Pratite nas

Kolumne

Bunjevci i Istrijani

Objavljeno

na

Ako se borite protiv velikosrpstva onda ste za hrvatske medije prokleti nacionalist, ali kad u toj temi pobjedi velikosrpski koncept onda konstatirate glede krivnje i motivacije za taj fenomen ”da to više nije naročito bitno”.

Pogledajmo sad nakon pune četiri godine upravo manijakalne regionalne politike, tih preko svake mjere pretjeranih intimnih odnosa Srbijom, kakav je ceh takve politike. Jer, fakturu nam je naime upravo poslao srbijanski predsjednik Nikolić donirajući hrvatskoj djeci u Vojvodini knjige na ćirilici. Kad bi predsjednik Josipović i hrvatska ljevica barem znali izvući pravi zaključak iz ove podvale, moglo bi se reći da bi imalo smisla čak i platiti tako visoku cijenu osviješćivanja, no mi po njihovim reakcijama vidimo da oni i dalje ništa ne razumiju. Ljevica na čelu sa Josipovićem jednostavno ne razumije da su četnici-četnici i da će to ostati kako god fini, uglađeni, pristojni i korektni bili Hrvati prema njima. Jer, Josipović je svojim držanjem prema Srbiji svima nama htio poručiti da će baš on pokazati da ako se prema Beogradu ponašate korektno i fer, ako ih uvažavate i pristupite im sa ispruženom rukom pomirenja, da će problemi nestati. U prijevodu, ako nema ustaša, nema ni četnika! Krivo! Ustaše su nastale kao reakcija na četništvo, ali ne vrijedi obratno. Velikosrpska politika je autonomna i autohtona i nezavisna je od vrste kućnog odgoja kojom joj prilazite!

suboticaŠto bi još trebali doživjeti od Beograda da to Josipović shvati? Jer, prema takvoj politici možete se jedino postaviti tako da se što bolje zaštitite, a ne da otvorite sve moguće bokove kako je radila ova vlast. Činjenica da je srbijanski predsjednik sada ovo sa Bunjevcima napravio, najveći je šamar upravo Josipovićevoj regionalnoj politici koja je baš ovime i skrahirala. Jer je ovim potezom Nikolića kristalno jasno da je skrahirala njegova i regionalna politika Vesne Pusić. Jer, ako nakon svih mogućih napora i uvjeravanja u prvom redu hrvatske publike, da nam je nužna regionalna politika, da je ona sada postavljena na drugim osnovama, da smo mi tu da pomognemo Srbiji, ako nakon svega doživite ovako sirovu podvalu, to uopće niste razumjeli s kim imate posla, da je vaša procjena bila potpuno kriva i da smo uostalom opet na početku. Jer, ovaj potez dolazi nakon činjenice da nam u istih tih pet Josipovićevih regionalnih godina Srbi nisu: vratili pokradeno, otkrili istinu u tisuću nestalih, čak ni dozvolili da se jedna ploča stavi na sramotne srbijanske logore ovog rata gdje su držali više od 30 tisuća Hrvata. O vukovarskim adama da ne govorim! Dakle, ne samo da Josipovićeva regionalna politika nije donijela ništa po ovim pitanjima, nego se sad ide korak dalje u velikosrpstvu. Što o svemu misli Pupovac, ne znamo, jer on uvijek, ali uvijek, mudro šuti kad se pojave ovakvi incidenti! I pogledajte službene hrvatske političke reakcije pa ih usporedite sa reakcijama istih institucija kod intencije da se uvede ćirilica recimo u Vukovaru. Premijer Milanović je primjerice rekao da je Nikolićev potez ”možda malo nekorektan”. Sad se sjetite njegove zapjenjenosti glede ćirilice u Vukovaru i usporedite njegovu reakciju na ćirilicu na školskim klupama za hrvatsku djecu i dobiti ćete definiciju – slučajnog premijera! Kako može biti ”možda malo nekorektno” ipso facto kršenje međudržavnog ugovora o jezicima i pismima manjina?

Tog ugovora se do zadnjeg zareza drži Zagreb, ali kako vidimo ne i Beograd. Nakon tri dana reagiralo je i ministarstvo vanjskih poslova pozvavši srbijansku otpravnicu poslova na razgovor gdje su tražili objašnjenje za taj incident ističući da je na svim pregovorima čvrsto obećano da se ovako nešto neće događati. No, u nizu reakcija na četnički ispad u Vojvodini gdje je tamošnji predsjednik donirao udžbenike na ćirilici tamošnjim Bunjevcima tvrdeći da oni nisu Hrvati, jedna se po bizarnosti ali i zlosutnosti posebno izdvaja.

Naime, neobično je zanimljiva reakcija Novog lista koji uspoređuje Bunjevce i Istrijane. Novi list nas poučava da smo tako svojedobno tvrdili da ne postoje Istrijani, da je IDS potencirao da se na popisu stanovništva građani Istre izjašnjavaju i kao Istrijani i da se ispostavilo da takvih ima 26 tisuća. Slična paralela se vuče sa Bunjevcima pa piše Novi list, ”sad ih tamo ima gotovo 17 tisuća”. I onda ide poanta: “Sasvim je sigurno da su Bunjevci podrijetlom Hrvati i zamislivo je da je srpska politika tijekom stoljeća poticala formiranje bunjevačke nacije, Ali to više nije naročito bitno. Danas ih je 16 706 stanovnika Srbije, nisu ni Hrvati ni Srbi, već su kako Nikolić kaže – svoji”. Kad čovjek to pročita ne zna od kuda bi krenuo. Kako Novi list priznaje da su Bunjevci podrijetlom Hrvati dobro je da bar imamo polazne osnove za razgovor. Oni su dakle podrijetlom Hrvati, kao takvi su se nastanili u Srbiji i onda su kroz desetljeća planske, osmišljenje i uporne politike, postali Bunjevci. Ne njih 70 tisuća koliko Hrvata tamo živi, nego njih 16 tisuća. Oni to nisu postali Božjom voljom, netko je to potencirao, netko je ulagao energiju i novce, netko se istinski trudio u toj asimilaciji. Tko bi bio taj Marsovac koji im je prišapnuo da je bolje da više ne budu Hrvati? Bez obzira na režime koji su prohujali kroz ta područja, to je uvijek bio – Beograd, što god to značilo. “Zamislivo je da je srpska politika poticala formiranje bunjevačke nacije” piše Novi list, ali oni taj fakat ne čitaju niti kao destruktivni niti kao asimilatorski, niti propituju zašto je Zagreb mirno gledao to nota bene nasilje. Niti Novi list to nasilje kao nasilje iritira! Kao, asimilirali su ih pa što? I njima je očito kao i Milanoviću ovo ”možda, malo nekorektan potez”? Ali, kad je bilo Hrvata koji su progovarali o velikosrpstvu kad je bilo ljudi koji su upirali prstom u tu asimilaciju ( i ne samo tu!) onda su takve Novi list i slični Novom listu zvali-nacionalistima! Ako se borite protiv velikosrpstva onda ste za hrvatske medije prokleti nacionalist, ali kad u toj temi pobjedi velikosrpski koncept onda konstatirate glede krivnje i motivacije za taj fenomen ”da to više nije naročito bitno. Njih je tu sad 16 706 i to je jedino bitno”. Fantastično! Tako se ne može Krapina obraniti od susjedskih prisezanja, tako se ne može ne napraviti, negoli ni održati niti jedna jedina zemlja na kugli zemaljskoj, pa neće ni Hrvatska.

Jer i ovdje kao i u drugim temama zapravo treba okrenuti pilu naopako. Da je Hrvatska na beogradsku politiku prema Bunjevcima ispravno reagirala, na vrijeme i adekvatno toj svinjariji, da je Hrvatska tim Bunjevcima bila pri ruci svaki put kad bi neki četnik navalio na njih, brojka od 16706 sigurno bi bila manja. Da su hrvatski mediji uključujući i Novi list svaki put kad se dogodila neka svinjarija na tu ili sličnu temu reagirali, pokazalo bi se da se alarmira javnost na ovom pitanju i Nikolićeva politika ne bi mogla tek tako prolaziti. Ali, ako se mi mirimo sa velikosrpskom politikom koja je najzaslužnija za ovaj broj od 16706 Bunjevaca koji nisu Hrvati i ako naši mediji pokazuju stanovita razumijevanje za beogradsku politiku u ovoj temi onda naše rasprave o budućoj decentralizaciji, odnosno regionalizacije zemlje, treba uzeti kao plato iz kojeg će se sutra iznjedriti niz novih malih nacija koje će sve imati samo jedan zajednički nazivnik-da one gase postojanje hrvatske nacije! To je smisao IDS-ovog projekta o Istrijanima, čemu kako vidimo Novi list već plješće, to će sutra biti nastavak talijanske politike koja na brojnim web portalima već mantra o ”Dalmatincima kao posebnoj naciji”, onda će se slična priča vrtiti oko Slavonaca, tu su i Zagorci i biti će kako je Šešelj htio. Hrvatska će biti ono što se vidi sa vrha zagrebačke katedrale!

Hoću reći da krećemo u raspravu o regionalizaciji Hrvatske sa vrlo zlosutnim primjerom iz Vojvodine, reakcije na tamošnje odnarođivanje su ovdje nevjerojatno mlake i pokazuju da će se sutra isto tako gledati na odnarođivanje na drugim područjima gdje žive Hrvati. Zato je IDS-ov projekt Istrijana bio opasan. Zato je opasno kad se Novi list prema tome određuje sa simpatijama.

Tihomir Dujmović/dnevno.hr

facebook komentari

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari