Pratite nas

Kronika

Arna Šebalj već godinama vodi pravnu bitku s HGK koja je priznala da je ukrala njezino autorsko djelo

Objavljeno

na

Iako je HGK priznao da je ukrao njezino autorsko djelo i oštetio ju za 20 milijuna kuna, Arna Šebalj i dalje gubi pravne bitke

Više od 16 godina Zagrepčanka Arna Šebalj vodi pravnu bitku s Hrvatskom gospodarskom komorom koja je priznala da je ukrala njezino autorsko djelo – prvi program edukacije za agente u posredovanju u prometu nekretnina u Republici Hrvatsko – i time ju do sada oštetila za 20-ak milijuna kuna. Šebalj je 1995. godine krenula u privatni posao kada je Zagreb bio u dizalicama i kada se naveliko gradilo. Surađivala je s brojnim investitorima i posao je cvjetao. Tada je razmišljala kako bi bilo dobro sva stečena znanja pretočiti u program jer većina kolega agenata prodaje, koji su radili taj posao, o samoj građevini, stanovima, organizaciji prostora, materijalima, izvedbi i upisu vlasništva uglavnom nisu znali ništa. Nakon što je stvorila program, Šebalj je uskoro i ostala bez njega i od prve tužbe 2004. godine vodi pravnu bitku s Hrvatskom gospodarskom komorom oko svoga programa.

‘Moj gubitak u svemu je oko 20 milijuna kuna i to prema informacijama iz HGK koje dobijem svake godine. Samo do 2010., kad je to bilo objavljeno na njihovim stranicama, iznos je bio 10 milijuna kuna. Riječ je o osobnom autoriziranom programu, zaštićenom kao autorsko djelo kod HAA, od Ministarstva prosvjete i športa (1998.) bio je verificiran te provođen dva puta godišnje u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem u Zagrebu. Skupine su brojile od 25 do 35 polaznika. ‘Ovdje je riječ i o sudskim putem potvrđenim autorskim pravima koje mi je na drzak i prijetvoran način preotela i plagirala Hrvatska gospodarska komora, koja se nalazi u nadležnosti Vlade RH’, govori Arna Šebalj o dramatičnoj situaciji u kojoj se nalazi već godinama. Prema njezinim riječima, cijela priča oko slučaja vrlo je zanimljiva i pomalo neobična. Od samoga početka sudske tužbe nastoji ju se opstruirati na sve načine, pojedini sudovi idu tako daleko da kad im se dostavi tražena dokumentacija, onda se vraćaju dopisi s obrazloženjem kako su i neki obrasci napravljeni krivo ili pak nedostaju, a što, tvrdi Šebalj, nije istina jer svaki dopis poslan sudu, bilo u Hrvatskoj, bilo u Strasbourgu, gdje je nakon svega pokušala potražiti pravdu, fotografira, upravo kako bi izbjegla slične primjedbe.

Cijeli slučaj godinama leži u ladicama Ustavnoga suda

Arna Sebalj

Arna Šebalj

Zanimljiv je razvoj slučaja sa sudovima oko autorskih prava s HGK-om te su, prema njezinim riječima, odrađeni izravni pritisci i malverzacije na Europskom sudu u Strasbourgu pod utjecajem Vlade, Ministarstva pravosuđa, Vladina ureda za odnos s EU sudom, a sigurna je, kaže, i preko hrvatskih kadrova koji su ondje. Nakon što je preuzet prvi dopis za koji se tvrdilo kako je pisan na neispravnom obrascu i kako mu nedostaju tri dokumenta, te kako se šestomjesečni rok prekida tek kada je Sudu poslan potpun zahtjev, Šebalj je shvatila kako je koruptivna hobotnica u ovom slučaju jako velika jer je Sud zaključio kako kompletna dokumentacija nije poslana na vrijeme. Nakon krađe autorskih prava (u vrijeme Nadana Vidoševića vođeni su pregovori sa Šebaljevom oko novčane naknade za program), 2007., u srpnju, u praznom Saboru proguran je Zakon o posredovanju u prometu nekretninama. Riječ je o programu koji je Arna Šebalj osmislila i autorski zaštitila, a i danas još uvijek nema dozvolu za obavljanje toga posla. Naime, ustavna tužba vezana za utvrđivanje zakonitosti zakona donesenoga 2007. godine, kojim HGK preuzima monopol i na njezinu programu stječe dobit, koju su i javno na mrežnim stranicama pokazali, leži u ladici Ustavnoga suda. Šebalj ističe kako je svjesna da od odluke Ustavnoga suda nakon više od 11 godina ne može ništa očekivati.

U ustavnoj tužbi koju je podnijela još 2008. godine obrazložila je kako se Odredbama Zakona o prometu nekretnina ‘nameće’ HGK kao jedina ‘ustanova’ za provođenje obrazovanja za zvanje ‘agent prodaje nekretnina’, te bi se na taj način, kako se to restriktivno navodi u Zakonu o posredovanju u prometu nekretnina, moglo dogoditi da se ne priznaju ni osnovne, srednje i visoke škole bivše države pa bi svi trebali ponovo krenuti u škole, na fakultete i druge obrazovne institucije. Šebalj je u obrazloženju navela i kako se navedenim odredbama Zakona dovodi u pitanje opstojnost dosadašnjih programa za osposobljavanje za zvanje ‘agenta prodaje nekretnina’, kao i ustanove POU u Zagrebu koja se bavila (u suradnji s autorom programa) provođenjem toga programa, temeljem suglasnosti Ministarstva prosvjete i športa. U obrazloženju je još jednom napomenula kako se HGK koristi plagiranim programom zbog kojega se tada, 2008. godine, već četiri godine vodio sudski postupak na Trgovačkom sudu u Zagrebu, a sada je taj predmet već četiri i pol godine na Vrhovnom sudu, i to u postupku revizije, a nikako se pomaknuti prema EU sudu.

Prošle godine u rujnu Šebalj je poslala dopis Hrvatskoj gospodarskoj komori, obraćajući im se sa zamolbom da joj kao idejnom začetniku i autoru prvoga programa edukacije za agente u posredovanju u prometu nekretnina u Republici Hrvatskoj izdaju potvrdu, s obzirom na to da se nakon više godina rehabilitacije poslije obavljenih operativnih zahvata u inozemstvu želi vratiti u posao kao agent u prodaji nekretnina, odnosno (po terminologiji) ‘trgovac pojedinac’.

‘Kako ste vi, tj. HGK, sada jedini koji izdajete tu potvrdu, prisiljena sam zatražiti ju od vas, iako imam uvjerenje izdano od strane POU i verificiranu od strane Ministarstva obrazovanja i sporta te upisanu u tada radnu knjižicu, sada u elektronski zapis pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje. Napominjem da kao idejni začetnik te autor i vlasnik programa edukacije još od 1995. godine, autoriziranoga kod HAA i verificiranoga od strane Ministarstva prosvjete i športa ne smatram se obveznom prolaziti edukaciju i pristupati polaganju ispita….’ Dio je ovo dopisa koji je Šebalj poslala HGH-u. Odgovor je stigao vrlo brzo i u njemu je stajalo kako ‘bez obzira na sve navedeno i uvažavajući u punoj mjeri njezino stručno znanje smatraju da u važećem zakonu kao niti u podzakonskim propisima nema uporišta za izuzimanje bilo koje kategorije osoba od obveze polaganja stručnoga ispita’.

Dopisi premijeru, ministrima, američkom veleposlaniku

Arna Šebalj je na dopis HGK ponovno odgovorila i skrenula im pozornost da je svoj zahtjev temeljila na svojemu autorstvu prvoga programa kojim je takva edukacija prvi put uvedena u obrazovni sustav RH, a ne na tome da je položila ispit kod druge institucije. Tijekom prepiski s HGK-om, Šebaljeva istovremeno piše Vladi Republike Hrvatske, ali premijer Andrej Plenković upućuje njezin dopis Ministarstvu znanosti i obrazovanja, ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću, njegovu pomoćniku Ivanu Crnčecu, predstavnici Vlade pred EU sudom, Štefici Stažnik… Ni na jedan njezin zahtjev nije stigao odgovor. Kad je shvatila da nitko od nadležnih ne reagira na njezine dopise, Šebaljeva upućuje pismo američkom veleposlaniku Robertu Kohorstu gdje mu objašnjava cijeli svoj slučaj, naglašavajući kako već ’16 godina vodi sudske postupke zbog vlasništva nad autorskim pravima programa obrazovanja koji joj nitko ne osporava kao autoru i vlasniku, no kroz sve smicalice i odugovlačenja u sudskim postupcima nema mogućnosti ostvariti svoje Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje kao i suđenje u razumnim rokovima’. Arna Šebalj u dopisu posebno naglašava kako ‘Hrvatska gospodarska komora s Vladom Republike Hrvatske kontrolira sudske postupke i onemogućuju joj pravo na rad’ te ističe kako se godinama obraćala svima da se postupak riješi mirno te se isplate njezina autorska prava i dobit koja je na njima ostvarena, ali ništa od toga nije urodilo plodom. Naprotiv, danas ju se ovršuje po drugostupanjskim presudama, iako postupci još nisu gotovi, no hrvatsko pravosuđe i tu ima specijalno riješenu pravomoćnost, kao nigdje u svijetu. Još jedno pogodovanje, u ovom slučaju odvjetnicima i strankama koje kad dobiju drugostupanjske postupke, iako to još uvijek nisu konačna rješenja, kreću u naplatu troškova. Ustavna tužba koju je Šebaljeva pokrenula, još uvijek se nalazi u nekoj od ladica, a prošlo je više od 11 godina otkada se obratila sudu.

Treću tužbu zbog zastare podigla je još u veljači 2017. godine na Trgovačkom sudu u Zagrebu, ali i dalje nema novih podataka. Sud je tražio vještačenje, skupila je tražene dokumente zahvaljujući kojima su ju morali osloboditi troška vještačenja u visini od 90 posto ukupnoga iznosa, ali niti jedno društvo vještaka ne želi vještačiti. Nije jasno hoće li i ovdje sudac donijeti presudu temeljem stanja spisa i kompletne dokumentacije ili ne. Prije dvije godine podigla je i kaznenu tužbu protiv HGH kod zagrebačkoga Općinskog državnog odvjetništva, no o pomaku oko njezina rada ili njezinu potvrđivanja ništa, a jedino što je uspjela saznati jest ‘da su izvidi u tijeku’. Požurnice na ODO, kao i državnom odvjetniku Draženu Jeleniću nisu rezultirale nikakvim novim okolnostima. Prema riječima Arne Šebalj, u svim njezinim predmetima oko autorskoga prava na Visokom trgovačkom sudu u Zagrebu presuđuje uvijek ista sutkinja, Kamelija Parać, te baš uvijek ima ista obrazloženja svojih Rješenja o odbacivanju presuda. Zanimljivo je kako je prvom presudom Trgovačkoga suda u Splitu Šebalj dobila bitku u kojoj je stajalo i kako Suvremeno učilište u Splitu mora isplatiti određeni iznos, dok je presudom Visokoga trgovačkog suda u Zagrebu ukinuto rješenje suda u Splitu. Iako su oba vještačenja oko utvrđivanja plagiranja pokazala kako je program HGK zapravo program koji je osmislila Arna Šebalj i koji su oni preuzeli, a što u postotcima po jednom vještaku iznosi 77 posto, a po drugom 76 posto, od njezinih potraživanja nema ništa.

Bitka Arne Šebalj traje već dugi niz godina, što je sramotno za hrvatsko, ali i europsko pravosuđe kojemu se obraćala. Smatrala je kako će se dolaskom nove Vlade na čelu s Andrejem Plenkovićem neke stvari pomaknuti s mrtve točke, ali ni od toga ništa. Šebaljeva tvrdi kako je jasno da svi štite vlastite interese. Sredinom lipnja ove godine uputila je pritužbu Tajništvu EU Suda za ljudska prava u Strasbourgu, te na znanje i predsjedniku EU suda. Do danas nikakav odgovor nije dobila, a sudeći po svemu što se godinama događa, ovoj pravnoj trakavici ne nazire se kraja.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

29 godina od jednoga od najokrutnijih srpskih zločina nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U zaseoku Šašići u Erveniku kod Knina dana 18. siječnja. 1992, srpski teroristi Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica počinili su ratni zločin nad hrvatskom obitelji Čengić okrutno ubivši 39-godišnjega oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece, dva prekrasna dječaka: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Istoga dana u isto vrijeme u drugom dijelu sela druga skupina terorista koju su predvodili Nikola Travica i Željko Travica, zvani Žorž zapalili su Pajiće. U dnevnika događanja „Odjeljenja bezbjednosti 9. (kninskog) korpusa JNA“, sljedećega dana, u nedjelju 19. siječnja, poručnik bojnoga broda Zelenbaba napisao je: „U Erveniku je ubijeno noćas sedam Hrvata među kojima dvoje dece, navodno traje borba između Hrvata i Srba.“, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Nikakve borbe nije bilo, znao je to i Zelenbaba. Te tužne večeri Srbi su zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijega sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Njezina bol bila je neizmjerna. Bol obitelji Čengić traje do današnjih dana jer većina srpskih zločinaca, osim Damira Travice, nije odgovarala za ovaj zločin. Tko je za to odgovoran? Zar je zaista jeftino ubiti Hrvata? Dvadeset osam godina poslije u Erveniku nema više Čengića, u općini je na vlasti SDSS, stranka srpskih terorista, koalicijski partner sadašnje HDZ-ove vlade.

Zločin u Erveniku nije bio slučajan, bio je to dio srpskoga plana za koji su se mladići iz Ervenika dobrovoljno obučavali u terorističkom kampu koji je uspostavila Srbija u Golubiću pokraj Knina. Slobodan Kovačević, Nebojša Travica, Gojko Kovačević, Miloš Matijević, Nikola Vujanić, Nebojša Pašić i Sreten Peslać, svi iz Ervenika, bili su u „prvoj generaciji“ obučenih terorista, kako to navodi Dragan Vasiljković u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Da biste shvatili o kakvu se strašnom događaju radi, objavljujemo zapisnik koji je 13. veljače 1992. sastavio „ovlašteni starešina Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin“ kapetan I. klase Dragomir Pećanac koji je ispitao Slobodana Kovačevića, jednoga od ubojica, povodom ubojstva obitelji Čengić.

Rafali s vrata, onako kako su ih obučavali u golubiću

Srpski teroristi toga dana došli su do žičane ograde kojom je ograđeno dvorište Drage Čengića. Slobodan Kovačević nogom je udario u drvena vrata koja se nalaze na ogradi i ušao u dvorište, a slijedili su ga Damir i Nebojša Travica. Sve vrijeme dok su srpski zločinci prilazili kući lajao je pas Drage Čengića pa su ga s nekoliko rafala ubili. Slobodan Kovačević došao je do ulaznih vrata u kuću Drage Čengića držeći automatsku pušku na gotovs, kako je obučen u Golubiću.

Čim je Drago Čengić otvorio vrata, Slobodan Kovačević nasilno je ušao u kuću bez njegova odobrenja i grubo ga odgurnuo. Kuća Čengićevih bila je skromna, bez hodnika, kuća siromašnih ljudi, tako da su se teroristi našli s Dragom oči u oči u kuhinji. Kao nevin čovjek koji je živio skromno s obitelji, Drago je pokušao razgovarati sa svojim susjedima, no oni su se pretvorili u zvijeri. Dok su izgovorene riječi bile u zraku, Slobodan Kovačević ispalio je prvi rafal iz automatske puške u visini njegova grudnoga koša pogodivši ga najvjerojatnije trima ili četiri metcima u predjelu grudi. Smrtno pogođen Drago Čengić bez riječi i uzvika pao je na pod na mjestu gdje je stajao. Drugi srpski terorist Damir Travica iz „krateža“ (skraćene puške) pucao je u dječaka, 11-godišnjega Slobodana, starijeg sina Drage i Nevenke Čengić koji je u tom trenutku sjedio ili ležao na kauču lijevo od ulaznih vrata. Odmah nakon toga Damir Travica ispalio je drugi metak iz svog „krateža“ u pravcu Nevenke i 4-godišnjeg dječaka Gorana, mlađega sina Drage i Nevenke Čengić s udaljenosti od oko tri do četiri metra. U tome tragičnom trenutku, Nevenka je sjedila nasuprot ulaznim vratima, na stolcu desno od kuhinjskih elemenata, pored njezine desne noge stajao je ili bio naslonjen na njezinu nogu mlađi sin Goran. Teško pogođena glava u prvom joj je trenutku klonula, no majčinskom snagom, iako teško ranjena, pokušala je zaštititi mlađega sina. Dok se 4-godišnji Goran u strahu držao za nogu svoje majke, Nevenki je prišao Slobodan Kovačević govoreći Damiru Travici: „Samo ću je malo naklati!“ Izvadio je nož iz korica, stavio ga pod grlo bespomoćnoj ženi držeći ju lijevom rukom za kosu, te joj povukao nož preko vrata.

Smatrajući da su sve pobili, srpski teroristi prešli su u spavaću sobu s namjerom da zapale odjeću i namještaj u sobi. Prvo su upaljačem zapalili pokrivače, a kako je vatra brzo napredovala, krenuli su prema izlazu u nadi da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, no u prolazu, kada su prolazili kroz kuhinju prema izlazu, Slobodan Kovačević uočio je da nema Nevenke Čengić i njezina mlađega djeteta, 4-godišnjeg Gorana. Otrčao je do Damira i Nebojše Travice koji su već izlazili iz Čengićeva dvorišta vičući „nema ih“, pa su teroristi odmah počeli pretragu oko kuće u plamenu da ih dokrajče. Slobodan Kovačević našao ih je desetak metara od kuće, tik uz gustirnu (zidani spremnik za vodu), čuo je hroptanje i jecanje Nevenke i plač mlađega sina, koje je tužno zazivao svoju majku. Hladnokrvno je prišao mjestu gdje je bespomoćna Nevenka s djetetom ležala na leđima, mlađi joj je sin ležao preko grudi, a ona ga je držala rukama. Prišao im je na oko jedan metar i iz automatske puške u njih dvoje ispalio jedan rafal. Nakon toga prestao je i jecaj djeteta. Tako je ubijen Goran Čengić, dječak od četiri godine i njegova mama.

Nakon stravičnoga ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići, a „Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”. Dok je ova trojka palila i ubijala po Čengićima i Đakulovićima, čule su se eksplozije iz pravca zaseoka Pajići. Ondje su u isto vrijeme palili i ubijali Nikola i Željko Travica, oni su minirali i zapalili kuće Pere Jurišića i Josipa Čengića.

Presudom Vrhovnoga suda RH, od 19. kolovoza 1993. godine potvrđena je prvostupanjska presuda šibenskoga suda od 23. listopada 1992. godine prema kojoj su za zločin nad članovima obitelji Čengić optuženi Slobodan Kovačević, Damir Travica, Željko Travica, Veljko Travica, Nebojša Travica, Vujo Šašić, Vojislav Romić i Boško Kovačević. Jedino je drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora. Damir Travica izručen je od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine i, s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini od pravomoćno osuđenih koji je služio zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Koliko god je mučno čitati opis ovoga strašnog zločina, koliko god je teško pri čitanju zadržati hladnu glavu i mirno srce, moramo pokušati vidjeti pravno-političku dimenziju ovoga nedjela. Tu je najzanimljiviji slučaj Slobodana Kovačevića i Damira Travice protiv kojih su srpski kvislinzi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili postupak, a koji je trebao poslužiti u srpskoj protutužbi hrvatskoj tužbi za genocid, o čemu će još biti riječi. Za uvod: relevantan je sljedeći odlomak iz dokumenta srpskoga vojnog suda iz 2003.:

„KOVAČEVIĆ SLOBODANA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO KNIN i TRAVICA DAMIRA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO Knin, a optuženi su zbog krivičnog dela ubistvo iz čl. 47. st. 2. tač. 8. KZ R Srbije, u sticaju sa krivičnim delom teško delo protiv opšte sigurnosti iz čl. 194. st. 1. KZ R Srbije, u produženom trajanju. Stavlja im se na teret da su dana 18.01.1992. godine, u zaseoku Šašić, sela Gornji Ervenik kod Knina, kao suizvršoci na svirep način sa umišljajem lišili života više lica hrvatske nacionalnosti i to: supružnike Nevenku i Dragu Čengić i njihovu decu Slobodana (10 godina) i Gorana (4 godine) i zapalili njihovu kuću, tako što je Kovačević najpre iz puške ubio Dragu Čengića i njegovog sina Slobodana, a pokušao da zakolje nožem Nevenku, koja je sa sinom u naručju pobegla u kokošinjac gde ju je pronašao Kovačević i zaklao, a sina Gorana ubio, a Travica je zapalio kauč u kući gde su izgoreli pokojni Drago i Slobodan, a da su nakon toga zapalili i kuće Đakulović Pavla, Đakulović Petra, Čengić Josipa i nekoliko kuća i šala nepoznatih vlasnika. Predmet je dana 04.05.1992. godine, zbog nenadležnosti, dostavljen Okružnom sudu u Kninu, a u Vojnom sudu u Banja Luci vodio se pod PS br. 141/92. Nema podataka kako je okončan ovaj krivični postupak, s tim da napominjem da je ovo delo kvalifikovano po KZ RSK, jer u to vreme nije priznavan krivični zakon Hrvatske.“

Dakle za djelo počinjeno u Hrvatskoj primjenjivao se kazneni zakon Republike Srbije – prema navodima samih srpskih dokumenata! Provođenje zakona Republike Srbije, dakle, druge države na hrvatskom tlu najbolji je dokaz agresije Republike Srbije na Hrvatsku pogotovo zato što su i žrtve i počinitelji u ovome slučaju hrvatski državljani. U hrvatskoj javnosti – vjerojatno pod utjecajem srpske propagande – uvijek se može čuti upravo suprotna tvrdnja: činjenica da se radi o hrvatskim državljanima i na jednoj i na drugoj strani, uvijek se ističe kao dokaz o građanskom ratu, a ne o agresiji. Hrvatska politika, već smo se navikli, što zbog diletantizma, što zbog izdaje, nikad ne ističe taj jednostavan i lako dokaziv argument za agresiju Republike Srbije na Hrvatsku.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

U Italiji uhićen hrvatski državljanin povezan s krijumčarenjem 300 kg kokaina

Objavljeno

na

Objavio

U velikoj akciji talijanske policije uhićene su četiri osobe zbog međunarodne trgovine kokaina, a među njima i hrvatski državljanin.

Pošiljka sa 333 kilograma kokaina vrijednog oko 100 milijuna eura stigla je iz Brazila u talijansku luku La Spezia prije tjedan dana.

Skener je detektirao da 12 kontejnera paleta s crnim granitnim pločama ima različitu gustoću sadržaja i kilažu. U udubljenjima granitnih ploča bila je skrivena pošiljka od 300 paketa kokaina, piše Jutarnji.hr.

Policija je u akciji imena ‘Samba 2020’ u tajnosti zamijenila sadržaj paketa i tako ulovila četiri osobe – talijanskog, albanskog i hrvatskog državljanina te brazilsku državljanku.

Pretpostavlja se da je pošiljka bila namijenjena pripadnicima kalabrijske ‘Ndranghete, no policija tek mora istražiti i otkriti tko su ostali članovi upleteni u krijumčarenje droge, kao i kamo je sve droga trebala stići i tko su kupci.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari