Pratite nas

BiH

Čudo u Prijedoru

Objavljeno

na

U BiH se u netom okončanoj godini dogodilo toliko lošega da nije nikakav problem sastaviti dugačku listu negativnih događaja. Nasuprot tome, na pozitivnom popisu “konkurencija” je vrlo tanka.

Meni osobno najpozitivniji je događaj godine u BiH performans Jelene Topić izveden prošle jeseni u Prijedoru, kao dokaz da je, unatoč materijalnoj i moralnoj bijedi većine društva, živa suvremena umjetnost u BiH i te kako moguća. Semiotika, znanost o znakovima, uči nas da znakovi dobivaju značenje ovisno o kontekstu. To da netko tijekom mjesec dana stoji i šuti po tri sata dnevno na trgu u Amsterdamu ili Kasselu nije isto kao izvesti stvar u Prijedoru, sredini donedavno, najblaže rečeno, nenavikloj na postupke suvremene umjetnosti. Nakon ovog “šutljivog krštenja” javnost zbunjena performansom (pri čemu su upravo ta isprovocirana zbunjenost i  svakojake interpretacije bile njegov integralni dio), će u nekom budućem sličnom pokušaju vrlo brzo prepoznati o čemu se radi. Ovaj performans je za društvo u kojem je izveden bio prvi takve vrste i stoga je neponovljiv. Jednostavnost rada, činjenica da se, široj javnosti dotad nepoznata djevojka, trideset i jedan dan penjala na kutiju u javnom prostoru, dakle, dovodila se u poziciju istaknutosti, kao na govornici, da bi onda satima nepomično šutjela izazivala je čuđenje i frustraciju. Osim osnovne ideje, koja se pokazala genijalnom, uspjehu performansa pridonijela je i uzorna izvedba. Zahtijevala je silnu fizičku i mentalnu kondiciju. Umjetnica je performans izvela maestralno, od početka do kraja.

Budući da sam svojevremeno stekao ponešto iskustva s tom vrstom umjetnosti, čim je vijest o neobičnoj djevojci koja nepomično šuti na prijedorskom trgu počela kolati, bilo mi je jasno o čemu je riječ. No to što sam zaključio da se radi o nadarenoj umjetnici, a ne nekoj nijemoj isposnici, misterioznoj strankinji ili očajnoj prosvjednici nije ništa oduzelo snazi kojom me pogodio njen performans, jednako kao što naš doživljaj igranog filma ili kazališne predstave nije umanjen sviješću da glumci glume i da to nije “za pravo”.

Prolaznici na prijedorskom trgu, potom i lokalni mediji, a na koncu i čitava javnost u BiH pa i šire, grozničavo su tražili objašnjenje toga što se događa, projicirajući u njenu šutnju i nepokretnost ono što njih tišti.

Što je mladu, lijepu ženu moglo natjerati na tako neuobičajeno ponašanje? Prvo medijsko tumačenje na koje sam naišao “rješavalo” je misterij svodeći ga na uobičajenu žalopojku: Prijedorčanka prosvjeduje zbog nezaposlenosti – završila je dva fakulteta, a nema posla, dok bahati političari… itd.

Ubrzo se iz komentara javnosti mogao iščitati duboki strah od bilo čega što nema do kraja definiran, zaokružen smisao, po mogućnosti unutar već postojećih, općeprihvaćenih vrijednosnih koordinata. Jelena Topić im je simbolički pred nos stavila prazan list papira koji su ispunjavali svojim željama, frustracijama, nadanjima. I sama je u kasnijem pisanom osvrtu na performans istaknula kako su se u “medijima nerijetko pojavljivali krivi navodi o njemu kao štrajku, protestu ili nacionalno-politički motiviranom djelovanju”.

Nakon prvog čuđenja uslijedile su reakcije tipa: “Znamo da te plaćaju za to” , “Ako te niko ne plaća, siđi odatle” i sl.  Dakle, “objašnjenje” da se zbunjujuća stvar događa zbog toga što joj netko iz nekog razloga plaća da stoji na trgu i šuti, jer zašto bi itko išta u ovoj zemlji radio bez financijskog interesa? Iako je očito jedini početni interes mogao biti dobra ocjena diplomskog rada, na kraju je autorica stekla golemi simbolički kapital. Preko noći je postala umjetnička zvijezda, a “profitirao” je i Prijedor, jer je njegov glavni trg od “ne-mjesta” postao “mjesto”, dakle prostor na kojem se nešto važno dogodilo i koji je postao šire prepoznatljiv.

Ako nije plaćena za to i ako nije riječ o nekom prosvjedu (zbog nezaposlenosti ili nečeg drugog), dio komentatora je zaključio da je luda. Iz njihove uske definicije “normalnosti”, ona to naizgled i jeste. No ako je poželjna normalnost današnja svakodnevnica u njenom gradu i državi, onda biti proglašen “ludim”, tj. nekim tko odudara od takvih normi prije zvuči kao kompliment.

“Pričala ili ćutala, niko te ne čuje”, najdublji je komentar upućen od jedne gospođe u prolazu. “Čemu sve to kad ne mogu ništa promijeniti?!”, dobacivali su joj neki, pomireni sa sudbinom, ali s čudnom potrebom da se predaju i u ime drugih.

Najzanimljiviji su komentatori koji su pokušavali normalizirati stranu im situaciju tako što su pretpostavljali da je protagonistkinja strankinja pa su joj se obraćali na engleskom i pitali međusobno: “Je l’ ona naša?” “Vjerovatno jeste, vidiš da nije zdrava s glavom!”  Dakle, ili je strankinja pa je normalno da “čudinja”, ili je “naša” pa je to što radi apsolutno nenormalno.

Uznemirenost zbog nerazumijevanja šutljive poruke rađala je i pseudopragmatičkom kritikom poput: “Bolje ti je ići na selo kupiti šljive i musti krave nego stajati tu!”  Takvima bi se moglo replicirati: “Bolje vam je ići na selo kupiti šljive i musti krave nego se usred radnog dana smucati po trgu u Prijedoru i istresali se na djevojci koja nepomično stoji na kutiji i šuti”.

Taj neispisani papir, šutnja, otvorenost, u konačnosti sloboda mogućih intrepretacija očekivano je privlačila simpatije djece, dok je, kako svjedoči sama autorica u dnevniku performansa, odrasli… “nerijetko sažalijevaju i oplakuju.”

Nakon 31. dana performans je okončan humanitarnom gestom, ispisivanjem ispred kutije broja čijim se pozivanjem prikupljala pomoć oboljelom dječaku, čime je umjetnica, odlazeći definitivno s trga, dala prvi ustupak “normalizaciji” svog čina. Nakon nekoliko tjedana dala je objašnjenje u videu i na internetskoj stranici posvećenoj svom radu, u kojem daje školsko tumačenje za neupućene: “Koristila sam vlastito tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta – autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike”.

Obavijestila je javnost kako će rezultat svega biti dokumentarni film, multimedijalna izložba i stručni rad iz područja masovne komunikacije. Kao poštovatelj njenog rada, priznajem da sam se u tom trenutku pobojao da će se učinak “glasne šutnje” umrtviti u banalnoj udžbeničkoj eksplikaciji, jer ovakvu stvar ne treba previše objašnjavati, kao što ne treba objašnjavati ironiju ili vic. Ali srećom, prevario sam se – upravo u fazi kada se činilo da se umjetnica do kraja “normalizira”, to jest da svoj provokativni čin jezikom teorije “prevodi” u normalnost, čiji je vrhunac trebao da bude intervju za dnevnik državne televizije, stigao je šećer na kraju. Urednik i voditelj su valjda očekivali da će umjetnica lijepo objasnit što je htjela, iznijeti “temu i ideju”, i to što je mjesec dana svrbjela javnost počešati frazama o širenju svijesti, humanitarnosti, suočavanju s ovim ili onim… No ona je na pitanje voditelja odgovorila šutnjom. Nastao je mali TV skandal, uštogljeni voditelj je ponavljao pitanje misleći da nešto ne funkcionira na vezama, na koncu se nakon gotovo minute šutnje Jelene Topić predao i rekao kako “nažalost, nećemo moći realizirati uključenje”. Ta dragocjena minuta šutnje u Dnevniku 3 BHRT na koncu se pokazala kao sjajna završnica rada.

Jelena Topić, meni nepoznata žena, čiji glas još nikada nisam čuo, stala je na kutiju i zašutjela u teško vrijeme u neveseloj, preopterećenoj zemlji. Začudila je, ganula, naljutila, nadahnula, potaknula na razmišljanje, ohrabrila mnoge ljude. Njen performans je odavno prerastao prvobitnu intenciju i postao mit. Ne bi bilo dobro iscrpiti mu snagu samo u moralizirajućem, društveno ili kulturno “pozitivnom” značenju i posljedicama. Koliko god ga teorijski naknadno interpretirali ne može se do kraja iscrpiti sav njegov značenjski potencijal. Preostaje uvijek ono nešto magično, kao što i nakon najiscrpnije metričke i retoričke analize antologijske lirske pjesme ostaje nešto neuhvaćeno, jer inače bismo sve mogli napraviti prozno i racionalno. Upravo to nedohvatljivo, neizrecivo onoga što se događalo mjesec dana od 10 do 13 h na prijedorskom trgu ostaje visjeti u zraku i ne može ga pokvariti, čak ni kad bi htjela, ni sama umjetnica naknadnim interpretacijama i sužavanjima značenja. Jer nakon što ga je izvela, više ni ona nije apsolutna gospodarica interpretacija svog djela.

Nije bit u tome da se šuti, već kada i gdje se šuti. Šutnja između vlastita četiri zida ne znači ništa. Za razliku od nje, šutnja na gradskom trgu, ili u udarnom terminu u dnevniku javne televizije, govori upravo tako što otvara sluh za ono neizrečeno pa time osjećaj za ono neizrecivo.

Veliki filozof 20. stoljeća Ludwig Wittgenstein ističe: “O čemu se ne može govoriti o tome treba šutjeti”. Možda sam kolumnu o veličanstvenom performansu Jelene Topić trebao samo nasloviti, a onda ostaviti prazne stranice, no tada bih se osjećao kao puki plagijator. Ovako sam barem pokušao mucajući izraziti joj duboku zahvalnost za malo darovanog smisla u općem kaosu koji nas okružuje.

Nino Raspudić/nezavisne.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Novi pravosudni igrokaz u slučaju ‘Šantić’

Objavljeno

na

Objavio

Županijski sud u Bihaću odbio je prijedlog Tužiteljstva USŽ-a za određivanje mjera pritvora Hamdiji Abdiću Tigru, Dedi Karabegoviću, Jasmiru Topalu, Enveru Keranoviću i Ramizu Bajramoviću, koji su prije nekoliko dana uhićeni zbog sumnje da su 1995. ubili generala HVO-a Vladu Šantića.

Svakome tko je pratio slučaj nestanka generala HVO-a Vlade Šantića, čije tijelo nikada nije pronađeno, nije teško zaključiti kako je u tom slučaju riječ o igrokazu pravosudnih tijela u USŽ-u kako bi se javnosti prikazalo da se nešto radi, piše Večernji list BiH.

Naime, bez tijela Vlade Šantića nema ni presude, pa je u tom slučaju i ovo treniranje strogoće i gluma pravne države pomalo smiješan čin. Koliko god su se u istrazi o mučkom atentatu na doministra FMUP-a Jozu Leutara događale opstrukcije, gotovo na identičan način to se događalo i prilikom istrage vezane uz ubojstvo generala HVO-a.

Opstruiranje istrage

Podsjećanja radi, u poslijeratnom razdoblju provedeno je nekoliko istraga zbog ubojstva Šantića, no nijedna nije rasvijetlila slučaj do kraja. Federalna uprava policije (FUP) je početkom 2014. godine, a na osnovi izjave zaštićenoga svjedoka koji je tvrdio da se posmrtni ostaci generala Šantića nalaze u bačvi na Grabežu, obnovila je istragu u tom predmetu. Ubrzo su izvršena iskopavanja, pa je na obližnjoj lokaciji pronađena bačva s karboniziranim ostacima jedne osobe.

Ipak, DNK analizom nije se moglo gotovo ništa utvrditi jer su posmrtni ostaci bili previše oštećeni. Iste godine FUP-ovi istražitelji pronašli su tragove Šantićeve krvi kod hotela Sedra, nakon čega je podnesena kaznena prijava protiv Hamdije Abdića i nekoliko njegovih suboraca. Za vlasti u Federaciji, nevladine organizacije, Helsinški odbor te ured Amora Mašovića, taj čovjek kao da nije ni postojao, niti koga uopće zanima što se dogodilo s njim. Osim Šantićeve supruge koja je do sada na sve načine pokušavala doći do njegova tijela kako bi ga na dostojan način pokopala, generala HVO-a nitko drugi nije tražio. Jedino je imala potporu u kardinalu Vinku Puljiću, ali su i njegova nastojanja ostala blokirana.

Dudakovićeva šutnja

Unatoč tome što ga je posljednji vidio, general Armije BiH Atif Dudaković već godinama šuti i niječe bilo kakvu umiješanost u Šantićevu likvidaciju. Podsjećanja radi, tog kobnog dana Šantić se obukao i nakon toga sjeo u Abdićevo vozilo, što je u tom trenutku bila neobična gesta za Šantića. Međutim, Šantićevim vozilom marke Mercedes krenula su dvojica pripadnika HVO-a – Željko Vujić i Radovan Klepić uz koje su sjela i dvojica vojnih policajaca iz 502. brigade Armije BiH.

Vozila su se uputila prema hotelu Sedra u Cazinu. Po dolasku u hotelu ih je dočekao general Atif Dudaković, a dvojica pripadnika HVO-a Vujić i Klepić, nakon što su pred ulazom razoružana, otjerana su iz hotela. Generalu Dudakoviću tom prilikom su pravili društvo stanoviti major Armije BiH Aleksandar Mrenica, Hamdija Abdić te Danijel Zulić, osoba koja je dva dana prije pucala u leđa pripadniku HVO-a u kafiću Flamengo.

Nakon tog susreta generalu HVO-a Vladi Šantiću gubi se svaki trag. Premda je 5. korpus Armije BiH imao kompletnu logističku pomoć iz Hrvatske, 10 posto svih isporuka trebao je dobivati tamošnji HVO. Međutim, general Šantić nikada nije znao koliko je čega stiglo jer kompletan uvid u logistiku imao je samo Atif Dudaković.

 

Trebalo je čak 22 i pol godine da se počne rasvjetljavati nestanak i ubojstvo generala HVO-a

 

Hamdija Abdić “Tigar” i ostali uhićeni pušteni na slobodu

 

Obitelj Šantić: Tragamo za istinom i pravdom već 22 godine

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari