51 g. otkad je Julienne Bušić bacila letke sa Zagrebačkog nebodera

Danas je 51 g. otkad je mlada zaljubljena Amerikanka Julienne Bušić, bacila letke sa Zagrebačkog nebodera na molbi svoga dečka Zvonka, a još uvijek stoji sve što sam o tome napisala nedavno!

Živjeti s maskom

Dok ulazimo u deveti mjesec svjetske bitke protiv misterioznog virusa poznatog kao Covid, sveprisutna maska u svim svojim stilskim manifestacijama podsjeća na još jednu bolest za koju još uvijek ne postoji cjepivo: hrvatsku šutnju. U vrijeme Titove diktature, kada je skovan ovaj izraz, ljudi su također nosili maske, ali one su bile nevidljive ljudskom oku. Karantene su bile nepotrebne, kao ni socijalno distanciranje, a u medijima nije bilo žestokih rasprava o tome što je lažno ili što nije; Tito je imao Goli otok, Staru Gradišku i brojne druge smrtonosne kazne učinkovitije od maski da zaustave širenje virusa istine, pa su usta ostala čvrsto zatvorena. Ali rijetko kada, smrtonosna tišina biva prekinuta.

Bilo je to prije točno pedeset godina, 28. studenog 1970., noć uoči bivšeg Dana Republike u bivšoj Jugoslaviji. Prijateljica i ja sjedile smo na vrhu nebodera, tada diskoteke, na Trgu bana Jelačića. Mi glupi Amerikanci nismo znali da se Hrvati počinju zabavljati kasno, oko 22 sata, pa smo stigli puna tri sata prerano i diskoteka je bila prazna. Na podu pored nas se nalazila velika platnena vreća u kojoj su bile tisuće letaka na hrvatskom jeziku koje sam dobila od svog dečka i kasnijeg supruga Zvonka, a svi su sadržavali nezgodnu istinu. Tada je, međutim, postojala samo jedna monolitna istina: Titova.

I ona je bila dijametralno suprotno onome što je napisano u našim lecima: Jugoslavija nije bila utopija u kojoj su svi bili jednaki, niti ekonomsko čudo, niti bastion solidarnosti. Imala je najveći postotak političkih zatvorenika po stanovništvu u cijeloj Europi, a njen reklamirani „Komunizam s ljudskim licem“ opstajao je spregom sile i terora. „Braćo, Hrvati, radnici, studenti, intelektualci“, u lecima je pisalo, „… ..moramo se u ime bratstva i jedinstva odreći vlastitog imena, slijediti liniju Tita i stranke, osuditi naše očeve i braću … ..koji su žrtvovali svoje živote i istrunuli u mučilištima “Nove Jugoslavije” … Također je bilo riječi i o ekonomskim neuspjesima i masovnom iseljavanju: “reforme, ekonomsko propovijedanje, birokratsko miješanje, minimalna plaća, likvidacija i nezaposlenost”. Bila su to pitanja zbog kojih je postojalo nezadovoljstvo svih naroda, a ne samo Hrvata. Ali što se tiče emigracije, Hrvati su činili većinu: „za nas nije bilo posla, dok su drugi dobivali posao. Otvoreno su nam rekli da pronađemo posao u inozemstvu … jer mi nismo ‘vodeća nacija’ … ”

U svom detaljnom izvještaju o incidentu bacanja letaka, nekoliko mjeseci kasnije, američko veleposlanstvo istaklo je da „uvredljivi letak ne poziva na nasilno djelovanje unutar Jugoslavije. Umjesto toga, poziva Hrvate da se brzo dignu pred navodnim nepravdama … .niti izravno niti neizravno ne cilja čak ni na prihvatljive ciljeve poput svrgnutih čelnika Rankovića i Đilasa …. fašista … Aleksandrove diktature … protestira odlazak mladih Hrvata za poslom u emigraciju, pitanje o kojem autori uživaju simpatije mnogih danas moćnih u Hrvatskoj. ” Veleposlanstvo zaključuje da “iako su letaci … vrlo nepovoljnji za jugoslavensku vlast, oni ne pozivaju na laku javnu osudu dok su govori o regionalnom i nacionalnom interesu sve više postali dijelom lokalne scene.”

Hrvatsko proljeće, masovni prosvjedni pokret studenata i intelektualaca koji se dogodio 1971. godine, još je uvijek tek bio na pomolu, pa je u tom smislu letak bio avangardni, vjesnik događaja koji dolaze, budući da su mnoga pitanja prosvjednika Hrvatskog proljeća bila identična onima iznesenim u letku iz 1970. Ishod oba događaja također je bio identičan: zatvor za mene, ali i za velik broj čelnika Hrvatskog proljeća. Drugi, sretniji od nas dobili su kućni pritvor, izgubili putovnice i posao i zabranjena im je bilo kakva vrsta javnog govora ili aktivnosti. Protjerani, ušutkani, diskriminirani i omalovažavani kao „narodni neprijatelji“.

Hrvatska je sada neovisna, demokratska zemlja nakon što je pobijedila u brutalnom agresorskom ratu u kojem su tisuće izgubile život, čitavi gradovi u ruševinama, a stotine tisuća bile su prisiljene postati izbjeglice, rasute po cijelom svijetu. Sada neovisna Hrvatska nastoji pridavati najveću vrijednost slobodi govora na temelju Opće deklaracije o ljudskim pravima, dok u zemlji otvoreno djeluje preko dvjesto političkih stranaka, te mnoštvo pojedinaca neprestano kritizira vladu. Još nitko nije optužen, kao što sam ja bila, za širenje “neprijateljske propagande” koja “zagovara ili potiče na nasilnu ili neustavnu promjenu društvenog sustava ili državnog poretka”, i tako dalje i tako dalje. Takve aktivnosti, u bivšoj Titovoj diktaturi, zahtijevale su kaznu zatvora u rasponu od 3-12 godina.

Ali kao što je njemački filozof Nietzsche tako mudro rekao:”sve što je duboko voli masku”; drugim riječima, maske nisu uvijek tako složene i plave, zakačene oko ušiju i nisu uvijek vidljive ljudskom oku. Postoji mnogo načina da se umanji sloboda govora, a da se ljudi ne zatvore u stvarni zatvor, jer stvari nisu uvijek onakve kakve izgledaju. Ispod površine su mračne struje, neobične kombinacije ljudi i događaja koji vode do mnoštva pitanja bez odgovora.

Na primjer: ako Hrvatska sada ima „slobodne i neovisne medije“, zašto su ljudi i dalje opečaćeni, ušutkani, diskriminirani i omalovažavani kao „narodni neprijatelji“, samo bez stvarnog zatvora? I zašto su to obično oni ljudi koji bi inače bili poslani u pravi zatvor u bivšoj Jugoslaviji te optuženi za “neprijateljsku propagandu” ili “pokušaje promjene postojećeg sustava”? I kako je moguće da je novinarima, profesorima, političarima i sucima koji su djelovali kao tajni policajci ili doušnici u bivšoj Jugoslaviji dopušteno da se iznova “preporode” kao „demokrati i pobornici ljudskih prava“, a sada većina njih drži visoke pozicije u politici i medijima, odlučujući o tome koga će se ušutiti, a tko je “prikladan”?

Možda je najbolja ilustracija dobro poznate fraze „što se više stvari mijenjaju, to više ostaju iste“ otkazivanje moga govora, bez objašnjenja, koji sam nedavno, trebala održati u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, jednom od mnogih tako uspješnih predavanja koja sam održala tijekom godina. Naslov je bio: “Zbog čega se vrijedi žrtvovati?” Jedna od tema o kojoj sam trebala govoriti je: pitanje slobode govora u bivšoj Jugoslaviji, što oslikava incident bacanja letaka na Trgu bana Jelačića. Dakle, mene su ušutjeli u demokratskoj Hrvatskoj o tome kako su me ušutjeli u diktatorskoj Jugoslaviji!

Tijekom godina često sam sjedila na Trgu bana Jelačića, pila kavu i gledala u Neboder, zamišljajući kako još uvijek mogu vidjeti tisuće letaka dok plutaju prema tlu i gomili ljudi. Terasa je bila zatvorena nakon mog “zločina” kako bi spriječila druge da učine nešto slično. I nitko to nikada nije više učinio. U znak sjećanja na događaj desetljećima kasnije, nakon hrvatske neovisnosti, bivši direktor Nebodera darovao mi je kristalnu vazu s ispisanim datumom tog “događaja letka”. Taj moj čin se spominje i u informativnoj brošuri o povijesti zgrade. Danas je taj događaj u velikoj mjeri zaboravljen, pometen vjetrovima vremena koji diktiraju bezazlene poglede na bivšu diktaturu i ponižavaju njene kritičare.
Ali u ovome postoji i neobična utjeha: kojeg li boljeg mjesta za pravednika, nepravedno optuženog, doli zatvora, sa ili bez rešetaka?

J. Bušić, Facebook/ Večernji List 2020

Što vi mislite o ovoj temi?