Pratite nas

Kronika

Bleiburg – Svjedočanstva – ‘Partizanski oficir udario me po glavi, a partizanka vikala: ‘Klerofašistu, majku ti”

Objavljeno

na

U jeku rasprave o Bleiburgu mi vam donosimo svjedočanstva preživjelih svjedoka. Dokumentarni film ”Križni put – zločin bez kazne” cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti.

Pitanje izručenja velikog broja vojnika i civila u svibnju 1945. sastavni je dio i važno pitanje sveukupne Bleiburške tragedije. Zaštita Haške konvencije i Ženevskih konvencija, za koje je jedna od izvornih potpisnica bila Britanija (već od 23. lipnja 1931.), a njezine su potpisnice bile i Demokratska Federativna Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom) i NDH (od 20. siječnja 1943.), zakonske odredbe o pravima zarobljenika, kao i dogovor u Jalti (Krim) u veljači 1945., ključni su trenuci za proučavanje te problematike.

U novije vrijeme često se naglašava da se na cijeli problem ne mogu primjenjivati danas vrijedeće pravne norme (što potvrđuje i osnovno pravilo kaznenog prava nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, tj. nema kazne bez zakona), no to ne znači da ne postoji pravo mjerodavno za bleiburška pitanja. Kao i svaki povijesni događaj, treba ga promatrati u kontekstu općih događanja. Taj problem spoj je političkih, pravnih i vojnih segmenata koji se ne smiju ispustiti iz vida, piše VečernjiList

– Jedan partizanski oficir na konju uočio me u koloni jer sam bio lijepo obučen. Povikao je ”skidaj se” i udario me po glavi. Rasjekao mi je kožu iznad čela pa je potekla krv. Opsovao me i rekao: ”Zagadit ćeš mi uniformu.” Skinuo sam odjeću sa sebe i ostao u donjem rublju – ispripovijedao je Vladimir Fuček, pitomac domobranske vojne škole koji je bio u zbjegu te dodao:

– Potom je jedna uniformirana partizanka pojurila prema meni vičući: “Klerofašistu, majku ti.” Sjetio sam se da imam oko vrata lančić s križićem koji sam dobio na krštenju. Bio je malo deblji, ali ona ga je zgrabila i strgnula ga te mi pritom razrezala kožu na vratu. Očekivao sam da će ga baciti na pod i gaziti ga, no spremila ga je u džep. Sve mi je tog trenutka bilo jasno, shvatio sam u čijim smo rukama. Tu smo bili predani u Jugoslaviju pod nadzorom Engleza.

Prema političkim dogovorima i sporazumu u Jalti, već je unaprijed označen položaj i sudbina poslijeratnih zarobljenika. No treba napomenuti da se te odredbe odnose na sovjetske građane, koje je prema dogovoru trebalo izručiti Crvenoj armiji. Pripadnici snaga NDH, kao i ostali “jugoslavenski državljani”, nisu spominjani u tom dogovoru. Zanimljivo je da tadašnji američki državni tajnik Edward R. Stettinius, odgovarajući na naputke prema kojima se treba suprotstaviti dogovoru ako on zahtijeva uporabu sile, navodi da s obzirom na postignuti dogovor u Jalti “ne bi bilo mudro uključivati pitanja koja se tiču zaštite Ženevske konvencije”. Iz toga jasno proizlazi da je pravo na “politički azil” žrtvovano pred činjenicom da treba postići što hitniji dogovor.

Gotovo sve izbjeglice krenule su prema zapadu nadajući se da će ih štititi odredbe međunarodnoga humanitarnoga prava (Ženevske konvencije) kojima se regulira status ratnih zarobljenika, iako je možda bilo i pretjerano očekivati bilo kakav povlašten položaj s obzirom na to da su te snage gotovo četiri godine ratovale na strani (pod okriljem) snaga Trećeg Reicha. Otegotna okolnost za zarobljenike bilo je to što je Jugoslavenska armija okupirala Korušku (i Julijsku krajinu).

Zanimljivo je kako o tome svjedoče jugoslavenski dokumenti: “U vezi s Istrom borci, govoreći da Englezi hoće da nam otmu Istru, dolazili su u nepravilan stav prema Englezima i sumnjali u njih kao Saveznika. Čak se govorilo i o tome kako ćemo se tući s Englezima.” Stoga, u takvim napetim odnosima među saveznicima, koji su u jednom trenutku bili pripravni na vrlo izgledne nastavke vojnih operacija i daljnje sukobe, dolazak velikog vala izbjeglica nije bio olakšanje za Britansku vojsku. Njihov smještaj, opskrba, prehrana i medicinska pomoć bili su gotovo neizvedivi u postojećim uvjetima. Pa je, prema tome, problem “operativne okolnosti” znatno utjecao na ukupno stanje. Tako je, prema jugoslavenskoj strani, problem nerazumijevanja lako riješen s obzirom na to da su “…borci na svoje oči vidjeli kod Bleiburga da Englezi poštuju ugovore, jer su oni tamo izručili našoj Armiji svu fašističku gamad iz naše zemlje”. Britanci su bili i više nego svjesni toga kakav “prijam” očekuje izručene zarobljenike u Jugoslaviji, no unatoč toj činjenici repatrijacije su nastavljane. Time je “V. Britanija (…) prekršila odredbe čl. 2., 7. i 18. Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. čija je potpisnica”.

Svijest o nužnosti izručenja bila je potaknuta činjenicom da se u koloni našao i velik broj ratnih zločinaca, o čijem su kažnjavanju savezničke vlade zauzele čvrst stav. Osim toga, dobivši potvrdu da će se prema zarobljenicima pravilno postupati, Britanci provedbu nisu dovodili u pitanje. Ipak čini se da na Zapadu civilizacijski i ideološki sklop barem pretpostavlja drukčiji postupak sa zarobljenicima. Prema tome, vrlo je vjerojatno da je britanskom vojniku bilo nezamislivo da se likvidacije mogu provoditi bez valjanog sudskog postupka. No, jesu li Zapadni saveznici bili doista sigurni u dana obećanja? Mislim da nisu! U više navrata izjavili su da ne znaju što će se točno dogoditi sa zarobljenicima kada ih preuzmu jedinice JA. Pa tako i Cowgillov izvještaj navodi da su dana obećanja spomenuta samo kako bi se umanjilo navodno britansko opiranje “prisilnoj repatrijaciji pod komunističku vlast”. O kojem je točno otporu riječ, nije mi poznato, a što se tiče prisilnih repatrijacija, pa zar nisu Britanci, kako sami navode, samo posredovali u pregovorima, ne snoseći nikakvu odgovornost za daljnja događanja? Nadalje, navodi se: “Sve što možemo reći jest da su osiguranja dana, te su, kao znak dobre volje neko vrijeme (for a short time) i prihvaćana – ali nisu bila poštovana.”

Video – ‘Pavelićev zdrug uspio se probiti kroz tenkove i barikade Engleza. To im je bila škola’

Simptomatično je da 1948. u Foreign Officeu zaključuju o svojoj politici izručenja Jugoslaviji od 1945., naglašavajući: “Početna odluka da se oni predaju proizašla je iz prirodne želje svih zemalja na kraju rata da se vidi pravda na djelu i da izdajnici budu kažnjeni, ali nas je pervertitna priroda sudske administracije u satelitskim zemljama vodila da postanemo izrazito nevoljni da se dalje preda veći broj ljudi (…) koji se traži, ne zbog ratnih optužbi nego zbog njihovih političkih uvjerenja i u nekim slučajevima njihova djelovanja nakon rata.” Taj stav ne odnosi se isključivo na izručenja vezana uz Bleiburg i izručenja iz neposredne završnice rata, no zrcali nam jedno opće razmišljanje. Biti pobjednik nakon četverogodišnjeg rata značilo je uživati određene privilegije, no postojale su i neke obveze. Isto to odnosilo se i na pripadnike JA, no možda o tome dovoljno ilustrativno svjedoči rečenica: “Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru.”

Zanimljivo je napomenuti da je sedamdesetih godina pitanje britanske uloge u Austriji 1945. postalo sve prisutnije u javnosti, da su članovi Britanskog parlamenta podigli u Londonu spomen-ploču koja se nalazi nedaleko od muzeja Victoria & Albert (Thurloe Place na ulici Cromwell). Ako prolaznik zastane, može pročitati natpis: “Ovu spomen-ploču postavili su članovi svih stranaka obaju domova Parlamenta, kao i mnogi simpatizeri, kao sjećanje na nebrojene nedužne muškarce, žene i djecu iz Sovjetskog Saveza i ostalih istočnoeuropskih zemalja, koji su zarobljeni i stradali od ruke komunističkih vlada nakon repatrijacije provedene na kraju Drugoga svjetskog rata. Počivali u miru.”

Zanimljivo je da se Nicholas Bethell zalagao da se na natpisu dopiše: “Protiv svoje volje izručeni u zarobljeništvo i smrt od strane Britanaca i njihovih saveznika”, no njegov prijedlog zabranila je tadašnja vlada. Iako se na natpisu ne spominje britanska prisutnost u spornim događanjima, nastojeći tako izbjeći pitanje moralne odgovornosti, pitanje je zašto je u Londonu podignut spomenik ako Britanci nisu bili odgovorni za te ljude.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Dr. sc. Vukelić o ubijenoj djeci u Domovinskom ratu: Najmlađa žrtva je imala svega dva mjeseca

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Predavanje „Ukradeno djetinjstvo – djeca ubijena u Domovinskom ratu na području Sisačko-moslavačke županije“ održala je u četvrtak 23. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu povjesničarka doc. dr. sc. Vlatka Vukelić, predstojnica Odsjeka za povijest Hrvatskih studija. Predavanju su nazočili i sisački biskup Vlado Košić te generalni vikar mons. Marko Cvitkušić.

Na početku predavanja Vukelić je rekla kako je kao suvremenica Domovinskog rata ostala šokirana kada je shvatila da tema stradanja civilnih žrtava, a posebno djece, 25 godina nakon završetka rata nije adekvatno obrađena. „Ja sam bila sigurna da je brojka ubijene djece već odavno utvrđena, ali međutim to nije tako, iako su brojne institucije imale moralnu obvezu i prema žrtvama i prema njihovim obiteljima to učiniti. U početnim istraživanjima otkrila sam da najtočnije podatke imaju, ne državne institucije i uprave, već udruge civilnih žrtava Domovinskog rata. Utvrđivanje ovih činjenica jedan je od projekta Hrvatskih studija i čeka nas velik posao. Rekla bih da se trenutno nalazimo na sredini tog istraživanja i nadam se da ćemo kroz pet godina doći do neke konačne brojke“, ustvrdila je predavačica i dodala kako je veliki problem nedostatak konsenzusa među povjesničarima oko metodologije istraživanja, davši za primjer žrtve stradale od minsko-eksplozivnih naprava koje neki ne svrstavaju u žrtve rata već to čine samo s onima koji su stradali u direktnim sukobima.

Vukelić je rekla i kako je trenutno prema popisu Ministarstva zdravstva tijekom rata poginulo i umrlo od posljedica stradanja 4137 civilnih žrtava, ali i upozorila kako u to nisu uključeni civili koji su ekshumirani i identificirani iz masovnih grobnica na području RH. „Dakle ni tu nemamo apsolutne brojke jer nisu sve masovne grobnice istražene. Smatra se da u njima ukupno postoji oko 2500 civilnih žrtava pa bi se ta brojka mogla popeti na oko 6500 osoba. Ovdje također nema ni broja civilnih žrtava, uglavnom Hrvata, koji nisu uspjeli pobjeći ili nisu željeli napustiti svoj dom na okupiranom području te su ubijeni. Znamo kako se i tu radi o ne tako malim brojkama. Nužno je potrebno precizno i pouzdano popisati žrtve jer će se uskoro pojaviti neki drugi popisi koji negiraju Domovinski rat, svi i svatko se prozivaju civilnim žrtvama, a sve zbog obeštećenja“.

Vukelić je rekla i kako je specifičnost ovog rata što djeca nisu bila izostavljena iz ratnih strahota već su bila na prvoj crti bojišnice. „Ratu je bilo izloženo milijun djece, dok ih je šest stotina tisuća bilo direktno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni roditelji ili netko iz obitelji, razoreni su im domovi. Vladin izvještaj iz 1996. godine prvi je donio brojke o ubijenoj djeci na području Republike Hrvatske. Tu se govorilo o nešto više od 300 ubijene djece, već nakon pet godina došlo se do brojke od 350, a danas se govori o oko 400 ubijene djece. Najviše djece je ubijeno u prvih 6 mjeseci agresije na Republiku Hrvatsku i to njih 110. Najmlađe dijete koje je stradalo imalo je svega dva mjeseca, a najčešće su stradala usred zrakoplovnih i topničkih napada te vatrenog oružja. Strašno je da u ovo suvremeno vrijeme mi nemamo knjigu mrtvih i točne podatke. Jedini od podataka koji su poprilično precizno vođeni su oni iz bolnica, a koji govore da je ranjeno 1260 djece…“

Govoreći o Sisačko-moslavačkoj županiji predavačica je rekla kako se prema trenutnom privremenom popisu radi o više od 25 ubijene djece. Navodeći inicijale djece te mjesto i načine kako su poginuli upozorila je i kako je iz popisa vidljivo o kakvom je tu zapravo ratu bilo riječ gdje su mučene i ubijene cijele obitelji. „Dobro se podsjetiti kako je 54% teritorija ove županije bilo okupirano te je s tog područja protjerano 50 000 Hrvata i 4 000 stanovnika drugih nacionalnosti. O obimu stradanja na samom području Banovine govori i to da je do sada pronađeno 37 masovnih grobnica te je ekshumirano 570 osoba, od čega je 430 identificirano, a 361 osoba još se vodi kao nestala.

Civilne žrtve mahom su bile nemoćne starije osobe i obitelji, a karakter ovog rata dodatno osvjetljuje i brojka da je ubijeno tri puta više civila od vojnika i policajaca, njih 1600. Ovo je bolna tema, ali mi moramo definirati broj naših žrtava kako se u skoroj budućnosti ne bi izjednačila žrtva i agresor. Treba reći kako su ova djeca ubijena od agresora usred terorističkog čina i to je prava istina“ rekla je Vukelić te je na kraju upoznala okupljene s pokrenutom inicijativom za proglašenjem spomendana djece stradale u obrambenom Domovinskom ratu, a kojim bi se dao zasluženi pijetet ubijenima.

Izvor: Sisačka biskupija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Sjećanje na žrtve partizansko komunističkih zločina u svibnju 1945. u Gornjoj Kustošiji

Objavljeno

na

Objavio

Ove nedjelje, 19. svibnja 2019 godine, kod spomen-obilježja žrtava komunističkih zločina stradalih 1945. te ekshumiranih iz masovne grobnice u Gornjoj Kustošiji, već tradicionalno je obilježen Dan sjećanja na žrtve komunističkog režima na lokaciji Gornja Kustošija.

Na njivi na kojoj je postavljeno spomen obilježje, 9. svibnja 1945. partizansko komunistički zločinci bez suda i zakona zvjerski su pobili 17 ljudi, velikom većinom mladih ranjenika – kadeta iz obližnje bolnice na Sv. Duhu.

Osobe upućene u ove zločine govore da su zločine izvršili pripadnici 13. proleterske brigade iz istočne Hercegovine i Crne gore.
Ovom sjećanju ove nedjelje nazočili su hodočasnici kao i predstavnici političkih i društvenih institucija i organizacija. Među sudionicima je bio i saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović kao i predstavnik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Gjuro Knezičić.

Kod spomen-obilježja održana je Sveta Misa za sve pokojne i nestale. Svetu Misu je predvodio vlč Robert Šreter, župnik u Šestinama održavši nadahnutu propovijed u kojoj je naveo da je ubijanje koje se dogodilo 1945 bio je ples sotonskog zla. To je bio rezultat mržnje, kazne i odmazde, a mi smo se okupili u ljubavi. Naglasio je da, iako smo razočarani u ljudsku pravdu i hrvatsku pravdu, nemojmo pokleknuti i izgubiti vjeru u Božju pravdu, jer svi na kraju stanu pred sud Božji. I oni koji su 1945 ubijali u mržnji. U propovijedi nas je pozvao da vjerujemo Bogu, od njega se ne može sakriti niti jedan zločin. Pozvao nas je da ne dopustimo da nam iz srca otmu vjeru jer vjera nas je jedina do sada i sačuvala. Naveo je da će možda Bog jednom reći da su Hrvati čudan narod koji radi protiv samoga sebe. Vjerujmo Bogu.

U propovijedi je spomenuo i bl. Alojzija Stepinca rekavši da će on biti proglašen svetim ako ne danas onda sutra. A. Stepinac je žrtva na koju se okomilo sotonsko zlo.

Svi su mu radili o glavi, sve tri države jer je bio vjeran Bogu, a Bog je jači od politike i jači je od sotonskog zla. Bl. Alojzije nije se odrekao ni vjere ni Boga ni u najtežim trenucima. Krenimo za bl. Alojzije Stepincom koliko god to koštalo.

Nakon svete Mise organizirano je druženje hodočasnika uz domaću hranu i kolače.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari