Pratite nas

Kultura

Bučno najavljivana tv serija ‘Novine’ je negledljiva

Objavljeno

na

Dalibor Matanić i HTV 1: „Novine“ (druga sezona)

Bučno najavljivana tv serija „Novine“, publici predstavljena intrigantnom te tobože kao osuda društva u kojemu živimo, nije ispunila ni najosnovnije redateljske kanone, nekmoli išta šire. A što se tiče aluzija, treba reći da ih, kao značajnih, uopće nema. Bar ne za hrvatsko društvo i u njemu. Društvo koje Matanić doduše smješta u Rijeku i manjim dijelom u Zagreb, dakle u Hrvatsku, jednostavno tu ne spada i tu to nije uvjerljivo. To njegovo je obična balkanska krčma, po svemu nalik Beogradu, pravoslavlju, podzemlju i nadzemlju jednog općega kriminala. Inventivnost scenarista i redatelja tu su ne na nuli, nego su potpun promašaj.

Radnja i ovih „Novina“ neodoljivo podsjeća na linerano ispisan i banalan kriminalistički roman pod velikim utjecajem američkih vulgarnih filmova. Vulgarnih sadržajem i eksplicitnošću no da, i tekstualnim izričajem, dakako. Tako bratsko-jedinstvujući glumci u seriji ne mogu sklopiti ni dvije obične rečenice, a da masno, konstantno i prljavo ne opsuju. Pola tih „dijaloga slobode“ istresa se u krčmama ili uz obvezne litre oštroga pića, droge ili nastranog i, malo je reći, nehumanoga seksa.

U ovim je serijama prosuto pred gledatelje sve. Doslovno su sve nakaznosti primitivaca i podzemlja tu, osim fecesa, incesta, sodomije i onih američkih patoloških masakriranja žrtava nakon ubojstava. Što ne znači da se, u narednim nastavcima, redatelj premudri, ne će oslastiti i s time, piše Javor Novak/HKV

Društvo koje Matanić navodno apostrofira ili secira ili na njega pokušava aludirati jest svijet bolesne mašte s vrlo slabim konotativnostima u hrvatskoj stvarnosti. Novine, redakcija, struka, svedene su na kloaku ucjena i podvala ne samo korumpiranih već i po svim drugim šavovima razorenih, a prepotentnih novinara koji su isključivo (pr)odani policiji, politici i moćnim nazovi poduzetnicima s kojima se neprestano podzemno pogađaju i sa svojim člancima trguju. U taj burag Matanić rado pokušava umočiti i najviše nositelje dužnosti, zanimljivo, baš (i samo i jedino) iz Katoličke crkve.

Tako se Matanićev svijet zanimanja i novinarstva, svodi isključivo na kloaku, ali samo i jedino unutarnje politike. Njegove dnevne novine (potpuno u srazu sa stvarnošću) tako ne pokrivaju ništa drugo i ne donose ništa drugo do li kriminalnih i namještenih podvala i ucjena, a koje onda, navodno, donose veliku čitanost. Ne znam samo tko uopće više u Hrvatskoj redovito čita tiskane novine? Koji su to skandali zbog kojih bi se čitatelji na njih pretplatili?

Redateljski je princip bezidejan i viđen stotinu puta: bez obzira je li scenarij prvobitno linerano ispisan a zatim sasjeckan ili je Matanić taj koji je od njega želio napraviti kaleidoskop, mozaik, na kraju je to ispala jedna negledljiva, a nakazna salata. Umjesto gradnje cjeline, silovanjem gradiva, svaki je nastavak razlomljen na kratke sekvence kadrova koji ostaju takvima, inokosnima, plutati nad gradom kao baloni (prljave) sapunice u bistrome zraku.

Kratki su kadrovi, kad su opće pravilo, oznaka neuvjerljivog i praznog redatelja koji ne zna i ne može više reći, više ostvariti. Brojni veliki svjetski redatelji, upravo su u vrlo dugim kadrovima trajali i postojali i ostajali u memoriji svoje velike publike. Ovdje tako nema upečatljiva kadra. Njega Matanić iskušava sklopiti sirovošću kojom nas pokušava osupnuti. A onda, ako budemo osupnuti, valjda ćemo i sav taj njegov redateljski faširanac smatrati više zanimljivim a manje gnojnim.

Unatoč svemu, pravo je čudo što je Dragan Despot uspio u tom gubitničkom redateljskom miljeu ostvariti veliku i uvjerljivu rolu. Pravo je čudo što je još nekolicina glavnijih glumaca (ne i glumica) dostiglo ostvarenje. Direktor fotografije, kamerman i snimatelj iz drona, s navedenim su glumcima uspjeli podići konačni uradak svojim kreativnim smislom za umjetnost na koji očito Matanić nije mogao ili nije (su)stigao (negativno) „uplivisati“.

Redatelj D. M. tako se svrstava među one samo-zadovoljne redatelje koji svojim uradcima stvaraju odbojnu zbrku koju gledatelji jedva povezuju. I to doživljava kao svoj uspjeh, superiornost te nekakav željeni domet.

Bojim se da sam s isuviše riječi počastio ovaj Matanićev uradak koji čak ni ovoliko malo ne zaslužuje.

Bez kriterija

Gordan Malić i HTV 1: „Hrvatski premijeri“

Na kraju ljetnih repriza, HRT se, na svom prvom programu televizije, odlučio još jednom reprizirati ovu seriju čiji je osnovni koncept kontradiktoran, samorazarajući i naravno na kraju, rezultatom, neuvjerljiv. Nizanka o svim hrvatskim premijerima promašena je i zato što svi nikako ne zaslužuju da se o njima snima tv serija. Ne zaslužuje to čak niti njih pola. Bio je dakle, elementarno nužan, izbor.

Mnogo je međutim važnije i lošije to što se ovakav cross-over, kvazi-dokumentarac, snima svaki put s prijateljima i suradnicima konkretnoga premijera. Uz sramežljiva nasuprotna stajališta tek povremeno se stidljivo naznačuju sukobi koje smo odživjeli i koji su svima poznati (primjerice Šarinić-Pašalić).

Ne samo dokumentarnost već niti uvjerljivost nije moguće postići u bilo kojem kreativnu žanru ako se, da bi se osvijetlio lik i djelovanje pojedinog čovjeka, anketiraju isključivo ljudi koji o njemu imaju ponajbolje stajalište te se to još garnira i s glorificima urednika koje čita spiker.

Tako je to posebno bezvezan Malićev uradak na primjeru premijera Mateše, gdje se s tvrde realpolitike i zahtjevnog upravljanja Vladom i zemljom skliznulo u običan frajeraj. Rock, uličarenje ili u klubske zabave. Tako je svaku mjeru prevršila kvazibiografija Ivice Račana kao premijera, a koju redatelj započinje, sa valjda, srce-drapateljnom ispovijesti njegove udovice koja kao, odavajući nam svoju preznačajnu tajnu, opisuje kako su se i gdje su se to oni zaljubili (čitaj prvi puta poševili). To mi je bilo prvo i najvažnije odmah saznati. Mislim o premijeru.

Nastavlja se panegiricima onih koji su s Račanom bili ne u CK nego u samom zloćudnome predsjedništvu Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske i koji su u svom drugu očito vidjeli komunističkoga boga. Samo onaj koji nije znao za suradnju Kuljiš-Grčić u „Globusu“, ostat će iznenađen što i kako opravdava i glorificira profesor Grčić u i o Račanovoj tzv. socijal-demokraciji. Da ti pamet stane koliko sofizama, poluistina i tendencioznih istegnuća i obmana. Baš kao iz nekadašnjega žutila od Nacionala, ST-a, Imperijala ili Globusa.

Koliko je ta neobjektivnost razorna po svakog od navodnih dokumentaraca najbolje se vidi na primjeru koji nije slučajan. A on nije slučajan ni u svim nazovi portretima drugih bivših premijera: nije slučajno da se ono glavno i upečatljivo u pravilu preskače i prešućuje. Kod Račana tako nigdje niste mogli vidjeti ni čuti da je upravo on razoružao Teritorijalnu obranu Hrvatske i svo oružje koje je godinama plaćao hrvatski narod, obnoć predao u ruke sutrašnjega okupatora. Onog, za kojega se vrlo dobro znalo, u komunističkome vrhu, već mjesecima prije, što smjera i koje će biti pogubne posljedice.

Tako, u ovom nazovi portretu Račana, nigdje niste mogli čuti ni vidjeti njegove pregovore sa Slovencima, kojima je htio pokloniti ništa manje nego i državno ozemlje oko Savudrijske vale (famozni junction). Niste mogli čuti Račana kako izlazeći iz Sabora govori o HDZ-u dr. Tuđmana kao o stranci opasnih namjera. No zato u dugim minutama slušate njegovu udovicu koja opisuje kako im je bilo u Opatiji te kako je isti bio obučen.

Profesor Caratan i ostali CK narkomani komunjarske farse od socijal-demokracije glagoljaju nam o Račanovoj radinosti i velikoj noćnoj marljivosti iako je svojedobno, bez ikakva demantija, prošla Šuvarova ocjena, koji je Račana uzeo za suradnika, kako većeg neradnika i luftibusa u životu nije vidio. O mrtvima sve najbolje, pa ne ću dalje…

Tako se na ovomu poslu scenarist i redatelj Gordan Malić našao sasvim u pekmezu neobjektivnosti i lakiranja te otvorena iskrivljavanja suvremene hrvatske političke povijesti, koje se naravno, još mnogi među nama, vrlo dobro sjećaju.

Logičan rezultat. Kad se radu pristupa bez kriterija.

Javor Novak/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Poema o Vukovaru

Objavljeno

na

Objavio

Stoji grad, pod kišom čelika, ognja i smrti
Gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti, stoji grad, Vukovar.
Iz krvi i bola niknut će cvijeće i nikada narod zaboravit neće
Vukovar, Vukovar!

Mjesec studeni svake je godine obilježen sjećanjem na Vukovar. U tišini, molitvi, uza svijeću za vjerne mrtve prisjećamo se strahota koje su Vukovarci proživjeli tih dana 1991. godine. I Hercegovina je ovih dana uz Vukovar, ne samo molitvom, paljenjem svijeća ili odlaskom i odavanjem počasti Gradu. Ovih dana najavljena je izvedba “Poeme o Vukovaru”, koncerta u povodu vukovarske tragedije s izvedbom u Mostaru, 16. studenoga 2019. Glazbu za ovo djelo napisao je mo. don Dragan Filipović. To je bio razlog da porazgovaramo s don Draganom.

* Možete li nam nešto više reći o tomu kako je djelo nastalo?
– Želja za nastankom glazbenog djela o Vukovaru u meni tinja godinama. Još s početkom agresije na RH, Vukovar je stalno bio u mojim molitvama i mislima. Kako je vrijeme odmicalo, a njegovi branitelji postajali svakim danom sve više i više heroji, za mene je Vukovar postao i ostao ponos! Kada je agresor ušao u potpuno razrušen i neprepoznatljiv grad, u meni se nastanila tuga, sjeta, pitanje: zar ljudska narav može biti tako izopačena!? Ali, u mojoj se duši nastanila i želja da se na neki svoj način odužim Vukovaru, da umirim savjest, da ispravim nutarnji dug. Djelo je intenzivno nastajalo pet mjeseci i pisano je za dva solista, mješoviti zbor i simfonijski orkestar. Uzimao sam po koju temu iz mojih prijašnjih uradaka da bi pjevačima to bilo bliže i lakše prihvatljivo. Glazba i riječi žele približiti slušatelju svu tu tegobu, patnju, muku, ranjavanje, borbu za obranom grada, borbu za pobjedom, spašavanjem sebe i drugih… Kažu mi pjevači da je djelo teško, tužno… ja odgovaram da je Vukovarcima bilo puno teže i tužnije. Parafrazirao sam tekstove: S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, T. M. Bilosnića, M. Suntešića. Uzimao sam i molitveno liturgijske tekstove i nisam bježao od vlastite inspiracije koju mi je Vukovarska tragedija u ovim i ovakvim trenutcima nudila. Djelo: Poema o Vukovaru traje 50 minuta.

 

 

* Tko sve sudjeluje u izvedbi ovoga djela i gdje će se ona održati?
– Najbitnija mi je tekstualna poruka ovoga djela. Ne kažem da glazba nije važna, ona je veoma važna. Zamislio sam da ona u ovome djelu više puta samo pomaže, želi dočarati, pomoći da poruka teksta kojega zbor interpretira, što intenzivnije dođe do slušatelja. Stoga bih rekao da je zbor na prvom mjestu a to je naš Akademski zbor Pro musica. I solisti su važni i naravno potpomognuti zborom, a to su naši domaći: Monija Jarak-Mikulić i Hrvoje Merdžo. Simfonijski orkestar se okupio, što se kaže, ad hoc, za ovu izvedbu. Uz glazbenike SO Mostar, tu su i naši domaći glazbenici koji djeluju u vojnom orkestru, puhaćim orkestrima, glazbenici Splitske akademije i Sarajeva. Posebice zahvaljujem prof. Tomislavu Sušcu koji je lektorirao, uredio puhaći korpus. Na praizvedbi će dirigirati poznat hrvatski dirigent i naš dugogodišnji prijatelj iz Zagreba mo. Robert Homen.

 

Proba uoči izvedbe “Poeme o Vukovaru” u Mostaru i pripreme za svetu Misu u Vukovaružž

 

* Ovo nije Vaš prvi odlazak u Vukovar s pjevačima, bili ste također u Škabrnji, Bleiburgu. Na neki način želite mlade potaknuti na razmišljanje ali i obilježavanje tragedija koje su zadesile hrvatski narod. Kako na to gledaju današnji mladi ljudi?
– Ako čovjek ne uči i ne pamti svoju povijest, ona mu se najčešće ponovi u strašnom obliku. Stoga sam htio da mladi pamte važne događaje, bili oni lijepi ili tragični. Za sve nas je bio nezaboravan događaj kada smo prije deset godina, (Pro musica i orkestar Osječke opere) bili u Vukovaru i izveli Mozartov Requiem za sve poginule, ubijene, umrle. Obišli smo: Bolnicu, Ovčaru… Sve nas se to veoma dojmilo. Mnogi su plakali, neki nisu do Mostara mogli progovoriti… I u Škabrnji smo izveli Requiem. Sada nam se ostvarila želja da pjevamo na svetoj Misi i komemoriramo žrtvu 18. studenoga kada se obilježava tragedija Vukovara. Ovaj put smo se spremali na dva kolosijeka. Dakle pripremali smo praizvesti u Vukovaru spomenutu Poemu o Vukovaru, za soliste, zbor i orkestar. No nismo se mogli uklopiti u već postojeći program u Vukovaru gdje mnoge udruge žele imati svojih pet minuta. To je hvale vrijedno. Drugo, treba mnogo novca za odlazak orkestra, prijevoz, noćenje… Stoga smo se odlučili izvesti to u Mostaru, tj. u novoj crkvi Cim – Ilići u subotu 16. studenoga 2019. u 18,30 sati. Naravno, i za ovu izvedbu treba mnogo novca. Dan poslije, u nedjelju 17. studenoga, zbor Pro musica i Tamburaški orkestar Mostar putuje u Vukovar gdje će u ponedjeljak 18. studenoga pjevati i svirati, tj. moliti na svetoj Misi za sve poginule, ubijene i nestale. Dakle, zbor i orkestar čine 92 izvođača. Stoga mogu reći da koncert u Mostaru i izvedba u Vukovaru iziskuje mnogo novca. To ne bismo mogli bez naših donatora. To su: JP Elektroprivreda HZ HB, Založba kralja Tomislava iz Čapljine, Grad Mostar, UniCredit Bank, HNŽ. Uime svih sudionika, pjevača i svirača, jedno veliko i iskreno hvala.

 

* Što za Vas znači Vukovar?– Teško je to izraziti riječima. Evo pokušao sam i glazbom i tekstom u Poemi o Vukovaru. Nekako sam učinio što sam bio dužan. Nastupila je neka olakšica kada sam to završio. Još kada su pjevači naučili tekst, vjerujem da će i glazbenici dati svoj doprinos u subotu na izvedbi. Bit će to ispunjenje moga nutarnjeg zavjeta. Jednostavno, morao sam to učiniti za Vukovar. Bila je to neobjašnjiva nutarnja želja, potreba, obveza. Moj pokojni otac bio je na Bleiburgu. Pričao mi je što je sve prošao dok se nije vratio u Mostar, u Sjeverni logor. A onda tu nadomak kuće… ne ponovilo se. Onda su ga obukli još tri godine u sivomaslinastu uniformu. Pokojna moja mama ga je čekala osam godina. Na njihovu sam sprovodu bio miran, sabran… uvjeren da su spašeni. Njihov život mi je podario smirenost. Čak sam propovijedao na grobu i tati i mami. Ali kada je Vukovar pao… Bože, dva dana sam plakao kao dijete. Eto što mi znači Vukovar.

Razgovarala Martina Arapović/Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

‘Oteti od zaborava 91 heroj Domovinskoga rata’ uvrštena u  protokol Grada Heroja – Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.-2019., dana 14.studenoga 2019. godine s početkom u 17:00 sati  predstavljena je knjiga OTETI OD ZABORAVA 91 HEROJ DOMOVINSKOGA RATA mlade autorice Roberte Kljenak u Vukovaru. Bila je ovo sedma  promocija od kako je knjiga uoči Oluje 2019. godine izašla iz tiska.

Knjigu su uz autoricu predstavljali:

1. Ivica Krnjak (hrvatski vojni zapovjednik, diverzant i obavještajac, te hrvatski politički emigrant) – koji je za vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata bio zapovjednik Uskočke satnije koja je imala za cilj srušiti Batinski most koji se nalazio u neprijateljskome terenu.
2. Danijel Rehak – predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora kojeg su neprijatelji samo zato što je bio “sekretar za narodnu obranu” optužili za 7500 njihovih vojnika.
3. Marijan Živković – otac sina Marka koji je bio pilot te je u Osijeku organizirao zrakoplovni vod koji je u nešto manje od dva mjeseca obavio 35 borbenih letova tijekom kojih je izbačeno 68 bombi i 17 sanduka s dvije tone pomoći za Vukovar. Poginuo je tijekom obavljanja zadaće 2. prosinca 1991. godine iznad Otoka kod Vinkovaca, a prema njemu je nazvana Zrakoplovna baza Pleso i sina Nikole koji je ubijen iz zasjede 17. rujna 1991. godine na Mitnici u Vukovaru i njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Marijan je čekićem razbio dvojezičnu ploču postavljenu na zgradi policijske postaje u Vukovaru.
4. Tomislav Josić – Predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara i vukovarski borac koji je za vrijeme agresije na  Vukovar, zarobljen i odveden u logor. Na promociju je došao u svoje, ali i u ime gradonačelnika Penave.
5. Ivica Jurčan – pripadnik HOS-a koji je nakon HOS-ove Štafete smrti u kojoj su hrabri HOS-ovci spašavali živote naroda, svojim životima, 12 dana  teško ranjen ležao u minskome polju gdje je vršio nuždu po sebi jer se nije mogao pomaknuti, a kad mu je dr.Njavro skinuo čizmu, skinuo mu je i nogu jer mu je istrunilo meso,
6. te preko video prijenosa maloljetni hrvatski dragovoljac Ivan Anušić koji je bio fizički spriječen doći  u Vukovar jer se za vrijeme promocije, za našu Domovinu borio na drugom frontu.

Predgovore Knjizi napisali su Osječko-baranjski župan Ivan Anušić, fra Ante Čavka iz Knina, hodočasnik Branko Čulo, ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang, dragovoljac HOS-a i branitelj Vukovara Damir Markuš, voditelj Kuće susreta Tabor fra.Ivan Matić, ratni načelnik Stožera Specijalne policije MUP-a RH general Željko Sačić i hrvatski pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra.

“Drago mi je da se djeca branitelja bave temom Domovinskoga rata, jer stalno govorimo da nam je povijest iskrivljena. Ova je knjiga dobra jer se njom čuvaju svjedočanstva o Domovinskome ratu, ali je dobra i zato jer služi kao podsjetnik kako se tako nešto nikada ne bi ponovilo.” rekao je Tomislav Josić.

Dragovoljac HOS-a, Ivica Jurčan, poručio je da ga žalosti što djeca i mladi nisu nazočni na promociji, te poručio da se nada kako će knjiga ući u lektiru. Smatra da bi u školama trebalo biti više knjiga o Domovinskome ratu jer se povijest ne smije zaboraviti.

“U knjizi su jako dobro opisane strahote koje su prošli svi oni koji su dali svoj obol u stvaranju Hrvatske države.Nužno  je da knjiga OTETI OD ZABORAVA 91 HEROJ DOMOVINSKOGA RATA posluži kao povijesni dokument koji će govoriti o temama vezanim za Domovinski rat.”, poručio  je Danijel Rehak

Ivica Krnjak poručio je kako misli da su postigli fenomen u ratovanju za vrijeme Domovinskoga rata te da knjiga OTETI OD ZABORAVA 91 HEROJ DOMOVINSKOGA RATA treba ući u lektiru, a na autorici je da se izbori, kao što su se on i njegovi suborci izborili za državu, te dodao, da se treba, također, izboriti i za to da država bude časna i pravedna.

Marijan Živković rekao je da je knjiga OTETI OD ZABORAVA 91 HEROJ DOMOVINSKOGA RATA knjiga hrvatskih junaka koji su dali svoje živote da bi mladima bilo bolje, no, mladi se, danas, trebaju više pozabaviti kako bi im bilo bolje. Smatra da bi Knjiga trebala ući u školu, ali, također i  biti u svim segmentima društva, kako bi djeca o pravim vrijednostima učila od malih nogu. Na taj je način i on svoje Sinove učio, sinove koji su napustili neprijateljsku zemlju i dali svoje živote za Domovinu Hrvatsku. Vječna im slava i hvala.

“Ako druge zemlje imaju deklarirane svoje heroje, zašto ih ne bi imala i Hrvatska?  Vrijeme je da se to promijeni. Ne smijemo dopustiti da naši heroji koji su dali veliki doprinos u stvaranju Hrvatske Domovine budu zaboravljeni. Žalosti me što danas djeca ne znaju nabrojati niti 5  heroja Domovinskoga rata po imenu i prezimenu. Radim na tome da se to promijeni. Sa svakim sudionikom iz knjige OTETI OD ZABORAVA 91 HEROJ DOMOVINSKOGA RATA, razgovarala sam osobno. Iskustvo je vrlo potresno, ali u isto vrijeme i motivirajuće jer ako su oni mogli, možemo i mi.  Nadam se da će ova knjiga ući u sustav hrvatskog školstva kao obvezno štivo iz kojeg će djeca učiti o hrvatskim herojima i strašnim događajima u Domovinskom obrambenom ratu.”, poručila je autorica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari