Zločin u Borovo Commerceu jedan je od najtežih ratnih zločina počinjenih nakon okupacije Vukovara, kada su snage JNA te domaći i uvozni srpski ekstremisti 19. studenoga 1991. godine zarobile oko tisuću civila i branitelja. Ubijen je 51 zatočenik, a 56 se i dalje vodi kao nestalo, dok su mnogi preživjeli odvedeni u srpske logore.
Pripadnici JNA i srpskih paravojnih skupina u Borovo Commerceu
Zločin u Borovo Commerceu dogodio se neposredno nakon sloma obrane Vukovara. Zarobljeni branitelji, ranjenici i brojni civili bili su prisilno odvedeni iz skloništa i objekata u kojima su se nalazili. Prema dostupnim svjedočenjima, srpske snage su provodile odvajanje, zlostavljanje i likvidacije, dok je dio zatočenih završio u logorima Stajićevo, Begejci i Niš.
Tog 19. studenoga 1991. godine ubijen je 51 zarobljenik. Još 56 osoba vodi se kao nestalo. Mnogi od onih koji su preživjeli prošli su torture koje su kasnije opisane u sudskim spisima, medicinskim nalazima i iskazima svjedoka.
Sudski postupci i optužnice pokrenute u Republici Hrvatskoj
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je 1995. optužnicu protiv Milana Gojkovića i još trojice okrivljenika zbog ratnih zločina počinjenih u Borovo Commerceu. Gojkoviću su stavljena na teret tri kaznena djela: ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika te pomaganje u zločinima protiv civila.
Godine 1996. donesena je pravomoćna presuda kojom je Gojković osuđen na 20 godina zatvora, dok su ostali okrivljenici dobili kazne od 5 do 15 godina. Međutim, dio postupaka kasnije je obnovljen, a pojedini okrivljenici oslobođeni zbog prekvalifikacije djela ili odustajanja od progona.
Međunarodna tjeralica, izručenje i obnova postupka
Republika Hrvatska raspisala je 2002. međunarodnu tjeralicu za Milanom Gojkovićem. Uhićen je u Norveškoj, no ta država ga tada nije izručila zbog nedostatnih jamstava o ponovnom suđenju u njegovoj nazočnosti. Nakon dugih diplomatskih i pravnih procesa, Gojković je naposljetku izručen Hrvatskoj, a obnova postupka započela je 2019. godine. (Temeljem objave Nikole Kajkića 2022. godine)
Anton Mihalić, branitelj Vukovara svjedoči
Zarobljeni smo 19. 11. Taj dan je stegnut obruč oko Commercea. Cijeli dan su vikali: „Predajte se, ustaše, gotovo je!“ Sve je već gorjelo. Ja sam imao zamotanu nogu i bio na štakama. Bero mi je pomogao. Zadnji smo izašli iz Borovo Commercea kroz vrata. A kad smo u poslijepodnevnim satima toga 19. 11. izašli van, bio je džumbus, sve je bilo tmurno. Ljudi su bili postrojeni u zarobljeničke redove. Pokušavao sam hodati, nisam mogao, pa me Bero nosio i pridržavao. Išli smo prema autobusima koji su stajali možda 500 metara ili kilometar dalje prema Borovu naselju. Na putu prema autobusima, četnici i teritorijalci, domaći Srbi, su sa strane strijeljali one koje su civili prokazivali. Vojska, JNA, ih je pokušavala spriječiti, ali je to bio dar-mar, iživljavanje. Kako smo dugo hodali, ja više nisam mogao, i tada su me naši dečki, Fred, Zoki, Bero i drugi stavili u deku i nosili prema tim autobusima. Kad smo došli do autobusa, ja, Bero i još jedan čovjek sjeli smo na rubnik. Nismo smjeli gledati ravno nego dolje, u zemlju. Pokraj nas je prolazio jedan civil, a s njim četnik, a ovaj civil govori za čovjeka koji je sjedio pored nas: „Ovaj je bio glavni HDZ-ovac u Borovu!“ Odmah su ga odveli iza nekih kapija, čuli su se rafali. I dok smo sjedili na rubniku, sjećam se, dolazi jedan oficir JNA i kaže: „Vas dvojica, ulazite unutra!“ Znači, to su sve bile slučajnosti, mogao si krivo nekoga pogledati i izgubiti glavu. U tim trenucima ne znaš je li to stvarnost ili san. Mislio sam da se to događa samo na filmovima. A kad se to počne događati u stvarnosti, ne vjeruješ. Pitaš se je li to moguće. Anton Mihalić, branitelj Vukovara