Pratite nas

Herceg Bosna

Biskup Perić novinaru Nerminu Bisi: Prvo istina, onda pravda!

Objavljeno

na

Poštovani gospodine Bise!

Na portalu Tacno.net, a razneseno i na nekim drugim portalima, objelodanili ste svoj osvrt na prvostupanjsku presudu Haaškoga tribunala, 29. svibnja 2013., koja se odnosi na šestoricu hrvatskih dužnosnika HR Herceg-Bosne i Hrvatskoga vijeća obrane. Zapravo unaprijednu „svojevrsnu molitvu“ koja počinje zazivom: Pravdo, danas budi zadovoljena:… Jedan od tih sedam zaziva glasi: Pravdo, danas budi zadovoljena: budi zbog 26 bespomoćnih civila u zaseoku Orašlje na Rotimlji, gdje su ubijeni djeca, žene, starci iz porodica Bucman, Pehlić, Palata… U rodnom selu biskupa mostarskog Ratka Perića…

Vidi se da ste za taj sedmerostruki vapaj pravde, i onaj osmi: „Pravdo, ako te ima, danas pokaži svoje lice“, probrali i mjesto, i pobijene, i prezimena, i spomen biskupa. Taj Vaš osmerostruki zaziv pravdi završavate: „Ovu sam svojevrsnu molitvu ispisao još jutros, na svanuće 29. maja 2013. godine po rođenju Isusa Krista!“ – Neka se naglasi i rođenje Isusa Krista prije 2.000 godina u okviru ove „svojevrsne molitve“ za haašku pravdu – „ako je [te] ima“!

Neistina prva: Vi ste, poštovani gospodine novinaru, mogli pročitati na bilo kojem portalu gdje se donosi kratak životopis mostarskoga biskupa da nisam rođen u selu Rotimlji, kako to Vi pišete. Moji su roditelji s ostalo osmero ukućana – četvero bolesnih staraca i četvero sitne djece – bili protjerani u rujnu 1942. ispod rotimske Kotašnice i nastanili se u Rovišću kod Bjelovara, najmanje 430 kilometara od Rotimlje. Tu sam, u zaseoku Tuk, općina Rovišće, kotar Bjelovar, kao šesto dijete u obitelji Grge i Anice rođen 2. veljače 1944. i na krštenju mi nadjenuli ovo sadašnje ime. Da spomenem i ovo: naša je obitelj u lipnju 1946. pod prijetnjom Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) ponovno protjerana iz Rovišća i, u “stočnom vagonu“ od Bjelovara do Čapljine, vratila se u Rotimlju, u kojoj je našla doslovno sve pokradeno i popaljeno. Dvoje je djece u međuvremenu umrlo, dok je iz Rotimlje iselilo sve petero žive djece od 1964. do 1988., stari roditelji preminuli: otac 1985., a majka 1986. godine, ni mrve zemlje nije otuđeno. To je istina o mom „rodnom selu“. Iz obitelji nitko nije bio ubijen, a niti je itko ikoga ubio, ni u onom ni u ovom ratu – Bogu hvala!

Uostalom, posve je sporedno gdje sam rođen: u Rovišću ili u Rotimlji. Ionako je sva zemlja „suzna dolina prognanih sinova Evinih!“ Nego, zašto Vi smatrate nužnim naglasiti, i to tako neznalački i ukrivo, da je Rotimlja moje „rodno selo“? Nije da želite, onako „svojevrsno molitveno“, povezati i moje ime s ono „26 bespomoćnih civila u zaseoku Orašlje, gdje su ubijeni djeca, žene, starci…“ u posljednjem ratu? Dvadeset i šestero? – kako se dade zaključiti iz Vaše sadašnje formulacije. Svaki čovjek ima neprocjenjivo ljudsko dostojanstvo, koje se brojem ljudi niti povećava niti umanjuje. Međutim, valja utvrditi istinu i odgovoriti na pitanje: koliko ih je stvarno ubijeno? Da vidimo neke popise poginulih i ono što ste Vi pisali prošle godine?

Neistina druga: Znano je da neki auktori donose da je u Rotimlji bilo poginulih muslimana: 17, drugi 16, Vi ste sami prošle godine u/tvrdili da ih je poginulo 15, a ove godine evo „26 bespomoćnih civila…“! Čemu ta igra brojeva? I to s mrtvima ili nestalima? Evo i izvora imena i prezimena.

Godine 1997. objavljeno je, na engleskom, da je 17 muslimanskih žitelja bilo ubijeno ili nestalo u Rotimlji 1993. Prema popisu M. Sellsa, profesora Islamske povijesti i literature na Čikaškom sveučilištu – alt.current-events.bosnia –
od 8. srpnja 1997., četiri godine nakon ratne muslimanske tragedije u ljeto 1993., u općini Stolac ubijena je (killed) ili nestala (missing) 51 osoba. Među njima iz Rotimlje, prema istom izvoru, 17 osoba, i to:
Behram Alija i Aziz;
Bucman Adela, Adis, Đulsa, Edin, Meliha, Omer i Rasim;
Palata Edin, Huma [Uma] i Mustafa;
Pehlić Fata, Ibro i Mujo;
Šafro Hamzo i Sanel. U svemu dakle 17 osoba.
A gdje je ostalih 9 da se dosegne broj 26 o kojem Vi sada novinarski „molitveno“ obavješćujete javnost na Tacno.net?

Godine 2004., pet godina kasnije, a jedanaest godina nakon rotimske tragedije, izbrojeno je ne 17, nego 16 ubijenih. Naime, u rukopisu od 164 stranice, naslovljenu Peto pismo biskupu Ratku Periću… [prethodna četiri bila su dr. Senada Mehmedbašića, predsjednika „Udruženja za obnovu građanskog povjerenja u općini Stolac“], Pismo dostupno javnosti od 2004. godine, na 5. i 6. stranici donesene su slike pedeset i petero od njih pedeset i sedmero poginulih i nestalih u stolačkoj općini, prema spomenutom rukopisu. Tu se navodi 16 imena sa slikama (osim jedne) iz Rotimlje. Kada smo već kod broja poginulih u stolačkoj općini, onda će čitatelj na 6. stranici toga istog Pisma naći da je „poubijano [je] njih 54“, a na str. 20. da na dijelu stolačkoga općinskog područja, na kojem je „uspostavljena vlast Hrvatskoga vijeća obrane u ljetu 1993.“, uklanjanje muslimanske nazočnosti „uključivalo je ubijanje 57 civila“, ista brojka i na str. 4. A na 23. stranici pod točkom c) stoji: „Preko 57 civila je poubijano“! Gdje je dakle stvarna istina? Iz godine 1997. – 51 poginuo ili nestao? Ili u ovom Pismu na str. 6 pobijeno 54? Ili na str. 4 i 20 – pobijeno 57? Ili na str. 23 – „preko 57“? Koliko „preko“? Usputno, u tom svesku na 24. stranici auktor prenosi točne podatke o „rodnom selu“ biskupovu. U tom je dakle rukopisu navedeno ne 17, nego 16 stradalih osoba: ispušten Edin Bucman!

Godine 2012. bilo ih je 15 ubijenih! Na portalu Javno.ba 15. srpnja 2012. iz Vašega pera pojavio se članak pod naslovom: „ROTIMLJA – Čudan je taj bošnjački narod! Za izučavanja čak!“ Tu pišete da je u Rotimlji bilo 15 poginulih, i navodite njihova imena i prezimena od kojih, u usporedbi s prethodnim popisom od njih sedamnaestero, ispuštate: Aliju i Aziza Behrama; Edina i Đulsu Bucman te Sanela Šafru. Tako ih preostaje 12. A dodajete troje novih: Mensura Palatu, Abdulaha i Elviru Džoklo. U svemu dakle 15 žrtava, prema Vašem brojenju. Sada se pozoran i razuman čovjek pita kojim brojevima poginulih vjerovati? Zar je zaista teško nabrojiti poginule na Orašlju, ili u Lokvama a podrijetlom s Orašlja, ili iznad Šafrinih kuća u brdu ako je netko nagazio na minu? Kakva je to nesvladiva poteškoća da nije bilo moguće, ni 20 godina nakon bolne tragedije, dogovoriti se koju ćete brojku uzeti kao povijesnu činjenicu, kao nepobitnu istinu: 15 ili 16 ili 17 ili sveukupno 20 različitih osoba? Tko će vam na sve takve neujednačene brojeve vjerovati? Kako je sve to predstavljeno Haaškomu sudu? Ali, velim, nije tu kraj.

2013. – 29. svibnja Vi na spomenutom portalu Tacno.net na prošlogodišnjih 15 Rotimljana i Rotimki, koje ste u „prvostupanjskom“ članku imenito spomenuli, dodajete brojku od „26 bespomoćnih civila u zaseoku Orašlje na Rotimlji, gdje su ubijeni djeca, žene, starci…“, ali ne navodite nijednomu imena. Koja su to imena i prezimena jedanaestero nove rotimske muslimanske čeljadi koja su u Vašem „drugostupanjskom“ članku bujno narasla u nepunoj godini dana? – ako sam dobro razumio. Zašto se, poštovani gospodine novinaru, ne dogovorite barem sami sa sobom pa ne pišete ovako važne činjenice po razgovijetnoj istini, po imenu i prezimenu, a ne prema možda trenutačnu jutarnjem raspoloženju, „na svanuće 29. maja“? Zar ne bi trebalo prvo ustanoviti Istinu, Činjenice, Imena i Prezimena, Ubijene, Nestale, pa onda pjevati „svojevrsnu molitvu“ haaškoj pravdi? U Vas zakazala Istina, koja bi trebala biti temelj svega: i ruke, i mozga, i srca, i članaka, i pravde, pa onda i sve drugo na klimavim nogama, pogotovo ova „svojevrsna molitva“! Šteta da na takav način kompromitirate ne samo svoju osobu nego i svoj novinarski zanat i povijesnu istinu, a mrtvima ne odajete poštovanja!

I još jedna: Nedavna nas prošlost i razne prvostupanjske i konačne presude uvjeravaju da nije vjerovati u zemaljsku pravdu, pa ni u onu međunarodnu haašku, koja je do sada bjelodano toliko puta pokazala da je tako promjenljiva kao što su promjenljivi i ovi Vaši brojevi poginulih na Orašlju!

Svima pokojnim/rahmetli poginulim muslimanima neka se Gospodin obilno smiluje u vječnosti – Vama moja duboka sućut zbog poginulih, nevezano s Orašljem, iz Vaše obitelji i kruga Vaših znanaca! – a svima nama živima neka Bog dadne moć zdrava rasuđivanja dobra od zla, i osobitu snagu da se za zlo koje učinimo kajemo i molimo oproštenje, da se ubuduće svakoga zla klonimo, a dobro slijedimo te da se uzajamno u istini, pravdi i miru poštujemo, slažemo i pomažemo!

S poštovanjem Vas pozdravljam
Ratko Perić, biskup

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari