Pratite nas

Povijesnice

Antun Gustav Matoš – Stihovi, snovi i život za Domovinu

Objavljeno

na

Uz 145-u obljetnicu rođenja hrvatskoga velikana

1909.

Na vješalima. Suha kao prut. 
Na uzničkome zidu. Zidu srama. 
Pod njome crna zločinačka jama, 
Ubijstva mjesto, tamno kao blud. 
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, 
Jer takvo lice ima moja mama, 
A slične oči neka krasna dama: 
Na lijepo mjesto zaveo me put! 
I mjesto nje u kobnu rupu skočih 
I krvavim si njenim znojem smočih 
Moj drski obraz kao suzama. 
Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Matoš…

Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

I nitko nije znao s toliko žara i osjećaja pretočiti najtananije titraje vlastite duše u stihove, poeziju, u strasnu odu neizmjerne i žarke ljubavi; ljubavi koja čini da krv brže kola, srce tuče jače a obrazi se zažare.

Nitko kao Matoš…

Da je kojim slučajem po rođenju Nijemac, Francuz ili Englez, zasigurno bi bio priznata veličina u svjetskim razmjerima.

Ne znam što bi na to rekao, ali u jedno sam siguran: niti je sebe smatrao veličinom, niti je svoj narod doživljavao kao „mali“ – ma što to značilo. Pojedinci, pa i narodi, „veliki“ su toliko koliko su u stanju ostati svoji, oduprijeti se diktatu i boriti se za neke više ciljeve i ideale, za slobodu koje nikad dosta i oko koje se oduvijek vrte ljudski bitak i egzistencija.

A Matoš je to znao. Znao je da sloboda nema cijenu i da je vrijedna svake, pa i najveće žrtve.

Njegov otklon od uobičajenih društvenih normi i bontona, bijeg u tuđinu, skitničenje pod vedrim nebom obožavanog Pariza, žestoke polemike i rasprave, opora riječ i prijekor, vječiti bunt… i galama ako treba…sve je to bilo izraz njegove slobode, njegovog nepomirljivog moralnog stava i shvaćanja života i slobode. Jednako ponosan i gord u svojim danima kad je kao vojni bjegunac, bos, gladan i žedan obilazio pariška svratišta, ulice i trgove bez prebijene pare u džepovima, kao i onda kad su mu vješali lovorike i pozivali ga na svjetske izložbe, on je svojim životom pokazao što znači biti i ostati svoj.

Od prve knjige (Iverje: skice i sličice) iz 1899. godine i prve objavljene pjesme (Hrastovački nokturno – napisane na kajkavskom 1900.), nižu se antologijske pjesme (NotturnoUtjeha kose1909Jesenje veče, Pjesme), prozna djela (OglediVidici i putoviCvijet sa raskršćaNaši ljudi i krajevi, putopis Oko Lobora).

U književnost ulazi 1892. godine, pripovijetkom Moć savjesti koja najavljuje početak hrvatske moderne.

No, ono što ga je obilježilo i učinilo velikim njegova je poezija. Poezija kakvu nikad nitko prije niti poslije njega nije pisao.

Ponekad oporo, s okusom gorčine, potom rezignirano, na mahove čak bijesno i svađalački, pa smireno, zaneseno…sanjalački i zaljubljeno, nižu se harmonični stihovi, skladna proza, razumljive i neposredne riječi iz kojih izviru strasne i žive emocije. Matoš ništa ne čini s predumišljajem, proračunato, po narudžbi, reda radi, književnost za njega nije zanat, ona je dio njegove osobnosti i izraz najdubljih osjećaja, nasušna potreba da se na vjetrometini zvanoj ljudski život uhvati za nešto, poput davljenika koji nagonski poseže za slamkom gledajući u njoj spas.

Dobar dio Matoševog proznog opusa vezan je za Pariz. Bio je zanesen i opčinjen gradom svjetlosti poput zaljubljenog dječaka koji proživljava iskustvo svoje prve ljubavi i ta je ljubav obilježila njegov život. Stoga ne čudi utjecaj francuskih autora i književnosti uopće na njegovo stvaralaštvo (Baudelairea, Huysmansa, Mallarmea, Barresa).

Moderna je u to vrijeme bila novi pravac u svjetskoj književnosti i nju su od početka karakterizirali sloboda stvaralaštva, umjetničke norme i esteticizam, ali i subjektivni izbor, supostojanje stilova i težnja ka što većem formalnom savršenstvu. Upravo je Matoš najzaslužniji za ulazak moderne u naš književni život.

O svome sinu, majka A.G.Matoša govorila je kako „nije volio sređen život“, pa je „najčešće boravio u stanovima izvan obiteljskog doma“. Uzdržavao se od novinarskih honorara i svojih knjiga, sam i svoj koliko je u tom i takvom svijetu to bilo moguće. Kao da se cijeloga života držao one maksime po kojoj je čovjek istinski slobodan tek onda kad nema što izgubiti.

Jedino što ga nikad nije napuštalo, bio je osjećaj neizmjerne ljubavi prema svome rodu i Domovini.

I prema njima je, doduše, znao ponekad biti grub – žesteći se i ropteći zbog slabosti i mana koje nije mogao ne vidjeti i prešutjeti, ali njegov puk mu nikad to nije uzimao za zlo. Bilo je to nalik na grdnju oca ili starijeg brata, nekoga tko svoju gorčinu i žuč prosipa samo zato što se njegov štićenik ponekad otme kontroli i zastrani, i kojega on već u sljedećem trenutku, poput pokajnika, obasipa nježnošću, pažnjom i ljubavlju kakvom se može ljubiti samo majka, dijete ili Domovina…

Najznačajniji književnik naše moderne, boem, literata, humanist, nacionalist, građanin svijeta, nepopravljivi sanjar kojemu je sloboda bila sve. I prije svega i iznad svega Hrvat, Srijemac, buntovnik. Neprilagođeni i samovoljni poeta, osobenjak i prznica, buntovnik, nježni lirik i osjećajna duša, sanjar, zaljubljenik u istinu, pravdu i svoj narod – i sve to u jednom krhkom tijelu. Bog ga je uzeo prerano, u 41. godini života.

Matoš. Naš ponos. Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi.

Što li bi rekao danas o nama i svojoj i našoj Hrvatskoj i bi li se pjesma kojom bi opjevao sadašnju golgotu Domovine po čemu razlikovala od 1909.?

Nikad to nećemo saznati. Ali u jedno možemo biti sigurni. Bio bi iskren. Jer on nije ni mogao ni znao drugačije.

Naš Matoš. Hrvatsko srce. Poeta. Boem. Mučenik. Velikan. Jedan jedini i neponovljivi Matoš.

Trubač sa Seine…

TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(Dobriša Cesarić, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.37.-39.)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. kolovoza 1991. – Herojski čin pripadnika 108. brigade iz Slavonskog Broda (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici 108. brigade Zbora narodne garde učinili su pravi pothvat zaustavivši 21. kolovoza 1991. vlak koji je prevozio oružje JNA.

Bio je to jedan od brojnih transporta JNA iz Slovenije koji su povlačenje iz te republike iskoristili da oruđe i oružje direktno dopremaju pobunjenim hrvatskim Srbima.

Branitelji iz Slavonskog Broda rastavili su zaustavljeni vlak, pritom zaplijenivši oko 50 brdskih topova, osamdesetak minobacača većih kalibara, više desetaka protuzrakoplovnih topova, streljivo te stotinjak protuoklopnih sredstava.

Tim smjelim pothvatom i kasnijom predajom vojarni u Slavonskom Brodu osigurano je oružje za domicilnu brigadu, ali i obranu Slavonije.

108. brigada ustrojena je još 28. lipnja u okolici Slavonskog Broda, a prvi zapovjednik bio je Pero Katalinić. Zanimljivo, zbog velikog odaziva ustrojene su odmah četiri bojne, a odaziv na mobilizaciju gotovo 2000 dragovoljaca bio je viši od 80%.

Prvo borbeno djelovanje brigada je imala na području Okučana nakon što su pobunjeni Srbi napali to područje, proglasivši 12. kolovoza autonomiju. Brodska brigada uz velike žrtve ratovala je na novogradiškoj bojišnici i zatim na bosansko-posavskom bojištu.

Nakon pada Bosanskog Broda u studenom 1992. uslijedila je demobilizacija većeg dijela brigade, a postrojbi ostaje obveza nadzora državne granice snagom jedne bojne.

Velik dio boraca nastavio je ratovati u jednoj od gardijskih brigada, a od pripadnika 108. brigade ustrojene su i neke nove pričuvne brigade, još od rujna 1991., 121. i 123., kasnije 139. i 157. brigada Hrvatske vojske, piše HRT

Za slobodu Hrvatske život je položio 161 pripadnik brigade, dok je ranjeno oko 750 branitelja od njih oko 5000 koji su služili 108.-u, jednu od najboljih pričuvnih brigada Hrvatske vojske.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

BiH kao unija triju republika – 25 godina od ‘Owen-Stoltenbergovog plana’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije točno 25 godina međunarodna zajednica predložila je mapu podjele BiH na tri republike u procesu koji se naziva “Owen-Stoltenbergov plan” a koji je predvidio BiH kao uniju triju republika s hrvatskom, muslimanskom i srpskom većinom.

Iako je ovaj plan bio dubuko nepravedan prema Hrvatima, jer je u odnosu na onaj raniji “Vance-Owen plan” davao Hrvatima puno manje teritorija i praktički priznao sva muslimanska ratna osvajanja i etničko čišćenje Hrvata s područja Konjica, Jablanice, Fojnice, Bugojna, Kaknja itd. vodstvo Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna je, kao i uvijek, s ciljem prestanka rata i postizanja mira, prihvatilo i ovaj prijedlog, i osam dana kasnije, 28. kolovoza (zapamtite dobro taj datum), počelo i provoditi ovaj plan, zamjenivši pojam “zajednica” pojmom “republika” (jer je , ponavljam, Owen-Stoltenberg plan zamišljao).

U tim i takvim okolnostima 28. kolovoza 1993. godine proglašena je Hrvatska Republika Herceg-Bosna, što su kasnije pojedinci, prije svih udbaški ‘ubojica Kardinala Stepinca’, Josip Manolić, prikazivali totalno izvan ovog konteksta, kao “ključni dokaz separatizma, jer republika znači država”, a potpuno zanemarivši kontekst i činjenicu da je britanski lord David Owen bio opunomoćeni mirovni izaslanik Europske unije, a Thorvald Stoltenberg opunomoćeni mirovni izaslanik UN-a.

Shodno tome, vodstvo Herceg-Bosne nije poduzelo nikakav jednostrani akt separatizma i secesionizma kako to tvrde razni mesići, pusići, manolići, banci i slična tevabija, nego je samo, kao uostalom i u svezi svih ostalih sličnih mirovnih prijedloga, djelovalo sukladno onome što je predlagala međunarodna zajednica!

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari