Pratite nas

Kronika

Bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju

Objavljeno

na

O pokojnom fra Dani Čolaku, kojega su jugokomunisti u 29. godini života ubili negdje u Sloveniji polovicom mjeseca svibnja 1945., nije sačuvano previše podataka. Rođen je 3. srpnja 1916. u Donjim Mamićima – Ledincu, župa Rasno (od 1930. župa Ledinac). Kršten je 6. srpnja 1916. u župi sv. Franje Asiškog u Rasnu. Na krštenju su ga nazvali Franjo. Roditelji su mu bili Ante i Šima, r. Galić.

Djetinjstvo i školovanje

Pučku školu završio je u Rasnu svakodnevno pješačeći četiri godine (do 1929.). Gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu. U prvi razred upisao se u šk. g. 1929./30. U drugom je razredu 1930./31. Razrednik mu je bio dr. fra Bono Jelavić. U razredu ih je bilo 32: 19-orica su prošla na kraju godine, 10-orica su poslana na popravni ispit, a trojica su trebala ponavljati razred. Franjo je bio u zlatnoj sredini.

U trećem razredu razrednik mu je opet dr. fra Bono Jelavić. Sada ih je u razredu samo 29-orica. Franjo je vrlo dobar učenik. Četvrti razred pohađao je u šk. g. 1932./33. Razrednik mu je sada dr. fra Radoslav Vukšić. U razredu su 27-orica. Franjo je dobar učenik. Sedmorica su poslana na popravni ispit – svi iz matematike. Jedan ponavlja razred, a dvojica su se ispisala.

U petom razredu (1933./34.) Franjo je opet vrlo dobar. Razrednik mu je dr. fra Živko Martić. U razredu su 26-orica. Vrlo dobar je i u 6. razredu. Razrednik mu je dr. fra Marijan Zubac. U razredu su 27-orica. Nakon 6. razreda sjemeništarci su redovito prekidali školovanje i odlazili u novicijat na Humcu. Franjo Čolak ipak je ostao u školi: u šk. g. 1935./36. pohađa 7. razred. S njime su sada i klerici, inače stariji od njega godinu dana, koji su se nakon svršena novicijata opet vratili u gimnazijske klupe (među njima fra Vjeko Bambir, fra Blago Karačić, fra Miron Lasić, fra Celestin Raguž, fra Kvirin Vasilj). U razredu su 24-orica. Franjo je opet dobar. Razrednik mu je bio dr. fra Radoslav Vukšić.

Zato Franje nema u 8. razredu: od srpnja 1936. do srpnja 1937. u novicijatu je na Humcu. Osmi razred upisao je šk. g. 1937./38. na Širokom Brijegu. U razredu su bila 20-orica. Razrednik im je bio dr. fra Oton Knezović. S njim su opet »stare« kolege, među njima fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić, fra Smiljan Zvonar i drugi. Razred je Franjo (sada fra Dane) završio s vrlo dobrim uspjehom. Veliku maturu položila su sva 20-orica. Ispit je trajao od 9. do 15. lipnja 1938. Predsjednik ispitnoga odbora bio je Karlo Prijatelj, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Dominik Mandić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Marijan Zubac (povijest), dr. fra Marko Dragićević (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski). Fra Dane je ispit položio s vrlo dobrim uspjehom.

Odmah nakon svršetka gimnazije na Širokom Brijegu fra Dane s kolegama upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U šk. g. 1938./39., i u I. i u II. semestru slušao je sljedeće predmete: fundamentalnu teologija, povijest Crkve, pastoralnu teologiju, filozofiju (logiku i kriteriologiju), ascetiku, hebrejski jezik i sociologiju (»o komunizmu« u I. semestru dok u II. semestru nije bilo toga predmeta). Ocjene su u najvećoj mjeri veoma dobre i odlične (eminens 9 i laudabilis 8, samo iz ascetike bonus 7 ½). Vladanje i marljivost najbolji: ocjena 1 (exemplaris i laudabilis).

U sljedećoj godini (1939./40.) slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), dogmatiku (soteriologiju, mariologiju, o milosti), moralnu teologiju (o sakramentima), kanonsko pravo (ženidbeno), povijest Crkve, pastoralnu teologiju (homiletiku i katehetiku), filozofiju (psihologiju i kozmologiju) i ascetiku (»o mrtvenju«). Ocjene su opet veoma dobre, najviše 9 i više od 8; samo je iz uvoda u Novi zavjet dobio 7 (bonus). U god. 1940./41. imao je slične teološke predmete, osim fundamentalne i pastoralne teologije, a slične su bile i ocjene, sve 9 i više od 8. Vladanje je uzorno (1). Rektor teologije bio je dr. fra Ante Jelavić, a tajnik dr. fra Rufin Šilić.

U 4. godini studija (1941./42.) imao je predavanja iz Svetog pisma Staroga zavjeta (Psalmi), dogmatske teologije (o vjeri, o jednom Bogu, o trojstvenom Bogu), iz moralne teologije, kanonskoga prava (o osobama i o redovnicima) i pastoralne teologije (liturgike). Nema više predavanja iz fundamentalne teologije, povijesti Crkve, filozofije i ascetike. Ocjene kao i prethodnih godina: 9 i više, 8 i više. Samo je u I. semestru iz dogmatike imao 7 (bonus).

Konačno su mu u 5. godini studija (1942./43.) preostali u I. semestru predmeti: Sveto pismo (egzegeza Ivanova evanđelja), dogmatika (o utjelovljenoj Riječi), moralna teologija (o teološkim krjepostima), kanonsko pravo (o procesima) te u II. semestru još samo egzegeza Ivanova evanđelja. Sve su ocjene 9 ili 9 ½, a vladanje je uzorno (exemplaris). Konačno, fra Dane je diplomski i jurisdikcijski ispit položio 23. lipnja 1943. s najboljom ocjenom (1). Sve su potpisali rektor Jelavić i tajnik Šilić. Nakon završetka studija polazi na »njivu Gospodnju«, u dušobrižništvo. Prva (i jedina) župa bili su mu Drinovci.

Redovništvo i svećeništvo

U franjevački red stupio je na Humcu 5. srpnja 1936. Obukao ga je provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala godinu dana poslije, 6. srpnja 1937. Svečane zavjete položio je u Mostaru u ruke provincijala fra Krešimira Pandžića 8. rujna 1940. Za đakona ga je zaredio biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 1941., a za svećenika isti biskup u Mostaru na Petrovdan, 29. lipnja 1941. Vojsku nije služio.

Njegov je naraštaj bio dosta brojan. U novicijatu ih je bilo deset: fra Drago Barbir, fra Zlatko Ćorić, fra Žarko Leventić, fra Jakov Lovrić, fra Mirko Magzan, fra Viktor Milas, fra Bruno Raspudić, fra Filip Sivrić, fra David Zubac i fra Dane Čolak. Dvojica su napustila zajednicu (D. Barbir, V. Milas), dvojicu su ubili jugokomunisti 1945. (Ž. Leventić i D. Čolak), a šestorica su preživjela i završila život kao franjevci (Z. Ćorić, J. Lovrić, M. Magzan, B. Raspudić, F. Sivrić i D. Zubac). Trojica od njih suđena su na tamničke kazne u komunističkoj Jugoslaviji (J. Lovrić, M. Magzan i D. Zubac), a jedan je pobjegao u inozemstvo (B. Raspudić).

Tijekom 1941. provincijal fra Lujo Bubalo dva je puta tražio od Sv. Stolice dispenzu od studija i dobi kandidatima za svećeničko ređenje. Među desetoricom bio je i fra Dane Čolak. S njim su, međutim, zaređena još šestorica kolega – zanimljivo, nijedan od onih koji su s njim bili u novicijatu. Provincijal im je 28. lipnja 1941., dan prije ređenja, izdao svjedodžbu o položenu ispitu uoči svećeničkog ređenja. S njim su, dakle, zaređeni: fra Ivan Boras, fra Božidar Benković, fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić i fra Inocent Penavić.

Svi su, osim fra Dane, preživjeli ratna stradanja. Dvojica su život provela u Americi (B. Benković i I. Sivrić), jedan u Italiji (B. Pandžić), dvojica u Hercegovini (I. Boras i V. Dragićević), a jedan je poslije kao svećenik napustio svećenički poziv i franjevački red (I. Penavić, 1956.). Dvojica su još živa (V. Dragićević i B. Pandžić), a dvojica su čamila u komunističkim tamnicama (I. Boras i V. Dragićević).

Svećeničke službe

Poznato je da je fra Dane godinu dana službovao kao duhovni pomoćnik u Drinovcima, od završetka studija i polaganja jurisdikcijskog ispita 1943. do 1944. U to je vrijeme župnik fra Julijan Kožul (1941. – 1944.), kojega su jugokomunisti također usmrtili 1945., te kratko vrijeme fra Ratimir Kordić. U maticama fra Danino ime prvi put nalazimo u srpnju 1943. Od tada do kolovoza 1944. krstio je 61 dijete te vjenčao sedam parova.

Posljednje mjesece života fra Dane je proveo kao vojni dušobrižnik. Čini se da je sam tražio tu službu kako bi mogao pomoći umirućim vojnicima. Sačuvan je jedan njegov dopis provincijalu fra Leu Petroviću od 6. svibnja 1944. Piše iz Drinovaca i govori o fratarskim promjenama koje su uskoro trebale uslijediti. Kaže kako su Drinovci župa na rubu Provincije, na uglu koji udara u Dalmaciju, izložena modernu poganstvu. Nada se stoga da će u Drinovce doći ljudi »koji su auktoritativni, disciplinirani i duboko religiozni. Iz ove župe ima mnogo fratara, popova i ex-fratara – svega tu ima i sviet to dobro vidi – pa on je izgleda upro oči da vidi imali još dobrih svećenika – pa baš zato bi trebalo da ovdje bude župnik i kapelan pravi svećenik-redovnik.«

Netko je crvenom olovkom na istome dopisu napisao: »Udovoljeno!« Provincijal je, naime, u Drinovce za župnika poslao fra Ratimira Kordića, koji je tu prije djelovao kao župni vikar (1937. – siječanj 1941.), a s njim je još oko tri mjeseca bio i fra Dane. Fra Danu je zamijenio fra Slobodan Lončar, vjerojatno u kolovozu 1944. Fra Slobodana su jugokomunisti poslije odveli iz Drinovaca, 9. veljače 1945., i 13. veljače strijeljali u Ljubuškom.

Fra Ratimir je zapisao kako je fra Dane Čolak postao vojni dušobrižnik pred kraj rata. Bilo je to u kolovozu 1944. Na njegov upit kamo će sada pred kraj rata u vojne dušobrižnike, fra Dane mu je odgovorio: »Ne mogu dopustiti da toliki ginu bez svećenika, da umiru bez svećenika, da pate bez svećenika.« Tako je i sam završio kao i desetine tisuća hrvatskih vojnika koji su zaglavili u hodnjama smrti na povratku iz Austrije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…

Fra Dane je imenovan duhovnikom IX. ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Tu je obavijest provincijal fra Leo Petrović Zdrugu javio 16. kolovoza 1944., a istoga dana o tome je službenu obavijest dobio i fra Dane, koji se do tada nalazio u Drinovcima. Provincijal je odmah zatražio od Biskupskog ordinarijata jurisdikciju za novu fra Daninu službu, a biskup dr. Petar Čule dao ju je za područje svoje biskupije nekoliko dana poslije, 22. kolovoza 1944.

Kako je došlo do toga da fra Dane postane vojni dušobrižnik, zapisao je fra Tugomir Soldo. Dušobrižnik IX. ustaškog zdruga bio je don Lovre Konjevod. Budući da je Zdrug bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine, a vojska postala razularena, i don Lovre i zapovjednik Krešo Kuraja tražili su još jednoga dušobrižnika, na što im je provincijal fra Leo Petrović ponudio upravo fra Danu. »Kako su svi vojni svećenici bili satnici, tako je bio i Čolak. Čolak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo je on jedini do pada Hercegovine od hercegovačkih franjevaca postao vojni svećenik.«

Fra Dane se nakon pada Hercegovine pod jugokomunističku vlast s vojskom povlačio prema sjeveru, preko Sarajeva do Zagreba. O tome je vrijednu zabilješku ostavio M. T. koji se i sam povlačio istim putem prema sjeveru: »Godine 1945. u mjesecu travnju pri povlačenju iz Mostara vidio sam fra Danu Čolaka dva puta u Hadžićima. Posljednji put dao mi je jedne opanke nove hercegovačke građe napravljene sa oputom. Prilikom povlačenja iz Hadžića ostavio sam ih kod nekog Sime koji je stanovao blizu stožera devetog ustaškog zdruga. Fra Dane je bio bojni kapelan i imao je časnički čin poručnik. Fra Dane nas je obilazio nekoliko puta i bio prema nama vrlo prijazan.«

Ubijen nakon 10. svibnja 1945.

Za fra Danu nije sigurno gdje je točno poginuo. Zapisano je samo toliko da je ubijen nakon 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji, možda u Mariboru. Valja pretpostaviti da se i on, kao i brojni drugi, s vojskom povlačio prema austrijskoj granici, da je bio vraćen u Jugoslaviju i usmrćen na nekoj od brojnih hodnji smrti.

Negdje na putu prema austrijskoj granici susreo ga je fra Lucijan Kordić, koji se uspio spasiti: »Kakva je sve bila opća zbrka, strka i komešanje u to vrijeme pred Dravogradom, neka bude samo to spomenuto. Tu sam se slučajno susreo s meni dobro poznatim fratrom još iz školskih dana, O. Danom Čolakom. On je bio vojnički kapelan i u sastavu svoje jedinice. Vidjevši ozbiljnost časa i položaja, odlučismo ići dalje zajedno. Nisam ni okom trepnuo, a on se je strjelomice pred mojim očima izgubio. Nismo se više vidjeli. Nestao i iščeznuo u Bleiburškom pokolju.«

O fra Daninim je posljednjim danima zabilježio fra Častimir Majić: »S vojskom je pregazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945. osvanuo u Zagrebu. Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost. Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanja i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju.

Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha “gordog Albiona” o povratku izbjeglica u zemlju. To je bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. (…) Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. (…) U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja 1945. našao groznu i nasilnu smrt, najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji.«

Ilija Barbarić, pak, kratko bilježi da je fra Dane, pričuvni satnik Ustaške vojnice, »izručen od Engleza«, ali da je »ubijen kod Zagreba u koloni smrti u svibnju 1945.«, iako većina drugih pretpostavlja da je ubijen negdje u blizini Maribora. Vjerojatno se nikada ne će otkriti prava istina o tome. Kao, uostalom, i o tisućama, o desetcima tisuća drugih Hrvata koje su jugokomunisti pobili u proljeće 1945.

Tako je okrutno uništen život mladoga svećenika, gotovo mladomisnika, koji je bio među najboljim studentima i prema tome velika nada Hercegovačke franjevačke provincije. Možemo samo pretpostaviti da bi ga provincijal slao na daljnji studij i da bi nakon toga bio profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu ili na teologiji u Mostaru. Ako ne to, onda bi svakako bio vrstan dušobrižnik. A život mu je prekinut odmah na početku svećeničkoga djelovanja i to samo iz jednoga razloga – iz mržnje na vjeru (in odium fidei).

Svakako nije na odmet spomenuti što o njemu pišu njegovi neprijatelji, oni koju su ga ubili bez mogućnosti obrane i bez ikakve formalne optužbe. Više je nego znakovito da mu ne znaju ni pravo prezime, pa ga Viktor Novak u svojoj monstruoznoj knjizi Magnum crimen, koja je nastala zapravo kao opravdanje jugokomunističkih zločina, redovito naziva Čelak, umjesto Čolak. Kao fra Danin zločin navodi se da je bio »ustaški satnik u IX. ustaškom zdrugu«, iako je fra Dane bio vojni dušobrižnik s činom satnika, a i to samo nekoliko posljednjih mjeseci rata, kako je naprijed pokazano, a nipošto djelatni časnik u ustaškoj vojsci koji bi imao bilo kakva dodira s ratnim djelovanjima.

Stoga je najobičnija laž koju Novak iznosi na drugome mjestu: »Kao ustaški satnik (kapetan) bio je fra Dane Čelak, koji je učestvovao aktivno u borbama, ističući se kao vojnički rukovodilac protiv NOV-e.« Fra Dane je bio vojni dušobrižnik i nikada nije imao nikakve veze s borbenim djelatnostima, a ne postoji ni jedan jedini dokument o tome. Jer da postoji, zacijelo bi ga Novak ili druga jugokomunistička literatura radosno objavila.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Šeficu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Natašu Novaković na zebri udario automobil

Objavljeno

na

Objavio

Šeficu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Natašu Novaković danas je poslijepodne prilikom prelaska ulice na zebri udario je automobil.

Po prvim informacijama zadobila je ozljede noge i prebačena je Hitnom pomoći u bolnicu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Ako su se partizani borili za Hrvatsku 1945., zašto smo se morali boriti u Domovinskom ratu?

Objavljeno

na

Objavio

Ako su se partizani borili i izborili za Hrvatsku 1945., zašto smo se morali boriti u Domovinskom ratu?

Činjenica je, međutim, da se partizanski pokret borio za Jugoslaviju, jer kako je Milovan Đilas (umro 20. travnja 1995.) izjavio: ‘Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela’. Nisu li to Bleiburg, Kočevski rog, Huda jama, Macelj, više od 600 pobijenih svećenika, Križni put, stotine jama i grobišta  sve to potvrdili? Držeći se Staljinove genocidne umotvorine: ‘Есть человек – есть проблема, нет человека – нет проблемы’, partizani su počinili najveći zločin nad hrvatskim narodom i to u ime Jugoslavije, piše hkv.hr

Začudo, jedan od objektivnijih sudova o Stepincu dao je poslije rata Milovan Đilas kada je rekao Ivanu Meštroviću slijedeće: “Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju, da je Stepinac čovjek neporočan, postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih političkih ciljeva…nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo podnositi njegovu privrženost rimskom papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha posvećuje sredstvo…Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli.” (Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Zagreb-Samobor-Krašić,2008., str. 196.)

O svemu tome smo već pisali više puta, a Tomislav Jonjić je ovu Đilasovu misao argumentirao, s obzirom na sudbinu koju je doživio hrvatski narod u komunističko-velikosrpskom genocidu, u intervjuu koji je prenio naš portal: „Hrvati moraju umrijeti da  bi Jugoslavija živjela“, dijagnoza je bila i onda i danas!

“Nisu Hrvati jedini narod na britanskoj odnosno engleskoj savjesti jer nisu samo naši sunarodnjaci, protivno elementarnoj etici i međunarodnome pravu, izručeni osveti neprijatelja. No, kad govorimo o hrvatskome stradanju i kad spominjemo Bleiburg, onda ne mislimo samo na to koruško mjestašce i na onih nekoliko tragičnih dana iz sredine svibnja 1945., pa čak ni na križne putove koji su uslijedili idućih dana i tjedana. Jer ne simbolizira Bleiburg konačni obračun između „fašizma“ i „antifašizma“, kao što nam se uporno hoće nametnuti. Među onima koji su kao žrtve Teherana i Jalte stradali u kontekstu hrvatskoga Bleiburga bilo je ljudi različita spola i dobi, najrazličitijih životopisa, različitih vjeroispovijesti, različitih, pa i suprotstavljenih ideoloških uvjerenja i pogleda, ali su svi oni imali samo jedan zajednički nazivnik: Hrvatsku.

Ono što se 1941. nudilo kao alternativa, nije bila nikakva demokratska pastorala, nego je bila – Jugoslavija. Tvorevina koju su i komunistički internacionalisti, dok im Staljin i Kominterna nisu zapovjedili drukčije, nazivali ‘tamnicom naroda’. To je razlog zbog koje je toliko Hrvata pokušalo na noge osoviti i obraniti državu koja je bila negacija Jugoslavije. Nisu ih zanimali ni Hitler ni Mussolini, nisu ih zanimali ni ustaše ni Pavelić u stranačko-političkome smislu, pa ustaštvo u tome, stranačkome smislu velikom većinom nisu ni prihvatili, kako je istaknuo jedan od njegovih ponajvažnijih predratnih ideologa, istaknuti katolički intelektualac Ivan Oršanić.

Uza nj su ostali samo zato što nije bilo druge snage koja je i perom i oružjem rušila Jugoslaviju.

U tome smislu treba tumačiti i riječi nadbiskupa Stepinca: ‘Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija da nisam osjetio bilo svog naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji’.

Zato samo naivni ne shvaćaju koji je smisao najnovije medijsko-političke hajke na bleiburšku komemoraciju. Nije tu riječ o „fašizmu“ i „antifašizmu“, pa ni o ekskulpiranju komunizma kao takvoga. Tu se radi o nastavku jednoipolstoljetnoga sukoba hrvatstva i jugoslavenstva.

Zato nam se pokušava kazati da smo oslobođeni onda kad nam je ministrom unutarnjih poslova postao Aleksandar Ranković.

Zato nam se hoće nametnuti da smo oslobođeni u trenutku kad je na zagrebačkomu Trgu svetoga Marka skinuta hrvatska i ponovno podignuta jugoslavenska zastava.

Odgovor je jasan i jednostavan, a njegovu jezgrovitu formulaciju pripisuju Milovanu Đilasu: ‘Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija živjela!’. Ne može se to izreći jasnije.“, završio je Jonjić.

*Đilas, Milovan, crnogorski političar, književnik i publicist (Podbišće kraj Kolašina, 12. VI. 1911 – Beograd, 20. IV. 1995). Studirao je filozofiju i pravo na Beogradskom sveučilištu. Postao je član KPJ 1932., a 1933. osuđen je na tri godine zatvora koje je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici. J. Broz Tito uključio ga je u vodstvo KPJ, pa je 1938. postao član CK KPJ, a 1940. član Politbiroa CK KPJ. Bio je organizator partizanskog ustanka u Crnoj Gori i nositelj politike tzv. lijevog skretanja. Bio je član Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Prezidija AVNOJ-a. Nakon rata bio je jedan od ideologa KPJ, rukovoditelj agitacijsko–propagandnog odjela (poznat po ždanovističkom pristupu umjetnosti), potpredsjednik vlade i predsjednik Narodne skupštine. Nakon napada J. V. Staljina i Informbiroa na jugoslavensko vodstvo 1948. postao je oštar kritičar staljinizma i zagovornik demokratizacije komunističkog sustava. Na izvanredno sazvanome Trećem plenumu CK SKJ u siječnju 1954. optužen je za antipartijske stavove i isključen iz političkog života, a 1955–57. zbog tekstova objavljenih na Zapadu osuđivan je na kazne zatvora od tri do trinaest godina (od 1956. do 1966. ukupno je proveo devet godina na robiji u Srijemskoj Mitrovici). Od 1956., kada mu je u SAD-u objavljena knjiga Nova klasa (The New Class), stekao je glas jednoga od vodećih kritičara komunističke ideologije i sustava.

Izvor: narod.hr/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari