Pratite nas

Kronika

Bleiburg – Svjedočanstva – ‘Partizanski oficir udario me po glavi, a partizanka vikala: ‘Klerofašistu, majku ti”

Objavljeno

na

U jeku rasprave o Bleiburgu mi vam donosimo svjedočanstva preživjelih svjedoka. Dokumentarni film ”Križni put – zločin bez kazne” cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti.

Pitanje izručenja velikog broja vojnika i civila u svibnju 1945. sastavni je dio i važno pitanje sveukupne Bleiburške tragedije. Zaštita Haške konvencije i Ženevskih konvencija, za koje je jedna od izvornih potpisnica bila Britanija (već od 23. lipnja 1931.), a njezine su potpisnice bile i Demokratska Federativna Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom) i NDH (od 20. siječnja 1943.), zakonske odredbe o pravima zarobljenika, kao i dogovor u Jalti (Krim) u veljači 1945., ključni su trenuci za proučavanje te problematike.

U novije vrijeme često se naglašava da se na cijeli problem ne mogu primjenjivati danas vrijedeće pravne norme (što potvrđuje i osnovno pravilo kaznenog prava nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, tj. nema kazne bez zakona), no to ne znači da ne postoji pravo mjerodavno za bleiburška pitanja. Kao i svaki povijesni događaj, treba ga promatrati u kontekstu općih događanja. Taj problem spoj je političkih, pravnih i vojnih segmenata koji se ne smiju ispustiti iz vida, piše VečernjiList

– Jedan partizanski oficir na konju uočio me u koloni jer sam bio lijepo obučen. Povikao je ”skidaj se” i udario me po glavi. Rasjekao mi je kožu iznad čela pa je potekla krv. Opsovao me i rekao: ”Zagadit ćeš mi uniformu.” Skinuo sam odjeću sa sebe i ostao u donjem rublju – ispripovijedao je Vladimir Fuček, pitomac domobranske vojne škole koji je bio u zbjegu te dodao:

– Potom je jedna uniformirana partizanka pojurila prema meni vičući: “Klerofašistu, majku ti.” Sjetio sam se da imam oko vrata lančić s križićem koji sam dobio na krštenju. Bio je malo deblji, ali ona ga je zgrabila i strgnula ga te mi pritom razrezala kožu na vratu. Očekivao sam da će ga baciti na pod i gaziti ga, no spremila ga je u džep. Sve mi je tog trenutka bilo jasno, shvatio sam u čijim smo rukama. Tu smo bili predani u Jugoslaviju pod nadzorom Engleza.

Prema političkim dogovorima i sporazumu u Jalti, već je unaprijed označen položaj i sudbina poslijeratnih zarobljenika. No treba napomenuti da se te odredbe odnose na sovjetske građane, koje je prema dogovoru trebalo izručiti Crvenoj armiji. Pripadnici snaga NDH, kao i ostali “jugoslavenski državljani”, nisu spominjani u tom dogovoru. Zanimljivo je da tadašnji američki državni tajnik Edward R. Stettinius, odgovarajući na naputke prema kojima se treba suprotstaviti dogovoru ako on zahtijeva uporabu sile, navodi da s obzirom na postignuti dogovor u Jalti “ne bi bilo mudro uključivati pitanja koja se tiču zaštite Ženevske konvencije”. Iz toga jasno proizlazi da je pravo na “politički azil” žrtvovano pred činjenicom da treba postići što hitniji dogovor.

Gotovo sve izbjeglice krenule su prema zapadu nadajući se da će ih štititi odredbe međunarodnoga humanitarnoga prava (Ženevske konvencije) kojima se regulira status ratnih zarobljenika, iako je možda bilo i pretjerano očekivati bilo kakav povlašten položaj s obzirom na to da su te snage gotovo četiri godine ratovale na strani (pod okriljem) snaga Trećeg Reicha. Otegotna okolnost za zarobljenike bilo je to što je Jugoslavenska armija okupirala Korušku (i Julijsku krajinu).

Zanimljivo je kako o tome svjedoče jugoslavenski dokumenti: “U vezi s Istrom borci, govoreći da Englezi hoće da nam otmu Istru, dolazili su u nepravilan stav prema Englezima i sumnjali u njih kao Saveznika. Čak se govorilo i o tome kako ćemo se tući s Englezima.” Stoga, u takvim napetim odnosima među saveznicima, koji su u jednom trenutku bili pripravni na vrlo izgledne nastavke vojnih operacija i daljnje sukobe, dolazak velikog vala izbjeglica nije bio olakšanje za Britansku vojsku. Njihov smještaj, opskrba, prehrana i medicinska pomoć bili su gotovo neizvedivi u postojećim uvjetima. Pa je, prema tome, problem “operativne okolnosti” znatno utjecao na ukupno stanje. Tako je, prema jugoslavenskoj strani, problem nerazumijevanja lako riješen s obzirom na to da su “…borci na svoje oči vidjeli kod Bleiburga da Englezi poštuju ugovore, jer su oni tamo izručili našoj Armiji svu fašističku gamad iz naše zemlje”. Britanci su bili i više nego svjesni toga kakav “prijam” očekuje izručene zarobljenike u Jugoslaviji, no unatoč toj činjenici repatrijacije su nastavljane. Time je “V. Britanija (…) prekršila odredbe čl. 2., 7. i 18. Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. čija je potpisnica”.

Svijest o nužnosti izručenja bila je potaknuta činjenicom da se u koloni našao i velik broj ratnih zločinaca, o čijem su kažnjavanju savezničke vlade zauzele čvrst stav. Osim toga, dobivši potvrdu da će se prema zarobljenicima pravilno postupati, Britanci provedbu nisu dovodili u pitanje. Ipak čini se da na Zapadu civilizacijski i ideološki sklop barem pretpostavlja drukčiji postupak sa zarobljenicima. Prema tome, vrlo je vjerojatno da je britanskom vojniku bilo nezamislivo da se likvidacije mogu provoditi bez valjanog sudskog postupka. No, jesu li Zapadni saveznici bili doista sigurni u dana obećanja? Mislim da nisu! U više navrata izjavili su da ne znaju što će se točno dogoditi sa zarobljenicima kada ih preuzmu jedinice JA. Pa tako i Cowgillov izvještaj navodi da su dana obećanja spomenuta samo kako bi se umanjilo navodno britansko opiranje “prisilnoj repatrijaciji pod komunističku vlast”. O kojem je točno otporu riječ, nije mi poznato, a što se tiče prisilnih repatrijacija, pa zar nisu Britanci, kako sami navode, samo posredovali u pregovorima, ne snoseći nikakvu odgovornost za daljnja događanja? Nadalje, navodi se: “Sve što možemo reći jest da su osiguranja dana, te su, kao znak dobre volje neko vrijeme (for a short time) i prihvaćana – ali nisu bila poštovana.”

Video – ‘Pavelićev zdrug uspio se probiti kroz tenkove i barikade Engleza. To im je bila škola’

Simptomatično je da 1948. u Foreign Officeu zaključuju o svojoj politici izručenja Jugoslaviji od 1945., naglašavajući: “Početna odluka da se oni predaju proizašla je iz prirodne želje svih zemalja na kraju rata da se vidi pravda na djelu i da izdajnici budu kažnjeni, ali nas je pervertitna priroda sudske administracije u satelitskim zemljama vodila da postanemo izrazito nevoljni da se dalje preda veći broj ljudi (…) koji se traži, ne zbog ratnih optužbi nego zbog njihovih političkih uvjerenja i u nekim slučajevima njihova djelovanja nakon rata.” Taj stav ne odnosi se isključivo na izručenja vezana uz Bleiburg i izručenja iz neposredne završnice rata, no zrcali nam jedno opće razmišljanje. Biti pobjednik nakon četverogodišnjeg rata značilo je uživati određene privilegije, no postojale su i neke obveze. Isto to odnosilo se i na pripadnike JA, no možda o tome dovoljno ilustrativno svjedoči rečenica: “Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru.”

Zanimljivo je napomenuti da je sedamdesetih godina pitanje britanske uloge u Austriji 1945. postalo sve prisutnije u javnosti, da su članovi Britanskog parlamenta podigli u Londonu spomen-ploču koja se nalazi nedaleko od muzeja Victoria & Albert (Thurloe Place na ulici Cromwell). Ako prolaznik zastane, može pročitati natpis: “Ovu spomen-ploču postavili su članovi svih stranaka obaju domova Parlamenta, kao i mnogi simpatizeri, kao sjećanje na nebrojene nedužne muškarce, žene i djecu iz Sovjetskog Saveza i ostalih istočnoeuropskih zemalja, koji su zarobljeni i stradali od ruke komunističkih vlada nakon repatrijacije provedene na kraju Drugoga svjetskog rata. Počivali u miru.”

Zanimljivo je da se Nicholas Bethell zalagao da se na natpisu dopiše: “Protiv svoje volje izručeni u zarobljeništvo i smrt od strane Britanaca i njihovih saveznika”, no njegov prijedlog zabranila je tadašnja vlada. Iako se na natpisu ne spominje britanska prisutnost u spornim događanjima, nastojeći tako izbjeći pitanje moralne odgovornosti, pitanje je zašto je u Londonu podignut spomenik ako Britanci nisu bili odgovorni za te ljude.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Policija u New Yorku ispalila 22 metka na bh. državljanina Dženana Čamovića, istražuju veze s terorizmom

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Twitter

Muškarac na kojeg je policija pucala u New Yorku nakon što ih je napao nožem trenutačno je pod istragom zbog moguće povezanosti s terorističkim skupinama. Osumnjičeni je identificiran kao 20-godišnji Dženan Čamović. Bit će provjereno njegovo kretanje te svi kontakti u proteklom razdoblju. Istražitelji kažu da je Čamović imigrant te da je moguće da je iz Bosne i Hercegovine.

Federalni agenti u četvrtak su izvršili pretres u Čamovićevoj kući, koja je nešto više od jednog kilometra udaljena od mjesta napada, javlja New York Post, prenosi VečernjiList

Video: Pljačkaši bježali iz trgovine na Manhattanu pa autom udarili policajca

– Šokiran sam kad sam čuo da je nožem ubo policajca, da su ga upucali i da je još živ. To je nevjerojatno. Izgledao je kao tih i dobar momak. Ne znam zbog čega je to napravio. Nikad se nije činio ljutitim – rekao je njegov susjed David Song.

Rođak osumnjičenog, koji je želio ostati anoniman, naglasio je da poveznice s terorizmom ne dolaze u obzir.

Policajci su ispalili 22 hica na Čamovića koji je pogođen s osam metaka. Iz policije kažu da nije jasno je li Čamović, koji je uspio oduzeti pištolj policajcu, zaista pucao na policiju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Bivša državna tajnica Rimac dovedena u Uskok na ispitivanje

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Smijenjena državna tajnica u Ministarstvu uprave Josipa Rimac dovedena je u petak navečer na ispitivanje u Uskok gdje je ranije tijekom dana zbog sumnji u počinjenje kaznenih djela protiv službene dužnosti i gospodarskog kriminaliteta s obilježjima korupcije ispitan predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić.

Izvori bliski istrazi ističu da se Rimac sumnjiči za trgovinu utjecajem i primanje mita od 45.000 eura kako bi pogodovala tvrtki C.E.M.P. koja je gradila vjetroelektranu kod Knina. Uz to, sada već bivša državna tajnica sumnjiči se da je radila pritisak na Hrvatske šume kako bi promijenili negativno mišljenje koje je C.E.M.P. dobio oko izgradnje vjetroelektrane Krš-Pađane.

Uskok sumnja su predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić i Ivan Melvan iz splitske ispostave Hrvatskih šuma bili ti koji su u konačnici početkom godine dali pozitivna mišljenja za vjetroelektrane. Jakupčićev odvjetnik Vladimir Terešak je kazao da je njegov branjenik iznosio aktivnu i opširnu obranu te da se njega tereti da je sve rado po nalogu Josipe Rimac.

“Moj branjenik je poricao krivnju za ono što mu se stavlja na teret. Radi se o trgovačkom društvu i izgradnji vjetrolektrane u okolici Knina. Jakopčić je naplatio dug po osnovi korištenja. Taj dug seže od 2015, od bivše uprave. Dakle, Hrvatske šume su naplatile dug od bivše uprave, terete ga da ta šteta nije naplaćena. On je naplatio 6 milijuna duga, ali ostala je još neka šumska šteta”, rekao je Terešak.

Tvrka C.E.M.P. oglasila se u petak priopćenjem u kojem odbacuje bilo kakve nezakonite radnje, tvrdeći da to može dokazati iz postojeće dokumentacije pri svim nadležnim tijelima u ovom projektu.

”Što se tiče odnosa investitora i Hrvatskih šuma, ne samo da Hrvatske šume nikada ni po čemu nisu pogodovale investitoru u ovom projektu, već su svojim odlukama i radnjama činile izravnu financijsku štetu društvu te onemogućavale provedbu projekta odgađanjem izdavanja uporabne dozvole te primopredaje izgrađenih šumskih putova”, tvrdi tvrtka.

Policijskom akcijom je obuhvaćeno ukupno 13 osoba, među kojima je i HDZ-ova načelnica Gračaca Nataša Turbić te pomoćnica ministra gospodarstva, poduzetništva i obrta Ana Mandac, koja je odlukom Vlade RH također smijenjena u petak. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari