Dijete sam rata. Kada su mi prvi MIG-ovi JNA preletjeli iznad glave i kad sam prvi puta začula onaj iritantni zvuk civilne obrane koji označava zračni napad imala sam 12 godina. Vrlo brzo sam naučila razliku između obilježavanja zračne i opće opasnosti. Naučila sam i što je VBR.
Naučila sam i kako se moram baciti na zemlju ako granata koja dolazi prema meni (civilu, djetetu!!) fijuće dok prolazi blizu, a ako fijuće pa se taj zvuk najednom izgubi, pada u moju neposrednu blizinu.
Naučila sam i kako se živi u zamračenju uz svijeće… na kraju 20. stoljeća i uz dobar životni standard koji smo kao obitelj imali. Naučila sam i kako se ide po kruh i mlijeko po stalnoj općoj opasnosti. Nisu “rokali” ujutro. Čekali su kraj radnog vremena i onda počeli s granatiranjem grada.
Cilj su im bili ljudi koji idu s posla! Roditelji su nakon jeseni provedene u podrumu odlučili kako je vrijeme za prebacivanje djece u Zagorje. Pa sam naučila i kako se opraštaš od kuće i roditelja u apsolutnom uvjerenju da ih više nikada nećeš vidjeti. Kidali su me s kućnog praga, jer sam bila odlučna u ideji da zajedno ginemo. Tako je bilo kad sam imala 12 godina.
Tako su MIG-ovi JNA prekinuli jedno od mnogih djetinjstva. Na dan 5.8.1995. imala sam 16 godina.
Dane koje su uslijedili proživjela sam sa strepnjom i ponosom. S tolikom euforijom…slavili smo sa svakim vraćenim pedljem naše vojske i naših operativnih jedinica. Plakali smo kada smo slušali kako naši vraćaju jedno po jedno selo i grad, ali plakali smo i za svakim poginulim braniteljem, kako su nam stizale vijesti o tome. Mahala sam tenkovima na kojima sjede naši dečki kad je “Oluja” bila gotova, bacala cvijeće…
A onda sam otišla na sahranu mladog heroja poginulog pri osvajanju Petrinje. Uz lijes je stajala njegova udovica pred porodom. Sretnem ju i danas često, žena je to nevjerojatna duha i optimizma.
Danas, 2018. godine… kako smo se mi to kao društvo odužili djeci rata, udovicama poginulih heroja, svim onim malim ljudima koji su radili dok su im granate padale po glavi? Tako što dajemo medijski prostor Pupovcu, Pilselu i Teršelički? S nametnutim nam tezama o nekakvim oprostima? Za što bih se ja to trebala ispričavati? Za sav onaj strah koji sam trpila noćima dok je “tuklo” po gradu u kojem sam rođena, za slike koje sam vidjela kad smo prošli našim razorenim krajem nakon “Oluje”, za oteto djetinjstvo? Nemam ništa protiv ako je to bio moj zalog za samostalnu i slobodnu Hrvatsku, no onda tražim i naše institucije da takvu žrtvu poštuju i da se ponašaju prema nama “običnim ljudima” s poštovanjem i ne dozvole pljuvanje po našim emocijama. Jer tada smo mogli dati samo to, a danas nam.je zadatak da izgradimo zdravo društvo. Upravo to i činimo.
Predsjednica Udruge Hrvatska Slobodna Desnica, povjesničarka Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić