Pratite nas

Pregled

Blago Zadro uvijek je bio sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu

Objavljeno

na

Za Hrvatsku ću dati život, samo da mi je doživjeti dan kad bude nezavisna i priznata – govorio je Blago Zadro o svome snu. Zlokobnom igrom sudbine, taj dan nije dočekao živ, ali Hrvatska jest i nezavisna i priznata država upravo zahvaljujući žrtvi poginulih hrvatskih branitelja, tako i Blage Zadre. U godinama nakon tragične pogibije, postat će jednim od najsjajnijih simbola bitke za Vukovar i Domovinskog rata.

Blago Zadro u Vukovar je stigao kao desetogodišnji dječak kad su se njegovi roditelji odlučili odseliti iz Hercegovine u potrazi za poslom i boljim životom. Njih sedmero nekoliko su godina kao podstanari stanovali u jednoj sobi, sve dok nisu kupili kuću u Borovu naselju.

Blago je završio zanatsku školu, zaposlio se u Kombinatu Borovo, no oduvijek ga je zanimala hrvatska povijest, posebno bleiburška tragedija.

Komunističkim vlastima nisu se sviđali njegovi stavovi i temperament. Kad bi Tito dolazio u Vukovar, dobivao je dva slobodna dana, samo da ne dolazi na posao.

Kad je upoznao Katicu Soldo, podrijetlom Hercegovku, Blago se oženio te posvetio obitelji i poslu. Dobio je tri sina: Roberta, Tomislava i Josipa. Kako su 1980-ih i početkom 1990-ih radnici bili nezadovoljni poslovanjem kombinata, Blago je sudjelovao u organiziranju štrajkova i tražio smjenu direktora. Nametnuo se kao vođa, a podržavali su ga i Srbi iz kombinata.

– Još kao dečko imao je prijatelje Srbe s kojima se družio u Borovu Selu. Nije bio isključiv, poštovao je i cijenio druge, ali nije dao na Hrvatsku. Govorio je: “Njima njihovo, nama naše, neka nas ne diraju, nećemo ih dirati” – prisjeća se Blagin mlađi brat Stanko.

Govorio je da se Hrvatska mora odvojiti od Jugoslavije jer Srbi žele stvoriti veliku Srbiju, da će Hrvati biti svoji na svome, ali da se moraju naoružati. Sa zaoštravanjem situacije, uključuje se u aktivni sastav policije u Vinkovcima i počinje organizirati obranu Vukovara.

Branitelji se organiziraju prema mjesnim zajednicama, piše Večernji list

Foto: Mišo Lišanin

Bila je to improvizacija jer nitko nije imao vojne škole, no sve konce u rukama držao je Blago Zadro.

Zbog iznimnih sposobnosti vođe, zbog odlučnosti kojom je zračio ali i silne hrabrosti kojom je predvodio svoje suborce, Blago Zadro se u samo nekoliko mjeseci od radnika kombinata Borovo odmetnuo u ratnika, zapovjednika obrane Borova naselja, time i Vukovara i hrvatskog istoka. Bez posebnoga vojnog znanja ustrojio je obranu Trpinjske ceste koja je prozvana “grobljem tenkova“.

Preživjeli suborci, govoreći o Zadri, kažu kako se radilo o velikom čovjeku koji je po mnogo čemu bio jedinstven. Bio je poznat i po tome što se ni po čemu nije izdvajao od svojih suboraca kojima je zapovijedao. Kažu kako je uvijek išao među prvima, a nije htio nositi niti pancir jer ga nisu imali niti njegovi vojnici.

Nije to bio “podrumski zapovjednik”, kako kažu Vukovarci, to je bio Blago Zadro, jednostavan i skroman, uvijek sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu. Priča o Zadrinoj pogibiji kobnoga 16. listopada 1991. manje je poznata, stoga su je u svojoj knjizi “Prvi hrvatski general Blago Zadro” pokušali rasvijetliti autori Ivica Radoš i Zoran Šangut.

Navode kako su toga dana Srbi napali hrvatske položaje s bokova. Prvi put promijenili su taktiku jer su bitke na Trpinjskoj cesti redovito gubili. Srbi su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge. Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo naselje od Vukovara te istovremeno preko Vuke ušli u Lužac.

U tijeku je, ispostavit će se, bila velika operacija agresorske vojske: agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je onamo krenuo sa šestoricom suboraca. Hitno je pozvao i Turbo vod, kojim je zapovijedao njegov sin Robert.

– Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom – kaže Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda.

– Zadro je, s kalašnjikovom u rukama, krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku, Blago je već ležao mrtav. Tog tragičnog događaja još uvijek se živo sjeća i Josip Šego, koji je tada bio s Blagom:

– Najprije smo pošla nas šestorica. I Blagin drugi sin, Tomo, htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Tomo je ocu davao pancirku, ali je on rekao: “Nemaju zaštitni prsluk ni oni, neću ga ni ja.” Mali kao da je predosjećao.

Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su iz mitraljeza. Tijelo Blage Zadre izvukli su tek nakon žestoke paljbe po srpskim položajima. Potom su ga stavili na nosila i odnijeli u štab.

Detalja se sjeća Goran Popić

– Obukli su ga u policijsku odjeću, sanirali mu rane, ležao je na stolu. Tomislav, njegov sin, gotovo dijete, plakao je. Robert je pogledao Tomislava i rekao: “Brate, nemamo vremena za plakanje. Plakat ćemo kada sve ovo prođe.” Nakon toga Zadrino je tijelo prebačeno u vukovarsku bolnicu, gdje je dr. Juraj Njavro utvrdio smrt i da nije patio. Pokopan je na starom groblju blizu bolnice, pod šifrom. Šifru smo znali nas petorica. Šifra je bila broj sanduka… – Imala sam gadan osjećaj. Čim sam čula riječi Siniše Glavaševića kako Vukovar krvari, nešto me štrecnulo oko srca – rekla je Katica Zadro o jutru kad se u Kupskoj ulici pokošen rafalom srušio njezin suprug.

Počiva pokraj sina

– Blago je nama bio ne samo zapovjednik nego i kao drugi otac. Nikada nije dopuštao da dva brata idu zajedno u akciju. On i Tomislav Merčep organizirali su obranu Vukovara i zbog njih dvojice ona je bila tako čvrsta.

Mile Dedaković i Branko Borković su je poslije još malo učvrstili i poboljšali. Smrt Blage Zadre bila je lagani početak kraja i s njegovom smrti kola su krenula nizbrdo – kaže Tomislav Josić, Zadrin suborac, danas predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara.

Ako ima imalo utjehe u Blaginoj smrti, ona leži u tome što nije dočekao doznati za pogibiju svog najstarijeg sina Roberta, nekoliko mjeseci kasnije na Kupresu. Otac i sin danas počivaju jedan pokraj drugog na vukovarskom Memorijalnom groblju.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman posmrtno je odlikovao junaka Trpinjske ceste činom general-bojnika. Danas njegovo ime, koje je simbol hrabrosti i obrane Vukovara, nosi Zapovjedno-stožerna škola u Zagrebu te osnovna škola u Borovu naselju.

Po njemu su imenovane i ulice u Grudama, Zagrebu i Vukovaru. Blago Zadro nije dočekao ni čin general-bojnika ni ostale počasti svojemu junaštvu, kao ni slobodnu i samostalnu Hrvatsku o kojoj je sanjao. Na preživjelima je da njegovu žrtvu nikada ne zaborave, piše Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Pregled

Nino Raspudić: Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan

Objavljeno

na

Objavio

Tema emisije Peti dan bila je humanističke znanosti vs STEM, a gosti komentatori Nino Raspudić, Petar Mitrikeski, Marijana Bijelić i Igor Mikloušić.

STEM je akronim koji označava znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku, naglasila je u uvodu voditeljica.

Marijana Bijelić navela je da se znanosti dijele na prirodne, humanističke i društvene.

“Što je znanost apstraktnija, u najvećoj mogućoj mjeri je izvan ideologije.”, kaže Bijelić.

Petar Tomev Mitrikeski kao genetičar navodi da je STEM-ovac te objašnjava.

“Humanističke znanosti tiču se čovjeka, društvene znanosti promatraju institucije i čovjekovo ponašanje u skupini, a prirodne znanosti govore o genetici i evoluciji.”

Mikloušić: Pada interes za humanističkim znanostima

“Pada interes za humanističkim znanostima od 2008. od financijske krize”, navodi Mikloušić te ocjenjuje: “Ljudi koji će u budućnosti voditi financije ili državu moraju imati šire znanje”. Smatra da je važno da čovjek posjeduje znanje od umjetnosti do znanosti i arhitekture.

Gosti su spomenuli da su kontroverzne ideje razlog pada popularnosti društvenih znanosti poput propagiranja rodne ideologije.

Raspudić: STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani

Raspudić navodi da zbog raspodjele javnih sredstava dolazi do sukoba oko toga koje su od navedenih znanosti korisnije.

“STEM-ovci misle da su humanisti niškoristi, zgubidani.” te dodaje da “samo četvrtina STEM-ovaca radi u svom području.”

“Ludilo je zahvatilo dio zapadnih sveučilišta, stavljajući rodnu ideologiju u prvi plan. Previše smo opterećeni navodnim prestižnim sveučilištima koja propagiraju takve ideje.”, istaknuo je Raspudić.

“STEM je važan za kapitalizam, jer stvara prihode”, kaže Mitrikeski.

S druge strane, “STEM-ovci ujedno poboljšavaju kvalitetu života, sigurnost hrane i dr.”, naveo je Mikloušić.

“Prije je mjerilo znanja bilo poznavanje Shakespearea, a danas se gleda koliko je netko vješt u tehničkim znanostima”.

Za kraj, gosti su se složili da je suradnja svih područja važna za napredak cjelokupnog društva.

(HRT/narod.hr)

 

Nino Raspudić: Međunarodna zajednica je stvorila ‘hrvatsko pitanje’ u BiH

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

U pokušaju ilegalnog ulaska iz Srbije u Hrvatsku glumili da su na biciklističkoj turneji!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MUP

Četiri muškaraca na biciklima stigla su na granični prijelaz Batina sa srbijanske strane i ležerno pokušali nastaviti biciklirati u Hrvatskoj. Izgledali su kao članovi biciklističkog kluba na turneji koje su tijekom ljeta – a ovaj se događaj zbio 1. rujna ove godine nešto iza 20 sati – vrlo popularne.

Vidjelo se da su uložili trud u prezentaciju: bili su jednako odjeveni, bijele majice imale su isti logo i natpis Bellastoria. Majice s logom, inače, izrađene su za projekt za djecu pod nazivom Bellastoria, koji uključuje ljetne kampove i radionice. Organizator projekta su biskupije talijanske regije Lombardija.

Kad ih je zaustavila hrvatska policija, tvrdili su da su članovi biciklističkog kluba i da moraju nastaviti turneju po Hrvatskoj. Tour od Croatia, ponavljali su. No, stvarna priča malo je drugačija – bila je riječ o Afganistancu i tri Iranca koji su na ovaj, osebujan i originalan način, ilegalno pokušali ući u Hrvatsku pa onda dalje na zapad, očito inspirirani dugom povijesti sporta kao instrumentom bijega iz domovine.

Kada se govori o međunarodnim sportskim natjecanjima, redom se spominju rezultati, rekordi i medalje.

Rjeđe se govori o drugoj strani takvih događaja – činjenici da se i dan-danas sportaši i prateće osoblje, koje legalno stigne u zemlju domaćina natjecanja, ne vraća kući, već zatraži azil ili jednostavno nestane, piše Večernji list

Tako je od četiri nigerijska sportaša koji su se natjecali u Puli jedan – doduše nakon neuspjelih prijelaza granice sa Slovenijom te prijave gubitka dokumenata – zatražio azil u Hrvatskoj. O tome, po nekim navodima, razmišlja i dvojac koji je za sada po neutvrđenim okolnostima – iako on za to krivi hrvatsku policiju – završio u BiH.

Sport kao instrument bijega nije nestao završetkom hladnog rata, kad su, primjerice, Olimpijske igre završavale masovnim bijegom. Iz Melbournea se 1956. kući nije željelo vratiti 30 Mađara, a igre u Münchenu 1972. čak je 117 sportaša iskoristilo za ostanak na zapadu. Samo su se države iz kojih dolaze prebjezi promijenile.

– Na svakom većem sportskom natjecanju ostane dio stranih sportaša i države organizatorice spremne su na to – kazao je lani Peter Beattie, organizator Igara Commonwealtha, kad je 26 sportaša iz Kameruna, Ugande i Ruande odbilo napustiti Australiju. Što se događa s njima, ovisi.

Neki odmah zatraže azil, kao sportaš iz Sudana koji je ušetao u policijsku postaju prije negoli su Olimpijske igre u Londonu 2012. i počele. Neki dobiju azil, drugi budu odbijeni i vraćeni u matične države. Veliki dio nestane bez traga, kao 11 izviđačica sa Svjetskog skupa u Švedskoj 2011.

Neki pak pobjegnu, i to doslovno, tijekom samog natjecanja – prije nekoliko godina tijekom Londonskog maratona – Mami Konneh Lahun iz Sierra Leona, nakon što je trčala 2 sata i 46 minuta i ušla 20. u cilj, nastavila je trčati i nestala.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari