Don Damir Stojić: ‘Apsurd antifašizma’
Don Damir Stojić, poznati hrvatski katolički svećenik, salezijanac, na svom je Facebook profilu objavio komentar u kojem se osvrće na prosvjede tzv. antifašističkih skupina održane u nekoliko hrvatskih gradova. U statusu je iznio svoju kritiku suvremenog “antifašizma” i fenomena koji, kako ističe, sve više poprima obilježja ideološke negacije umjesto stvarnih vrijednosti.
Don Damir Stojić: APSURD ANTIFAŠIZMA
Odrastajući u Torontu, u našoj dragoj i pomalo preopreznoj Kanadi, moram priznati da smo mi Kanađani često imali jedan tihi kompleks manje vrijednosti prema Amerikancima. Čim bismo prešli granicu, krenula bi misija: uvjeriti sve oko sebe da nismo Amerikanci. Kanadski identitet se tako, barem među nama klincima, ponekad svodio na: “Nisam Amerikanac” ili još žešće: “Anti-Amerikanac”. Naravno, Kanada ima svoj identitet – i to vrlo lijep, uredan i pristojan (ponekad i previše pristojan). Ali priznajem, pomalo je tužno kad ti identitet počiva na negaciji drugoga.
Marševi protiv fašizma i problem suvremenog antifašizma
Jučer su se u četiri hrvatska grada održali tzv. “marševi protiv fašizma”, odnosno procesije suvremenih “anti-fašista”. Naravno, antifašizam zvuči moralno – tko bi mogao biti za fašizam? Problem je u samoj strukturi antifašizma: on nije vrijednost, nego negacija. Ne nudi smisao, nego samo uklanja ono što mu smeta. Anti-fašizam kao “vrijednost” sličan je bezkofeinskoj kavi ili bezalkoholnom pivu: postoji, ali se čovjek ne može ne zapitati – koja je svrha? A kad je jedina identitetska oznaka „anti“, tada se više i ne zna tko si.
Ideologija koja zna samo protiv koga je
Nekada su se ljudi ponosno izjašnjavali po onome za što žive: za istinu, za slobodu, za pravdu, za krepost, pa i – ne daj Bože – za Boga i Domovinu. Danas je, međutim, mnogo modernije biti protiv nečega. U tom ozračju rađa se i naš suvremeni moralni junak: antifašist. On vrlo dobro zna što mrzi, ali ne zna što voli. Zna što želi rušiti, ali ne zna što želi graditi. Zamislite kuhara koji ponosno kaže: „Ja ne kuham lošu hranu!“ Tehnički to može biti točno, ali nije baš inspirativno. A to je logika suvremenog antifašizma: GPS koji javlja samo “pogrešan smjer”.
I dok je svaka borba protiv pravog zla hvalevrijedna, kod ovakvih marševa čovjek se nekad zapita: Što bi ovi ljudi radili da im jednog dana ponestane fašista? Vjerojatno bi morali izmisliti nove – jer bez protivnika, njihova bi ideologija ostala kao megafon bez publike.
Ovdje leži najveći apsurd antifašizma: antifašizam može postojati samo ako postoje fašisti. Bez njih, on ostaje bez goriva, bez smisla – poput komarca bez tople krvi. I ako „fašista“ nema dovoljno, definiciju je lako rastegnuti.
Vjeruješ da je brak između muškarca i žene? Fašist.
Braniš slobodu govora? Fašist.
Želiš štititi život od začeća? Fašist.
Misliš da muškarac ne može biti žensko. Fašist.
Slušaš Thompsona? Fašist i Ustaša.
Tako anti-fašizam postaje sustav koji sam sebe hrani stalnim pronalaženjem neprijatelja. U ime borbe protiv netolerancije rađa se nova netolerancija; u ime borbe protiv mržnje – nova mržnja, i ovo smo već vidjeli u povijesti.
Ironija je da su i Staljin i režimi koji su gradili totalitarne sustave bili deklarirani antifašisti. Čak je i izvorni naziv Berlinskog zida bio: “Antifašistički zaštitni zid”. Pod krinkom “antifašizma” podignut je zid visok nekoliko metara, dug 155 kilometara, opremljen stražarnicama, mitraljezima i minskim poljima.
Teološka dimenzija i poziv na istinsko svjetlo
Teološki gledano, ništa novo pod suncem. Zlo uvijek imitira dobro, ali bez Boga. Antifašizam želi pravednost bez istine, ljubav bez moralnog kriterija, dobro bez Dobrog. To je moral koji se hrani negacijom, a ne istinom. A čovjek koji živi samo protiv nečega postaje ispuhani balon.
Krist kaže: „Budite svjetlo svijeta.“ Svjetlo ne nastaje borbom protiv mraka, nego time što jednostavno svijetli.
Primjeri iz Hrvatske
Kažu naši domaći tzv. antifašisti da je “duh fašizma” pušten iz boce nakon Thompsonova koncerta ovog ljeta. Ako je tako, čovjek bi očekivao teror, ali ga – nije bilo. Umjesto toga 500.000 ljudi, bez incidenta, atmosfera zajedništva.
Jedini stvarni čin nasilja tih dana dogodio se izvan Hipodroma, u prostoru Medike – i to od strane muškarca koji misli da je žena, koju su isti ti “antifašisti” godinama slavili kao ikonu ljevice.
I jučer smo među ‘antifašistima’ mogli vidjeti zastave i simbole pod kojima je napadnuta Hrvatska. Ironija je toliko gusta da se može rezati nožem. Doista, stara rečenica Hueyja Longa iz 1936. danas zvuči proročkije nego ikad: “Fašisti budućnosti zvat će se antifašistima.”