Dalija Orešković trebala bi se ispričati Julienne Bušić

Nakon posljednjih javnih istupa Dalije Orešković o Zvonku Bušiću, rasprava o njegovoj ulozi u hrvatskoj političkoj povijesti ponovno je otvorena, ali ovaj put uz teške kvalifikacije koje su izazvale ogorčenje dijela javnosti.

Kritike upućene Bušiću, osobito u kontekstu simbolike njegova zatvorskog broja i načina na koji ga dio građana doživljava, potaknule su pitanje prelazi li politička polemika granicu osobnog i povijesnog dostojanstva, piše Tihomir Dujmović:

DALIJA OREŠKOVIĆ BI SE TREBALA ISPRIČATI JULIENNE BUŠIĆ

U nizu hrvatskih fenomena, Dalija Orešković je osebujni fenomen neviđene mržnje, bijesa, nekontroliranih ispada i one partizanske patološke uvjerenosti samo i jedino u svoju istinu.

Ona se u svojim javnim nastupima do te mjere izgubi, da je danas 1945. godina, mogu je zamisliti da u uredu Vlade Ranogajca ispisuje smrtne osude! U njoj kao kod nikog drugog jasno vidite onaj Balaševićev „bitaka plam“ iz „Računajte na nas“!

Poput starog partizanskog mitraljeza ona puca na svakog neistomišljenika koji prođe njenom ulicom, ovaj put se dohvatila Zvonka Bušića, tvrdeći da Thompson provodi povijesni revizionizam noseći njegov zatvorski broj na svojoj majici, te da je iznimno opasno što se Bušića mladima danas predstavlja kao simbol domoljublja i idealizma što smatra opasnim za društvo, navodeći da je 1976. sudjelovao u otmici zrakoplova i postavljanju bombi u New Yorku pri čijem je deaktiviranju poginuo policajac.

Ne bi li začinila taj gulaš optužbi dodala je šaku papra: da se mladima ispire mozak i nameće teza da je Domovinski rat nulta točka, kao da ništa nije postojalo prije!

Postojale su Hude jame, Jazovke, otimačine stanova, kuća, volova i brodova i strah, jezivi samrtni strah. Ceh: samo u 1945. smo imali žrtve na razini dviju atomskih bombi bačenih na Japan, dakle 200 000 mrtvih, a u idućih 45 godina, imali smo 100 000 Hrvata koji su zbog verbalnog delikta završili u zatvoru. Ako ne znate što je bilo na tu temu pitajte Hrvatsko društvo političkih zatvorenika koje je skupilo gotovo do kraja tu i to poimeničnu statistiku!

Pisao sam knjigu o Zvonku Bušiću pod naslovom „Tko je ubio Zvonka Bušića“, sudjelovao u stvaranju kazališne predstave koju je sjajno postavio Robert Kurbaša, pročitao stotine tekstova i dokumenata na tu temu i ne mogu šuteći gledati kako ga se napada, a iz rečeničnog konstrukta napadača vidiš da ništa ne zna, da je pogoni goli bijes i mržnja. Inače, kad joj treba, Dalija će se pozvat na antifašističku fazu Franje Tuđmana, na ustavne norme na kojima je Tuđman inzistirao, ali će prešutjeti da je na upit američkog državnog tajnika Christophera nakon Daytonskog sporazuma Franji Tuđmanu: da što bi Amerika kao znak zahvale za konstruktivno držanje u stvaranju Daytonskog sporazuma mogla napraviti za Hrvatsku, Tuđman odgovorio kao iz topa: pustite Zvonka Bušića na slobodu!

U toj dramatičnoj povijesnoj situaciji Tuđman je bez razmišljanja zavapio samo za njegovu slobodu! Mogao je tražiti bilo što, mogao je pitati za bilo što, mogao je Americi, isporučiti želju koju god je htio! A tražio je samo slobodu za Bušića, koji je tada već bio 20 godina u zatvoru!

Evo nekoliko ključnih istina o Zvonku Bušiću koje hrvatski mediji besramno skrivaju.
Krajem šezdesetih, Zvonko Bušić iz Hrvatske odlazi u Njemačku i pokušava tamo politički djelovati. Pokušava doći u medije, dati intervju radio ili tv postaji, organizira razne tribine, ne bi li širu njemačku javnost upozorio na komunistički teror u Hrvatskoj.

Ubrzo mu postaje jasno da postoji diskretan dogovor Jugoslavije i tadašnje zapadne Njemačke i da temeljem te suradnje nije moguće, ali baš nigdje u medijima progovoriti istinu u Titovoj Jugoslaviji. Potom djeluje kroz niz hrvatskih udruga, što je bilo prilično opasno, jer su to godine kada Udba ubija najviše hrvatskih političkih emigranata upravo u Njemačkoj.

Zvonko tih godina odlazi u Ameriku, vjenčati će se sa Julienne Bušić i u Americi će imati osiguran pristojan standard u kojem je mogao proživjeti čitav život. Ali Bušića je žderala situacija koju je ovdje ostavio, tim prije što je u međuvremenu srušeno ‘hrvatsko proljeće’ pa su prvi emigranti koji su stizali na Zapad svjedočili o novom valu Titovog nasilja.

U tom trenutku Zvonko Bušić u dugim razgovorima sa Brunom Bušićem zaključuje da mora napraviti neku akciju koja će hrvatsko nacionalno pitanje staviti na dnevni red međunarodne politike. I tu dolazi do odluke da se izvrši otmica zrakoplova sa jednim jedinim ciljem: da najtiražnije američke novine na naslovnoj stranici objave jedan tekst, jednu deklaraciju u kojoj će objasniti Titov teror u Hrvatskoj, te će se tražiti da se dopusti hrvatskom narodu ono što su politički moćnici osigurali vlastitim narodima: slobodu u vlastitoj nacionalnoj državi.

U povijesti otmice zrakoplova nisam pronašao sličan primjer da se kao zahtjev ispostavlja: objava teksta u novinama! Spomenuti tekst, odnosno Deklaraciju o Hrvatskoj, napisao je Bruno Bušić.

Otmičari u zrakoplovu nisu primjerice, imali oružja, to je istina koju hrvatski mediji kao po komandi prešućuju. Kad je stigla informacija da su strani mediji, a bili su to „New York Times“, „Los Angeles Times“, „Chicago Tribune“ „Washington Post“ i „International Herald Tribune“ objavili tekst Deklaracije, Bušić je kako je i najavio, prekinuo akciju i oni su se predali. Obzirom da su bili nenaoružani, Bušić je kako bi pokazao odlučnost i ozbiljnost svog zahtjeva, u ormariću na željezničkom kolodvoru u New Yorku ostavio jednu improviziranu eksplozivnu napravu.

U naravi se radilo o jednom loncu u koji je stavljen eksploziv. Bušić je nekoliko puta detaljno iz zrakoplova policiji objasnio gdje se nalazi naprava i kako je deaktivirati. U vrećici gdje se nalazila naprava bio je i tekst Deklaracije i zahtjev da se objavi u pet vodećih američkih novina!

Policija je pronašla eksplozivnu napravu, odnijela je na lokaciju za deaktiviranje, ali je tamo pod trajno nejasnim okolnostima ta bomba eksplodirala i ubila jednog policajca. Okolnosti tog stradanja su do te mjere i onda bile nejasne da je udovica poginulog policajca pokrenula sudski postupak protiv policijske uprave. Naime, Bušić je kako je i ona navela, dao policiji detaljne upute kako deaktivirati napravu, a njen suprug koji je poginuo, niti je bio obučen za rukovanje sa eksplozivnim napravama, niti je pri demontiranju imao zaštitnu opremu.

Naime, šest godina nakon akcije, udovica poginulog policajca je pokrenula postupak i u njemu se vidjelo do koje mjere je postupak deaktiviranja bio nemaran. Odvjetnici su ustanovili da je policijski narednik ispričao dvije verzije razvoja događaja odnosno da je u drugom iskazu bitno promijenio iskaz, svjestan svoje odgovornosti.

U tom procesu se doznalo da je nemar bio takav da im je torba sa bombom iz pretinca ispala na pod centralnog željezničkog kolodvora u New Yorku, skakutala po podu i nije eksplodirala. Nije eksplodirala, jer kako je Bušić dokazivao, nije uopće bila napravljena da eksplodira! Da je bomba odmah eksplodirala ona bi raznijela tekst deklaracije i cijela bi akcija bila obesmišljena! Zato i nije napravljena da eksplodira.

Kad su ipak pokupili tu torbu s poda i odnijeli je na lokaciju za deaktiviranje, tamo je stigao policajac koji nikakve veze s tom akcijom nije imao, koji uopće nije pripadao odjelu za deaktiviranje, ali se tamo pojavio, spustio se u jamu za deaktiviranje, bez ikakve obučenosti, bez ikakve zaštitne odjeće i u tom kaosu je bomba eksplodirala. I ubila tog policajca.

Taj drugi sudski postupak je otkrio mnoge nelogičnosti pa i propuste policije, ali službeno, krivnja policije i nemar nisu dokazani. Bušić je svjestan što se dogodilo, odmah osnovao zakladu za školovanje djece koja su ostala iza stradalog policajca, a upravitelji te zaklade između ostalih bili Ramsey Clark bivši ministar pravosuđa i Rudolf Bretz, jedan od putnika u zrakoplovu. Naime, u zrakoplovu je sa putnicima razgovarala Julienne Bušić, umirujući ih i objašnjavajući im cilj i smisao akcije, iznad svega pokazujući da se nikome ništa neće dogoditi.

Taj odnos sa putnicima je bio takav da je najveći broj putnika pristao na sudu svjedočiti u korist – otmičara, svjedočeći da im se nije prijetilo, da im nije prijetila nikakva pogibelj i da im otmičari ni na koji način nisu prijetili. No, tragedija se dogodila, policajac je poginuo i Zvonko Bušić je u zatvoru proveo 32 godine.

Nikad u povijesti niti jedan Hrvat iz hrvatskih domoljubnih pobuda u zatvoru toliko nije proveo! Da bi ilustrirao da se na Zvonka Bušića ne može gledati kao na terorista, spomenuti ću dvije stvari.

U prvom redu, izjavu sudca Johna Bartlesa koji je prilikom izricanja kazne 21.srpnja 1977 rekao ovo: “Ovo je bolni i mučni zadatak kojeg sud mora obaviti…Bilo bi nepravično i nepošteno kada ne bih prije početka rekao da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvih ratnim zločincima niti teroristima…“.

Dakle, ni sudac koji ga je osudio o Bušiću nije mislio ono što 40 godina kasnije misli Dalija Orešković: da je bio terorist! Taj će isti sudac nakon što je Bušić proveo deset godina u zatvoru, u godinama što su slijedile, pisati brojne zahtjeve za puštanje na slobodu Bušića!
Pogledajte još jednu paralelu o kojoj nikad nitko ne piše.

Svi znamo da je Nelson Mandela proveo u zatvoru 28 godina, da je potom pušten, da je postao vođa svog naroda i da je dobio Nobelovu nagradu za mir.

Međutim, malo ljudi zna da je Mandela 1964. godine osuđen, odnosno proglašen krivim za nevjerojatne 221 akciju sabotaža i terorizma, dizanja u zrak javnih i državnih zgrada, a njegov Afrički kongres je priznao u jednom detaljnom izvješću na čak 139 stranica da je počinio ubojstva, mučenja, čak i bombardiranja, u svojoj borbi protiv apathejda, priznajući da su u toj borbi stradavali i nedužni civili.

„Ne poričem da sam planirao sabotaže. Nisam ih planirao bezobzirno, niti volim nasilje. Planirao sam ih kao rezultat smirenog i trijeznog procjenjivanja političke situacije koja je nastala nakon mnogo godina tiranije, eksploatacije i potlačenosti mog naroda od strane Bijelaca. Kao drugo, osjećali smo da bez nasilja nema drugog načina da afrički narod uspije u svojoj borbi protiv vladavine bjelačke dominacije.

Zakonska sredstva za izražavanje neslaganja bila su zabranjena zakonima i mi smo se našli u poziciji u kojoj smo mogli prihvatiti trajno stanje inferiornosti ili se suprotstaviti Vladi. Mi smo odlučili suprotstaviti se zakonu“, tako je na sudu govorio Nelson Mandela. Što su drugo radili Zvonko i Bruno Bušić negoli planirali akciju „kao rezultat smirenog i trijeznog procjenjivanja političke situacije koja je nastala nakon mnogo godina tiranije“?

Što su drugo oni radili nego li su kao Mandela „osjećali da bez nasilja nema drugog način da uspiju u svojoj borbi“? Pri tom nisu organizirali 221 jednu nasilnu akciju nego jednu jedinu. Kad je dobio Nobelovu nagradu za mir Mandela je dao intervju na CNN-u, poznatom Larry Kingu, gdje je na upit: “Bili ste revolucionar, jeste li bili terorist?“ odgovorio:“ Terorizam ovisi o tome tko je pobjednik…“ .Vidite, to je srce hrvatske tragedije, da unatoč tome što smo nominalni pobjednici, što je nastala hrvatska država, mi i dalje na Zvonka Bušića gledamo u najmanju ruku sumnjičavo.

Toliko je stara propaganda jaka, toliko su još stari kadrovi dominantni. Ali, istina uvijek pronađe put, tako je i majica sa zatvorskim brojem Zvonka Bušića pronašla put do očiju i srca mladih.

U tim srcima hrvatske mladosti koja tek doznaje istinu o broju na toj majici, trajno će živjeti Zvonko Bušić, ali u tim srcima nikad neće biti mjesta za Daliju Orešković, jer je pljunula na čovjeka koji je bio spreman založiti vlastitu slobodu, pa i vlastiti život, da bi jednog dana njegov narod bio slobodan.

Tihomir Dujmović