‘Danak u krvi’ – Odvodili su mladiće u dobi od 13 do 17 godina i stvarali vojnike – Janjičare

Nenad Moačanin (68), turkolog je rođen u Zagrebu, a školovao se i diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i orijentalistiku u Sarajevu. Pri Odsjeku za orijentalistiku i hungarologiju predavao je islamsku civilizaciju, osmansku paleografiju i diplomatiku. Prema Moačaninu, osmanska država imala je čvrstu vlast zbog strogog vojnog ustroja.

– Osmanska država, koja je postala carstvo, od vrha do dna vojna je organizacija, nastala otprilike 1300. u sjeverozapadnoj Maloj Aziji kao kneževina lokalnih kondotjera koji su živjeli od rata i ni od čega drugoga. Iznajmljivali su se u službu većih i jačih, pa su i sami polako jačali i tako vrlo vješto i spremno apsorbirali sve moguće institucije – kao što su one tradicionalne iz središnje Azije, stare turske plemenske, a zatim i klasične institucije islamskih država, bizantske ustanove i raznorazne pravne i socijalne elemente balkanskih država. I sve su to vrlo spretno i uspješno povezali i razvili mehanizam koji im je u prvih 200 ili 250 godina jamčio ekspanziju. Jer, i kad su gubili bitke, uvijek i iznova imali su nove vojnike – objašnjava Moačanin, piše Večernji List BiH

Naime, srednjoeuropske sile, prije svega Ugarska, ali i zapadne sile nisu funkcionirale tako. Kršćanska zapadna sila u to se vrijeme bazirala ili na vitezovima ili na najamnicima. I jedni i drugi bili su nedisciplinirani, nisu se slagali međusobno, nisu priznavali vodstvo, postavljali su pretjerane zahtjeve za novčane nagrade i slično. A ako pohod propadne, bilo ih je teško ponovno okupiti.

– Osmanlije su, s druge strane, funkcionirali kao podmazana mašinerija koja se sama obnavlja preko ratnog plijena i danka u krvi, tzv. devširme, stvaranjem janjičara. Poslije se promijenio odnos snaga jer na Zapadu je počeo tehnički i znanstveni napredak koji oni nisu mogli pratiti. I kad je taj napredak zahvatio vojnu sferu, Turci su počeli zaostajati – priča Nenad Moačanin.

Prema njegovu mišljenju, janjičarski sustav bio je presudan u osmanskim osvajanjima. Zašto?

– Janjičari su bili na neki način poput legije stranaca. Nije isto, ali postoje neke paralele. Nije važno tko si i što si, jesi li nešto skrivio prije, sve se to briše i sultan je jedina referentna točka, on je jedina domovina i jedini identitet. Ništa drugo ne postoji – objašnjava Moačanin. Devširmu, danak u krvi, usavršio je Mehmed II. Osvajač (1432. – 1481.) sredinom 15. stoljeća. Iako je opća predodžba da su Osmanlije dankom u krvi, devširmom, u janjičare odvodili djecu, ipak to nije točno. U janjičare nisu odvođena mala djeca, nego su to bili tinejdžeri. Uzrast za sakupljanje i odvođenje bio je između 13. i 17. godine. Kad je već bila stabilizirana turska vlast, onda bi jednostavno, u nepravilnim vremenskim razmacima, išli pa kupili tinejdžere, ali ne uvijek u isto područje. Izgleda da su imali dobre informacije pa su dolazili na područja gdje su tinejdžeri bili i stasitiji i inteligentniji. Zaobišli bi bogato selo u ravnici i penjali se u neko brdo, u mali zaselak da jednog ili dvojicu odvedu – pripovijeda Moačanin. Pravilo je bilo da ne uzimaju sinove jedince kako ne bi ekonomski ruinirali obitelj.

– Nastojali su više uzimati djecu malo viđenijih i uglednijih ljudi, a ne baš od posljednje sirotinje. Onda su ih razvrstavali za vojsku, najveći dio baš za janjičare. Međutim, one koji nisu bili toliko fizički spremni, a pokazivali su talent za nešto drugo, uzimali bi u dvorske službe, za poslugu ili čak za majstore nekih zanata. Iz te devširme, iz danka u krvi, potekao je i priličan broj dvorskih umjetnika. Mnoge kršćanske obitelji nisu htjele da ih zahvati devširma. U tom slučaju pokušali su bježati ili sakriti dijete, s tim da su neki znali vlastito dijete i osakatiti kako ih vlasti ne bi odvele i regrutirale za janjičare. Opet, nekima je to odgovaralo, nekima je to bila dobra investicija. Dijete će, mislili su, napraviti karijeru, možda postati čak i vezir, pa im izgraditi nešto, odužiti se rodnom kraju. A nakon što ih odvedu, djeca “danka u krvi” morala su se najprije preobratiti na islam, nakon čega su ih slali u Malu Aziju.

– Tamo su ih na selu smještali po kućama da služe i usput nauče jezik. Kada prođu akulturaciju i jezičnu asimilaciju, tada bi ih pokupili pa odveli na dvor da vježbaju ratne vještine – tumači dalje je Moačanin.

Mnogi janjičari bili su svjesni svoga vjerskoga podrijetla te su zato bili skloni derviškim redovima, pomalo sinkretističkim. Nije kod janjičara striktno prolazio sunitski islam. Pili su oni i vino. No u čemu je zapravo dugo vremena bila prednost osmanske nad kršćanskom vojskom?

Janjičari su, naime, prva vojska koja je trajno smještena u vojarne, njih ne treba tek skupljati, stalno su spremni za rat. Smješteni su u središtu carstva, u Istanbulu, odakle ih šalju na osvajačke pohode.

– Istodobno, janjičari su i sultanova garda. U doba najvećeg uspona Osmanskog Carstva, sredinom 16. stoljeća, bilo ih je 15 do 20 tisuća. Svi su bili stranog podrijetla. Bilo im je zabranjeno da se žene, smjeli su silovati na pohodima, ali se nisu smjeli ženiti – naglašava ugledni povjesničar Nenad Moačanin.

– U slučaju da se janjičari istaknu u vojnim pohodima, dobivaju status spahije i žive od prihoda sela, mogu zasnovati obitelj, ali ne prije 30. godine života. U kasnijim razdobljima janjičari su se počeli baviti zanatima i uplitati u politiku zato što u njihove redove masovno ulaze Turci. Prije sultani nisu vjerovali maloazijskim Turcima koji su ukorijenjeni i imaju svoje veze i mreže. Među janjičarima svakako je bilo mnogo Hrvata, a neki su kao janjičari postali poznati.

– Jedan je od njih, sasvim sigurno, veliki vezir Rustem-paša koji je oženio Sulejmanovu kćer, onda Pijale-paša… Jusuf Mašković je bio admiral, vrhovni zapovjednik pomorskih snaga, osvojio je Kretu… – zaključuje Moačanin, piše Večernji List BiH.