Pratite nas

Povijesnice

Četverored – film koji nepravedno skuplja prašinu

Objavljeno

na

Nakon prvog gledanja kanu mi suza. Bio sam ponosan što sam Hrvat-Domoljub. Kao i moji.

Pomislih, smilovalo se uredništvo svekolike nam dalekovidnice. Kad on jok. Patka. Dali nam samo predokus istine. Mislim da film više nije bio prikazivan iako je zadovoljavao sve norme i povijesne činjenice.

Svatih da mnogi nisu spremni za Istinu. Gnjev osjetih

A u središtu gnjeva je ono što SKJ-otovci, JUL-ovci i orjunaši, Sedlaru i Aralici ne mogu i neće zaboraviti, a to su roman i film o Bleiburškoj tragediji hrvatskoga naroda – «Četverored».

Četverored, hrvatski dugometražni film iz 1999. godine.  Film se temelji na romanu Ivana Aralice. Redatelj Jakov Sedlar

Kronika stradanja Hrvata u Bleiburškom polju i na Križnom putu kojim su zatočenici prošli poslije završetka rata. Film prikazuje atmosferu u Zagrebu pred dolazak partizana i pozornost usmjeruje na sudbinu skupine glumaca HNK koji odlučuju da s dijelovima poražene vojske odu u izbjeglištvo. Njihove sudbine isprepleću se sa sudbinama vojnika i civila na putu do Bleiburga, prateći sve veću neizvjesnost u koju odlaze, potpunu anarhiju koja prati povlačenje i surove obračune do kojih dolazi između pojedinih vojnih starješina zasljepljenih mržnjom i porazom. U drugom dijelu kronike nakon predaje i zarobljavanja na Bleiburškom polju, izbjeglice prolaze kroz surovo zatočeništvo na Križnom putu povratka, gdje ih mori glad i žeđ, a na svakom koraku vreba smrt. a zaplet filma bavi se pokoljem u Bleiburgu.

Pronađoh u arhivi SD …  RAZGOVOR: JAKOV SEDLAR, REDATELJ FILMA “ČETVERORED” KOJI SE OVAJ VIKEND PRIKAZUJE NA HTV-u I KOJI JE POSTAO GOTOVO NEPODOBAN PRIIJE NEGO JE I PRIKAZAN

BLEIBURŠKA TEMA SMETA ONIMA KOJI NE PRIZNAJU

DA SE TAMO DOGODIO ZLOČIN

Piše: Zoran VUKMAN – nedjelja, 9. siječnja 2000.

Koliko ja znam, hrvatski reformirani komunisti odrekli su se komunističkih zločina na Bleiburgu, a HDZ je osnovan prije deset godina. Recite mi, molim vas, komu su onda trebali pripasti ti “poeni” da je TV serija prikazana prije izbora?

Vjerojatno je malo redatelja koji su u novije doba bili toliko osporavani i napadani poput Jakova Sedlara. Njegov film “Četverored” izazvao je val optužbi u krugovima koji su ga doživjeli kao političku i predizbornu propagandnu provokaciju. Izložen medijskim i nekim drugim napadima, Sedlar je imao malo prigoda za samoobranu pa smo stoga s njim razgovarali i o naličju priče o filmu koji je u Hrvatskoj na prijelazu tisućljeća gotovo postao nepodoban!

Komu smeta “Četverored”? Zar Bleiburg više nikoga ne zanima?

Na to pitanje mi je uistinu teško precizno odgovoriti. Dobro mi je poznato da se izborne kampanje vode nerijetko na neargumentirano-napadački način. Međutim, mene optužiti da sam film i TV seriju koja govori o najvećoj tragediji u hrvatskoj povijesti radio kao dio HDZ-ove izborne kampanje, zaista graniči sa zdravim razumom.

Promašaj unaprijed

Upotrijebiti ovu temu za promidžbu bilo koje stranačke ideje, bio bi promašaj unaprijed, to je jasno svakome tko želi biti pošten. Jer, koliko ja znam, hrvatski reformirani komunisti odrekli su se komunističkih zločina na Bleiburgu, a HDZ je osnovan prije deset godina. Recite mi, molim vas, komu su onda trebali pripasti ti “poeni” da je TV serija prikazana prije izbora?

Osobno mi je drago što je ovako ispalo (iako sam razočaran iz drugih razloga) jer će se sada “Četverored” gledati izvan toga nametnutog, prizemnog konteksta. Ali bleiburška tema očito smeta onima koji ne priznaju da se tamo dogodio zločin počinjen od jugoslavenskih komunista nad masom hrvatskih ljudi i to nakon završetka rata i nakon obećanja tadašnjih vlasti da će se sa zarobljenicima postupati u duhu Ženevske konvencije.

Kako objašnjavate potezsad već bivše vlasti koja je popustila pred žestokom kampanjom?

Od kada javno djelujem, bio sam i ostao individualac, slobodni strijelac, bez grupe ili lobija koji bi me protežirao. Nekakvu “moć” koju mi pripisuje žuti tisak nikada nisam imao, niti sam je tražio, niti mi je potrebna. Sva ta “moć” bila je pomoć od ljudi koji su mi mogli pomoći u realizaciji projekata i to iz vjere u moj talent i želje da realiziram projekte kojih se moji kolege nisu sjetili ili ih se nisu usudili započeti.

Nametnuta “moć”

Dio te nametnute mi “moći” dolazi i iz činjenice da sam bio priman i direktno podržavan od pokojnoga Predsjednika koji je, to s ponosom ističem, volio ono što sam radio. Zbog svega ovoga nisam iznenađen nereagiranjem sada već bivše vlasti. Ne bih to nazvao licemjerstvom, nego mi se čini da, kako nisam dio nikakvoga lobija, nitko se nije iz toga razloga niti javljao s prosvjedom. No prosvjedovali su mnogi ljudi koje ne poznajem, a koji su kao i ja protiv bilo kakve zabrane.
Ja sam u Tuđmanov HDZ došao s biografijom i sportskom i kulturnom. Iskreno sam, bez predumišljaja, dao svoje ime stranci koja je povela hrvatski narod prema neovisnoj, demokratskoj državi. Dao sam sve što sam imao i mogao, a nisam tražio ni dobio materijalno ništa.
Dobio sam tek priliku da realiziram neke projekte koji su ostali do danas jedinstveni. Među ostalim, to je jedini film o Hrvatskoj (“Hrvatska”), filmovi “Stepinac“, “Židovi i Hrvatska“, “Hrvatska naivna umjetnost“, “13 stoljeća hrvatske kulture“, “Gospa“… Oni su na mnogim važnim mjestima po svijetu svjedok dijela istine o nama.

Kako komentirate tvrdnje “Nacionala” o intervencijama nadbiskupa Bozanića i Montgomeryja u vezi s filmom?

U “Nacionalove” informacije teško je vjerovati s obzirom na način kako pišu i čime se bave. Osobno, čudilo bi me da se zagrebački nadbiskup i američki veleposlanik bave prikazivanjem ili neprikazivanjem jednoga povijesnoga filma.

Napadi i laži

Vi ste i fizički napadnuti, a nisam primijetio da se bilo tko uzbuđivao oko te činjenice, niti je oko toga stvoren slučaj.

Moji mlađi kolege reagirali su na, po njima, prebrzo prikazivanje “Četveroreda” na HTV-u. Na sličnu situaciju u slučaju flma “Da mi je biti morski pas” nisu reagirali. Nisu se oglasili ni u slučaju kad sam bio napadnut, kad mi je život bio u opasnosti. Na žalost, živimo u vremenu i u sredini koja je nabijena netolerancijom, histerijom i isključivošću. U ovoj našoj maloj sredini mnogi misle da su upravo oni ti odabrani. Kada argumenti ne vrijede, onda se vrijeđa, laže i napada. Osobno sam protiv svih zabrana i svakoga nasilja, a histerija stvorena oko mene i “Četveroreda”, ipak je iznad svih očekivanja!

Je li problem u činjenici što je taj film uopće snimljen?

Očito je u tomu problem i sasvim je jasno da dio bukača želi nastaviti polustoljetnu šutnju o Bleiburgu. Protivim se bilo kakvoj osveti ili revanšizmu. Ne mislim da se moramo vraćati natrag u prošlost. Mene uistinu mnogo više zanima sadašnjost i budućnost. Da se nije pojavila odlična Araličina priča, nikada ne bih otvarao ovu temu jer sam pretpostavljao što ona povlači za sobom. Ali moram spomenuti i činjenicu da unatoč saznanjima o direktnoj umiješanosti nekih hrvatskih državljana u zločine na Bleiburgu, hrvatska država niti jednoga nije ni pokušala izvesti pred sud. A ratni zločini ne zastarijevaju.
Povijesna tema

Neki su komentari govorilida film izaziva sjećanja i podjele među Hrvatima? Ante Klarić je kazao da “takav film može otvoriti rane koje bi nas opet mogle početi dijeliti”. Zašto se ne želi priznati da je Bleiburg bio ratni zločin za koji još nitko nije odgovarao?

Koga danas Bleiburg može još podijeliti!? Događaji iz svibnja 1945. podijelili su ljude na one koji su vezani žicom završavali u tenkovskim jarcima ili na križnim putovima, i na one koji su bili egzekutori. Danas je to povijesna tema poput Waterloa ili sličnih događaja. Sve je ispolitizirano na najprimitivniji način, a normalna objašnjenja malo tko čita ili za njih mari. Niti jedan osvrt na film nije se bavio filmom, nego temom ili mojom osobom!

Kako je prošao rad na “Četveroredu” s tako velikom filmskom ekipom? Koliko ste Vi osobno zadovoljni s projektom?

U svakom smislu rad je bio iscrpljujući jer se radilo o golemoj produkciji za hrvatske uvjete. Bez velikoga, iskrenog zalaganja sviju, ovoga projekta ne bi bilo.
Presudila je želja mnogih da se napokon realizira tema koja je bila zabranjena pola stoljeća. Projektom sam zadovoljan jer sam napravio što sam želio. Jedino mi je žao što trenutačne političke okolnosti nisu dopustile da se o “Četveroredu” govori samo kao o filmu.
Hrvati taj identitet imaju i samo o nama ovisi kako ćemo taj identitet i živjeti i svjedočiti

Dakle, razvidno je da je spomenuti film i danas smetnja svima onima kojima nije do Istine

Kako je film „prešutno“ zabranjen, imate ga prilike pogledati ovdje;

Prvi dio[vsw id=”hJ53j8vAfwE” source=”youtube” width=”600″ height=”400″ autoplay=”no”]

drugi dio:[vsw id=”TBD1agKiwAo” source=”youtube” width=”600″ height=”400″ autoplay=”no”]

Ivan Remeta Johnny

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

Objavljeno

na

Objavio

Od brojnih govora prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, teško je izdvojiti jedan koji bi kao malo koji oslikao situaciju koja je i danas u Hrvatskoj aktualna, međutim, moguće je iako baš taj govor neće mnogima ostati u sjećanju kao pozitivan, s obzirom da su ga mediji u ono vrijeme pokopali te je medijski godinama tretiran kao ‘buncanje’ čovjeka koji je ‘ishlapio’ i koji ne zna što govori.

Nažalost, rijetko kada je predsjednik Tuđman bio u pravu kao te 1996., u vrijeme vlastitog suočavanja s teškom bolešću.

Povod govora Franje Tuđmana u Zračnoj luci Pleso tog 23. studenoga 1996. godine možda je bio prosvjed u Zagrebu za takozvani spas Radija 101, međutim, stvarni uzroci nešto su dublje prirode, iako su Tuđmanove emocije izbile na površinu svakako saznanjem da mu je dijagnosticiran rak u Americi, odakle, se vratio u Hrvatsku, piše kamenjar.com

– Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…

Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.

Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi sa tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.

Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Da je Tuđman bio u pravu danas je jasnije no ikad.

Zamislite što bi Tuđmanu hrvatski novinari rekli i da li bi ga proglasili neuračunljivim da je 1996. godine rekao kako će u budućnosti, i to vrlo skoroj, jedan intendant HNK govoriti o Hrvatima kao o izmišljenoj naciji, Hrvatskoj kao fašističkoj državi i Jugoslaviji kao budućnosti?

Dakle, nema dvojbe, Franjo Tuđman je apsolutno bio u pravu s obzirom da je shvatio kamo Hrvatska ide i gdje bi mogla stići. Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj pojavio zloglasni George Soros, samozvani borac za demokraciju, mešetar i tajkun koji je svojim novcem upropastio hrvatsko novinarstvo, zapravo, koji je financirajući ekstremiste i ulične štemere stvorio medijsku rulju koja je uglavnom dobivala novce iz njegove sumnjive blagajne kako bi linčovali Tuđmana.

Dakle, to je činjenica koja je zapravo danas lako dokaziva, neki koji su bili Sorosevi plaćenici zapravo su notorni ratni profiteri.

Tuđman, naravno, kao državnik, kao povjesničar, nikada nije govorio o Jugoslaviji kao neposrednoj ponovnoj opasnosti, ali jeste o jugoslavenskom ekstremizmu kao o potencijalnoj opasnosti u budućnosti?

Međutim, danas, iz ove perspektive, Tuđman je bio vizionar. Budimir Lončar, koji je 1991. bio praktički veleizdajnik, s obzirom da je bio jedan od najzaslužnijih za nametanja embarga na oružje Hrvatskoj, a onda i za pad Vukovara, godinama je u neposrednoj blizini Tuđmanovih nasljednika, Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

Što bi tek rekli na priču o Dejanu Joviću ili na tvrdnje nekih srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji tvrde da je Oluja bila etničko čišćenje? Danas neki komunisti i novokomponirani fašisti čak razmatraju promjenu imena Domovinskom ratu, takve čak i Hrvatska kroz državnu blagajnu financiraju, a sve to zato što Domovinski rat, pazite sada, ‘iritira Srbe.’

Ukratko, i ovako površno sve je jasno, uz dodatak, a to nažalost medijski ratni profiteri namjerno zaboravljaju, da Franjo Tuđman nikada hrvatski narod nije nazvao ‘stokom sitnog zuba’, on je isključivo govorio o onima koje je i spomenuo u svom govoru 1996. prije točno 21 godinu, nikako i nikada o narodu.

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari