
a) duljina školovanja nije pokazatelj ljudske vrijednosti kao radnika i čovjeka pa diploma smije biti uvjet za zapošljavanje samo na ponekim (visokotehničkim) radnim mjestima
b) treba vratiti dostojanstvo učiteljima i profesorima, ne izmišljati toplu vodu, već se prisjetiti kako je izgledalo školovanje, koji su bili predmeti i sadržaj knjiga naših roditelja i nas samih
c) školovanje treba pripremati učenike za ŽIVOT, a ne isključivo za standardizirane radne procese
d) školovanje treba skratiti za 2 godine (godinu dana fakultet, a godinu dana osnovnu/srednju školu)
e) novozaposlenima treba omogućiti mentorstvo starijih, smirenih radnika sa širokim i dubokim znanjem i uvidima.
Ana Herman