Pratite nas

Povijesnice

Antun Gustav Matoš – Stihovi, snovi i život za Domovinu

Objavljeno

na

Uz 145-u obljetnicu rođenja hrvatskoga velikana

1909.

Na vješalima. Suha kao prut. 
Na uzničkome zidu. Zidu srama. 
Pod njome crna zločinačka jama, 
Ubijstva mjesto, tamno kao blud. 
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, 
Jer takvo lice ima moja mama, 
A slične oči neka krasna dama: 
Na lijepo mjesto zaveo me put! 
I mjesto nje u kobnu rupu skočih 
I krvavim si njenim znojem smočih 
Moj drski obraz kao suzama. 
Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Matoš…

Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

I nitko nije znao s toliko žara i osjećaja pretočiti najtananije titraje vlastite duše u stihove, poeziju, u strasnu odu neizmjerne i žarke ljubavi; ljubavi koja čini da krv brže kola, srce tuče jače a obrazi se zažare.

Nitko kao Matoš…

Da je kojim slučajem po rođenju Nijemac, Francuz ili Englez, zasigurno bi bio priznata veličina u svjetskim razmjerima.

Ne znam što bi na to rekao, ali u jedno sam siguran: niti je sebe smatrao veličinom, niti je svoj narod doživljavao kao „mali“ – ma što to značilo. Pojedinci, pa i narodi, „veliki“ su toliko koliko su u stanju ostati svoji, oduprijeti se diktatu i boriti se za neke više ciljeve i ideale, za slobodu koje nikad dosta i oko koje se oduvijek vrte ljudski bitak i egzistencija.

A Matoš je to znao. Znao je da sloboda nema cijenu i da je vrijedna svake, pa i najveće žrtve.

Njegov otklon od uobičajenih društvenih normi i bontona, bijeg u tuđinu, skitničenje pod vedrim nebom obožavanog Pariza, žestoke polemike i rasprave, opora riječ i prijekor, vječiti bunt… i galama ako treba…sve je to bilo izraz njegove slobode, njegovog nepomirljivog moralnog stava i shvaćanja života i slobode. Jednako ponosan i gord u svojim danima kad je kao vojni bjegunac, bos, gladan i žedan obilazio pariška svratišta, ulice i trgove bez prebijene pare u džepovima, kao i onda kad su mu vješali lovorike i pozivali ga na svjetske izložbe, on je svojim životom pokazao što znači biti i ostati svoj.

Od prve knjige (Iverje: skice i sličice) iz 1899. godine i prve objavljene pjesme (Hrastovački nokturno – napisane na kajkavskom 1900.), nižu se antologijske pjesme (NotturnoUtjeha kose1909Jesenje veče, Pjesme), prozna djela (OglediVidici i putoviCvijet sa raskršćaNaši ljudi i krajevi, putopis Oko Lobora).

U književnost ulazi 1892. godine, pripovijetkom Moć savjesti koja najavljuje početak hrvatske moderne.

No, ono što ga je obilježilo i učinilo velikim njegova je poezija. Poezija kakvu nikad nitko prije niti poslije njega nije pisao.

Ponekad oporo, s okusom gorčine, potom rezignirano, na mahove čak bijesno i svađalački, pa smireno, zaneseno…sanjalački i zaljubljeno, nižu se harmonični stihovi, skladna proza, razumljive i neposredne riječi iz kojih izviru strasne i žive emocije. Matoš ništa ne čini s predumišljajem, proračunato, po narudžbi, reda radi, književnost za njega nije zanat, ona je dio njegove osobnosti i izraz najdubljih osjećaja, nasušna potreba da se na vjetrometini zvanoj ljudski život uhvati za nešto, poput davljenika koji nagonski poseže za slamkom gledajući u njoj spas.

Dobar dio Matoševog proznog opusa vezan je za Pariz. Bio je zanesen i opčinjen gradom svjetlosti poput zaljubljenog dječaka koji proživljava iskustvo svoje prve ljubavi i ta je ljubav obilježila njegov život. Stoga ne čudi utjecaj francuskih autora i književnosti uopće na njegovo stvaralaštvo (Baudelairea, Huysmansa, Mallarmea, Barresa).

Moderna je u to vrijeme bila novi pravac u svjetskoj književnosti i nju su od početka karakterizirali sloboda stvaralaštva, umjetničke norme i esteticizam, ali i subjektivni izbor, supostojanje stilova i težnja ka što većem formalnom savršenstvu. Upravo je Matoš najzaslužniji za ulazak moderne u naš književni život.

O svome sinu, majka A.G.Matoša govorila je kako „nije volio sređen život“, pa je „najčešće boravio u stanovima izvan obiteljskog doma“. Uzdržavao se od novinarskih honorara i svojih knjiga, sam i svoj koliko je u tom i takvom svijetu to bilo moguće. Kao da se cijeloga života držao one maksime po kojoj je čovjek istinski slobodan tek onda kad nema što izgubiti.

Jedino što ga nikad nije napuštalo, bio je osjećaj neizmjerne ljubavi prema svome rodu i Domovini.

I prema njima je, doduše, znao ponekad biti grub – žesteći se i ropteći zbog slabosti i mana koje nije mogao ne vidjeti i prešutjeti, ali njegov puk mu nikad to nije uzimao za zlo. Bilo je to nalik na grdnju oca ili starijeg brata, nekoga tko svoju gorčinu i žuč prosipa samo zato što se njegov štićenik ponekad otme kontroli i zastrani, i kojega on već u sljedećem trenutku, poput pokajnika, obasipa nježnošću, pažnjom i ljubavlju kakvom se može ljubiti samo majka, dijete ili Domovina…

Najznačajniji književnik naše moderne, boem, literata, humanist, nacionalist, građanin svijeta, nepopravljivi sanjar kojemu je sloboda bila sve. I prije svega i iznad svega Hrvat, Srijemac, buntovnik. Neprilagođeni i samovoljni poeta, osobenjak i prznica, buntovnik, nježni lirik i osjećajna duša, sanjar, zaljubljenik u istinu, pravdu i svoj narod – i sve to u jednom krhkom tijelu. Bog ga je uzeo prerano, u 41. godini života.

Matoš. Naš ponos. Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi.

Što li bi rekao danas o nama i svojoj i našoj Hrvatskoj i bi li se pjesma kojom bi opjevao sadašnju golgotu Domovine po čemu razlikovala od 1909.?

Nikad to nećemo saznati. Ali u jedno možemo biti sigurni. Bio bi iskren. Jer on nije ni mogao ni znao drugačije.

Naš Matoš. Hrvatsko srce. Poeta. Boem. Mučenik. Velikan. Jedan jedini i neponovljivi Matoš.

Trubač sa Seine…

TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(Dobriša Cesarić, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.37.-39.)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. prosinca 1991. – VRO ‘Đavolja greda’ poznatija pod nazivom ‘Kopački rit’

Objavljeno

na

Objavio

Niti jedan pedalj hrvatskog teritorija neprijatelj više nije okupirao na ovoj istočnoj bojišnici i na taj način vratio se moral i hrvatskoj vojsci i stanovništvu u gradu Osijeku

Prije točno 27 godina vojno-redarstvenom akcijom “Đavolja greda” poznatijom pod nazivom “Kopački rit” spriječen je daljni prodor neprijateljskih snaga nakon pada Vukovara i obranjen Osijek.

Nakon okupacije Paulina Dvora 16. prosinca 1991., odnosno nakon što su srpske postrojbe izbile na lijevu obalu Drave i nasuprot Donjogradskom groblju, Luci Tranzit i Nemetinu, hrvatska strana morala je krenuti u protunapad.

Naime, prednji kraj obrane Osijeka sada je bio izložen izravnoj vatri s boka, dok je istočni dio grada bio izložen u cijelosti.

Štoviše, preko Kopačkog rita agresoru se otvarala mogućnost povezivanja sa snagama istočno od Osijeka, a kako je bila riječ o području prohodnom za tenkove, postojala je čak i opasnost od presijecanja grada na dva dijela.

Stoga je cilj akcije „Đavolja greda“ bio potisnuti agresora sa šireg prostora Kopačkog rita i proširiti zonu obrane na lijevoj obali Drave, i kako bi se onemogućio prilaz sjevernim dijelovima grada.

No, agresorske snage bile su vrlo dobro ukopane i opremljene, te su imale dobre izvore informacija, zbog čega je već u prvom sukobu 16. prosinca bilo žrtava na hrvatskoj strani.

Stoga je udar 18. prosinca 1991. izveden u strogo kontroliranim uvjetima, a komuniciralo se isključivo u šiframa motorolama i telefonom.

Nositelj akcije bila je 135. brigada, zatim dijelovi specijalne policijske jedinice Orao, topništvo i 1. bojna 160. brigade, vod specijalne postrojbe Bojna Frankopan, pripadnici policije iz Belog Manastira, te riječna ratna flotila.

Nakon izviđanja i topničke pripreme, hrvatske postrojbe potpuno su porazile okupatora.

Još istog jutra zapovjednik osječke obrane Branimir Glavaš obišao je teren i čestitao im. U oslobađanju je poginulo 8 hrvatskih branitelja, a akcija „Đavolja Greda“ pamti se kao prvi ofenzivni uspjeh hrvatskih postrojbi na istočnoslavonskom bojištu.

Zaplijenjena je pritom veća količina oružja i opreme, a srpske snage više nisu napredovale na tom dijelu bojišnice te je Osijek do kraja rata ostao nepokoreni grad.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. prosinca – Spomendan bl. Drinskih mučenica

Objavljeno

na

Objavio

Spomendan bl. Drinskih mučenica

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari