Pratite nas

Povijesnice

‘Danak u krvi’ – Odvodili su mladiće u dobi od 13 do 17 godina i stvarali vojnike – Janjičare

Objavljeno

na

Nenad Moačanin (68), turkolog je rođen u Zagrebu, a školovao se i diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i orijentalistiku u Sarajevu. Pri Odsjeku za orijentalistiku i hungarologiju predavao je islamsku civilizaciju, osmansku paleografiju i diplomatiku. Prema Moačaninu, osmanska država imala je čvrstu vlast zbog strogog vojnog ustroja.

– Osmanska država, koja je postala carstvo, od vrha do dna vojna je organizacija, nastala otprilike 1300. u sjeverozapadnoj Maloj Aziji kao kneževina lokalnih kondotjera koji su živjeli od rata i ni od čega drugoga. Iznajmljivali su se u službu većih i jačih, pa su i sami polako jačali i tako vrlo vješto i spremno apsorbirali sve moguće institucije – kao što su one tradicionalne iz središnje Azije, stare turske plemenske, a zatim i klasične institucije islamskih država, bizantske ustanove i raznorazne pravne i socijalne elemente balkanskih država. I sve su to vrlo spretno i uspješno povezali i razvili mehanizam koji im je u prvih 200 ili 250 godina jamčio ekspanziju. Jer, i kad su gubili bitke, uvijek i iznova imali su nove vojnike – objašnjava Moačanin, piše Večernji List BiH

Naime, srednjoeuropske sile, prije svega Ugarska, ali i zapadne sile nisu funkcionirale tako. Kršćanska zapadna sila u to se vrijeme bazirala ili na vitezovima ili na najamnicima. I jedni i drugi bili su nedisciplinirani, nisu se slagali međusobno, nisu priznavali vodstvo, postavljali su pretjerane zahtjeve za novčane nagrade i slično. A ako pohod propadne, bilo ih je teško ponovno okupiti.

– Osmanlije su, s druge strane, funkcionirali kao podmazana mašinerija koja se sama obnavlja preko ratnog plijena i danka u krvi, tzv. devširme, stvaranjem janjičara. Poslije se promijenio odnos snaga jer na Zapadu je počeo tehnički i znanstveni napredak koji oni nisu mogli pratiti. I kad je taj napredak zahvatio vojnu sferu, Turci su počeli zaostajati – priča Nenad Moačanin.

Prema njegovu mišljenju, janjičarski sustav bio je presudan u osmanskim osvajanjima. Zašto?

– Janjičari su bili na neki način poput legije stranaca. Nije isto, ali postoje neke paralele. Nije važno tko si i što si, jesi li nešto skrivio prije, sve se to briše i sultan je jedina referentna točka, on je jedina domovina i jedini identitet. Ništa drugo ne postoji – objašnjava Moačanin. Devširmu, danak u krvi, usavršio je Mehmed II. Osvajač (1432. – 1481.) sredinom 15. stoljeća. Iako je opća predodžba da su Osmanlije dankom u krvi, devširmom, u janjičare odvodili djecu, ipak to nije točno. U janjičare nisu odvođena mala djeca, nego su to bili tinejdžeri. Uzrast za sakupljanje i odvođenje bio je između 13. i 17. godine. Kad je već bila stabilizirana turska vlast, onda bi jednostavno, u nepravilnim vremenskim razmacima, išli pa kupili tinejdžere, ali ne uvijek u isto područje. Izgleda da su imali dobre informacije pa su dolazili na područja gdje su tinejdžeri bili i stasitiji i inteligentniji. Zaobišli bi bogato selo u ravnici i penjali se u neko brdo, u mali zaselak da jednog ili dvojicu odvedu – pripovijeda Moačanin. Pravilo je bilo da ne uzimaju sinove jedince kako ne bi ekonomski ruinirali obitelj.

– Nastojali su više uzimati djecu malo viđenijih i uglednijih ljudi, a ne baš od posljednje sirotinje. Onda su ih razvrstavali za vojsku, najveći dio baš za janjičare. Međutim, one koji nisu bili toliko fizički spremni, a pokazivali su talent za nešto drugo, uzimali bi u dvorske službe, za poslugu ili čak za majstore nekih zanata. Iz te devširme, iz danka u krvi, potekao je i priličan broj dvorskih umjetnika. Mnoge kršćanske obitelji nisu htjele da ih zahvati devširma. U tom slučaju pokušali su bježati ili sakriti dijete, s tim da su neki znali vlastito dijete i osakatiti kako ih vlasti ne bi odvele i regrutirale za janjičare. Opet, nekima je to odgovaralo, nekima je to bila dobra investicija. Dijete će, mislili su, napraviti karijeru, možda postati čak i vezir, pa im izgraditi nešto, odužiti se rodnom kraju. A nakon što ih odvedu, djeca “danka u krvi” morala su se najprije preobratiti na islam, nakon čega su ih slali u Malu Aziju.

– Tamo su ih na selu smještali po kućama da služe i usput nauče jezik. Kada prođu akulturaciju i jezičnu asimilaciju, tada bi ih pokupili pa odveli na dvor da vježbaju ratne vještine – tumači dalje je Moačanin.

Mnogi janjičari bili su svjesni svoga vjerskoga podrijetla te su zato bili skloni derviškim redovima, pomalo sinkretističkim. Nije kod janjičara striktno prolazio sunitski islam. Pili su oni i vino. No u čemu je zapravo dugo vremena bila prednost osmanske nad kršćanskom vojskom?

Janjičari su, naime, prva vojska koja je trajno smještena u vojarne, njih ne treba tek skupljati, stalno su spremni za rat. Smješteni su u središtu carstva, u Istanbulu, odakle ih šalju na osvajačke pohode.

– Istodobno, janjičari su i sultanova garda. U doba najvećeg uspona Osmanskog Carstva, sredinom 16. stoljeća, bilo ih je 15 do 20 tisuća. Svi su bili stranog podrijetla. Bilo im je zabranjeno da se žene, smjeli su silovati na pohodima, ali se nisu smjeli ženiti – naglašava ugledni povjesničar Nenad Moačanin.

– U slučaju da se janjičari istaknu u vojnim pohodima, dobivaju status spahije i žive od prihoda sela, mogu zasnovati obitelj, ali ne prije 30. godine života. U kasnijim razdobljima janjičari su se počeli baviti zanatima i uplitati u politiku zato što u njihove redove masovno ulaze Turci. Prije sultani nisu vjerovali maloazijskim Turcima koji su ukorijenjeni i imaju svoje veze i mreže. Među janjičarima svakako je bilo mnogo Hrvata, a neki su kao janjičari postali poznati.

– Jedan je od njih, sasvim sigurno, veliki vezir Rustem-paša koji je oženio Sulejmanovu kćer, onda Pijale-paša… Jusuf Mašković je bio admiral, vrhovni zapovjednik pomorskih snaga, osvojio je Kretu… – zaključuje Moačanin, piše Večernji List BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. ožujka 1530. poginula Mila Gojsalić hrvatska mučenica i narodna junakinja

Objavljeno

na

Objavio

Mila Gojsalić hrvatska je mučenica i narodna junakinja, a podrijetlom je iz sela Kostanja iznad Omiša.

Danas je brojni nazivaju hrvatskom Ivanom Orlenaskom ili hrvatskom Juditom.

Brojnim se naraštajima Hrvata Dalmacije poslije 1530. pripovijedalo kako je „poljička cura nakon ljubavne noći, koju je silom provela u čadoru turskog vojskovođe, pred zoru u zrak digla barutanu i čador svoga neželjenog ljubavnika Ahmed-paše“.

Međutim, uzalud je u hrvatskim enciklopedijama tražiti najslavniju žensku osobu iz Zagore, Milu iz roda Gojsalića, gorštačku Ivanu Orleansku. Te poljičke renesanse heroine, koja je preslika Marulićeve “Judite”, nema u tim knjigama.

Turski osvajač Osman-paša okupio je 1530. godine veliku vojsku od oko 10.000 vojnika s namjerom da osvoji slavna Poljica. Mila Gojsalić bila je djevojka iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori. Paša ju je oteo i u svom taboru silovao. Da bi se osvetila, ona je na današnji dan zapalila skladište baruta u osmanskom taboru.

Tom prilikom poginula je djevojka Mila, turski paša i mnogi njegovi časnici. Ostatak turske vojske bio je tako zbunjen da su ih Hrvati Poljičani uspjeli poraziti.

Mili Gojsalić u čast održava se u Kostanju svake godine manifestacija “Dani Mile Gojsalić”. Njenu skulpturu iznad Omiša izradio je slavni kipar Ivan Meštrović, o njoj je pisao August Šenoa, a Jakov Gotovac je 1951. na osnovu njene priče skladao operu, piše narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Španjolska gripa, nekad prava pošast – danas gotovo zaboravljena

Objavljeno

na

Objavio

Pandemija španjolske gripe, koja je prije malo više od stoljeća zavila svijet u crno, po broju žrtava svrstala se odmah uz bok milenijskoj pošasti kugi, premda je trajala svega godinu dana.

Prema procjenama, od posljedica pandemije španjolske gripe, čiji su se valovi na različitim geografskim područjima pojavljivali približno godinu dana, u Hrvatskoj je umrlo oko 109 tisuća ljudi, kaže povjesničar medicine sa Sveučilišta u Rijeci Robert Doričić.

Španjolska gripa pojavila se u vrijeme kada je svijet bio iscrpljen posljedicama Prvog svjetskog rata, njegovim ljudskim i materijalnim gubicima, pa se njene posljedice mogu pratiti usporedno s onima ratnim. Ona je dodatno oduzela mlade živote, pa je time utjecala na demografski i ekonomski oporavak koji je slijedio u poraću, kaže on.

Četiri vala pandemije

Pojedini valovi razlikovali su trajnošću i težinom kliničke slike zaraženih kao i brojem smrtnih slučajeva, dodaje.

Prvi val španjolske gripe zabilježena je u ožujku 1918. u Sjedinjenim Američkim Državama, a mjesec dana kasnije i u Europi.

Drugi tzv. jesenski val, od rujna do studenog 1918. obilježen je visokom smrtnošću, dok je treći tzv. zimski val započeo u prvim mjesecima 1919. godine. Pojedini autori navode i četvrti val koji je započeo u prvim mjesecima 1920. godine.

Proljetni val u Hrvatskoj nije donio značajan porast smrtnosti od španjolske gripe, ali jesenski jest, kaže Doričić.

Slaba istraženost u Hrvatskoj

Navedena brojka od 109 tisuća mrtvih je procjena jer pouzdani podaci u granicama današnje Hrvatske nedostaju. Još je teže utvrditi broj oboljelih, jer je upravo u vrijeme vrhunca pandemije došlo do raspada Austro-Ugarske Monarhije i formiranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a to je, uz rat koji je završavao, imalo za posljedicu reorganizaciju i poteškoće u administrativnim poslovima, kaže Doričić.

Smrtnost u pojedinim regijama bolje je poznata, primjerice u sjevernoj Hrvatskoj zahvaljujući istraživanju Nikole Anušića, zatim u pojedinim gradovima kao što su Zagreb, Rijeka, Pula zahvaljujući radu Ive Milovan Delić, i Osijeku, kao i manjim mjestima u Istri i na području Imotske krajine.

Zapravo, dugo je vladao svojevrsni „znanstveni“ zaborav te pandemije jer ona u Hrvatskoj nije istraživana gotovo do kraja 20. stoljeća. Prvo sustavno istraživanje bilo je ono Stelle Fatović – Ferenčić i Snježane Šain o smrtnosti na području grada Zagreba iz 1991. godine.

Unatoč tome, sjećanje na nju ostalo je utkano u kolektivnu memoriju sve do danas, naravno fragmentarno, kroz kazivanja o prošlosti vlastitih obitelji ili pak prošlosti zajednice uz koju je kazivač/kazivačica vezan, kaže Doričić.

Vidimo to i danas u jeku pandemije koronavirusa u medijima, kad mnoge javne ličnosti, prvenstveno političari u obraćanju javnosti spominju španjolsku gripu. Nedavna stogodišnjica obilježavanja kraja Prvog svjetskog rata, ujedno i vremena kada je pandemija španjolske gripe harala svijetom, postavila je temu španjolske gripe u prvi plan.

Odmah do Crne smrti

Zbog nedostatka podataka teško je rangirati epidemije koje su se događale u prošlosti na hrvatskom području. Ipak uzmimo u obzir procjene o smrtnosti od Crne smrti, epidemije kuge sredinom 14. stoljeća, koja je na svjetskoj razini uzela do 200 milijuna života i činjenicu da je od nje umrla jedna četvrtina europskog stanovništva. Epidemije kuge su se događale na hrvatskom području i ranije, a i nakon 14. stoljeća, sve do 19. stoljeća. Ako te podatke usporedimo s procjenama o umrlima od španjolske gripe, oko 50 milijuna ljudi u svijetu, možemo tvrditi da je Crna smrt uzela puno više života.

Pandemija kuge je, dakle, po broju žrtava na prvome mjestu, ocjenjuje izvršni urednik Časopisa Acta medico-historica Adriatica i dodaje da pravci prijenosa španjolske gripe nisu bili jednaki u svim dijelovima Hrvatske.

Uvriježeno je mišljenje da su je donijeli vojnici vraćajući se s raznih bojišta diljem Europe. U tiskovinama u srpnju 1918. piše kako su prije Hrvatske već zahvaćeni Beč, Berlin i Budimpešta.

Anušić smatra da je u jesenskom valu 1918. na sjever Hrvatske španjolska gripa stigla iz područja jugozapadne Mađarske. Za Pulu i Rijeku, primjerice, ne zna se smjer širenja. Zanimljivo je dodati da su svi umrli u župi Trsat, koja je danas gradska četvrt Rijeke, u jesenskom valu epidemije bili francuski vojnici, kojima je kao uzrok smrti zabilježena gripa, kaže Doričić.

„Liječenje“ konjakom

Zdravstveni sustav je imao ograničene mogućnosti liječenja španjolske gripe i njenih komplikacija. Epidemiološke mjere bile su kratkoročne i izostao je sustavni napor na podizanju zdravstvene zaštite i poboljšanju higijenskih prilika kod siromašnog dijela stanovništva. Također, zdravstvena zaštita nije bila jednako dostupna svim slojevima društva, ističe Doričić.

Preventivne mjere su do stanovništva dolazile najbrže putem tiskovina. One su uključivale obavijesti o zabrani bolničkih posjeta, novosti o pojavi i širenju epidemije u Europi, ali i području koje su novine pokrivale, i o simptomima bolesti. Objavljivali su o zatvaranju škola, osobito u jeku jesenskog vala, preporuke građanstvu o sprečavanju širenja epidemije te što poduzeti u slučaju obolijevanja, kaže Doričić.

Dnevni tisak donosio je i odluke gradskih uprava o ograničenju javnog prijevoza, zatvaranju škola koje se dogodilo dva puta, i zabrane javnih okupljanja. Također, objavljivane su i vijesti o tobožnjem pronalasku lijekova koje „uspješno“ liječe tu bolest i niz preporuka koje preparate koristiti, kao što su npr. Kegelićev konjak, gorka voda Franz Josef i sl.

Osim aspirina, koji se koristio u liječenju simptoma gripe, upotreba većine drugih preporučenih novootkrivenih lijekova i preparata bila je, naravno, znanstveno neutemeljena, napominje.

Hrvatska iskustva

U Hrvatskoj je utvrđena specifičnost u spolnoj distribuciji umrlih u odnosu na druge europske zemlje. Većinom su umirale žene, što se može dijelom tumačiti činjenicom da je u vrijeme jesenskog vala epidemije 1918. godine muški dio stanovništva još bio na bojištima ili su se s njih tek počeli vraćati, ističe Doričić.

Na regionalnoj razini ostaje nepoznanica iz kojeg razloga u maticama umrlih u gradu Rijeci nije eksplicitno upisivana španjolska gripa kao uzrok smrti, već samo gripa, kako je to bio slučaj na drugim istraživanim područjima, pa čak i u manjim susjednim sredinama na istočnoj obali Istre. U isto vrijeme riječki dnevnik La Bilancia izvješćivao je o preventivnim mjerama, broju oboljelih od španjolske gripe u gradu, problemima vezanima za sahranu preminulih građana i drugim novostima vezanima za gripu.

Iz usmenih svjedočanstava prenesenim kazivačima koje sam intevjuirao, stječe se dojam kako su suvremenicima ove pandemije ostale u trajnom sjećanju dvije karakteristike oboljenja: brzo nastupajući simptomi bolesti i smrt, te činjenica da je španjolska gripa uzimala mlade živote, kaže Doričić koji je svoj doktorski rad posvetio istraživanju španjolske gripe analizom matica umrlih na područje istočne Istre i u gradu Rijeku.

Španjolska gripa : Covid-19

Da se danas pojavi španjolska gripa, odnosno pandemija uzrokovana virusom influence tip A podtipom H1N1, zasigurno bi imala manji učinak nego li onaj kojega je imala pred sto godina. Danas raspolažemo cjepivom protiv virusa gripe, imamo djelotvorne antiviralne lijekove i djelotvoran sustav za nadzor epidemija gripe na globalnoj razini pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji kao i razvijen sustav prevencije u okviru nacionalnih institucija javnoga zdravstva, drugih srodnih ustanova i tijela.

S obzirom na antibiotike, uspješniji smo u liječenju komplikacija misleći pritom na sekundarne komplikacije španjolske gripe tj. upalu pluća koja je bila odgovorna za veliku smrtnost od ove bolesti.

Uostalom, novi virus gripe A podtipa H1N1, podtipu kojem pripada i virus španjolske gripe, bio je uzročnikom pandemije gripe poznate pod nazivom „svinjska gripa“ 2009. godine, ali ona nije imala ni blizu učinke španjolske gripe. Prema službenim procjenama Svjetske zdravstvene organizacije od te je bolesti u svijetu umrlo više od 18.449 osoba. Kasnija objavljena istraživanja donose značajno veće procjene broja umrlih – 284.500 onih čija se smrt može povezati s ovom gripom. U Hrvatskoj je prema izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo od početka srpnja 2009. do kraja siječnja 2010. oboljelo 57.124 osobe, a od posljedica bolesti umrlo je 29 osoba.

Doričić zaključuje: Da se pandemija uzrokovana virusom Covid-19 pojavila prije 100 godina, bila bi zasigurno veća nego li je danas, jer unatoč činjenici da ni za njega još nemamo u kliničkoj primjeni djelotvorno cjepivo, suvremeni stupanj razvoja medicine omogućava uspješno liječenje upale pluća koje se mogu javiti kao jedna on najtežih manifestacija kod oboljelih.

Piše: Ivo Lučić/Hina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari