Pratite nas

Povijesnice

Blaženi Alojzije Kardinal Stepinac

Objavljeno

na

Blaženi Alojzije Kardinal Stepinac, biskup i mučenik, slavi se 10. veljače. On je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.

Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran. U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje.

Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.

U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma.

Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva.

Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.

Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli.

Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda. (GK)

Evo još i dodatak s portala Župe bl. Alojzija Stepinca – Koprivnica.
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
U jesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”. Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946.
odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!” Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
Jugoslavenske komunističke vlasti zabranile su “Glas Koncila”, br. 4 od 22. veljače 1970. jer je prenio tekst vatikanskog glasila “L’ Osservatore romano” o kardinalu Alojziju Stepincu povodom desetljeća njegova preminuća. Koji su bili stvarni razlozi zabrane i kako su ondašnji vodeći mediji pisali o tome, donosimo u ovome napisu.
“Drugovi suci! Ovaj proces protiv zavjerenika i izdajnika svojeg naroda približava se kraju. Ovaj proces pratio je naš narod, pratile su radne mase naših naroda s velikim interesom, pratili su ga iz tog razloga, jer znaju da se ovaj proces odvija na liniji organiziranja rada, obnove privrede, učvršćenja narodne vlasti (sva su isticanja moja, T. V.) i osiguranja demokratskih tekovina, jer znaju da se ovaj proces odvija na liniji dosljedne borbe za demokratizam, dosljedne borbe protiv svih ostataka fašizma… Mi ovdje, drugovi suci, imamo pred sobom zločince. Nisu to neki novi zločinci koji su se formirali tokom zadnje godine dana, nakon oslobođenja naše zemlje.
To su stari saveznici i sluge nacifašizma i stranog imperijalizma. I oni ne znaju i ne mogu ništa više drugo raditi nego, čim dobiju vezu i mogućnost osloniti se na neki drugi imperijalizam, ponovno se aktivirati, poći starim putem i služiti novom imperijalističkom gospodaru koji im otvara nade i perspektivu na uspostavu ‘staroga’, stare pljačke i nenarodne vlasti” (Jakov Blažević: “Tražio sam crvenu nit”, “Zagreb” – izdavačko i propagandno poduzeće, Zagreb, 1976, str. 129) – poruke su zaključnoga govora na suđenju zagrebačkome nadbiskupu Alojziju Stepincu koji je izrekao tužitelj Jakov Blažević.
“Naše je sudstvo mjerodavno”
Već je iz njih bilo potpuno razvidno ne samo kakav će biti sudski ishod, nego da će suđenje biti ugrađeno u ideološke temelje novostvorene države.
Riječi ondašnjeg javnog tužitelja Narodne Republike Hrvatske, izrečene u nastavku, također su “zabetonirale” i nepogrešivost komunističke sudbene vlasti za sva buduća vremena: “Znači da naša istraga i da naše sudstvo mjerodavno, bez ikakvih prisilnih sredstava, svim dokazima dokazuje krivnju, da se pred naše sudove izvode oni kojima je bjelodano dokazana krivnja i prema tome da, bez obzira na bilo koje prigovore s formalne strane, u našem sudovanju, može se sa sigurnošću ustvrditi i kazati da su naši sudovi i naš istražni postupak takvi da oni najbrže, da oni najneposrednije i da oni najbolje dovode do materijalne istine, te da zaštićuju i interese društva i interese države” (isto, str. 144).
Tako su sa suđenja nadbiskupu Stepincu svim građanima nove Jugoslavije, a posebice pripadnicima hrvatskoga naroda, odaslane vrlo jasne poruke i upozorenja kako od tog trenutka nitko ne smije dovoditi u sumnju ili stavljati pod upitnik sudske presude jer se time potkopavaju temelji na kojima počivaju i društvo i država.
Sa suđenja nadbiskupu Stepincu svim građanima nove Jugoslavije, a posebice pripadnicima hrvatskoga naroda, odaslane su vrlo jasne poruke i upozorenja kako od tog trenutka nitko ne smije dovoditi u sumnju ili stavljati pod upitnik sudske presude, jer se time potkopavaju temelji na kojima počivaju i društvo i država.
Podsjetnik današnjim Titovim poklonicima
Međutim, velika većina hrvatskog naroda duboko je osjećala i dobro znala da je sudski proces zagrebačkom nadbiskupu montiran i nepravedan, da je riječ o najobičnijoj sudbenoj farsi, i to usprkos silnom mnoštvu novinskih napisa koji su služili njegovoj pripravi i opravdanju (v. Ivan Damiš: “Ulomci za povijest Katoličke Crkve u Hrvata”, HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1995). Usputno, današnje je poklonike lika i djela “najvećeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti” Josipa Broza Tita potrebno podsjetiti, ne očekujući da će to imati bilo kakvog učinka u njihovoj povijesnoj memoriji, da je upravo Tito osobno donio odluku da se Stepinca osudi:
“Kada je 30. siječnja 1946. u Beograd stigao predstavnik Svete Stolice mons. Joseph Patrick Hurly,… Tito od njega odmah traži da zabrani svako djelovanje Stepincu i da se imenuje neki drugi za nadbiskupa. Ako ne, bit će uhapšen i odmah odveden u tamnicu” (I. Damiš, isto, str. 250).
To je kasnije osobno priznao i sam Jakov Blažević u knjizi “Povijest i falsifikati” (Zagreb, 1983): “Tada, 1946. godine, nekoliko dana bilo smo na konzultacijama kod Tita koji je dao političke i druge osnove za taj postupak.”
Ne boj se, narode hrvatski!
Dvadeset i četiri godine u jugoslavenskoj (hrvatskoj) javnosti vladala je potpuna nametnuta šutnja o tom sudskom procesu. I tada se dogodilo ono što nitko nije očekivao, što su mnogi samo potajno priželjkivali: U novinama je osvanuo lik kardinala Stepinca, koji se okružen cvijećem smiješi s prozora krašićkog župnog dvora! Kao da na desetu obljetnicu smrti poručuje svojoj Crkvi i narodu: “Ne bojte se! Mogu nas suditi, zatvarati i zabranjivati, ali oni nisu gospodari naših života! Evo, narode hrvatski i puče katolički, ja sam stalno s vama!”
Mnogi su u šoku i sa sumnjom držali u rukama “Glas Koncila” br. 3 od 8. veljače 1970, nekima je potekla i suza dok su gledali blaženo lice i osmijeh mučenika i dok su čitali veliki naslov otisnut preko cijele stranice: “Prije 10 godina, 10. veljače 1960, umro je nadbiskup zagrebački kardinal Alojzije Stepinac.” Objavljene su i dvije slike, na jednoj odar mrtvoga kardinala u krašićkoj crkvi okružen vjernicima, prije prijenosa na ukop u zagrebačku katedralu, a na drugoj kardinalov nasljednik, nadbiskup dr. Franjo Šeper, kako drži govor o pokojnikovu svetačkome liku na pogrebu u zagrebačkoj katedrali. Objavljen je i dio govora ondašnjega zagrebačkog biskupa Franje Kuharića svećenicima na Teološko-pastoralnome tjednu u Zagrebu 29. siječnja 1970: “Poštovanje prema takvoj osobnoj veličini mora nas poticati na velikodušnost.” U njemu se ističe duhovna veličina kardinala Stepinca, njegovo pouzdanje u Boga i ljubav prema Crkvi, a jedino što je moglo zasmetati komunističke vlasti bila je rečenica: “Stoga se nije znao cjenkati ni s kim.”
Komunistički su vlastodršci, čini se, bili zatečeni tom drskosti “Glasa Koncila” pa se u prvi tren i nisu najbolje snašli jer je izostala njihova posve očekivana represivna reakcija.
Pročitajte tekst Tekst vatikanskoga glasila “L’ Osservatore romano” o kardinalu Stepincu povodom desetljeća njegova preminuća pod naslovom: “Nikad nismo izgubili pouzdanje u Boga.”.
“Svi su kraljevskoga podrijetla”
Što će po povratku s puta na sve to reći Veliki Vođa i njegovo društvo koji su tih dana uživali u blagodatima i čarima dalekih egzotičnih država u Africi? Naime, ondašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito sa suprugom i najbližim suradnicima već punih mjesec dana, od 25. siječnja do 27. veljače 1970, razgledavao je znamenitosti i ljepote Tanzanije, Zambije, Etiopije, Kenije, Ugande, Sudana, Egipta i Libije.
I dok se napetost nekako smirivala i svi se počeli ponašati kao da se ništa nije ni dogodilo, pojavio se sljedeći broj “Glasa Koncila”, br. 4 od 22. veljače 1970. (tada je još bio dvotjednik) koji je na stranici 9 prenio tekst vatikanskoga glasila “L’ Osservatore romano” o kardinalu Stepincu povodom desetljeća njegova preminuća pod naslovom: “Nikad nismo izgubili pouzdanje u Boga.” U njemu autor, talijanski isusovac o. Fiorello Cavalli, na cijeloj stranici opisuje Stepinčev put do svećeništva i (nad)biskupstva, njegovo služenje Crkvi i svim bližnjima, i posebice njegovu neupitnu vjernost Petrovu nasljedniku. Prvi je put tadanja šira jugoslavenska javnost imala prigodu pročitati neke bitne teološke poglede nadbiskupa Stepinca o antropologiji: “Bližnji je svako Božje dijete, svaki naš brat po Bogu. Katolička Crkva ne zna za rase koje bi bile stvorene da gospodare i rase koje bi bile stvorene da robuju. Katolička Crkva u rasama i u narodima prepoznaje samo Božja stvorenja, te ako nekoga više cijeni nego drugoga, onda više cijeni onoga koji ima velikodušnije srce, a ne onoga koji ima jaču pesnicu. Crnac iz centralne Afrike za nju je jednak Europljaninu: za nju je kralj i kraljevski dvoranin čovjek kao i posljednji siromah i kao lutajući Ciganin… Jedni i drugi imaju neumrlu dušu; jedni su i drugi kraljevskoga podrijetla, jer svi potječu od Boga Stvoritelja… Moramo učiniti da u javnom životu vrijede načela vječnoga Božjeg zakona, bez razlikovanja Hrvata ili Srbina, Židova ili Cigana; katolika, muslimana, pravoslavnih i drugih.”
A katolički su se vjernici mogli ponovno prisjetiti kardinalove življene ekleziologije i njegovih riječi o katoličkome crkvenom zajedništvu: “U tome je davao primjer, čineći od vjernosti Rimu ne samo mjerilo vlastite vjere nego i praktično načelo za ponašanje u uvjetima u kojima se našlo njegovo pastirsko poslanje… ‘Ali ni ja, ni episkopat’ – primjećivao je – ‘nismo ovlašteni da sklapamo sporazume: to spada na državnu vlast i na Svetu Stolicu.’ U poslušnosti i podložnosti papi smirila se tjeskoba njegove odgovornosti prema Crkvi.”
Dvostruko komunističko crvenilo
To je već prevršilo svaku mjeru i komunistički su vlastodršci tih dana dvostruko crvenjeli: od ideološke obojenosti i od bijesa. Najprije, “Glas Koncila” je u temeljima rušio njihovu jedino ispravnu i važeću sliku o ne tako davnoj prošlosti, zatim, dovodio je pod upitnik “najmjerodavnije” i “najpoštenije” sudstvo na svijetu, čime je potkopavao same temelje jugoslavenske države i društva i, na kraju, što će po povratku na sve to reći Veliki Vođa i njegovo društvo koji su tih dana uživali u blagodatima i čarima dalekih egzotičnih država u Africi. Naime, ondašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito sa suprugom i najbližim suradnicima već punih mjesec dana, od 25. siječnja do 27. veljače 1970, razgledavao je znamenitosti i ljepote Tanzanije, Zambije, Etiopije, Kenije, Ugande, Sudana, Egipta i Libije (analogije o korisnosti za obične građane od svih tih brojnih hedonističko-turističkih putovanja sa sadašnjim hrvatskim prilikama – nisu nužne).
Uslijedilo je ono što je vlastito svim totalitarnim režimima u povijesti: bez jednog jedinog konkretnog i razložnog (protu)argumenta i dokaza sudskom je odlukom privremeno zabranjen “Glas Koncila” br. 4/1970. Jedino obrazloženje, u to doba sasvim dostatno, bila je tadanja opće važeća i često korištena floskula o “lažnim tvrdnjama kojima se izaziva uznemirenost građana”. Sva su se, dakako, i tadašnja glasila uključila u medijsku potporu presude, bez navođenja niti jedne konkretne “lažne tvrdnje”.
“Večernji”, “Vjesnik” i “Borba” o zabrani
Najprije je beogradski “Tanjug” od 19. veljače objavio agencijsku vijest o privremenoj zabrani “Glasa Koncila” od strane Okružnog javnog tužilaštva u Zagrebu, a potom su poslušno to učinila i ostala glasila.
Tada je “Večernji list”, čiji je tadanji direktor bio poznati medijski djelatnik Božidar Novak, od 20. veljače 1970. na str. 3, u rubrici “TELEX”, objavio naslov: “Zabranjen broj 4 ‘Glasa Koncila'”. U njemu doslovce stoji:
“Zagreb, 20. veljače – Okružno javno tužilaštvo Zagreba, na osnovu zakona o štampi, donijelo je jučer rješenje o privremenoj zabrani raspačavanja lista ‘Glas Koncila’ br. 4/174 od 22. veljače, što ga izdaje Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu. Do zabrane je došlo zbog objavljivanja napisa pod naslovom: ‘Nikad nismo izgubili pouzdanje u boga – kardinal Alojzije Stepinac nadbiskup zagrebački – 10 godina od blažene smrti’. U napisu se prema ocjeni tužilaštva prenose lažne tvrdnje kojima se izaziva uznemirenost građana.”
I “Vjesnik” je pod urednikovanjem Milovana Baletića od 20. veljače na str. 4, u rubrici “Događaji dana – zemlja”, donio kratku vijest s istim sadržajem, s dodatkom jedne rečenice preuzete iz beogradskog “Tanjuga”: “Istodobno, podnesen je Okružnom sudu u Zagrebu prijedlog za izricanje zabrane raspačavanja tog broja spomenutog lista.”
Potpuno istovjetnu agencijsku vijest, kao i “Vjesnik”, naslovljenu “Privremena zabrana ‘Glasa Koncila'”, objavio je i “Organ Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije”, “Borba”, od 20. veljače na str. 7, u vrijeme dok je glavni i odgovorni urednik bio Slobodan Glumac, a v. d. odgovornog urednika zagrebačkog izdanja Antun Zibar.
Nakon privremene uslijedila je i stalna zabrana spomenutog “inkriminiranog” broja “Glasa Koncila”, o čemu je, razumije se, javnost opet izviještena. “Vjesnik” od 24. veljače na str. 4 objavljuje da je: “‘Glas Koncila’ i sudski zabranjen” s imenima i prezimenima osoba koje su izravno sudjelovale u donošenju te odluke:
“Zagreb, 23. veljače – Krivično vijeće Okružnog suda u Zagrebu, kojem je predsjedavao sudac Ivan Glavišić, donijelo je danas, nakon održane rasprave, rješenje o zabrani raspačavanja ‘Glasa Koncila’ broj 4 od 22. veljače.
List je zabranjen zbog toga što je objavio napis pod naslovom: ‘Nikad nismo izgubili pouzdanje u boga – kardinal Alojzije Stepinac nadbiskup zagrebački – 10 godina od blažene smrti.’ U napisu se, prema ocjeni suda, iznose lažne tvrdnje kojima se izaziva uznemirenost građana.
Sud je odlučio da se primjenom člana 61. stav 2. Zakona o štampi zabrana raspačavanja ‘Glasa Koncila’ odnosi samo na one dijelove lista na kojima je štampan inkriminirani članak. Ostali dijelovi lista pušteni su u slobodnu prodaju.
Prijedlog okružnog javnog tužilaštva za zabranu lista zastupao je zamjenik okružnog tužioca Željko Jovanović a glavnog i odgovornog urednika ‘Glasa Koncila’ advokat dr. Zlatko Kuntarić iz Zagreba.”
“Večernji list” od 24. veljače na str. 3 ponavlja istu vijest s tom razlikom što se poziva na potpuno drukčije zakonske odredbe jer spominje “kazneno djelo iz člana 52. stavka 1. točka 2. Zakona o štampi i drugim oblicima informacija”.
No, u to doba pozivanje na odredbe zakona i nije bilo od prevelike važnosti!
GK ne želi “mirnu atmosferu”!?
U cijelom tadanjem ozračju protiv Glasa Koncila “Vjesnik” je, čini se, jedini osjetio potrebu da barem teorijski pokuša obrazložiti sudsku zabranu, pa je u rubrici “Članci i komentari” u dva nastavka objavio tekstove Zlatka Frida. U prvome nastavku od 23. veljače 1970. na str. 4 – “Sloboda vjere – sloboda svih građana” – optužuje “Glas Koncila” da ne želi “mirnu atmosferu” (analogija sa sadašnjim hrvatskim prilikama ponovno nije nužna), ali, nažalost, ne donosi ni jedan konkretan obrazloženi dokaz: “S teme Crkve i religije u jugoslavenskoj društvenoj zajednici skinut je tabu, pa joj se pristupa realističnije, objektivnije i bez senzacionalizma, što potvrđuju mnogi istraživački radovi provedeni u posljednje dvije godine. Istina, dio ljudi u Crkvi kao da ne želi mirnu atmosferu koja ide za njenom depolitizacijom i daljnjim sređivanjem odnosa, pa s vremena na vrijeme smišljeno čini sve da Crkvu skrene s tog puta. Kako drukčije objasniti pisanje ‘Glasa Koncila’ br. 4 u članku o bivšem zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, u kojem se Stepinac želi prikazati drukčijim od onoga za što je bio suđen?”
“Marx, Engels i Lenjin i drugi naši nobelovci”
Zvuči pomalo nevjerojatno da se glavno komunističko glasilo u onodobnoj Jugoslaviji, koje je pomno pratilo sva ideološka “zastranjenja”, zbivanja i pojave, nije osvrnulo na “sporni” “Glas Koncila” i njegovu zabranu. Ono je, izgleda, tih dana bilo zaokupljeno puno važnijom zadaćom: vrbovanjem novih članova u Komunističku partiju Jugoslavije. Pod budnom paskom uređivačkog odbora (među čijim su članovima bili dr. Dušan Bilandžić i Mirko Bolfek), koji je bio “alfa i omega” jer se tek nakon njegovih članova spominje i glavni i odgovorni urednik Gavro Altman, objavljivane su gorljive zamolbe iz svih krajeva Jugoslavije za primitak u Partiju. Dobro je navesti barem jednu od mnoštva tih zamolba kao zornu ilustraciju prevladavajućega medijskog ozračja koje vladalo tih dana dok je sudski Damoklov mač visio nad glavom “Glasom Koncila”.
[dropcap]U[/dropcap] rubrici “Molim Partiju da me primi u svoje redove” “Komunist” od 19. veljače 1970. na str. 14 objavio je sljedeću zamolbu: “Otac moj 1956. godine odvodi me u obližnji manastir Studenicu s namjerom da postanem kaluđer, no i pored toga što to nije bila moja volja, bio sam u manastiru Studenici 4 godine, gdje sam želio stupiti u redove naše mlade ali zrele omladine koja se razvija i drži u sebi pravilnu nauku Marxa, Engelsa i Lenjina. No, 1959. napuštam manastir Studenicu i odlazim na autoput gdje sam ostao 4 mjeseca… Pročitao sam djela najvažnijih pisaca Marxa, Engelsa i Lenjina i još naših drugih nobelovaca u svijetu. Zato mi je uvijek bila želja da postanem član ove moćne i napredne Organizacije, jer znajući da je pod njenim rukovodstvom izvojevano ono što mi danas uživamo – SLOBODU – dosljednom politikom našega GENERALNOG SEKRETARA DRUGA TITA I OSTALOG RUKOVODSTVA… Odsada pa do kraja svoga života bit ću spreman da branim ideale SKJ-a, izvršavat ću svaku naredbu koju nam stavi u zadatak CK SKJ. Milicionar iz Srbije.”
U nastavku autor smatra da neki “crkveni autori” koji stvaraju probleme zaboravljaju bit, tj. “osnovnu premisu: sloboda je u društvu nedjeljiva, nema slobode za teiste bez slobode za ateiste i obratno”.
O pravu Crkve da iznese svoje mišljenje o aktualnim temama i problemima u društvu “Vjesnik” poručuje javnosti (analogija sa sadašnjim hrvatskim prilikama opet nije nužna): “Problem je složen: izlazeći na nacionalni (općedruštveni) plan, Crkva se konfrontira s državom: ona se konfrontira i s društvenim organizacijama i institucijama, kao i s onim građanima koji nisu njeni članovi.”
U drugome nastavku, “Jesu li vjernici ‘diskriminirani’?”, objavljenom odmah sljedećeg dana, tj. 24. veljače na str. 6, “Vjesnik” upozorava da se pod krinkom vjerskih sloboda kriju cezaropapistički zahtjevi: “Crkva u jugoslavenskoj društvenoj zajednici ne može pretendirati na konkordat, na povlašteni položaj u ekonomici, kulturi, školi, odgoju, politici i sl. iz jednostavnog razloga što se u nas izgrađuje samoupravno socijalističko društvo, što se u upravljanje uključuju svi građani (bez obzira na vjersku pripadnost).”
Tako je “Glas Koncila” s glasom o zagrebačkome nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu nasilno g. 1970. potisnut iz javnosti. Međutim, taj je događaj ostavio dalekosežne posljedice ne samo u Jugoslaviji nego i u drugim zemljama koje su stenjale pod ideološkim jednoumljem komunističkog totalitarizma. “Glas Koncila” je tada nepovratno odškrinuo vrata slobodi, a njegova je stranica s nasmiješenim likom nadbiskupa Stepinca nagovijestila svim ljudima u ovome dijelu Europe nove i bolje dane.
L’OSSERVATORE ROMANO O KARDINALU STEPINCU
I danas Stepinac poziva na hrabrost “Branio je Božju stvar nasuprot lažne svemoći čovjeka” – naslov je teksta koji je u prigodi sutrašnjeg Stepinčeva vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano u svom izdanju od 9. veljače objavio na 8. stranici.
Riječ je o integralnom tekstu homilije koju je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger održao 1998. godine u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu. Papa Benedikt XVI. – tadašnji kardinal Ratzinger – predvodio je misno slavlje 15. veljače 1998, prije 13 godina, u prigodi stote obljetnice rođenja Alojzija Stepinca i na početku godine kada se naslućivalo da će papa Ivan Pavao II. mučenika Stepinca proglasiti blaženim. Propovjednik se u homiliji koristio pojmom “sluga Božji”, ali je upitom i tumačenjem: “U čemu se, dakle, sastoji ovo blaženstvo, ovo biti blažen?” dao naslutiti tijek budućih događanja.
Nakon slavlja u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima novinar Giampaolo Mattei objavio je u L’Osservatore Romanu od 16. veljače 1998. na 8. stranici opširno izvješće o tom događaju pod naslovom “Kardinal Stepinac: čovjek savjesti koji se u ime Kristovo suprotstavio lažnoj svemoći totalitarizama”. Stranice L’Osservatore Romana te su godine opširno izvješćivale o pohodu pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj te Stepinčevoj beatifikaciji na Mariji Bistrici.
Homilija koju je 1998. tada kardinal Joseph Ratzinger održao o Stepincu
U hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu spomendan Stepinčeve smrti redovito se obilježava od njegove prve obljetnice smrti 1961. godine. Pokretač molitvenih susreta bio je tadašnji rektor Zavoda sv. Jeronima mons. Đuro Kokša, kasniji pomoćni zagrebački biskup. Misu na prvu obljetnicu Stepinčeve smrti predvodio je splitsko-makarski biskup Frane Franić, a nezaobilazna su sudjelovanja kardinala Franje Šepera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere, koji je tijekom svoga boravka u Rimu predvodio mise te propovijedao o Stepincu. O daljnoj organizaciji Stepinčeva u Rimu brigu su vodili rektor Zavoda mons. Ratko Perić i mons. Anton Benvin, pozivajući uvijek istaknute predvoditelje koji su na poseban način bili povezani sa životom i svjedočanstvom zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Rektor mons. Jure Bogdan pozvao je 1998. godine kardinala Ratzingera, a zatim su zadnjih godina mise predvodili i propovijedali istaknuti predstavnici Svete Stolice i sveopće Crkve koji su dali izvrsna svjedočanstva o svetosti kardinala bl. Alojzija Stepinca: 1999. pročelnik Kongregacije za proglašenje svetim nadbiskup José Saraiva Martins, 2000. državni tajnik Svete Stolice kardinal Angelo Sodano, 2001. predsjednik Papinskoga vijeća “Iustitia et Pax” nadbiskup i uskoro kardinal François-Xavier Nguyen Van Thuâan, 2002. pročelnik Kongregacije za biskupe kardinal Giovanni Battista Re, 2003. pročelnik Kongregacije za evangelizaciju naroda kardinal Crescenzio Sepe, 2004. predsjednik Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana kardinal Walter Kasper, 2005. vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, 2006. kardinal Tomáš Špidlik, 2007. pročelnik Kongregacije za redovništvo i ustanove posvećenoga života kardinal Franc Rodé, 2008. nekadašnji predsjednik Argentinske biskupske konferencije kardinal Estanislao Esteban Karlić, 2009. pročelnik Kongregacije za božanski kult kardinal Francis Arinze, te 2010. godine pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal William Joseph Levada.
Njihova svjedočka vizija i procjena svetačkog života bl. Stepinca uvijek je bila i poticaj vatikanskom poluslužbenom dnevniku L’Osservatore Romanu da na svojim stranicama dadne prostora bl. Alojziju Stepincu i njegovoj poruci za naše vrijeme. (p, gk)
Molitva za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca
Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti, blaženoga Alojzija, pastira i mučenika, pozvao si da ti služi kao navjestitelj i branitelj istine i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.Poslušan tvojoj Riječi i vođen Duhom tvoje ljubavi, zauzimao se za siromašne i obespravljene; ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti, pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.Ponizno te molimo da nas obdariš svojom radošću te blaženoga Alojzija ubrojiš među svece sveopće Crkve, da bismo ga mogli još predanije slijediti i uteći se njegovu moćnom zagovoru u svojim životnim potrebama.Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve, koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva, praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije, Majke i Kraljice vjernoga ti naroda. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
fra Franjo Mabić

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

27. ožujka 1530. poginula Mila Gojsalić hrvatska mučenica i narodna junakinja

Objavljeno

na

Objavio

Mila Gojsalić hrvatska je mučenica i narodna junakinja, a podrijetlom je iz sela Kostanja iznad Omiša.

Danas je brojni nazivaju hrvatskom Ivanom Orlenaskom ili hrvatskom Juditom.

Brojnim se naraštajima Hrvata Dalmacije poslije 1530. pripovijedalo kako je „poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svoga neželjenog ljubavnika Ahmed-paše“.

Međutim, uzalud je u hrvatskim enciklopedijama tražiti najslavniju žensku osobu iz Zagore, Milu iz roda Gojsalića, gorštačku Ivanu Orleansku. Te poljičke renesanse heroine, koja je preslika Marulićeve “Judite”, nema u tim knjigama.

Turski osvajač Osman-paša okupio je 1530. godine veliku vojsku od oko 10.000 vojnika s namjerom da osvoji slavna Poljica. Mila Gojsalić bila je djevojka iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori. Paša ju je oteo i u svom taboru silovao. Da bi se osvetila, ona je na današnji dan zapalila skladište baruta u osmanskom taboru.

Tom prilikom poginula je djevojka Mila, turski paša i mnogi njegovi časnici. Ostatak turske vojske bio je tako zbunjen da su ih Hrvati Poljičani uspjeli poraziti.

Mili Gojsalić u čast održava se u Kostanju svake godine manifestacija “Dani Mile Gojsalić”. Njenu skulpturu iznad Omiša izradio je slavni kipar Ivan Meštrović, o njoj je pisao August Šenoa, a Jakov Gotovac je 1951. na osnovu njene priče skladao operu, piše narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Španjolska gripa, nekad prava pošast – danas gotovo zaboravljena

Objavljeno

na

Objavio

Pandemija španjolske gripe, koja je prije malo više od stoljeća zavila svijet u crno, po broju žrtava svrstala se odmah uz bok milenijskoj pošasti kugi, premda je trajala svega godinu dana.

Prema procjenama, od posljedica pandemije španjolske gripe, čiji su se valovi na različitim geografskim područjima pojavljivali približno godinu dana, u Hrvatskoj je umrlo oko 109 tisuća ljudi, kaže povjesničar medicine sa Sveučilišta u Rijeci Robert Doričić.

Španjolska gripa pojavila se u vrijeme kada je svijet bio iscrpljen posljedicama Prvog svjetskog rata, njegovim ljudskim i materijalnim gubicima, pa se njene posljedice mogu pratiti usporedno s onima ratnim. Ona je dodatno oduzela mlade živote, pa je time utjecala na demografski i ekonomski oporavak koji je slijedio u poraću, kaže on.

Četiri vala pandemije

Pojedini valovi razlikovali su trajnošću i težinom kliničke slike zaraženih kao i brojem smrtnih slučajeva, dodaje.

Prvi val španjolske gripe zabilježena je u ožujku 1918. u Sjedinjenim Američkim Državama, a mjesec dana kasnije i u Europi.

Drugi tzv. jesenski val, od rujna do studenog 1918. obilježen je visokom smrtnošću, dok je treći tzv. zimski val započeo u prvim mjesecima 1919. godine. Pojedini autori navode i četvrti val koji je započeo u prvim mjesecima 1920. godine.

Proljetni val u Hrvatskoj nije donio značajan porast smrtnosti od španjolske gripe, ali jesenski jest, kaže Doričić.

Slaba istraženost u Hrvatskoj

Navedena brojka od 109 tisuća mrtvih je procjena jer pouzdani podaci u granicama današnje Hrvatske nedostaju. Još je teže utvrditi broj oboljelih, jer je upravo u vrijeme vrhunca pandemije došlo do raspada Austro-Ugarske Monarhije i formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a to je, uz rat koji je završavao, imalo za posljedicu reorganizaciju i poteškoće u administrativnim poslovima, kaže Doričić.

Smrtnost u pojedinim regijama bolje je poznata, primjerice u sjevernoj Hrvatskoj zahvaljujući istraživanju Nikole Anušića, zatim u pojedinim gradovima kao što su Zagreb, Rijeka, Pula zahvaljujući radu Ive Milovan Delić, i Osijeku, kao i manjim mjestima u Istri i na području Imotske krajine.

Zapravo, dugo je vladao svojevrsni „znanstveni“ zaborav te pandemije jer ona u Hrvatskoj nije istraživana gotovo do kraja 20. stoljeća. Prvo sustavno istraživanje bilo je ono Stelle Fatović – Ferenčić i Snježane Šain o smrtnosti na području grada Zagreba iz 1991. godine.

Unatoč tome, sjećanje na nju ostalo je utkano u kolektivnu memoriju sve do danas, naravno fragmentarno, kroz kazivanja o prošlosti vlastitih obitelji ili pak prošlosti zajednice uz koju je kazivač/kazivačica vezan, kaže Doričić.

Vidimo to i danas u jeku pandemije koronavirusa u medijima, kad mnoge javne ličnosti, prvenstveno političari u obraćanju javnosti spominju španjolsku gripu. Nedavna stogodišnjica obilježavanja kraja Prvog svjetskog rata, ujedno i vremena kada je pandemija španjolske gripe harala svijetom, postavila je temu španjolske gripe u prvi plan.

Odmah do Crne smrti

Zbog nedostatka podataka teško je rangirati epidemije koje su se događale u prošlosti na hrvatskom području. Ipak uzmimo u obzir procjene o smrtnosti od Crne smrti, epidemije kuge sredinom 14. stoljeća, koja je na svjetskoj razini uzela do 200 milijuna života i činjenicu da je od nje umrla jedna četvrtina europskog stanovništva. Epidemije kuge su se događale na hrvatskom području i ranije, a i nakon 14. stoljeća, sve do 19. stoljeća. Ako te podatke usporedimo s procjenama o umrlima od španjolske gripe, oko 50 milijuna ljudi u svijetu, možemo tvrditi da je Crna smrt uzela puno više života.

Pandemija kuge je, dakle, po broju žrtava na prvome mjestu, ocjenjuje izvršni urednik Časopisa Acta medico-historica Adriatica i dodaje da pravci prijenosa španjolske gripe nisu bili jednaki u svim dijelovima Hrvatske.

Uvriježeno je mišljenje da su je donijeli vojnici vraćajući se s raznih bojišta diljem Europe. U tiskovinama u srpnju 1918. piše kako su prije Hrvatske već zahvaćeni Beč, Berlin i Budimpešta.

Anušić smatra da je u jesenskom valu 1918. na sjever Hrvatske španjolska gripa stigla iz područja jugozapadne Mađarske. Za Pulu i Rijeku, primjerice, ne zna se smjer širenja. Zanimljivo je dodati da su svi umrli u župi Trsat, koja je danas gradska četvrt Rijeke, u jesenskom valu epidemije bili francuski vojnici, kojima je kao uzrok smrti zabilježena gripa, kaže Doričić.

„Liječenje“ konjakom

Zdravstveni sustav je imao ograničene mogućnosti liječenja španjolske gripe i njenih komplikacija. Epidemiološke mjere bile su kratkoročne i izostao je sustavni napor na podizanju zdravstvene zaštite i poboljšanju higijenskih prilika kod siromašnog dijela stanovništva. Također, zdravstvena zaštita nije bila jednako dostupna svim slojevima društva, ističe Doričić.

Preventivne mjere su do stanovništva dolazile najbrže putem tiskovina. One su uključivale obavijesti o zabrani bolničkih posjeta, novosti o pojavi i širenju epidemije u Europi, ali i području koje su novine pokrivale, i o simptomima bolesti. Objavljivali su o zatvaranju škola, osobito u jeku jesenskog vala, preporuke građanstvu o sprečavanju širenja epidemije te što poduzeti u slučaju obolijevanja, kaže Doričić.

Dnevni tisak donosio je i odluke gradskih uprava o ograničenju javnog prijevoza, zatvaranju škola koje se dogodilo dva puta, i zabrane javnih okupljanja. Također, objavljivane su i vijesti o tobožnjem pronalasku lijekova koje „uspješno“ liječe tu bolest i niz preporuka koje preparate koristiti, kao što su npr. Kegelićev konjak, gorka voda Franz Josef i sl.

Osim aspirina, koji se koristio u liječenju simptoma gripe, upotreba većine drugih preporučenih novootkrivenih lijekova i preparata bila je, naravno, znanstveno neutemeljena, napominje.

Hrvatska iskustva

U Hrvatskoj je utvrđena specifičnost u spolnoj distribuciji umrlih u odnosu na druge europske zemlje. Većinom su umirale žene, što se može dijelom tumačiti činjenicom da je u vrijeme jesenskog vala epidemije 1918. godine muški dio stanovništva još bio na bojištima ili su se s njih tek počeli vraćati, ističe Doričić.

Na regionalnoj razini ostaje nepoznanica iz kojeg razloga u maticama umrlih u gradu Rijeci nije eksplicitno upisivana španjolska gripa kao uzrok smrti, već samo gripa, kako je to bio slučaj na drugim istraživanim područjima, pa čak i u manjim susjednim sredinama na istočnoj obali Istre. U isto vrijeme riječki dnevnik La Bilancia izvješćivao je o preventivnim mjerama, broju oboljelih od španjolske gripe u gradu, problemima vezanima za sahranu preminulih građana i drugim novostima vezanima za gripu.

Iz usmenih svjedočanstava prenesenim kazivačima koje sam intevjuirao, stječe se dojam kako su suvremenicima ove pandemije ostale u trajnom sjećanju dvije karakteristike oboljenja: brzo nastupajući simptomi bolesti i smrt, te činjenica da je španjolska gripa uzimala mlade živote, kaže Doričić koji je svoj doktorski rad posvetio istraživanju španjolske gripe analizom matica umrlih na područje istočne Istre i u gradu Rijeku.

Španjolska gripa : Covid-19

Da se danas pojavi španjolska gripa, odnosno pandemija uzrokovana virusom influence tip A podtipom H1N1, zasigurno bi imala manji učinak nego li onaj kojega je imala pred sto godina. Danas raspolažemo cjepivom protiv virusa gripe, imamo djelotvorne antiviralne lijekove i djelotvoran sustav za nadzor epidemija gripe na globalnoj razini pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kao i razvijen sustav prevencije u okviru nacionalnih institucija javnoga zdravstva, drugih srodnih ustanova i tijela.

S obzirom na antibiotike, uspješniji smo u liječenju komplikacija misleći pritom na sekundarne komplikacije španjolske gripe tj. upalu pluća koja je bila odgovorna za veliku smrtnost od ove bolesti.

Uostalom, novi virus gripe A podtipa H1N1, podtipu kojem pripada i virus španjolske gripe, bio je uzročnikom pandemije gripe poznate pod nazivom „svinjska gripa“ 2009. godine, ali ona nije imala ni blizu učinke španjolske gripe. Prema službenim procjenama Svjetske zdravstvene organizacije od te je bolesti u svijetu umrlo više od 18.449 osoba. Kasnija objavljena istraživanja donose značajno veće procjene broja umrlih – 284.500 onih čija se smrt može povezati s ovom gripom. U Hrvatskoj je prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od početka srpnja 2009. do kraja siječnja 2010. oboljelo 57.124 osobe, a od posljedica bolesti umrlo je 29 osoba.

Doričić zaključuje: Da se pandemija uzrokovana virusom Covid-19 pojavila prije 100 godina, bila bi zasigurno veća nego li je danas, jer unatoč činjenici da ni za njega još nemamo u kliničkoj primjeni djelotvorno cjepivo, suvremeni stupanj razvoja medicine omogućava uspješno liječenje upale pluća koje se mogu javiti kao jedna on najtežih manifestacija kod oboljelih.

Piše: Ivo Lučić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari