Naša (i moja) objava da je 8. svibnja 1945. glavni grad Hrvatske okupirala Jugoslavenska armija (koju smo tek 1991. uspjeli izbaciti žrtvom tisuća hrvatskih branitelja i civila!), izazvala je pravu poplavu brutalnih napadaja jugoslavenskih ikonoboraca, ljudi koji sjede u otetim stanovima i uživaju blagodati naslijeđene iz komunističke Jugoslavije te tzv. političara koji intimno ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije i poraz komunizma.
Našli su se tu razni moralni autoriteti, od poštenoga Srećka Ferenčaka do vječno trijeznoga Neše Stazića, povjesničari od četiri pogrješke po stranici (Tvrtko Jakovina) i slavitelji jugoslavenske himne, poput Dragana Markovine, koji su visoko cijenjeni u cijelome učenu svijetu od Đure Zatezala do Čedomira Višnjića (pa i šire, sve do viteza od Širokoga Brijega Ive Josipovića), te instant-političari iz kategorije zetova i snaha, poput dražesne Dalije Orešković, novopečene superkritičarke sustava koji ju je isti taj sustav instalirao i godinama hranio.
Zapaženo mjesto zauzeo je načelnik HDZ-ova posebnog odjela mentalne policije, pošteni Lovro Kuščević koji nas je u pravome kršćanskom duhu poučio kako je Hrvatsku oslobodila snaga koja je poubijala oko šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika i redovnica.
Zapjenjeni mržnjom, kleveću nas svi ti moralni nadriautoriteti, polu-istoričari, knjigovođe i konjovodci, koji uporno prešućuju da 8. svibnja 1945. u glavnome gradu Hrvatske nije samo instalirana boljševička tiranija, nego je ustoličena i obnovljena jugoslavenska država.
Stotine tisuća Hrvata tada su oslobođene života, zdravlja, slobode i imovine. Jer, mi ne tvrdimo ništa drugo nego sljedeće: za Hrvate je Jugoslavija bila okupacija i 1918. i 1941. i 1945. i 1991., jer: ne može se Hrvatsku osloboditi tako da se na Markovu trgu časti jugoslavenska zastava!
Na toj ćemo istini ustrajati usprkos svim prijetnjama i ucjenama, jer – vrijeme je za Hrvatsku, komentirala je Bruna Esih na facebooku
Glasnović ‘poklopio’ Staziću: Demoni najviše divljaju kad se govori istina!