Connect with us

U potrazi za Istinom

doc. dr. sc. Ivica Granić o lažiranoj povijesti: – Vrijeme brutalnog srpskog genocida nad pravoslavnim življem Istočne Hercegovine

Objavljeno

on

Izvjesni Nebojša Vukonavić, u kratkom video uratku snimljenim mobitelom, obilazeći ruševni objekat u selu Kotezi u Istočnoj Hercegovini, ustvrdio je kako se nalazi baš ispred objekta u kojem su pripadnici vojnice NDH tijekom 1941. godine kastrirali četrdeset i sedam Srba, zatim da su u obližnju kršku jamu bacili te ljude, no sada se ne radi o četrdeset i sedam osoba, brojka se penje na čak stotinu šezdeset i pet Srba, odnosno pravoslavaca.

Tom se prilikom gospodin Vukanović, krajnje biranim riječima, osvrnuo i na minuli politički rad bivšeg dubrovačkog gradonačelnika, gospodina Andra Vlahušića, navodeći kako se radi o vizionaru i iznimnom političaru koji je značajno unaprijedio dobrosusjedske odnose Trebinja i Dubrovnika. Osvrnuo se tom prilikom gospodin Vukanović, doduše ne baš tako biranim riječima kao kada je u pitanju bivši dubrovački gradonačelnik, i na uredničku politiku našega portala, navodeći, u globalu, kako smo neprofesionalni, kako smo iskoristili priliku da bi progurali određene zaključke koji i nisu baš najobjektivniji, niti najprofesionalniji, piše Dubrovnik INsider

Svatko ima pravo na vlastito mišljenje, pa i na kritiku kada je u pitanju naš portal. Drago nam je da smo čitani i s drugu stranu granice, da nas naši tamošnji čitatelji bombardiraju dobronamjernim čitateljskim kritikama, a ne onim čime su nas bombardirali 1991. godine.

Pa evo malo istine s naše strane, a iznosi je politički analitičar doc.dr.sc. Ivica Granić:

Kada je riječ o periodu drugog svjetskog rata o kojem govori gospodin Vukanović, odnosno konkretno o 1941. godini i selu Kotezi, u kojem je, po tvrdnjama gospodina Vukanovića, počinjen zločin nad pravoslavnim življem, radi vjerodostojnosti je uvaženi gospodin Vukanović mogao navesti i okolnosti koje su prethodile tom nemilom događaju, također je mogao navesti i jedno katoličko hrvatsko selu koje se nalazi u neposrednoj blizini, u kojemu je do 1945. živjelo isključivo hrvatsko katoličko stanovništvo, a nakon 1945. u istom selu nije ostao baš niti jedan jedini katolik Hrvat, dakle selo je nakon 1945. godine postalo isključivo „srpsko selo”.

Falsificiranje novije nacionalne povijesti, odnosno krajnje neutemeljeno tumačenje iste, kako hrvatske tako i srpske, nije nikakva novost na ovim prostorima. Povijest kao takva ne bi trebala predstavljati nikakav problem, no problem se krije u interpretativnom dijelu iste, dakle u činjenici da svatko povijest tumači na svoj način, onako kako mu odgovara, a najčešće je riječ o tzv. borbi za bolju prošlost određenih interesnih skupina, najčešće čvrsto povezanih sa bivšim zločinačkim jugoslavenskim režimom. Ili je jednostavno riječ o borbi za bolju obiteljsku prošlost, svjetlije obiteljsko naslijeđe, jer je puno lakše kazati, na primjer, kako je nečiji otac ili djed bio antifašist nego zločinac.

Nigdje falsificiranje, odnosno iskrivljavanje, novije nacionalne povijesti nije tako intenzivno i brutalno nego kada je u pitanju političko ili vojno naslijeđe Nezavisne držane Hrvatske. Vjerojatno odgovor leži u činjenici kako je u pitanju značajan broj zainteresiranih za baš „tu i takvu istinu”, u rasponu od dojučerašnjih hrvatskih komunista, današnjih antifašista, pa sve do razno raznih političko – mentalnih krugova u susjednoj BiH ili Srbiji.

Na primjer, rijetko kada, bolje kazati nikada, se iz nama susjednih gradova ili općina „srpske” Istočne Hercegovine neće čuti niti jedna jedina riječi o vjerojatno najvećem genocidu nad tamošnjim srpskim življem počinjenim 1941. i 1942. godine. A neće se čuti ništa o tim strašnim događajima jer su genocid nad nevinim srpskim narodom počinili – Srbi. Dakle, baš Srbi, ponekad pod Titovom petokrakom, a ponekad pod Dražinom kokardom. Čak i onda kada se o tome govori, sve se, po dobrom starom običaju, trpa krvoločnim Ustašama ili Domobranima u naslijeđe, često bez ikakvog, čak i elementarnog, smisla i rezona. Na taj se način pokušava zamagliti novija nacionalna povijest, ako mi uopće i imamo noviju nacionalnu povijest, jer povijest koju piše pobjednik jednostavno nije niti može biti bilo kakva povijest.

Kako smo uvodno naveli, bez ikakve namjere da dovodimo u pitanje počinjenje bilo kojeg zločina počinjenog od bilo koje vojske tijekom drugog svjetskog rata, u nastavku ćemo opisati, odnosno dokumentirano ćemo iznijeti činjenice vezane uz nemile događaje koji su se dogodili tijekom prve dvije godine drugog svjetskog rata, bolje kazati o genocidu nad srpskim stanovništvo Istočne Hercegovine, počinjenom od strane susjeda i rođaka Srba, a koji zločini su jednim značajnim dijelom pripisani vojsci NDH-

Naredba KPJ za Crnu Goru od 5. veljače 1942 . godine.

Zapovjednici i politički povjerenici s područja Kolašina, Mojkovca, Berana, Bijelog Polja i Andrijevice da odmah organiziraju napad na pleme Vasojevića bez razmišljanja ili traženja dodatnih informacija, jer su Vasojevići ‘velikosrbi’. Njih treba najstrožije kazniti takoubijajući sve redom, sve za koga se zna da nije za našu ideologiju. Ne rukovodeći se na spol i starost, žene i djecu ne pitajući nikoga za krivnju. Kuće konfiscirati a potom zapalitistoku zaplijeniti. Ukoliko bi netko od partizanskih vojnika pokušao da ne postupi po ovoj zapovjedizapovjednici imaju takve na licu mjesta strijeljati. Prilikom napada na Vasojeviće partizanska vojska mora dobro voditi računa da ne dođe do sukoba između njih i okupatorske vojske, koju naše partizanske jedinice ne smiju napadati, pridržavajući se strogo zapovjedi Vrhovne partizanske komande‘ izdane 27. prosinca 1941. godine, a sa kojom su upoznati svi naši zapovjednici i politički komesari i povjerenici. Ovu zapovjed izdaje rukovodstvo KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak”.

Ova monstruozna naredba naknadno je pretočena i u pjesme koje su uperene protiv Vasojevića ali i Srba uopće. U zimu 1942. godine Đilasove partizanske pristaše pjevaju ‘Hej, Vasovo srpsko pleme, komunizma stiže vrijeme, crveni se barjak vije, nestat mora SrbadijeHvala Titu, hvala Blažu, što naciju stvori našu, istorija sad se piše da nijesmo Srbi više.

Jedan od najvažnijih partizanskih zapovjednika u tom vremenu, Sava Kovačević, rukovodi se istim načelima kao i Milovan Đilasdonosi iste zapovjedi koje u djelo provode Dimitrije Bulajić, Dragica Pravica i mnogi drugi partizani Istočne Hercegovine. Sava Kovačević čak je imao svoj prijeki sud od studenoga 1941. do svibnja 1942. godine.

Popovo je imalo Laza Pribišića

Prijeki sud Save Kovačevića u samim začetcima terora nad Srbima ubio je dvadeset i šest Srba Grahovljana. Prva žrtva neviđenog terora u općini Grahovo bio je Filip Maksimov Kešeljević. Filip je rođen u Vilusima 1888. godine, kao mladić odlazi na rad u Ameriku. Iz Amerike dolazi na poziv svoje Domovine 1914. godine, i kao dobrovoljac u Srpskoj vojsci sudjeluje u Velikom ratu, boreći se za krst časni i slobodu zlatnu. Po izvojevanoj pobjedi i slobodi postaje odbornik u općini Grahovo. Uglednog domaćina Filipa Kešeljevića sačekale su u zasjedi pristalice Save Kovačevića 22. studenoga 1941. godine i ubile. Zločin je pripisan Ustašama, iako Ustaša u to vrijeme na tim područjima nije niti bilo.

Sava Kovačević također zabranjuje da se za ubijenim Srbima, u znak žalosti nosi crnina. Filipova supruga Marija Kešeljević i kćerka Vidosava Kešeljević prema pravoslavnom običaju nose crninu. Po njih partizani dolaze 17. ožujka 1942. godine, i odvode ih iz njihove obiteljske kuće na Viluse. Ožalošćena Marija i njena kćerka Vidosava ubijene su u blizini crkve Svetog Mateja na Vilusima, a potom bačene u krečanu pored crkve.

Sava Kovačević svoj prijeki sud‘ zatim premješta iz Grahova u trebinjsku Lastvu, 4. siječnja 1942. godine. On zapovijeda tzv. udarnoj grupi‘ koju predvodi Milosav Mićo Aleksić, da na Badnji dan 1942. godine na Trebinjskim brdima ubije Jovana Mišeljića i Savu Kovača. Grupa Mića Aleksića nije izvršila zadatak, zbog čega Sava Kovačević šalje jaču terorističku grupu ili tzv. kaznenu ekspediciju‘ koju predvodi Dimitrije Bulajić – jedan od najvećih partizanskih egzekutora.

Poslije ova kaznena ekspedicija dolazi u Trebinjsku šumu, sredinom siječnja 1942. godine i kreće u lov na ugledne Srbe pravoslavne vjeroispovjesti. U svom vršljanju Bulajićeva ekspedicija dolazi u selo Žakovo 31. siječnja 1942. godine. Dimitrije Bulajić tada se smjestio u kuću Vukasovića u selu Žakovo.

Prateći direktive Save Kovačevića, on u Žakovu izdaje suludu zapovijed popovskoj partizanskoj četi i podbrdskoj partizanskoj četi da se 31. siječnja 1942. godine, tijekom noći izvrši napad na talijanski vojni logor u selu Poljice-Popovo, na talijansku posadu na mostu kod ovog sela (most je sagradio Ban Petar Ivanišević iz Poljica Popova), kao i da se most sruši, radi slabljenja pokretljivosti talijanskog teškog naoružanja i vozila.

Zapovjednik partizanske čete sa područja Popova polja, Lazo Pribišić iz popovskog sela Dračevo, suprostavio se Dimitriju Bulajićunije htio provesti u djelo zapovijed Save Kovačevića. Svojim suradnicima je rekao ‘nitko nema pravo da provodi svoju samovolju na našem terenu’. Samovolja odnosno strahovite egzekucije Save Kovačevića, odnosno Dimitrija Bulajića, u Popovom polju nisu provedene, iako su bile planirane. Pribišić nije dozvolio napad na talijansku vojsku u Poljicu i time je izbjegao odmazdu talijanske vojske nad pravoslavnim srpskim stanovništvom ovog dijela Popova polja.

Ovim postupkom Pribišić je sačuvao nedužno srpsko stanovništvo. Razlog ovom njegovom postupku svakako je velikim dijelom ranije stradanje Srba Popova polja, koji su bili izloženi napadima od strane hrvatskih i muslimanskih ustaša 23. i 24. lipnja 1941. godine.

Lazo Pribišić tada nije dozvolio ni ubijanje uglednih Srba Popova polja, kao što je na Grahovu ubijen ugledni srpski domaćin Filip Kešeljević. Dakle, ‘Kaznena ekspedicija‘ Dimitrija Bulajića vratila se iz Popova polja na Ljubomir neobavljena posla‘.

Teror u Trebinjskoj šumi ili ubij susjeda svoga

Na žalost, Srbi u Trebinjskoj šumi nisu bili te sreće. Oni nisu imali Laza Pribišića, ali je zato Sava Kovačević imao Dragicu Pravicu. Dragica Pravica provodi zapovjedi iz štaba u trebinjskoj Lastvi, ona je u stvari kaznena ekspedicija‘ iz Trebinjskšume. Sa svojim suradnicima provodi u djelo sve zapovjedi Save Kovačevića. Te zapovjedi su sa stanovišta srpskog naroda katastrofalne, one su promjena ‘koda’ srpskog naroda, promjena njegovog svetosavskog kodeksa životnih vrijednosti i nametanje njegovom biću neknove, njemu stranideologije.

Udarne grupe‘ hvataju i odvode bez ikakve kaznene odgovornosti Srbe – mještane stanovnike sela Trebinjske šume. Odvode ih i ubijaju na način da ih bacajući žive u hercegovačke jame i ponore. Žrtve su najčešće civili, stanovnici okolnih sela, među kojima je bilo žena i maloljetne djece. Slijedeći direktive tzv. Operativnog štaba NOP odreda za Hercegovinu, na čijem čelu se nalazio Sava Kovačević, partizansko rukovodstvo krenulo je u krvavi obračun sa potencijalnim neprijateljima‘ širom istočne Hercegovine. Štab južnohercegovačkog NOP odreda i Okružni komitet KPJ za južnu Hercegovinuu stvari Petar Božović i Dragica Pravicainicirali su obračun sa izmišljenim neprijateljimaobičnim narodom, odnosno tzv. ‘petom kolonom.

U prvoj fazi stradali su i neki partizanski uglednici zbog liberalnog stava prema petoj koloni. Uklonjeni su svi oni iz partizanskih redova koji bi mogli biti protivnici planiranih akcija, dakle likvidacija. Njima su organizirana tzv. ‘partijska suđenja. Navest ćemo primjer dr Spasoja Spaića, predratnog komunista.

Komisija koju su činili Dragica Pravica, Petar Božović i Mićo Gobović na saslušanju mu je postavila pitanje: Kakvu kaznu za sebe predlažete?‘ Odgovorio je ‘da se ne bi više ovakve stvari događale, za mene je smrtna kazna. Okrivljeni su dakle bili prisiljeni sami sebi izricati smrtne kazne, koje je komisija onda ‘širokogrudo‘ zamijenila njihovim izbacivanjem iz Partije, smjenjivanjem sa dotadašnjih dužnosti i degradiranjem na obične borce. Kada su uklonjeni protivnici nasumičnog ubijanja svog naroda u partizanskim redovima, obračun sa svima koji su bili označeni od komunista kao peta kolona‘ mogao je započeti.

Sredinom januara 1942. godine u Lastvi je formiran Prvi udarni bataljun za borbu protiv pete kolone.

Lokalno partizansko rukovodstvo Šume trebinjskekoje je ranije sastavilo popise za uhićenja, obratilo se Operativnom štabu sa zamolbom da im pošalju u pomoć udarnu grupu za likvidaciju pete kolone‘ u jednom dijelu Trebinjske šume (šest sela). (Dokument se čuva u Arhivu vojno-istorijskog instituta, fond NOR, kutija 1673, reg. br. 11/2.)

Operativni štab na čelu sa Savom Kovačevićem šalje jednu kombiniranu četu iz sastava Banjsko – vučedolskog bataljuna, zapovjednik je bio Mirko Koprivica a politički komesar Mato Kilibarda, sa njima je bio i zamjenik politkoma hercegovačko crnogorskog Operativnog štaba Mile Kilibardai pojačao je jednim vodom zubačke čete bataljuna Luka Vukalović‘. Tu kombiniranu četu narod Trebinjske šume nazvao je kaznenom ekspedicijom.

Druga kaznena ekspedicija‘ na čelu sa Dimitrijem Bulajićem nakon čišćenja‘ ljubomirske općine, spustila se preko Zagore u šumska sela Dobromane i Žakovo. Kombiniranoj četi Banjsko-vučedolskog bataljuna pridružili su se i dijelovi Šumske partizanske čete. Te kaznene‘ jedinice su noću 5/6. veljače 1941. poduzele opsadu spomenutih šest sela i tada pohvatali veliki broj ljudi, civila – mještana, koji nisu pružili baš nikakav otpor.

Uhićenja i ubijanja vršena su često po noći, ili rano ujutru, da se od strane žrtava i njihovih ukućana ne bi prepoznali njihovi likvidatori, koji su dobrim dijelom bile poznanici iz okolnih sela. Tada su partizani odvojili 13 ljudi i uputili ih u Lastvu.

Prijeki sud Operativnog štaba u Lastvi osudio je na smrt njih osmoricu. U Lastvi su ubijeni Vaso Kraljević, Gajo Kraljević, Savo Kraljević i Nikola Kraljević, Đuro Delić, Vlado Vreća, Tomo Bašićbivši poslanički kandidat za srez Trebinje i njegov maloljetni sin Lazar Bašić, učenik trebinjske gimnazije. Očevici su kasnije pričali kako je otac Tomo davao 100 volova da mu puste maloljetnog sina, međutim sve je bilo uzalud. Ubijeni su obojica.

Ostala petorica su pušteni uz teške materijalne kazne u korist partizana. Ovaj zločin se dogodio 7. veljače 1942. godine. Obiteljima je zapovijeđeno da šalju pakete hrane i odjeću, iako su njihovi bližnji bili ubijeni nekoliko tjedana ranije.

Umjesto ustaških jama, proradile partizanske

Na prostoru Trebinjske šume partizani su svoje izmišljene neprijatelje‘ ubijali bacanjem u više kraških jama. Tragično je i to da su oni dobro poznavali svoje žrtve, jer se najčešće radilo o susjedima i dojučerašnjim poznanicima.

Olgu Gojšinu iz sela Jasenica – Lug (govorila više stranih jezika), Maru Zečević i Anđu Zečević partizani ubijaju i u jamu bacaju krajem ožujka 1942. godine. Komunisti u istu jamu bacaju i cijelu obitelj Joković iz sela Diklići, početkom travnja 1942. godine.

Talijani, koji su osiguravali željezničku prugu, tražili su da im dječak Anđelko Joković pokaže put za selo Lopoč u Bobanima. Po Anđelkovom povratku, suradnici Dragice Pravice, uhićuju malog Anđelka, njegovu majku Maru i oca Savu (Savo je bio duševni bolesnik koji se i prije rata liječio po bolnicama), odvode ih i bacaju u krašku jamu Sviti Do. Mali Anđelko imao je samo 13 (po nekima 15) godinaRodbina i prijatelji su 2002. godine izvadili iz jame kosti mučenika i sahranili ih kod crkve Sv. Varvare u selu Đedići.

Prebilova jama

Neviđeni teror u Trebinjskoj šumi ne posustaje, naprotivDjevojku od nepunih 17. godina, Ljubicu Bulajić sa Vilusa, koja je bila kod rodbine u Trebinjskoj šumi, odvode i bacaju u Pribilovu jamu (Pribilovci) 2. veljače 1942. godine. Svoje dželate, bezdušne krvnike ova djevojka molila je i preklinjala da joj poštede život. Partizanski zločinci su ostali gluhi na vapaje nedužne djevojke i hladnokrvno je ubili.

Na isti način mučene su i ubijene djevojke iz srpskog sela Prebilovci, bačene u Šurmanačku jamu 6. kolovoza 1941. godine. Kasnije su sve te žrtve ‘pripisane’ ustašama, a nitko se nije usudio ništa pitati a niti provjeravati. Pribilova jama i Prebilovci, tako su postali srpska rana neprebolna. Posmrtni ostaci ove, po svjedočenju, prelijepe djevojke – srpske mučenice Ljubice Bulajić, izvađeni su iz jame i preneseni u portu crkve Sv. Varvare u selu Đedići 2002. godine. Poslije njenog ubojstva, partizani u Pribilovu jamu bacaju i Obrena Odavića iz sela Lug i Krsta Tomovića iz sela Dobromani.

Jama Golubnjača

U blizini sela Gomiljani nalazi se jama Golubnjača – još jedno komunističko stratište, u koju su travnja 1942. godine, na Veliki četvrtak, dovedni i ubijeni viđeniji ljudi Trebinjske šume. Partizani su ubili i u ovu bacili sljedeće pravoslavne Srbe, stanovnike Trebinjske šume: Todora Džodža, Šćepana Džodža, Jova Vuletića, Dušana Pupića, Ružicu Džodžo i Aniku Bubalo.

Todor Džodžo bio je izuzetno jak i razvijen čovjek. Sa svojim krvnicima on se uhvatio u koštac kod jame. Pošto ga nisu uspjeli ubiti, komunisti su ga teško ranjenog gurnuli u dubinu jame, iz koje nije bilo nade da izađe. Rodbina je naknadno tražila svoje nestale ukućane. Todorov brat Jokan sišao je u jamu kada su leševi ubijenih civila bili u fazi raspadanja. Našao je svog brata Todora u sjedećem položaju, sa praznom duvanskom kutijom i opušcima pokraj njega. Lako je zaključiti da je Todor bio dugo živ i da je polako umirao.

Jama Duboko

Apsurdni zločini nad Srpkinjama u Trebinjskoj šumi koje su počinile partizanske kaznene ekspedicije‘ po nalogu partizanskog Operativnog štaba za Hercegovinu sa Savom Kovačevićem na čelu, okončani su bacanjem žena u jamu Duboko. Ova jama nalazi se u neposrednoj blizini sela Cicrina. Pored ove jame partizani ubijaju i u jamu bacaju Aniku Pidžulu iz sela Luga i jednu ženu iz Župe Dubrovačke. Ova žena iz Župe Dubrovačke, kojoj je bilo ime Pera, skupljala je sir, suho meso, vunu, i trampila bi onda za suhe smokve, maslinovo ulje, lozovu rakiju. Vjerojatno su je komunisti optužili kao špijuna i suradnika okupatora, što je bila najčešća optužba. Partizani su zapravo izvršili pravi genocid nad pravoslavnim Srbima Trebinjskog sreza proljeća i ljeta 1941. godine. U svim slučajevima žrtve su civili, često žene, djeca, starci i bolesne osobe. Ne pravi se razlika u godinama, ubijani su zajedno djeca i roditelji. Partizani tako na Pridvoračkoj jami nadomak Trebinja ubijaju i u jamu bacaju 23. lipnja 1941. godine Boža Pidžulu i njegovog sina Milorada, učenika od 18. godina.

Ubijanju žena u Trebinjskoj šumi prethodilo je monstruozno ubistvo kaluđera manastira Duži. Ovi kaluđeri bili su Rusi, koji su se naselili na prostor Kraljevine Jugoslavije poslije tzv. Oktobarske revolucijeuz odobrenje kralja Aleksandra I Karađorđevića. Po smjernicama Operativnog štaba za Hercegovinu, lokalni komunisti odvode iz manastira Duži kaluđere Ruse, i nedaleko od manastira ubijaju ih – motikama. Njihova imena su Evgenije Černjevski, Mihailo Sokolov, Jovan (Lukijan) Gašpar. Oni su ubijeni 23. prosinca 1941. godine.

Sava Kovačević sa kaznenom ekspedicijom‘, koju predvodi Dimitrije Bulajić, ubija na Ljubomiru – Radački brijeg preko dvadeset pravoslavnih Srba – mještana 27. veljače 1942. godine. Po njegovoj zapovjedi Dragica Pravica i lokalni komunisti uz pomoć kaznenih ekspedicija‘ ubijaju Srbe i Srpkinje u Trebinjskoj šumi, u ožujku i travnju 1942. godine. Poslije Ljubomira i Trebinjske šume teror Save Kovačevića premiješta‘ se na Zubce.

Đoko Vukašinović je sa svojom suprugom Ružomdjevojački Danilovićimao osmoro djece: sinove Milana, Đorđa i Vladimira i kćerke Anđu, Darinku, Zorku, Stanu, Anu. U mladosti išao je na rad u crnu Ameriku‘. Po povratku iz Amerike važio je za dobrostojećeg domaćina i uglednog Srbina. Kao takav izabran je u grupu svatova – Hercegovaca, koje je kralj pozvao na svoje vjenčanje sa rumunjskom princezom Marijom 1922. godine u prijestolnom Beogradu.

Sava Kovačević šalje kaznenu ekspediciju iz trebinjske Lastve, koja dolazi u selo Potkraj i tu hapsĐoka Vukašinovića 24. siječnja 1942. godine i odvode ga nazad u Lastvu. Sava Kovačević sa svojim istomišljenicima ubija Đoka Vukašinovića u Lastvi na Savin dan, 27. siječnja. 1941. godine.

Kao i u Trebinjskoj šumi, kaznene ekspedicije‘ ili udarne čete‘ sistematski i kolektivno ubijaju u prvoj polovini travnja 1942. godine na Istihanu kod sela Tuli – Zubci sljedeće Srpkinje: Dragu Vukalović iz Bogojević sela, Milu Gudelj iz zubačkih Rapti, Anđu Klimović iz Kunje Glavice, Petru Mijović-Ćurić iz Konjskog i Anđu Spaić iz sela Grab. Petra Mijović-Ćurić je rođena sestra Đoka Vukašinovića, koji je ubijen na Savin dan, 27. siječnja 1942. godine u trebinjskoj Lastvi.

Nakon ubijanjSrpkinja na Istihanu, na istom mjestu partizanska kaznena ekspedicija‘ iz trebinjske Lastve ubija sljedeće Srbe: popa Jova Danilovića iz sela Pridvorci, Đura Kurajicu iz sela Kunja Glavica, Stojana Kurajicu iz sela Kunja Glavica, Trivka Pejanovića iz sela Rapti – Zubci, Marka Trivkovog Pejanovića iz sela Rapti – Zubci, Vojina Brkovića iz sela Necvijeće, Radovana Tomovića iz sela Necvijeće.

Pop Jovo Danilović došao je u selo Potkraj da obiđe svoju ožalošćenu sestru Ružu, suprugu Đoka Vukašinovića. Od sestre Ruže odlazi do druge sestre u selo Turmenti, gdje ga partizani hapse. Po hapšenju, odvode ga na Istihan gdje ga ubijaju.

Navedeni događaji kasnije su od komunističkih vlasti zamagljeni terminom ‘liberalna skretanja’. Istina je da su to bila brutalna ubojstva pravoslavnih Srba trebinjskog kraja (i Hercegovine) od strane partizana – komunista u prvim godinama rata, 1941. i 1942. godine. Ubojstva su vršena i kasnije, čak i poslije oslobođenja.

Teror nad obiteljima srpskih žrtava u Trebinjskoj šumi nastavljen je sve do rezolucije Informbiroa i međusobnih obračuna u komunističkim redovima, što je srpski narod Šume trebinjske doživio kao olakšanje. O ovim događajima, o stradanju svojih bližnjih, spremni su svjedočiti i potomci žrtava.

Srpski narod Hercegovine bio je masovno izložen i napadima vojske NDH-a u drugoj polovici 1941. godine, ali i sve do kraja rata. Tragična činjenica je da je krajem 1941. i sve do polovice 1942. godine isti narod bio izložen brutalnom ubijanju od strane komunista partizana, i to puno gorim metodama nego su to činile ustaše.

Kraj partizanskog terora

Od sredine 1942. na prostoru Hercegovine nije više bilo organiziranih partizanskih jedinica. Vrijeme prvih partizana‘ kako se u narodu zvao period od sredine 1941. do sredine 1942. godine, time je završen. Od sredine 1942. godine u istočnoj Hercegovini vojnu i civilnu vlast formiraju tzv. nacionalne snage, pod komandom đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića. Službeni naziv vojnih jedinica pod njegovizapovjedništvom je ‘Jugoslovenska vojska u otadžbini – JVuO, dok je u narodu bio odomaćen naziv iz Prvog svjetskog rata (i ranije) – četnici.

Početkom ljeta 1942. godine, nacionalne formacije (JVuO-četnici) i srpski narod Hercegovine pohvatao je i za zlodjela kaznio veliki dio komunista – partizana koji su izvršili navedene zločine. Dio partizanskog rukovodstva izbjegao je kaznu, a dio poginuo u kasnijim borbama u Bosni.

Činjenica je kako i dan danas opisani događaji predstavljaju svojevrsan tabu, jer se o zločinima komunista partizana nije govorilo, dok se o JVuO ili četnicima u proteklih 70 godina reklo svea politička nekorektnost je učinila da se pridoda i mnogo toga netočnog. Istine radi, treba iznijeti sve činjenice, kako bi se na objektivan način sagledali događaji i osobe iz vremena Drugog svjetskog rata, a nama će biti drago ako nešto od ovoga pročita i naš trebinjski čitatelj, gospodin Nebojša Vukanović, kako bi na ipak na ponešto vjerodostojniji način tumačio noviju nacionalnu povijest. I svoju, i tuđu.

Korištena literatura

Grahovačka tragedija u zlom vremenu‘, Radomir Bulajić

Porodica i rodbina Vukašinovića iz Zubaca 1555 – 1998‘, Rajko Pantov Vukašinović

Žrtve komunističkog terora u trebinjskom kraju‘, Jole Merćep

Pakao – ili komunizam u Crnoj gori‘, Glas Crnogorca, Cetinje, reprint

Libera, via, via, Mina Kovačević

Arhiv Vojno-istorijskog instituta Beograd

Ivica Granić za Dubrovnik INsider

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari