Pratite nas

Feljton

ARGUMENTI ABORTERA I NJIHOVA VALJANOST

Objavljeno

na

Sada ću nastojati utvrditi glavne argumente abortera za pravo na pobačaj te zašto je svaki od argumenata nevaljan i neodrživ.

  1. Aborteri kao prvi argument za pravo na pobačaj navode pravo na izbor. Prema tom „pravu“ žena može odlučiti o tome hoće li, kada začne, roditi ili neće.

Ovaj argument je neodrživ i nevaljan. Naime, svatko ima pravo na izbor u svemu te je to temeljno načelo slobodnih ljudi i slobodnog društva. Međutim, pravo na izbor postoji onoliko koliko čovjek odlučuje o sebi u okviru prava koja ne nanose štetu drugim osobama, grupacijama ili ljudima. Prirodno je pravo svake ljudske osobe na život, pa tako i svakog začetog djeteta. Ono prirodno neotuđivo pravo na život. Žena i muškarac, slobodnim ulaskom u spolne odnose već izabiru mogućnost da se dijete začne. Spolni odnosi imaju svoje posljedice i svaka odgovorna osoba prihvaća posljedice koje iz tih odnosa proizlaze. Dakle, pravi izbor se dogodio ulaskom u slobodne spolne odnose. Spolni odnosi nisu samo puki užitak, nego i odgovornost prema sebi, osobi s kojom se stupa u spolne odnose, prema mogućem nastanku nove ljudske osobe, ali i prema društvu. Dakle, ne postoji ovakva vrsta prava na izbor. U ovom slučaju ne raspravljam o prisilama koje su, ipak, iznimka.

2. Imam pravo raditi sa svojim tijelom što hoću.

Ovakvi pokliči su prvenstveno odraz neodgovornosti. Oni kažu da sam jedinka za sebe koja ima nekakva apsolutna prava na nešto. I pod pretpostavkom da je to tako, zašto se onda od drugih, liječnika, države, društva, traži podrška za ovakvu neodgovornost? Ovim se poručuje: Ja ću raditi što hoću, no kada upadnem u probleme, vi morate imati potpuno razumijevanje za moj egoizam i morate i vi uraditi što ja hoću. Ako se hoće uvući druge ljude u njihovu razuzdanost, to je teroriziranje drugih ljudi. Ovakav egoizam razara jedinstvenost i pluralitet društva i usmjerava sve ka egoizmu neodgovornih. I pod pretpostavkom da se može raditi sa svojim tijelom ono što se želi, već je u utrobi drugo tijelo koje ima sva prava koja imaju svi drugi ljudi. Pod krinkom da se radi o mom tijelu, uništava se život druge osobe.

3. Ne radi se o ljudskom biću nego se radi o nakupini stanica!

Svi ljudi su „nakupine stanica“, pa tko i oni koji tvrde da neke druge „nakupine stanica“ nemaju ona prava koja za sebe podrazumijevaju. Ovakve tvrdnje su nevaljane. One ne odgovaraju na pitanje kada nešto prestaje biti „nakupina stanica“ i kada stječe prava kao ljudsko biće te kada je društvo dužno prema njemu postupati kao i prema svima drugima. Aborteri nemaju zajednički stav o tome kada priznaju prava njima zamišljenoj nakupini stanica. Osim toga, ovakva tvrdnja je uvredljiva za tu ljudsku osobu.

4. Ne radi se o ljudskim bićima, oni nemaju razvijen mozak!

Ovaj argument je lažan. Ono što je od čovjeka začeto je ljudsko biće. Ovakva tvrdnja nema filozofski temelj. Također je moderna biologija utvrdila da je ljudsko biće čovjek od začeća, no do rođenja se nalazi u drugom ljudskom biću, majci. Ono od početka ima jedinstven genom, jedinstven DNK različit od majčinog. Ono je jedinstveno i nikada u povijesti nije bilo takvog ljudskog bića i neće ga biti do kraja povijesti. Mozak je u razvoju, kao, uostalom, i ostali organi.

5. Žena ima pravo na reproduktivno zdravlje.

Još jedna podvala i zamjena teza. Naime, trudnoća je upravo znak reproduktivnog zdravlja muškarca i žene koji su začeli dijete. Intervencija u ženino tijelo na način da se ubija dijete je višestruko narušavanje zdravlja. Samo dijete biva ubijeno i time u cijelosti uništen njegov život. Ono je imalo pravo na zaštitu njegovog zdravlja. Tu zaštitu su morali pružiti roditelji, šira obitelj, društvo i država. Međutim, učinili su upravo suprotno. Uz ovaj uništen život i majka je ugrozila svoje reproduktivno, fizičko, psihičko i duhovno zdravlje. Od tog trenutka majka više nije ista, odnosno, ona nosi na sebi nevidljivi teret zločina. Postoji opasnost da više neće imati djece. Svaka iduća trudnoća bit će stresnija zbog tog čina. Njezina utroba više nije mjesto sigurnosti. Moguće je narušavanje odnosa s drugim ljudima, osobito ocem, rodbinom, ali i teške grižnje savjesti koje se nakon toga javljaju. Sve to djeluje na obitelj. I otac djeteta više nikada neće biti isti. I on na sebi nosi podjednaku odgovornost (ako je suglasan) cijeli život. Možda je ocu, naizgled, lakše, no i on ima svoje poteškoće.

Reproduktivno zdravlje ostvaruje se samo kada se ljudi ponašaju sukladno prirodnom tijeku i prirodnom pravu. Sve drugo osobe i društvo dovodi do reproduktivne bolesti.

6. Ako se ne osigura „siguran“ i legalan abortus, onda će žene isti vršiti ilegalno ili u drugim državama.

Ovaj argument nije prihvatljiv s pravnog aspekta i državnog aspekta. Ako je određeni čin zločin, odnosno usmjeren protiv temeljnog prirodnog ljudskog prava na život, zakonodavac nema pravo zbog nemogućnosti iskorijenjivanja tog zločina taj zločin prihvatiti kao dopustiv. Zagovornici ove teze, zapravo, priznaju da se uistinu događa ubojstvo nevinog ljudskog bića. Međutim, smatraju (ili im je to izlika) da bi navodno napravili veću štetu nego korist. Pri ovakvim tvrdnjama ne iznose nikakve podatke koji mogu potkrijepiti takve tvrdnje. Drugim riječima, država ovaj zločin treba kontrolirano izvršavati i osposobiti stručnjake (liječnike) da vrše ubojstva svojih novih građana. Pobornici ovih teza nikada ne iznose štete koje su načinili. Primjerice, ne iznose podatke kakav utjecaj je abortus imao na žene podvrgnute tom činu? Je li taj zahvat oštetio zdravlje žene? Koliki broj žena je izgubilo reproduktivno zdravlje? Postoje li smrtni slučajevi i prikrivaju li se? Koliko je abortus utjecao na pojavu depresije i drugih psihičkih bolesti, te kolika se sredstva izdvajaju za liječenje žena i muškaraca uključenih u abortus? Postoje li psihičke tegobe medicinskog osoblja koje vrši abortus? Utječe li abortus na stabilnost braka i sl.. Dakle, navodni siguran abortus je izlika za njegovo opravdanje.

Navodno će žene ilegalno vršiti abortuse ako bude zabranjen. Treba im odgovoriti da država ne može štititi ničiji kriminal, pa makar se radilo i o ilegalnom abortusu. Država je sposobna, ako ima volju, svaki kriminal svesti u određene, prihvatljive, okvire. Nije jasno zašto država i prema ostalom kriminalu ne postupa na isti način. Ako zabranimo ubojstva, ljudi će to raditi ilegalno, pravna je logika abortera. Ako zabranimo pljačku, ljudi će to raditi ilegalno. I u Hrvatskoj je, prema čl. 97. Kaznenog zakona, kažnjiv pobačaj, osim ako je u skladu s propisima o prekidu trudnoće. Ovdje se država umiješala na krajnje grub način u život i propisala kada je i pod kojim uvjetima dopušteno ubiti ljudsko biće ali, eto, pod njezinim patronatom. Time su državni dužnosnici na sebe preuzeli krajnje tešku moralnu odgovornost za smrt ljudskih bića. Znam da dužnosnici o tome ne razmišljaju, no to je zato što su postali moralne karikature, a ne ljudi koji razmišljaju cjelovito o svom poslanju. Moje mišljenje je da država nikako ne smije sudjelovati u ovom zločinu te da je biti državni dužnosnik moralno najskliskiji teren.

Mate Knezović/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Porazna bilanca jugoslavizma – Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marko Gjidara – bilanca jugoslavizma je porazna, a naslijeđe je izvorište problema u Hrvatskoj

Djelo pod naslovom «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», koje je djelomično i dvojezično, nastalo je poslije jedne knjige namijenjene prvenstveno francuskoj publici, koja je objavljena u Parizu 2015. godine pod naslovom «Zašto i kako je nestala Jugoslavija – kronike najavljenog raspada (1979.-1991.)». Francuskim čitateljima nastojalo se pokazati, što je i na koji način dovelo do raspada komunističke Jugoslavije. Jer se često, osobito u Francuskoj, ali i drugdje u Europi, brkaju s jedne strane uzrok (tj. srpski hegemonizam utemeljen na diktaturi u svim njezinim oblicima od 1919. i obnovljen nakon 1945.) i s druge strane posljedice, (tj. težnje za neovisnošću kojima se obično pripisuje nestanak bivše savezne države).

Na čemu počiva jugonostalgija danas?

Neki nostalgičari za ovom jugoslavenskom i komunističkom prošlosti, žale zbog nestanka onog što se naknadno smatra «zlatnim dobom», i suprotstavljaju mu teškoće u kojima grca današnja Hrvatska, a čije oblikovanje i modernizaciju, ti isti nostalgičari nastoje blokirati, višestrukim vanjskim i unutarnjim destabilizacijskim procesima. Prema tome, smatrao sam da bi bilo dobro podsjetiti sve one koji su zaboravili, i čije je pamćenje selektivno, na neke od zataškanih stvarnosti, o tome što je bio totalitarni, represivni i nazadni režim, tijekom jednopartijske diktature u doba Tita i nakon njega. To mi se podsjećanje cjelokupnog mnijenja činilo nužnim.

Prikupljene kronike u prvom radu objavljenom u Parizu, napisane iz godine u godinu između 1979. i 1991. pokazuju nekoliko stvari. Naime, treba podsjetiti na sljedeće:

– Najprije o federalizmu ; prividni federalizam je bio umjetan i iskrivljen, te se pretvorio u centraliziranu državu u službi hegemonističkog projekta;

– Potom o samoupravljanju ; toliko hvaljeno samoupravljanje nikada nije bilo iskreno ni autentično jer je bilo pod strogim nadzorom jedne partije i nesnosnog administrativnog aparata;

– I konačno o ekonomskom stanju; gospodarska i monetarna situacija nikada nije cvjetala unatoč masovnoj financijskoj pomoći sa Zapada.

Tragične činjenice bivše države i proizvodnja zaborava

Na primjer, ovdje treba podsjetiti na nekoliko činjenica:

– 1982. zakonom je zabranjeno proizvoditi i prodavati kruh teži od 800 grama (Narodne novine br. 62/82, str. 1505.);

– galopirajuća i stalna inflacija dosegla 84% 1985. godine, a kasnije je Jugoslavija u tom području oborila nekoliko europskih rekorda, dok je cijena osnovnih životnih potrepština nadmašila 104% te godine, dok je gotovo 70% radnika zarađivalo manje od minimalne plaće;

– prema prosječnom prihodu po stanovniku, Jugoslavija se nalazila na pretposljednjem mjestu u Europi, ispred Albanije, s 2.380 dolara godišnje;

– u poljoprivredi, stočni fond 1985. godine bio je na razini onog iz 1910. godine;

– još je 1985. godine ukupni dug, vanjski i unutarnji, iznosio više od 38 milijardi dolara.

Treba također podsjetiti sve one koji imaju idiličnu viziju o bivšoj Jugoslaviji, da je ta zemlja prikupila još neke nezavidne rekorde u Europi. Naime, od 32 europske zemlje, Jugoslavija je zauzimala:

– prvo mjesto po stopi inflacije, po rastu cijena, ali i po pomoć ikoju je primala iz inozemstva,

– trideset i drugo, to jest posljednje mjesto, u pogledu socijalne zaštite, izdataka za obrazovanje i zdravstvo.
Jugoslavenstvo je počivalo na monopolu elite i proizvodnji zabluda

U stvarnosti, jedino su članovi jugoslavenske nomenklature imali političku, upravnu i gospodarsku moć. Ova kasta upravljala je cijelim državnim mehanizmom, kroz jednopartijski sistem. Nadalje, 1988. godine, uoči pada komunizma u Istočnoj Europi, utvrđeno je da je u Jugoslaviji, samo jedna mala desetina stanovništva ostvarivala čak 60% izdataka za potrošnju.

Ukratko, ova prva knjiga objavljena u Parizu 2015. godine, opisuje postupak raspada bivše Jugoslavije, kroz postupno raspadanje institucija u korist unitarizma, uništenje gospodarstva, militarizaciju režima u korist centralnog hegemonizma i središnje države, čija je dvostruka pripadnost bila istovremeno boljševička i balkanska.

Katastrofalna ostavština bivše Jugoslavije kao izvorište problema u Hrvatskoj

Druga knjiga, koju danas promoviramo, objavljena 2016. godine, također obuhvaća nekoliko studija o jugoslavenskom političkom i upravnom sustavu, a koje su objavljene svake godine između 1980. i 1991. također u Europskom godišnjaku za javnu upravu. Istaknimo još jednom, da se u radu nastojala opisati jugoslavenska stvarnost, u svojim institucionalnim i upravnim aspektima, a na što je potrebno podsjetiti, ako želimo da aktualna Hrvatska izađe iz oronulosti, moralne i drugih kriza, zbog opstanka prošlosti koja je iza nas i anakronična. Tek kada se napravi beskompromisna bilanca jugoslavizma, Hrvatska će stvarno moći reformirati svoje institucije, nadahnjujući se onim najboljim što Europa pruža, i tako izbjeći ono što je još više može oslabiti. Na taj način će se moći osloboditi određenog sklerozirajućeg mentaliteta, koji zaustavlja njezin politički, upravni, pa čak i intelektualni razvoj općenito. Da bi se ova zemlja učinkovito reformirala, potrebno je prisjetiti se odakle dolazi, koje nedostatke naslijeđene iz bivšeg sustava treba prevladati, a koje se u nekim sredinama nastoje reaktivirati, bez ikakvog obzira prema državi i hrvatskom narodu, ne oklijevajući pri tome da ih se osporava, pa čak i kleveće.

Laskav međunarodni status Titove Jugoslavije – razlozi i uloga francuske ljevice

Titova Jugoslavija i njezin režim dugo su vremena, izvan granica tadašnje Jugoslavije, a osobito u Francuskoj, uživali jedan poseban, «laskav » ugled, koje mu se beskrajno vjerovalo, bez ozbiljneprovjere, a što se na koncu pokazalo posve nezasluženim.

U inozemstvu su se bardovi titoističkog sustava i socijalističke samoupravne ideologije, regrutirali; s lijeva zbog taktičkih razloga, a s desna zbog strateških. Na zapaženo ustrajan način, mnogi zapadni promatrači su nastavili već od 1919, a posebice poslije 1945, brkati ono što su mislili da znaju o Jugoslaviji, s onim što se tamo stvarno događalo.

U određenom dijelu francuske ljevice, dugo se održao dobar ugled jugoslavenskog modela, predstavljen kao alternativa sovjetskom komunističkom modelu. I francuska desnica bila je «šarmirana», zbog raskida Tito-Staljin, i zbog takozvane nesvrstanosti jugoslavenske diplomacije.

Sve to objašnjava neznanje i manipulacije jugoslavenskim stvarnostima. Zato se, na autokratsku narav tog režima, tako dugo i jest uporno žmirilo, sve do brutalnog buđenja devedesetih godina.

Diktatura kao životno načelo Jugoslavije

Već od njezinog nastanka 1919., a još višeposlije 1945., diktatura je uvijek bila životno načelo jugoslavenske države. Dok se 1948. nije odvojila od Moskve, jugoslavenska komunistička partija, četvrt je stoljeća pohađala školu sovjetskog staljinizma. Ta komunistička, boljševička intelektualna i mentalna srodnost se održala, i titoistička vlast je upravo staljinističkim postupcima, čak i preventivno, eliminirala (na bilo koji način) sve opozicije i neistomišljenike.

Jugoslavenski čelnici zapravo nikad nisu prekinuli tu pupčanu vrpcu socijalističkih dogmi, u politici, u ekonomiji i na razini uprave.

Rukovodećim instancama partije, države, uprave, ekonomije, kruže uvijek, bez iznimke, jedne te iste osobe. Zemljom i režimom vladala je jedna jedina partija, baštinica boljševičke struje, koja se nakon 1945. brutalno nametnula.

Zabluda samoupravljanja

Uz isti sustav vlasti, Jugoslavija je iz staljinizma htjela prijeći u samoupravljanje, predstavljen kao vrhunac Kardelj samoupravljanjedemokracije u socijalizmu. Ali samoupravljanje nije moglo biti svjetlo preporođenog socijalizma, jer nikad nije stvarno ni postojalo. To je služilo jedino za prikrivanje birokratskih snaga, koje su vladale društvom, upravom i državom. Specifičnost jugoslavenskog sustava jest u tome, što se tvrdilo da preuzima smjernice djelovanja: kolektivizma, liberalizma, tržišta, staljinizma, slobodr, diktature, demokracije i autokracije, za provedbu nejasnih ciljeva nekolicine čelnika, čije riječi nisu bile uvijek usklađene sa stvarnim namjerama. Ta suluda mješavina, tipično balkanska, postala je nesavladiva i na koncu eksplozivna.

Zato i jesam, na samom početku ove knjige i u predgovoru, naveo jedan citat slavnog Alberta Einsteina, koji po meni izvrsno opisuje jugoslavensko samoupravljanje, i to ideološko vrludanje – citiram:

«Teorija, to je kad sve znaš i ništa ne funkcionira
Praksa, to je kad sve funkcionira i nitko ne zna zašto
Ali mi smo ovdje spojili teoriju i praksu: ništa ne funkcionira i nitko ne zna zašto».

Pogubno naslijeđe «samoupravne» uprave i političkog poretka u razvoju defetizma i političke nemoći naroda

Kad je riječ o jugoslavenskoj upravi općenito (na državnoj ili lokalnoj razini), partija se nikada nije odrekla svoje vodeće uloge. Od vrha do dna hijerarhije, izbor kandidata za upravnu dužnost, vršio se ponajprije prema političkom kriteriju, uzimajući u obzir nužnost da izabrani kandidat bude pristalica ideološkog okruženja, te da je pritom i aktivan u okvirima svog ideološkog vjerovanja, jer su pripadnost upravi i srodnost s partijom, usko povezane. A politiziranost uprave vodila je i k tomu, da se nagrađuju oportunizam i servilna poslušnost, prije negoli sposobnost i upućenost. Sve je to više nego pridonijelo okamenjenosti tog sustava.

Taj sustav je proizveo ne samo sterilnu upravu, nego sklerozno i apatično društvo. Takva uprava pokazala se kao problematična, tim više što je bila podložna balkanskim težnjama.

Današnje slabosti pravosudnog sustava su posljedica zaostavštine jugoslavenskog poretka – odumiranja prava

U takvim okolnostima: pravo, u najširem značenju te riječi, zakoni i pravosuđe, nisu imali prostora za slobodan razvoj, neopterećen ideološkim uvjerenjima. Vladajućak oncepcija društvenih odnosa, uloge prava i pravnika, formulirana je upravo u staljinističkoj fazidržave i režima. Ideja prvenstva prava, nije shvaćena na ispravan način, a «pravna država» se shvaćala isključivo kao «pravo države », što jedno s drugim nema nikakve veze.

To odumiranje prava izbija kroz nečitljive i neumjereno opširne zakonske tekstove. Pravnik u Jugoslaviji nije imao svoju potrebitu specifičnu ulogu, pravna sigurnost nikad nije bila neki prioritetn icilj, pa je pravna aktivnost unazađena u rang niže kategorije. Službeni stav bio je, da «između profanih neznalica za pravo, ali nezamjenjivih za režim, i kompetentnih pravnika koji nisu odani režimu, apsolutnu prednost treba dati prvima » (to je izrekao sam Edvard Kardelj). To je dakle sustav u kojem je «gram vlasti jednak kilogramu znanja» (to je izgovorio profesor Mladen Ivezić). To znači da se u Jugoslaviji nije odlučivalo na temelju zakona, već na temelju samovolje onog tko ga osmišljava (a poznata je vama svima, ona famozna preporuka doživotnog predsjednika maršalaTita sucima ; «da se ne treba držati zakona kao pijan plota»).

Selekcija prava i slobode – što je zajedničko Hrvatskoj danas i Jugoslaviji nekada?

Jugoslavija je pripadala kategoriji zemalja u kojima nema prava ni sloboda za one koji su nazivani «neprijeteljima slobode», kako je shvaćala i tumačila tadašnja ideologija. Pravna stvarnost je bila takva, da prava i slobode zajamčeni ustavom i zakonom, nisu smijeli svima služiti, a osobito ne onima koji u Jugoslaviji ili u iseljeništvu, nisu prihvaćali taj tip režima. To htijenje, da se emigracija isključi iz javnog života, ostalo je toliko urezano u mentalite tvlastodršca, i nostalgičara zap ovijesno prevladanim sustavom, da je ostracizam koji pogađa građane koji žive izvan vlastite zemlje, opstao dugo i nakon nestanka tog sustava i režima.

Pravosuđe gotovo i nije evoluiralo od 1945.,jer se ta institucijazadovoljila time da bude «produžetak one koja je bila uspostavljena za vrijeme Drugoga svjetskog rata» (to je prosudba profesora Jovana Ðorđevića). Sudovi su funkcionirali pod budnim okom Partije; «Partija mora biti prisutna na sudovima, jer njoj pripada važna uloga u pravosuđu» (to je napisao Mladen Gajer, profesor i sudac).

Politizacija medija i društva nekad i danas

Politizacija medija i udruga je također bila sveobuhvatna. Među njima, određeni krugovi njeguju svojevrsnu nostalgiju za imaginarnim «zlatnim dobom», i nisu baš odani demokraciji, te teško prihvaćaju tranziciju, naročito u okvirima hrvatske države. U takvim okolnostima, javno je mnijenje ostalo obilježeno gotovo polustoljetnim sustavom. Jednako je i s nekim takozvanim «građanskim» udrugama čiji je legitimitet vrlo upitan, kao sa samoproglašenim «predstavnicima» građanskog društva, koji su zapravo «produžena ruka» više manje skrivenih grupacija ideološki povezana. Ti krugovi nastoje onemogućiti temeljne promjene.

Suočena sa svojom propašću i propašću ideologije na kojoj se temeljila, ta politička klasa uvijek je tražila (i traži) slamku spasa u reaktiviranju svih mogućih vrsta sukoba.

Bilanca jugoslavizma je – civilizacijski porazna

Bilanca jugoslavizma, kao sustava vlasti i kao državnog oblika, je porazna. On je prouzrokovao zastoj, kako na materijalnoj i ekonomskoj, tako i na mentalnoj i intelektualnoj razini. No, ta dijagnoza i ta bilanca i dalje kasne, iako su životno nužne za suočavanje današnje hrvatske države s budućnošću.

Studije objavljene u ovom djelu, nude kritički pogled izvan, bez ustupaka i bez popustljivosti prema jugoslavenskom pravnom i političkom sustavu. Objavljeni radovi razotkrivaju prevare jugoslavizma: nestvarno samoupravljanje i lažljivi federalizam.

Danas, svaka osoba koja je u ono vrijeme morala trpjeti zbog jugoslavenskog komunističkog režima, i koja je još uvijek na vjetrometini istogo kruženja, može odgovoriti nostalgičarima za tom prošlošću, preuzevši riječi američkog političkog uglednika Adlaia Stevensona, koji je, kad su mu proturiječili, uzvratio: «Ako naši protivnici prestanu govoriti laži o nama… ja ću se suzdržati od toga da govorim istinu o njima».

Ova zbirka radova želi podsjetiti na to, koliko je u Jugoslaviji pravna država bila nedostižna perspektiva, nikad ostvareno obećanje, uvijek izgubljena oklada.

Marko Gjidara/HKV

NAPOMENA: Riječ je o govoru profesora emeritusa Marka Gjidare na predstavljanju njegove knjige «Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – institucionalni i upravni aspekti (1980.-1991.)», u Zlatnoj dvorani Hrvatskog Instituta za povijest, 20. studenog 2017. godine u Zagrebu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Povodom 24. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: udruga Bijeli put

Povodom 24. obljetnice dolaska humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, Dnevnik.ba, uz tekst o najvećem humanitarnom konvoju u Europi organiziranom nakon Drugog svjetskog rata kojim je spašeno 80 tisuća Hrvata Središnje Bosne, objavljuje i galeriju fotografija dolaska konvoja u enklavu Lašvansku dolinu. Dio crno-bijelih fotografija vlasništvo je udruge Bijeli put, a ostatak u coloru, Oblutak filma iz Splita koje je snimio Boris Poljak.

To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan, trenutak, sat, dan, tjedan. U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali, a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio. Ovim je riječima Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, opisao dolazak humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u enklavu Lašvansku dolinu 20. prosinca 1993. godine, piše Glorija Lujanović/Dnevnik.ba

Hrvati Lašvanske doline i ove će godine obilježiti obljetnicu dolaska humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“.  Iako je Bijeli put u Lašvansku dolinu stigao 20. prosinca 1993. godine, čini se kako je priča o Bijelom putu, kao paradigmi svehrvatskog jedinstva, aktualnija i potrebnija nego ikada do sada.

Prigodni program povodom 24. obljetnice dolaska „Bijelog puta“ u Lašvansku dolinu ove godine organiziraju  Hrvatski kulturni centar „Nova Bila“ i udruga „Čuvarica tradicije“,  a počinje u srijedu, 20. prosinca svetim misnim slavljem u župi Duha Svetoga u Novoj Biloj.

Rama: Krunice se molile u „kilometrima“ od Šćita do Nove Bile

Prema pisanjima fra Ike Skoke, jednog od sudionika konvoja, ramski su vjernici tada molili onoliki broj krunica koliko je kilometara od Šćita do Nove Bile.

Iste večeri, u 18:30 s autobusnog kolodvora iz Novog Travnika krenut će kolona kamiona koji će simulirati konvoj „Bijeli put“, a hrvatsko pučanstvo iz Travnika, Novog Travnika i Viteza, palit će svijeće uz glavne prometnice i raskrsnice triju općina, odnosno, sve do crkve u Novoj Biloj u čije je dvorište konvoj i stigao 1993. Pored  svojevrsnog  performansa, održat će se i koncert Limene glazba iz Nove Bile i vokalne skupine „Lašvanske dive“.

„Bijeli put“  iz Zagrebao krenuo na Međunarodni dan ljudskih prava

Na Međunarodni dan ljudskih prava,  10. 12. 1993. sa zagrebačkog zapadnog kolodvora krenuo je humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“.  U konvoju „Bijeli put“  sudjelovalo  je 167 osoba, predvođenih Slobodanom Langom, Brankom Čulom, Antom Damjanovićem, fra Velimirom Valjanom, fra Ikom Skokom, Androm Vlahušićem, Ivanom Bagarićem i  brojnim drugim liječnicima, vozačima,  medicinskim osobljem, franjevcimai  novinarima.

Konvoj se putem povećavao prolazeći kroz gradove u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Pula), osobito u Splitu, kada su se priključili iz Kruha svetog Ante, humanitarne organizacije Franjevačke Provincije Bosne Srebrene. Sudionici Bijelog puta jednu su večer prespavali u Tomislavgradu, a posljednje pripreme za ulazak u enklavu Lašvansku dolinu bile su u Rami.

Prolazak Bijelog puta dogovoren s Izetbegovićem, vojnici tzv. Armije BiH (ne)svjesno prekršili dogovor

Iako je nesmetan prolazak konvoja kroz teritorije tzv. Armije BiH bio dogovoren između tadašnjih predstavnika Hrvatske Republike Herceg – Bosne i predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem, konvoj je prekinut na području Gornjeg Vakufa, i to u zoni odgovornosti UNPROFOR-a, zbog ucjena pripadnika tzv. Armije BiH.

Langova monografija: Bijeli put: pobjeda dobra u ratu

Jedan od inicijatora i organizatora konvoja, Slobodan Lang, 2014. godine, u koautorstvu s Brankom Čulom, objavio je monografiju o Bijelom putu „Pobjeda dobra u ratu“. U monografiji su sadržana 152 autorska teksta sudionika konvoja i opsade Lašvanske doline.

 Merdanove ucjene  

Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH prolazak konvoja u Lašvansku dolinu uvjetovao je predajom HVO-a Središnja Bosna što je tražio od Slobodana Langa. Konvoj je, prema riječima sudionika, zadržan dva dana na Pavlovici, a sve i jedan od 99 šlepera pomno pregledan i istrpan kako bi se vojnici tzv. Armije BiH uvjerili da u njemu nema oružja.Pored toga, uvjet za ulazak u enklavu bio je taj da svi oni, osobito vozači koji su bili iz Središnje Bosne, moraju i izići iz prostora enklave s konvojem.

Blaškić: Da svi budemo jedno

Tihomir Blaškić, zapovjednik Operativne zone HVO-a Središnja Bosna, prisjećajući se  2013. godine, Bijelog puta, u monografiji, napisao je kako je  dolazak konvoja u Novu Bilu bio „erupcija oduševljenja, susret sa sudionicima konvoja koji su vjerovali čak i onda kada su Hrvati Središnje Bosne sumnjali da će konvoj uopće stići zbog svih blokada, zapreka, obruča, kontrola, višesatnih čekanja i pretresa“.

„Branitelji u Srednjoj Bosni u to su vrijeme već desetak mjeseci bili razdvojeni u tri enklave, Žepče, Kiseljak i Vitez. Prostore Viteza, Busovače, Travnika i Novog Travnika pod nadzorom HVO-a potpuno su izlolirali 1., 3., 6. i 7. korpus ARBiH“, naveo je Blaškić.

Jedina veza Lašvanske doline s vanjskim svijetom bio je humanitarni helikopter HVO-a koji je rijetko letio, i to uz posebne procedure, nadzor i dopuštenja UN-a.

Blaškić smatra kako se to vrijeme u životima brojnih obitelji Središnje Bosne mjerio brojem poginulih, ranjenih, nestalih, odbijenih napada, obranjenih položaja.

„To je vrijeme koje smo mjerili količinom strepnje koju smo potiskivali negdje u dubini duše iščekujući nove napade, pothranjujući nadu da ćemo opstati još jedan trenutak, sat, dan, tjedan“, naveo je Blaškić.

Teške ranjenike iz improvizirane franjevačke, odnosno, ratne bolnice HVO-a, prevozilo se helikopterom u Split uz asistenciju UN-a, a za višemjesečnu opsadu, bez hrane, vode, energenata, TV prijama, saznalo se tek u rujnu, po dolasku Ante Damjanovića u Središnju Bosnu.

Od granata tzv. Armije BiH stradavali  i ranjenici u bolnici

Meta tzv. Armije BiH bila je čak i crkva –  bolnica, gotovo na samoj crti bojišnice, nekoliko je puta granatirana, a ranjenici su u crkvi i dodatno stradavali od granata i snajperskih djelovanja.

U kolovozu 1993. dio ranjenika iz Središnje Bosne koji su ranije prevezeni u Split štrajkao je glađu zbog teškog položaja Hrvata u Središnjoj Bosni i zahtijevali su da se ranjenici iz bolnice – crkve u Novoj Biloj hitno prevezu do mjesta gdje bi im se osiguralo liječenje. Također, hrvatske izbjeglice iz Središnje Bosne, u Čitluku su uvjetovale prolazak konvoja pomoći tadašnjim Muslimanima u istočni Mostara, zahtjevima da se spase ranjenici iz Lašvanske doline. Slobodan Praljak, general HVO-a, tada je prekinuo prosvjede srednjobosanskih izbjeglica i uz obećanje pomoći Lašvanskoj dolini, konvoj za istočni Mostar je prošao na ljeto 1993. godine.

Osamdesetak tisuća Hrvata  Lašvanske doline tijekom mjeseci opsade na raspolaganju su imali tri Doma zdravlja, u Vitezu, Busovači i Novom Travniku koji su također bili mete napada. Prije opsade tzv. Armije BiH, Hrvati su se liječili u Kantonalnim bolnicama u Travniku i Zenici, a nakon progona i stradavanja zeničkih, odnosno, travničkih Hrvata, crkva u Novoj Biloj postala je jedina i to improvizirana bolnica.

„Zaboravljeni u svim pregovorima i precrtani na svim mapama“

Hrvati Lašvanske doline tada su, prema Blaškićevim riječima, bili uvjereni kako su potpuno zaboravljeni, ostavljeni i odbačeni.

„U većine puka vladalo je uvjerenje da smo potpuno zaboravljeni i precrtani na svim mapama i u svim pregovorima. Biološki smo, iz dana u dan nestajali a naš moral, koliko god bio pothranjivan nagonom za goli opstanak i obranu vlastite obitelji, polako se topio“, prisjetio se Blaškić.

„Istina dolazi polako i sporo, kao Lašva u ljeto“

Ipak, Blaškić navodi, u autorskom tekstu u Langovoj monografiji, kako je, za početak, medijska blokada dijelom popustila nakon dolaska Ante Damjanovića u Lašvansku dolinu.

„Nakon      njegova     odlaska iz srednje Bosne osjetili smo da se nešto mijenja, da medijska    blokada popušta,  da istina postupno, kap po kap,  curi prema van,  teče polako i sporo kao Lašva u ljeto“,  naveo je Blaškić.

Snage tzv. Armije BiH (ni)su kršile međunarodno humanitarno pravo

Iako je humanitarni konvoj Bijeli put dogovoren na najvišoj mogućoj tadašnjoj političkoj instanci, napadnut je po dolasku u Lašvansku dolinu, a po povratku, 22. prosinca 1993. kod Gornjeg Vakufa, pripadnici tzv. Armije BiH  ubili su jednog od vozača kamiona, Antu Vlaića, nekoliko  osoba ranili i ukrali 28 kamiona, a sve to na teritoriju pod nadzorom međunarodnih snaga.

Premijer Vlade Herceg-Bosne:  UNPROFOR nije ništa učinio da spriječi napade na konvoj

Premijer Vlade Hrvatske Republike Herceg- Bosne, Jadranko Prlić, tada je pisao protestno pismo zapovjedniku UNPRFORA za BiH, generalu Briquemontu kako nisu učinili ništa da spriječe napade tzv. Armije BiH na humanitarce „Bijelog puta“.
Travnik: Ulice nazvane po pokojnom Vlaiću i Bijelom putu

U Općini Travnik jedna ulica u naselju Nova Bila nazvana je po Anti Vlaiću, a druga Bijeli put. Svakog 22. prosinca u župnoj crkvi održava se misa zadušnica za poginulog vozača Vlaića.

„Tragična bilanca humanitarne akcije Bijeli put dovodi u pitanje stvarnu zadaću Mirovnih snaga UN-a na podrčju BiH. Konvoj Bijeli put zaštitu snaga UNPRFOR-a nije imao, iako je to osigurano rezolucijama. Paradiranje posada Vaših tenkova i transportera pred TV kućama  samo dok se konvoj kretao na teritoriju HRHB, jer novinari i kamere nisu mogli ni stupiti na područje pod muslimanskom kontrolom, dovodi  u zabludu svjetsku javnost, koja uistinu, i ne zna što  mirovne snage UN-a rade u BiH“, naveo je tada Prlić.

Prlić: Konvoj za istočni Mostar prošao bez problema

Prlić, tada napominje, i kako najveći transport od 40 kontejnera stigao na istočnu obalu Mostara 7. siječnja 1994. , uz prethodno ispoštovane procedure, što govori o ponašanju hrvatske strane. Također je, i kao premijer Vlade,  uputio i pismo zahvale Slobodanu Langu naslovljeno s „Veličanstven rezultat akcije“.

„Zagazili u zločin kada su napali kolonu humanista“

„Strepili smo za vaše živote kada su pljačkaši, nasilnici i vjerski fanatici iz redova muslimanske vojske počeli ignorirati i gaziti jamstva vlasti iz Sarajeva napadajući konvoj. Više nije važno jesu li to učinili samovoljno ili u dogovoru s njihovom vlasti, oni su zagazili u zločin kada su ispalili prvi metak na vašu dugu kolonu humanista, časnih ljudi: liječnika, svećenika, časnih sestara, dragovoljaca – vozača, novinara. Ubojstvo Ante Vlaića i ranjavanje još pet sudionika konvoja bit će krvavi i trajni pečat na njihovoj savjesti po čemu će svijet prosuđivati njihovu etiku spram ukupnih humanitarnih napora“, naveo je Prlić u pismu čestitci Slobodanu Langu.

Iako je konvoj „Bijeli put“ 22. prosinca izišao iz Lašvanske doline, a dio pomoći iz Hrvatske upućen tadašnjim Muslimanima u Zenici i u viteška naselja poput Kruščice i Mahale,  u ranim jutarnjim satima 23. prosinca napadnut je na području Gornjeg Vakufa/ Uskoplja, a istog su jutra snage tzv. Armije BiH počinile zločin nad 64 Hrvata u Križančevu selu za koji ni nakon 24 godine nitko nije kazneno odgovarao.

Najveći humanitarni konvoj organiziran u Europi nakon Drugog svjetskog rata ove je godine dobio i svoju prvu filmsku adaptaciju.

Film „Bijeli put“ redatelja Zdenka Jurilja i produkcijske kuće Kadar iz Širokog Brijega premijerno je prikazan 9. travnja 2016. godine u crkvi u Novoj Biloj u okviru projekta „Hrvatsko proljeće Središnje Bosne“.

Juriljev film tematizira organizaciju samog konvoja, njegov prolazak i dolazak u Lašvansku dolinu i to kroz razgovore s relevantnim akterima -Slobodan Lang, Tihomir Blaškić, Ante Damjanović, Meri Vlaić, Tihomir Perić, Drago Džambas, fra Zoran Livančić, Sally Becker, Džemal Merdan.  U Kadrovom filmu „Bijeli put“ po prvi su puta prikazane i do tada nikada viđene snimke konvoja. Film je nakon premijere u Novoj Biloj, prikazan u Zagrebu, gdje je i nastala ideja o pokretanju samog konvoja, a potom u Mostaru, Zenici, Kiseljaku, Gornjem Vakufu/Uskoplju, Busovači, Kupresu, Posušju, Tomislavgradu.

 

 

U Hrvatskoj je prikazan u Osijeku, Splitu i Vukovaru i u Welsu u Austriji.  Također, film je igrao i na ovogodišnjem širokobriješkom Mediteran film festivalu u programu Domaćih autora i na Sarajevo Film Festivalu u BH programu.

Konvoj „Bijeli put“ dobio je i dvije svojevrsne himne. Jedan je lirski zapis fra Jakova Bubala, jednog od inicijatora i sudionika konvoja naslovljen sa „Bijeli put“ kojeg je 22. prosinca predao Branku Čuli u kući obitelji Sučić u Novoj Biloj, a druga je autora Slobodana Langa i Ranka Bobana „Dolinom Lašve teče tuga“, napisana 28. 10. 1993. kasnije uglazbljena, a najpoznatija po izvedbi Tereze Kesovije.

Uz monografiju Slobodana Langa i Branka Čule „Bijeli put: Pobjeda dobra u ratu“ obavljenu 2014. godine u Zagrebu, sjećanja na „Bijeli put“ prikazana su i u monografiji „Svjetlost i nada“ autora Zvonimira Čilića, fra Zorana Livančića, Srećka Stipovića i Željka Kocaja, objavljenoj 2010. u nakladi viteške podružnice HKD-a Napredak.  Hrvatsko amatersko kazalište Travnik  2015. godine premijerno je izvelo predstavu „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u crkvi Duha Svetoga u Novoj Biloj.

Bijeli put – paradigma hrvatskog jedinstva

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu zasigurno je najsvjetlija epizoda u Domovinskom ratu koja je pokazala zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvatskoj. I baš kako je to i začetnik konvoja, Slobodan Langa, u svojoj monografiji i napisao „Bijeli put je podsjetnik na ljude koji su u najtežim ratnim okolnostima,  u        prosincu         1993., odlučili    pomoći drugima dovodeći   u opasnost vlastite živote,   bilo  da  su oružjem branili domove  i zavičaj napadnutih, bilo da su svoje znanje stavili na  raspolaganje ranjenicima i stradalnicima,  bilo da su svoju     humanost   usmjerili  na organizaciju pomoći i njezinu dostavu ranjenicima i ostalim stradalnicima u Srednjoj Bosni“.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba

Jurilj: Film ”Bijeli put” se bavi ratom, ali sigurno nije ratni film

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari