Audio zapisi kompromitiraju Perkovića i Mustača

[dropcap]M[/dropcap]arin Dešković, nekada novinar ugaslog Vjesnika, piše nam u Jutarnjem listu o novim problemima Josipa Perkovića. Naime, njemačko je pravosuđe prije nekoliko godina zatražilo od RH dvije audio snimke. Na jednoj Josip Perković, Josip Boljkovac i Marijan Kraljević King razgovaraju o mogućnosti da Njemačka pokrene istragu o jugoslavenskim ubojstvima na njemačkom tlu, a na drugoj Josip Perković i Zdravko Mustač razgovaraju baš o ubojstvu Stjepana Đurekovića. Dosadašnja praksa pokazala je da drugi od nas traže originalne zapise kada posjeduje kopije. Presnimljeni audio zapisi pouzdaniji su od papirnatih kopija. Kako stvari stoje, Josipa Perkovića može spasiti samo dugi proces promjene Ustava, koji se lukavo prezentira kao omogućavanje progona Perkovića i drugova. Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe. Ponašanje Partije pokazuje da je u političkim ubojstvima bila nalogodavac. Nekima je očigledno izručenje Josipa Perkovića glavni problem u državi. Možda su davali naloge za ubojstva, ili su u njima sudjelovali. Tko je bio pripadnik jugoslavenske diplomacije, a tko agent jugoslavenskog inozemnog SID-a? Koga bi sve mogao otkucati Josip Perković kao svjedok pokajnik?

Ne bi oni mrava zgazili

Prema izjavama Josipa Perkovića, čini se da Titova represija nije ubila nikoga. Koji bi idiot napustio Titovu Jugoslaviju, zemlju meda i mlijeka? I otišao raditi za klasnog neprijatelja? Ti naši mentalno poremećeni emigranti ubijali su sami sebe, zbog grižnje savjesti, kao osramoćeni suradnici neprijateljskih formacija BND, MI6 i CIA. Bili su nešto poput današnjih hrvatskih političara – sirote sluge buržoazije. Ako niste znali, hrvatski šovinisti (danas nacionalisti) rado su bacali bombe u dječja kazališta, vrtiće i osnovne škole. Ako bolje razmislite, svi smo mi Hrvati potencijalne ubojice. U narodu se nakupila tolika mržnja prema vladajućim strukturama da se javljaju pravi ubilački nagoni. Ako ubijate za novac, pa vam doma stigne pošiljka s pištoljem, Perkovićevom slikom i 12 tisuća eura, to nije nagrada za informaciju, nego moja osobna narudžba. Za nas bi ispalo bolje da smo svi političke ubojice. Devedesetih nismo trebali ubijati četnike, nego Hrvate. Udbaše i komunjare! Nema tu pomirenja – oni vladaju!

Hrvatska emigracija je laž

Gdje su nestali ti žestoki hrvatski emigranti? Nisu svi ubijeni. Koliko vidim, Stipe Mesić i Ivo Josipović hodaju okolo s partizanskom kapom na glavi. Nitko ih ne dira! Zašto nitko od tih ljutih Hrvata nije niti pokušao ubiti Josipa Perkovića, šefa republičke Udbe, osobu koja se spominje u svezi ubojstava Stjepana Đurekovića i Brune Bušića, kao i brojnih drugih nesretnika. Naš nacionalni Miro vratio se u Domovinu i nije smaknuo Josipa Perkovića. Naprotiv, dozvolio je da ga Perković kao naivnog šmrkljivca pošalje u zadarsko zaleđe, da izgubi glavu. Jedina “vojna” akcija kojom je rukovodio Perković bila je ona u kojoj je smaknut Miro Barešić. Gojko Šušak riješio se konkurencije na desnici, pa se plan udbaške RH mogao nesmetano privesti kraju. “Bugojanac” Ludvig Pavlović dočekao je u jugoslavenskom kazamatu hrvatsku državu i odmah po izlasku na “slobodu” smaknut je od strane “hrvatskih” struktura. Jeli kremeni Ante Paradžik sa svojim HOS-om sredio Perkovića? Ne, “hrvatska” policija smakla je Antu Paradžika, u Zagrebu, kao četnika, šaljući svima nama poruku da je Hrvat i domoljub onaj koga vlast prizna. Kada će državno odvjetništvo pokrenuti istrage o tim monstruoznim političkim ubojstvima?

Države nastaju i nestaju, a traju ista represija i iste ubojice

U Večernjaku je objavljen nekakav neautorizirani razgovor Davora Ivankovića s Josipom Perkovićem, koji je posložen tako da se sve izjave mogu negirati, ako se za to ukaže potreba.  Dok je šutio, Perković je ostavljao dojam tajnog agenta jedne prave protuobavještajne zaštite, što jugoslavenska Udba nije bila. Nije to bio niti hrvatski SIS. Nakon što je Perković progovorio, isplivala je na površinu oskudna osoba jugoslavenskog policajca, koja je u direktnom kontaktu razočarala sve, osim nekoliko predsjednika RH, koji su se vjerojatno priklanjali Perkoviću baš zato što je imao određeno iskustvo u represiji. Znamo da je SRH ubila brojne hrvatske emigrante, poput Branka Jelića i Stjepana Đurekovića, znamo da je RH ubila brojne hrvatske domoljube, poput Mire Barešića, Ludviga Pavlovića, Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, i da su u tome najvjerojatnije sudjelovale jedne te iste ubojice.

Tko kontrolira Udbu, upleten je u ubojstvo Udbe

Prema tekstu Davora Ivankovića, Perković tvrdi da nikada nije bio uključen u likvidacije, nego isključivo u obavještajni rad nad hrvatskom emigracijom, za što je razvio i mrežu doušnika. U istom tekstu navodi se činjenica da je odluke o likvidacijama donosio Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka pri Predsjedništvu SFRJ. Gdje se ipak vraćamo na Perkovića? Pa, nakon što su Partija i referentne institucije odlučile koga treba smaknuti, nastupala je doušnička mreža, koju je kontrolirao Perković. Znamo da je ubojstvo Stjepana Đurekovića provedeno unutar udbaške “Operacije Dunav”, u kojoj prema kazivanju Perkovića republička Udba nije sudjelovala! Jako neobično. Mene osobno uporno negiranje Perkovića da je sudjelovao u organizaciji ubojstava hrvatskih emigranata podsjeća na izjave partizana koji su počinili pokolj kod Bleiburga i na Križnom putu. Ne samo da to kreteni nisu učinili, nego za to nisu niti znali! Josipa Perkovića, “partizane” i Partiju približava isti odnos prema zločinima u kojima su sudjelovali.

Udbaška metoda blaćenja žrtve

Ne znam koliko ste upoznati s jednom tužnom tragedijom: Bruno Bušić se ubio zbog svoje govorne mane! Nakon što je Josip Boljkovac izjavio da se Stjepan Đureković u emigraciji povezao s BND-om, Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo tvrdi da je Stjepan Đureković bio agent Zapadne Njemačke u Ini. Boljkovac tvrdi da je Đurekovićev sin Damir ubijen u Kanadi u prisutnosti Gojka Šuška, koji se nalazio samo 50 metara dalje. U svakom slučaju, imamo partizansko-udbašku metodu zatiranja sjemena svojih protivnika. Primjerice, pobijena je cijela obitelj Ševo. U blaćenje žrtava uključio se i Josip Perković – kaže da je Damir nakon ubojstva njegovog oca bio psihički jako poljuljan. Dakle, kako to vidi Perković i njegovi prijatelji, Damir nije preživio prvi atentat, nego se pokušao ubiti predoziranjem! Isti likovi tvrde da se Damir na kraju dokrajčio s lovačkom puškom. Koju mu je valjda dobacio Gojko Šušak, veliki prijatelj Josipa Perkovića. I evo se u Večernjaku razvija link: mladi Đureković bio je u kontaktu sa vanjskom jugoslavenskom službom SID. Tko zna na što je sve Damir pristao da spasi glavu, ali milosti nije bilo.

Čovjek koji nije postojao

Znate, 70. godine prošlog stoljeća događao se nacionalni preporod. Mladi Hrvati hodali su okolo sa samostalnom Hrvatskom u mislima i sa šahovnicom na ramenu. A Josip Perković? Sa 25 godina diplomirao je ekonomiju. I jeli išao raditi u struci? Ne, te 70. kada smo ustali protiv udbaške represije, Josip Perković prijavio se u Udbu. Prišao je našem najgorem neprijatelju. Početno je bio zadužen za studente iz nesvrstanih zemalja. A hrvatski studenti ulazili su u štrajk. Perković šuti o tome jeli sudjelovao u gušenju Hrvatskog proljeća, ali znamo da se to podrazumijevalo. Kao operativac i kasnije šef republičke udbe, Perković je morao proći školu kompromitacije hrvatske nacionalne ideje. Na sve strane pronalazilo se “emigrantsko” oružje. I u zadnjoj sekundi, onako filmski, spriječeni su teroristički napadi. Pet sekundi, četiri, dvije, Perković siječe crnu ustašku žicu i paklena naprava je demontirana! Za razliku od Damira Đurekovića koji je bezobrazno Šušku oteo pušku i ubio se, Perković se obično usmrćivao s paklenim napravama, više puta. Uvijek bi ispustio neki značajan dio eksplozivnog sklopa i to ga prilično sekiralo. Posljednjoj “eksplozivnoj” napravi koja je pronađena ispod njegovog automobila nedostajala je sitnica: eksploziv.

Zašto Zoran Milanović štiti Josipa Perkovića?

Teško je povjerovati da je Milanović nametnuo cijeloj naciji sukob s moćnom Njemačkom samo zato da zaštiti oca svog školskog kolege. Jelsu li Zoran Milanović i Ivo Josipović preko Aleksandra vrbovali njegovog oca, ili je Josip Perković preko svog sina vrbovao Premijera i Predsjednika. Zanimljivo, Josip Perković bio je blizak sa svim predsjednicima RH. Oni se mijenjaju, a on traje, pa se postavlja pitanje tko kontrolira RH? “Naša” država radije će napustiti EU, nego dozvoliti uhićenje Josipa Perkovića i nekolicine udbaša. Često analiziramo što smo mogli napraviti za spas Hrvatske, a zapravo nismo imali šanse. Udba je formirala RH i Udba posjeduje RH. Normalnim Hrvatima povraća se od spinova Partije i Udbe. Jalove i lijene osobe, koje ne znaju raditi ništa konkretno, uvijek se vraćaju političkim podmetanjima. Hrvatska je svoju zaštitu povjerila Udbi i tu je načinjena ključna pogreška. Najavljena promjena Ustava u smislu nezastarijevanja političkog ubojstva ulazi u saborsku proceduru da se odgodi izručivanje Josipa Perkovića za jesen. Moguće je da se proces obnovi, nakon pritisaka na pojedine svjedoke. Zašto su neki od njih mijenjali svoje iskaze? Nije Udba toliko snažna, nego je još od Jugoslavije uvezana na snažne svjetske službe i na međunarodno obavještajno podzemlje. Slijedi li udbaška operacija uništavanja audio zapisa?

Tvrtko Dolić/Dnevnohr