Pratite nas

Kultura

Bučno najavljivana tv serija ‘Novine’ je negledljiva

Objavljeno

na

Dalibor Matanić i HTV 1: „Novine“ (druga sezona)

Bučno najavljivana tv serija „Novine“, publici predstavljena intrigantnom te tobože kao osuda društva u kojemu živimo, nije ispunila ni najosnovnije redateljske kanone, nekmoli išta šire. A što se tiče aluzija, treba reći da ih, kao značajnih, uopće nema. Bar ne za hrvatsko društvo i u njemu. Društvo koje Matanić doduše smješta u Rijeku i manjim dijelom u Zagreb, dakle u Hrvatsku, jednostavno tu ne spada i tu to nije uvjerljivo. To njegovo je obična balkanska krčma, po svemu nalik Beogradu, pravoslavlju, podzemlju i nadzemlju jednog općega kriminala. Inventivnost scenarista i redatelja tu su ne na nuli, nego su potpun promašaj.

Radnja i ovih „Novina“ neodoljivo podsjeća na linerano ispisan i banalan kriminalistički roman pod velikim utjecajem američkih vulgarnih filmova. Vulgarnih sadržajem i eksplicitnošću no da, i tekstualnim izričajem, dakako. Tako bratsko-jedinstvujući glumci u seriji ne mogu sklopiti ni dvije obične rečenice, a da masno, konstantno i prljavo ne opsuju. Pola tih „dijaloga slobode“ istresa se u krčmama ili uz obvezne litre oštroga pića, droge ili nastranog i, malo je reći, nehumanoga seksa.

U ovim je serijama prosuto pred gledatelje sve. Doslovno su sve nakaznosti primitivaca i podzemlja tu, osim fecesa, incesta, sodomije i onih američkih patoloških masakriranja žrtava nakon ubojstava. Što ne znači da se, u narednim nastavcima, redatelj premudri, ne će oslastiti i s time, piše Javor Novak/HKV

Društvo koje Matanić navodno apostrofira ili secira ili na njega pokušava aludirati jest svijet bolesne mašte s vrlo slabim konotativnostima u hrvatskoj stvarnosti. Novine, redakcija, struka, svedene su na kloaku ucjena i podvala ne samo korumpiranih već i po svim drugim šavovima razorenih, a prepotentnih novinara koji su isključivo (pr)odani policiji, politici i moćnim nazovi poduzetnicima s kojima se neprestano podzemno pogađaju i sa svojim člancima trguju. U taj burag Matanić rado pokušava umočiti i najviše nositelje dužnosti, zanimljivo, baš (i samo i jedino) iz Katoličke crkve.

Tako se Matanićev svijet zanimanja i novinarstva, svodi isključivo na kloaku, ali samo i jedino unutarnje politike. Njegove dnevne novine (potpuno u srazu sa stvarnošću) tako ne pokrivaju ništa drugo i ne donose ništa drugo do li kriminalnih i namještenih podvala i ucjena, a koje onda, navodno, donose veliku čitanost. Ne znam samo tko uopće više u Hrvatskoj redovito čita tiskane novine? Koji su to skandali zbog kojih bi se čitatelji na njih pretplatili?

Redateljski je princip bezidejan i viđen stotinu puta: bez obzira je li scenarij prvobitno linerano ispisan a zatim sasjeckan ili je Matanić taj koji je od njega želio napraviti kaleidoskop, mozaik, na kraju je to ispala jedna negledljiva, a nakazna salata. Umjesto gradnje cjeline, silovanjem gradiva, svaki je nastavak razlomljen na kratke sekvence kadrova koji ostaju takvima, inokosnima, plutati nad gradom kao baloni (prljave) sapunice u bistrome zraku.

Kratki su kadrovi, kad su opće pravilo, oznaka neuvjerljivog i praznog redatelja koji ne zna i ne može više reći, više ostvariti. Brojni veliki svjetski redatelji, upravo su u vrlo dugim kadrovima trajali i postojali i ostajali u memoriji svoje velike publike. Ovdje tako nema upečatljiva kadra. Njega Matanić iskušava sklopiti sirovošću kojom nas pokušava osupnuti. A onda, ako budemo osupnuti, valjda ćemo i sav taj njegov redateljski faširanac smatrati više zanimljivim a manje gnojnim.

Unatoč svemu, pravo je čudo što je Dragan Despot uspio u tom gubitničkom redateljskom miljeu ostvariti veliku i uvjerljivu rolu. Pravo je čudo što je još nekolicina glavnijih glumaca (ne i glumica) dostiglo ostvarenje. Direktor fotografije, kamerman i snimatelj iz drona, s navedenim su glumcima uspjeli podići konačni uradak svojim kreativnim smislom za umjetnost na koji očito Matanić nije mogao ili nije (su)stigao (negativno) „uplivisati“.

Redatelj D. M. tako se svrstava među one samo-zadovoljne redatelje koji svojim uradcima stvaraju odbojnu zbrku koju gledatelji jedva povezuju. I to doživljava kao svoj uspjeh, superiornost te nekakav željeni domet.

Bojim se da sam s isuviše riječi počastio ovaj Matanićev uradak koji čak ni ovoliko malo ne zaslužuje.

Bez kriterija

Gordan Malić i HTV 1: „Hrvatski premijeri“

Na kraju ljetnih repriza, HRT se, na svom prvom programu televizije, odlučio još jednom reprizirati ovu seriju čiji je osnovni koncept kontradiktoran, samorazarajući i naravno na kraju, rezultatom, neuvjerljiv. Nizanka o svim hrvatskim premijerima promašena je i zato što svi nikako ne zaslužuju da se o njima snima tv serija. Ne zaslužuje to čak niti njih pola. Bio je dakle, elementarno nužan, izbor.

Mnogo je međutim važnije i lošije to što se ovakav cross-over, kvazi-dokumentarac, snima svaki put s prijateljima i suradnicima konkretnoga premijera. Uz sramežljiva nasuprotna stajališta tek povremeno se stidljivo naznačuju sukobi koje smo odživjeli i koji su svima poznati (primjerice Šarinić-Pašalić).

Ne samo dokumentarnost već niti uvjerljivost nije moguće postići u bilo kojem kreativnu žanru ako se, da bi se osvijetlio lik i djelovanje pojedinog čovjeka, anketiraju isključivo ljudi koji o njemu imaju ponajbolje stajalište te se to još garnira i s glorificima urednika koje čita spiker.

Tako je to posebno bezvezan Malićev uradak na primjeru premijera Mateše, gdje se s tvrde realpolitike i zahtjevnog upravljanja Vladom i zemljom skliznulo u običan frajeraj. Rock, uličarenje ili u klubske zabave. Tako je svaku mjeru prevršila kvazibiografija Ivice Račana kao premijera, a koju redatelj započinje, sa valjda, srce-drapateljnom ispovijesti njegove udovice koja kao, odavajući nam svoju preznačajnu tajnu, opisuje kako su se i gdje su se to oni zaljubili (čitaj prvi puta poševili). To mi je bilo prvo i najvažnije odmah saznati. Mislim o premijeru.

Nastavlja se panegiricima onih koji su s Račanom bili ne u CK nego u samom zloćudnome predsjedništvu Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske i koji su u svom drugu očito vidjeli komunističkoga boga. Samo onaj koji nije znao za suradnju Kuljiš-Grčić u „Globusu“, ostat će iznenađen što i kako opravdava i glorificira profesor Grčić u i o Račanovoj tzv. socijal-demokraciji. Da ti pamet stane koliko sofizama, poluistina i tendencioznih istegnuća i obmana. Baš kao iz nekadašnjega žutila od Nacionala, ST-a, Imperijala ili Globusa.

Koliko je ta neobjektivnost razorna po svakog od navodnih dokumentaraca najbolje se vidi na primjeru koji nije slučajan. A on nije slučajan ni u svim nazovi portretima drugih bivših premijera: nije slučajno da se ono glavno i upečatljivo u pravilu preskače i prešućuje. Kod Račana tako nigdje niste mogli vidjeti ni čuti da je upravo on razoružao Teritorijalnu obranu Hrvatske i svo oružje koje je godinama plaćao hrvatski narod, obnoć predao u ruke sutrašnjega okupatora. Onog, za kojega se vrlo dobro znalo, u komunističkome vrhu, već mjesecima prije, što smjera i koje će biti pogubne posljedice.

Tako, u ovom nazovi portretu Račana, nigdje niste mogli čuti ni vidjeti njegove pregovore sa Slovencima, kojima je htio pokloniti ništa manje nego i državno ozemlje oko Savudrijske vale (famozni junction). Niste mogli čuti Račana kako izlazeći iz Sabora govori o HDZ-u dr. Tuđmana kao o stranci opasnih namjera. No zato u dugim minutama slušate njegovu udovicu koja opisuje kako im je bilo u Opatiji te kako je isti bio obučen.

Profesor Caratan i ostali CK narkomani komunjarske farse od socijal-demokracije glagoljaju nam o Račanovoj radinosti i velikoj noćnoj marljivosti iako je svojedobno, bez ikakva demantija, prošla Šuvarova ocjena, koji je Račana uzeo za suradnika, kako većeg neradnika i luftibusa u životu nije vidio. O mrtvima sve najbolje, pa ne ću dalje…

Tako se na ovomu poslu scenarist i redatelj Gordan Malić našao sasvim u pekmezu neobjektivnosti i lakiranja te otvorena iskrivljavanja suvremene hrvatske političke povijesti, koje se naravno, još mnogi među nama, vrlo dobro sjećaju.

Logičan rezultat. Kad se radu pristupa bez kriterija.

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

BRANITELJICE

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

O braniteljicam još pisano nije
i rijetko ih se netko sjeti,
a veliko srce u njima se krije,
ispuniše one onaj zavjet sveti!

Branile su rame uz rame,
pa često i s puškom u ruci,
kao svjetlost stale protiv tame,
prkosile toj patnji i muci.

Ostale posebna su tema
koja se teško objasniti može,
takvih na ovom svijetu nema,
čuvaj ih sa nebesa Bože!

Ne daj suze da im kvase lice,
neka osmijeh zablista na njemu,
zaslužile su hrvatske braniteljice
jer su bile posebne u svemu!

Nisu se bojale smrti ni rata,
uvijek spremne i svoj život dati,
pod olovnom kišom granata
herojski uz branitelje stati.

Mnoge više nisu među nama,
otišle su stazom što vijuga,
tamo gdje ne postoji tama,
gdje ne svraća žalost ni tuga!

Dragi Bože nagrada im budi,
daj zdravlje svim što zemljom hode
i sjetimo ih se češće dragi ljudi,
jer one su dio naše slobode!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Dr. Mijo Mirković- Mate Balota, težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig, malo poznati dio biografije

Objavljeno

na

Objavio

Dr Mijo Mirković, Subotica i Pravni fakultet u prvim godinama od njegovog dolaska

 Jedan od najznačajnih ekonomskih povjesničara  Jugoslavije, prof. dr.Mijo Mirković pomalo je zaboravljen u širim a pogotovo u lokalnim okvirima. U Subotici je proveo jedan dio  svog bogatog života, od 1928. do 1939. godine kao nastavnik subotičkog Pravnog fakulteta. Ekonomsko-povijesna istraživanja međuratne Jugoslavije koja je obavio prof. Mirković i njegovi rezultati, teško da će biti prevladani , upotpunjuju i obogaćuju cjelovitu povijesnu  spoznaju. Njihova interpretacija iz današnje perspektive zemlje u tranziciji, samo to potvrđuje.

O tom djelu njegova života i rada malo se zna i u Istri,  iz koje je potekao i gdje je sahranjen.

Dr. Mijo Mirković bio je jedan od pedesetak tisuća istarskih Hrvata koji su napustili Istru u prvom egzodusu u povijesti Istre koji se dogodio nakon završetka 1.svjetskog rata. Naime Londonskim ugovorom iz 1915 godine sile Antante obećale su Italiji Istru, Primorje, otoke Cres, Lošinj i Palagružu, grad Zadar za sudjelovanje u ratu na njihovoj strani.

Realizacija tog dogovora potvrđena je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Talijani su čim su ušli u Istru započeli sa nasilnom talijanizacijom, pa je veliki dio hrvatskog naroda iseljavao iz Istre. Mnogi su otišli u tadašnju Jugoslaviju, Europske zemlje i Ameriku.

Tako je bilo osnovano naselje Istrana u Zagrebu-Trešnjevka, Bukovac, Osijeku-Višnjevac, a Mijo Mirković je sa obitelji odselio u Suboticu.

Nisu bili ti doseljenici-migranti uvijek dočekani sa dobrodošlicom. Iz okupiranih djelova Istre dolazili su u Suboticu mnogi Istrani, gotovo redovno optirali su  za državljanstvo, dobili ga  i nastavili  raditi i živjeti u Subotici i okolici. Neki od njih su bili: obitelj Žigante Ivana, Franje Flege iz Buzeta, obitelj  Skaljer i mnogi drugi. Bilo je i slučajeva da su upravo oni nailazili  na veoma  loš prijem i progon, tako je npr. sačuvan predmet iz koga se vidi da je policijski narednik Milan Ćupurdija prijetio svom podređenom, koji je došao iz Istre – Mardešiću, za koga se zna  da je imao diplomu, a i da su mu talijanski fašisti ubili ženu: „Vi ste antidržavni element – proteraću vas iz Subotice“, i on je doista dao otkaz.

„ Istorijski arhiv Subotica (dalje IASu), F. 47. Gr. 234/1925.

Milan Ćupurdija  je ostao zabeležen i po progonu i maltretiranju drugih redara. Zabeleženo je da je tako jednoj grupi domaćih gradskih redara psovao katoličkog Boga, Uskrs, itd. IASu, F. 47. Gr. 62/1925.“

Sam pojam optanti  sadrži i obuhvaća  nekoliko podkategorija: od izbjeglica, poput onih iz okupirane Istre, ili Rusa koji su bili žrtve boljševika, preko kolonista, agrarnih migranata i zaslužnih ratnika iz prohujalog velikog rata, mahom iz Like i Korduna, Južne Srbije i drugih pasivnih krajeva – koje organizira i naseljava država, i daje im mogućnost da odaberu gdje će živjeti ; pa do svih ostalih koji su vođeni svojim osobnim  motivima, ekonomskim, obiteljskim ili bilo kojim drugim, napuštali svoja ognjišta i svoje domove i doseljavali se na nova. Povijesno  iskustvo  pokazuje, da je svako novo doseljavanje određene grupe, imalo za posljedicu i iseljavanje neke druge, odnosno promjenu etničke strukture stanovništva.

Među doseljenicima bio je i Istranin  dr Mijo Mirković – Mate Balota.

Potekao je iz istarskog sela Raklja, smještenog nad slikovitim Raškim zaljevom,  Na nadgrobnoj ploči uz nadnevak rođenja, Rakalj, 28. rujna 1898., i smrti, Zagreb, 17. veljače 1963., piše da ondje počiva: težak, ribar, mornar, akademik, pjesnik, prvi Rakljan ki je napisa 50 knjig. Stoji i to, vrlo važno za Mirkovićev životopis, da je pokopan uz zvuke dragih roženic.

Objavljujući već kao đak u pazinskom  listu Nada, Mijo Mirković služio se raznim pseudonimima. Mnogi suvremenici nisu ni znali da imena Mirković i Balota kriju istu osobu. Prvu pjesmu sročio je s devet godina. Teme svih Balotinih pjesama  bio je težak život ribara,  mornara i istarskog težaka. Već s devet godina ukrcao se na talijanski trabakul kojim je prevožen kamen.

Nakon osnovne škole, sa evakuiranim stanovnicima Istre odlazi u Čehoslovačku, u  mjesto Zabreh, gdje 20.lipnja 1919. maturira klasičnu gimnaziju. Studira u Zagrebu i Beogradu a diplomira na fakultetu za ekonomske i socijalne nauke u  Frankfurtu na Majni, gdje i doktorira ekonomske i društvene nauke kod mentora, tada čuvenog profesora F. Openheimer-a. Doktorska disertacija  nosi naziv: Vom Hauptgrunde der geringen wirtschaftlichen Leistungsfähigkeit der slawichen Völker ( O glavnim uzrocima male ekonomske efikasnosti slovenskih naroda). Napisana je pod snažnim utjecajem djela Maksa Vebera,  nikada nije bila objavljena, mada se dr. Mijo  Mirković u drugim svojim djelima koristio njome i osnovnim  tezama  iznesenim  u njoj.

Iz njegovog službeničkog kartona doznaje se  da je služio vojsku u  pješadiji i mornarici, u Puli i Tivtu, od 11.svibnja  do 8.studenog.1918. godine.

Već 1924. godine on je imao položaj u državnoj službi kao honorarni šef novinskog odsjeka Ministarstva unutrašnjih dela.  Nakon toga se sve više posvećuje profesorskom radu  pa je tako 1925. bio privremeni predavač na Trgovačkoj akademiji u Osijeku, zatim 1925/26.  na Pomorskoj akademiji u Bakru.

Bio je i službenik u aleksinačkim rudnicima, kao i urednik Privrednog glasnika koji je izlazio u Beogradu. On tada  , već kao priznati stručnjak, dolazi u Novi Sad gdje se zaposlio u Trgovačkoj komori kao tajnik. To je bilo vrlo dobro plaćeno mjesto, sa mjesečnom  plaćom od  7500 dinara, no on se u želji da nastavi  naučno nastavničku karijeru, javlja na natječaj  raspisan 31.svibnja 1927. godine  za mjesto docenta na  Pravnom fakultetu u Subotici.  Na osnovu njegove molbe od 26.rujna 1927. godine, fakultetski Savjet ga je 26.studenog 1927.godine  jednoglasno izabrao za docenta na ekonomsko-financijskoj grupi predmeta. Ali da bi započeo sa karijerom na fakultetu, trebala  ga je potvrditi i  Vlada i to je potrajalo gotovo godinu dana. Na to su utjecale tadašnje nestabilne političke prilike u Jugoslaviji.

Na posao se javio 15.studenog 1928. godine. U Suboticu nije došao sam, već sa cijelom obitelji.

Svečanu zakletvu „  Ja Mijo (Mihajlo) Mirković, zaklinjem se jedinim Bogom, da ću Kralju i Otadžbini biti veran ….“ je položio 13.travnja 1929. godine, i na tom poslu je ostao  do 1939.godine.

U periodu dok je držao predavanja studentima u Subotici, nastala su  i njegova najznačajnija djela. Objavila ih je izdavačko knjižarska kuća Geca Kon. To su: Trgovina  i   unutrašnja  trgovinska politika (1931), Spoljna trgovinska politika (1932),  Saobraćajna  politika  (1933), Zanatska  politika (1934), Uvod u ekonomsku politiku (1935), Industrijska politika  (1936). Studije su korištene i kao udžbenici za grupu predmeta ekonomske struke koje je predavao profesor Mirković.

S područja kulturne povijesti Mirković je 1960. objavio veliku znanstvenu monografiju Matija Vlačić Ilirik (Flacius), o istaknutom hrvatskom i europskom latinistu i reformatoru 16. stoljeća. Za tu je knjigu 1960 godine dobio nagradu Hrvatskoga sabora za životno djelo. U hrvatskoj književnosti Mirković je pod pseudonimom Mate Balota zauzeo istaknuto mjesto svojom zbirkom čakavskih pjesama Dragi kamen, romanom Tijesna zemlja, monografijama Stara Pazinska gimnazija i Puna je Pula te drugim proznim tekstovima. U Dragom kamenu Balota je ispjevao odu zavičaju, majci, ocu i ljudima svoga kraja kroz pjesme Mati. Dvi daske, Pramaliće , Koza ….

Osim što je predavao na Pravnome fakultetu u Subotici (1928–39) predavao je  i na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Beogradu (1939–41), a nakon rata bio je sve do smrti redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je sudionik više međunarodnih konferencija, među ostalima i Pariške mirovne konferencije (1946), koja je pridonijela  pripojenju Istre Hrvatskoj. Od 1947.godine  bio je redoviti član JAZU.

U 1930. godini kako se vidi  iz obračuna plaća  za mjesec studeni , dr.Mijo Mirković je od svih nastavnika imao najmanja primanja, pa mu je isplaćeno (neto) – 2980 dinara, dok je npr. dekan Miodrag Aćimović primio najviše – 9515. Posebno su im isplaćivani honorarni časovi, 50 dinara neto po satu. Ostalo osoblje je primalo od 850 do 1200 dinara. U tom periodu mjesečna plaća fizičke radnice u tvornici Fako d.d. iznosila je samo 300, a limara u građevinskom gradskom poduzeću  do 1400 dinara.

Da je nova država cjenila znanje i sposobnosti dr Mije Mirkovića, svjedoči i to što mu je po odluci Ministrstva Prosvete, odobreno da od 15. do 22.veljače .1931. sudjeluje na konferenciji u Bukureštu, da bi zastupao Zavod za unapređenje spoljne trgovine.

Supruga mu je bila  Stanka (Antonija) Naumović sa kojom se oženio  u beogradskom hramu Sv. Aleksandra Nevskog, i sa njom je imao četiri sina: Marka rođenog 27.ožujka 1925, Ivana 17.studenog 1926, Vladimira 8.rujna 1928. i Antu 12.siječnja 1933. Sačuvan je podatak da je Ante kršten 19.veljače .1933. u Novom Sadu u pravoslavnom hramu. I sam Mijo prešao je na  pravoslavnu vjeru.

U literaturi se nalazi podatak da je bio mason, član pokrajinske lože Mitrofan Stratimirović (Novi Sad).

Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, http://holywar.org/txt/LibriInCroato/_Ivan-Muzic-Masonstvo-u-Hrvata.pdf ,

Zanimljivo je da se krajem srpnja  1929.godine prof.dr. Mirković obratio dekanu tražeći dozvolu boravka u inozemstvu  (zavičaju) – u Raklju, Italija u mjesecu kolovozu  za vrijeme školskih praznika.

„IASu, F. 228, 81.889/1929. Na to dekan odgovara: „…da nije vlastan davati dozvole za putovanja u inostranstvo ali se ista prima utoliko da se zna mesto gde će se molilac nalaziti u naznačenom vremenu.”

Nije poznato da li je uspeo da poseti zavičaj, ali u narednom periodu želeći da mu bude što bliže, letnje mesece, od 1934. provodi na Krku.“

Veliki je doprinos dr.Mije Mirkovića kao  jednog od najistaknutijih  jugoslavenskih ekonomskih povjesničara 20.stoljeća. Služeći se metodološkim postupcima mjerenja i komparacije privrednih parametara u zemlji, sa razvijenijim  kapitalističkim sredinama, on je pokušavao i uspjevao otkriti uzroke velikog ekonomskog zaostajanja jugoslavenske države. Svoje rezultate je  interpretirao preko  teze da je industrijalizacija sudbina svake zemlje koja ne želi ostati  na periferiji civilizacijskog napretka. Poznato je da Jugoslavija u  periodu od 1918. do 1941. ostala  u kategoriji  agrarnih zemalja, zaostajući za industrijski razvijenim zapadnim državama. Od 14 milijuna stanovnika 1931. godine, 9,2 milijuna živjelo je neposredno od poljoprivrede i stočarstva. Na taj  broj dolazilo je relativno malo obradive zemlje, selo je bilo prenaseljeno. Višak se prebacivao u gradove ili emigrirao. Kada 3/4 populacije živi od zemlje i kupuje samo nejneophodnije  proizvode, petrolej, sol, šibice i najjeftiniju obuću, i onako malo tržište, suženo je još više. Kupovna moć gradskog stanovništva je također bila mala. Industrijski radnici, za čiju prosječnu nadnicu se moglo  kupiti   svega 4,5 kg kruha , nisu mogli biti masovni  potrošači industrijske robe. Probijanje carinskih barijera, pronalaženje većeg tržišta, predlaže dr.Mirković kao rješenje za napredak cjelokupne privrede. Realnost  je bila upravo suprotna. Carinska tarifa 1925. godine, uvozna i izvozna, učinila je od Jugoslavije jedan od najzatvorenijih, najzaštićenijih  privrednih sistema, osiguravajući  monopolski položaj nizu industrijskih grana, čuvajući  je od strane konkurencije. Oskudica kapitala i višak  radne snage je konstanta koja obilježava tadašnju jugoslavensku privredu.  Ta objektivna činjenica, uočio je dr. Mirković, nametala je samo dvije mogućnosti za sve male agrarne zemlje. Privatni kapital i strane investicije. Dr. Mirković je isticao  velike prednosti privatne industrije, njenu veću ekonomičnost, nad državnom, u kojoj je upravna vlast vršeći grube zloupotrebe, tražila samo izvore za osobno  bogaćenje, zanemarujući opće dobro i  razvoj cjelokupnog društva. Biti ministar, pomoćnik ministra, direktor  ili  načelnik, ma i najkraće vrijeme, ali baš u vrijeme kad  se  daju  važni  potpisi,  značilo je od golaća, koji kupi mrvice sa  kapitalističkog  stola,  postati kapitalist, imati svoj vlastiti  stol,  vilu, auto, dionice, tekući  račun, članstvo u upravnim odborima poduzeća,  ukratko prijeći u buržoaziju, osigurati se kapitalom u zemlji, i za  svaki slučaj iznijeti nešto kapitala na  svoj  račun  u  Švicarsku  ili  Francusku.]  Važnost ministarskih položaja cjenila se  po tome koliko mogućnosti pružaju za malverzacije, pljačku državne imovine u korist privatnog bogaćenja. Velika svjetska ekonomska kriza koja je zahvatila i Jugoslaviju i izavala privredni krah, bila je po dr.Mirkoviću, slika i predznak političkog i vojnog rasula koje će se desiti 1941. godine. Moćni domaći politički faktori iznosili su zlato i devize iz zemlje, jasno pokazujući nesposobnost za brigu o općim narodnim, pa i državnim interesima.

Poznato zar ne ?

 Pred rat dr.Mirković sa obitelji se seli iz Subotice i odlazi u Beograda, ali se 1941. sklanja i iz Beograda, neko vrijeme radi kao konobar na željezničkoj stanici u Vinkovcima i kao službenik u Narodnoj banci u Zagrebu, a poslije toga kao ribar u Malinskoj na otoku Krku gdje ga Talijani zatvaraju i odvode. Godine 1944. odlazi u partizane, a po oslobođenju prelazi u Beograd gdje je radio kao pomoćnik Borisa Kidriča na izradi petogodišnjeg plana. Bio je član JAZU-a. Umro je 1963. u Zagrebu.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari