Pratite nas

Komentar

Dolazim iz vremena kada se nisu nosile roze kravate – Gdje su nestali muževi?

Objavljeno

na

Davno prije Domovinskog rata i hrvatske samostalnosti, kao emigrantski novinar, u jeku izbjegličkog antijugoslavenskog organiziranja i djelovanja (na sve moguće načine) s ciljem uspostave hrvatske samostalnosti, pojam branitelja nije postojao u mojoj svijesti ni kao koncept. Niti danas nisam siguran je li “branitelj” dovoljno dostojanstven pojam za hrvatskog ratnika i borca iz Domovinskog rata.

Hrvatska je protiv volje svoga naroda bila utamničena i jedini logičan cilj je mogao biti svoju tamnicu srušiti i svoga tamničara svrgnuti. Pozivali smo se u emigraciji na Povelju Ujedinjenih naroda po kojoj narod ima pravo na samoodređenje, i kada bezuspješno iscrpi sva mirnodobska srestva, pravo izboriti ga silom.

Taj pojam rušenja i svrgavanja, sa sobom nosi prizvuk agresije, pa je, pretpostavljam iz diplomatskih razloga, predstaviti svijetu sebe kao žrtvu, nekoga tko nije sklon bilo kakvom nasilju nego je tek prisiljen braniti se, prihvaćen termin branitelja, što je diskutabilno, jer nas dovodi u poziciju zaključiti da je “hrvatski narod sretno živio u svojoj domovini Jugoslaviji, u bratstvu i jedinstvu ravnopravnih naroda, i do 1991. nije imao potrebe pozivati se na ustav iz 74. i pravo na samostalnost, dok se nije pojavio Slobodan Milošević, oskvrnuo tu ravnopravnost i natjerao nas proglasiti samostalnost, koju smo onda morali braniti od srpske agresije, velikosrpskih pretenzija i svega zla koje je donijela njegova politika, a koje prije toga nije postojalo”, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

U tom slučaju mi koji smo se za hrvatsku samostalnost borili prije Miloševića postajemo teroristi i svi oni koji su u domovini padali u zatvore a u izbjeglištvu bili ubijani, zaslužili su što ih je zateklo.

Znači li to da je gušenje Hrvatskog proljeća bilo opravdano jer je iz kalendarske pomutnje započeto 3 godine prije ustava iz 74., kada, prema toj logici, nismo imali pravo na samoodređenje?

Ne znam tko je postavio današnju skalu hrvatskoga prava, gdje prestaje naše i nastaje tuđe, gdje se obrana pretvara u napad, gdje je linija koja dijeli junaštvo od kukavičluka i muževe od splašenih spodoba kojima je pri rođenju po vanjskim indikatorima pripisan muški rod.

Ako je obrana hrvatske posavske postojbine u Bosni u Hrvatskoj proglašena agresijom na tuđe, kako bi onda bio okarakteriziran oružani povratak Srijema i Bačke iz kojih je 1945. protjerano hrvatsko stanovništvo a pokrajine naseljene Srbima i pripojene Srbiji. Bi li osloboditelji tog prostora nosili ime branitelja?

Rastući, ja sam idolizirao rakovičke pubunjenike i velebitske ustanike a danas gledam kako branitelji iz posljednjeg rata polako postaju jednim od razloga zašto je “najbolje zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti” i mrak mi pada na oči pred pomisli kakva bi ta budućnost mogla biti, ako je zasnovana na zaboravljenoj prošlosti.

Moglo bi se dalje elaborirati na ovu temu i o tome na čemu počiva hrvatsko pravo na samostalnost i koji su temelji hrvatske države, ali ovo bi trebao biti samo uvod u jednu drugu temu, vezanu uz pojmove prava i pravde, ponosa, dostojanstva, muškosti i muževnosti, bez obzira na to ima li razlike između pojmova rušiti nepravdu ili se boriti za pravdu.

Unio sam u temu pojam muževnosti, koji u postojećem ozračju može izgledati politički nekorektan, ali ću se drznuti podrediti političku korektnost biološkoj, jer me je jedan tekst Ivana Ike Mandurića na njegovoj FaceBook stranici, podsjetio na jedan moj tekst objavljen u emigrantskom Hrvatskom tjedniku, davno prije Miloševića, samostalnosti i branitelja.

Ne proizlazi naš odabir nazivati se braniteljima umjesto rušiteljima, pa makar se radilo i o tamnici u koju smo nepravedno strpani, samo iz naše diplomatske proračunatosti, nego proizlazi i iz našeg mentaliteta koji najbolje predstavlja hrvatska riječ žrtvoslovlje, kao svojevrsna mazohistička spremnost trpiti nepravdu do granica besmisla, dok ti, kao što su radili srpski agresori u Domovinskom ratu, ne zapale kuću, ne siluju ženu i djecu ne pobacaju u zid, kada mi konačno postajemo hrabri muževi, izvrsni ratnici, heroji, branitelji naših prava i šampioni univerzalne pravde, kao da za to nismo imali dovoljno razloga prije Domovinskog rata i kao da za to nismo imali potrebe nakon njega.

Ivan Ike Mandurić svoj tekst naslovljava pitanjem “Gdje su muževi?” a mi znademo značenje tog pojma koji u jednini označava heteroseksualnog bračnog partnera a u množini impozantni stup dostojanstva, ponosa, sigurnost i mnogih vrlina na kojima je preživjelo ovo naše društvo na svim razinama, od obiteljske zajednice do nacije i države.

Pokušao sam u svom tekstu, napisanom prije nego što se hrvatski rat za samostalnost prebacio u domovinu, razgolititi Hrvata koji je našao pogodnim suziti svoje odgovornosti muža i nositelja muževnosti, i osloboditi se odgovornbosti prema sudbini porobljene domovine, onom toliko uvježenom hrvatskom izrekom “Moja kućica, moja slobodica – moja ženica moja dječica”. To je pozicija čovjeka koji je drhteći od straha, pogasio svjetla da izgleda kao da nije kod kuće, pokupio ženu i djecu i sakrio se u najdalji ugao svoje “kućice”, dok mu je udba odvodila susjeda u lancima a njegova ženica i dječica ostajala bez oca, ili danas dok mu susjed pakira kofere, napušta svoju slobodicu i odlazi u bijeli svijet sa svojom ženicom i dječicom, dok korumpirani ministri njegove vlade zlorabeći svoju privilegiranu poziciju zgrču milijune, u siromašnoj državi u kojoj, da bi se jedan čovjek toliko obogatio, tisuću drugih treba toliko osiromašiti, da im jedini izbor ostaje pokupiti prnje i otići preko granice ili odbaciti svoju kukavičku masku sa kućom, slobodom, ženom i djecom u deminutivu, i pobuniti se.

Ja se u svom tekstu nisam osvrtao na teološki aspekt muževnosti, ni na bračne odnose muškaraca i žena poput Ivana Ike Mandurića, ali mi ne smeta njegovo poimanje muža i muškarca jer i ja dolazim iz vremena kada se nisu nosile roza kravate. Dapače, nedavno sam naljutio jednog poznanika koji je nosio roza vestu a ja ga pitao – prave li se takve i za muškarce?

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Pater Ike Mandurić: GDJE SU NESTALI MUŽEVI?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ćirilici nije mjesto u Vukovaru – Ona u ovom slučaju nije obično pismo, nego sredstvo agresije

Objavljeno

na

Objavio

1. Svakoj normalnoj državi koja drži do sebe, svoga digniteta, pravnog poretka i dobrobiti svojih građana, bilo bi u interesu da najprije kazni ratne zločince koji su u Hrvatskoj pa i gradu Vukovaru počinili bestijalne zločine: masovne egzekucije, silovanja, razaranja – a ne bi kao svoj prioritet odredila nametanje bilo čega, pa i ćiriličnog pisma, pogotovu na stratištima i mučilištima kakvo je bio Vukovar;

2. I danas se u potpunosti zanemaruje Članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji glasi:

„Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“. (Vidi)

Dakle, zakon isključuje svako nametanje građanima lokalne samouprave bilo kojeg manjinskog prava ako to remeti razumijevanje i snošljivost u toj sredini, a sve se mora provesti i sa svrhom poštivanja ne samo manjina, nego i hrvatskoga naroda;

3. Nad Vukovarom je počinjen genocid, urbicid i ekocid – najgori i najveći zločin u poratnoj Europi. To su počinili Srbi: Srbi koji su bili u „JNA“, Srbi koji su bili četnici, Srbi koji su bili „teritorijalci“, Srbi koji su tamo dolazili iz Srbije s Arkanom, Šešeljem, Jovićem, Bokanom i drugim četničkim vojvodama, Srbi koji su bili pripadnici paravojnih postrojbi „Vojske Krajine“, Srbi koji su izlazeći iz podruma predavali naše civile agresoru koji ih je ubijao;

4. Na granatama i bombama koje su razarale Vukovar i ubijale nedužne civile natpisi su bili na ćirilici, na čela našim zarobljenim žrtvama urezivana su ćirilicom četiri „ocila“ (ćirilična slova „S“) koja su ujedno i dio velikosrpske, četničke ornamentike – oznake čije značenje je za Hrvate jednako onomu što ga ima četnička „kokarda“;

5. Naše zarobljenike i logoraše velikosrpski agresori su pod prijetnjom smrti tjerali na to da kleče pred tim oznakama i ćiriličnim natpisima i parolama, oni su ispisivani njihovom krvlju, prije smrti su doživljavali poniženja i mučenja – i sve je to bilo obilježeno velikosrpskom simbolikom uključujući ćirilicu kao njezinu bitnu sadržajnu komponentu;

6. Ćirilica se ultimativno nameće Vukovaru, iako je nema niti u Beogradu i gradovima Srbije, što je još jedan u nizu dokaza kako je ona u ovom slučaju samo sredstvo ponovne viktimizacije hrvatskih žrtava, metoda provokacije i u suštini sredstvo puzajuće velikosrpske agresije koja ne dolazi samo iz Srbije, nego i iz redova SDSS-a, odnosno političkih lidera Srba u Hrvatskoj: Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića, Dragane Jeckov i drugih. Bez njih ne bi Srđan Milaković u Vukovaru činio to što čini niti bi se Đorđe Ćurčić (dožupan Vukovarsko-srijemske županije) ponašao tako kako se ponaša;

7. Ultimativno nametanje ćirilice u Vukovaru ide u korak s onim što u smislu puzajuće agresije poduzima i danas Srbija, što je više nego očito prati li se sve što tamo događa, a naročito uzme li se u obzir dugoročna velikosrpska strategija zacrtana u „Memorandumu 2“ (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_Memorandum_SANU) ;

8. Provokacija koju je dana 18. listopada 2019. godine osmislio i u Gradskom vijeću Vukovara smišljeno izveo dogradonačelnik Vukovara Srđan Milaković sračunata je na dizanje tenzija i stvaranje nemira i nereda u ovom gradu, pa i šire u Hrvatskoj, jer dotični i njegovi suradnici i nalogodavci jako dobro znaju što u ovoj situaciji znači na sjednicu Gradskog vijeća donijeti i gradonačelniku Vukovara gurnuti pod nos Statut grada ispisan ćirilicom, Dokaz kako je ćirilica samo jedno od sredstava za vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske, jeste i izjava istoga Srđana Milakovića koji je neposredno poslije incidenta za hrvatske medije u opuštenoj i relaksiranoj atmosferi (budući da je svoj cilj postigao) izjavio među ostalim kako će „ako ne reagira, Plenkoviću Vukovar doći glave“. (Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/dogradonacelnik-milakovic-za-tportal-ako-ne-reagira-plenkovicu-ce-vukovar-doci-glave-foto-20191018). Ne dokazuje li to kako i srpski politički lideri na nižim razinama – a ne samo saborski zastupnici, imaju ambicija uređivati Hrvatsku po svojoj mjeri, neovisno o pravima i osjećajima većinskog, hrvatskog naroda?;

9. Hrvatska već dugi niz godina ima jako negativno iskustvo s političkim liderima srpske manjine (pogotovu Miloradom Pupovcem i njegovim suradnicima), koji ne samo da smišljeno provociraju i javno vrijeđaju hrvatski narod i većinu građana ove zemlje, nego protiv Hrvata i Hrvatske vode specijalni rat preko svojih ‘Novosti’ i portala u kojima i na kojima se neštedimice, vulgarno, rasistički, primitivno i javne komunikacije nedostojno to čini. Ovaj primitivizam i rasistički šovinizam krije se iza „njegovanja manjinske kuture, jezika i pisma“ i financira novcem iz državnog proračuna;

10. Nas Hrvate nitko ne mora podučavati što je ćirilica. Mi jako dobro znamo kako je ona u prošlosti bila i hrvatsko pismo, ali ovdje je u pitanju ODNOS PREMA PUZAJUĆOJ AGRESIJI I ĆIRILICI KAO SREDSTVU GRUBE PROVOKACIJE I PONOVNE VIKTIMIZACIJE ŽRTAVA U VUKOVARU, ALI I SVIH DRUGIH ŽRTAVA KOJE JOŠ UVIJEK NISU DOČEKALE ZADOVOLJŠTINU KAŽNJAVANJA NAJVEĆIH I NAJGORIH RATNIH ZLOČINACA I SILOVATELJA.

Zakoni Republike Hrvatske ne smiju se primjenjivati selektivno, nitko (pa ni Ustavni sud) ne može i ne smije zanemarivati pojedine članke Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, nitko nema pravo na temelju lažnih popisa stanovništva manipulirati pravima manjina ili silom i protiv volje većinskog naroda činiti bilo što u bilo kojoj lokalnoj sredini, nitko (pa ni najviše institucije ove države) nema i nemaju pravo tražiti od žrtve pokornost, poslušnost i pristanak na ponižavanja kojima kraja nema…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Jan Ivanjek: Znakovito je da se u toku turskih napredovanja oslobađaju teroristi ISIL-a

Objavljeno

na

Objavio

Turska ofenziva u Siriji, koja je započela prije desetak dana, usporena je jučerašnjim dogovorom o privremenom, petodnevnom prekidu vatre.

Turska kurdske snage, SDF, smatra teroristima zbog vlastitih dugotrajnih sukoba s kurdskom manjinom, te joj je cilj osigurati zonu sigurnosti širine 32km između turske granice i kurdskih snaga unutar Sirije.

Također se spominju planovi naseljavanja dijela sirijskih izbjeglica u Turskoj unutar te zone, čime bi se izmjenila etnička slika pograničnog pojasa.

Nekoliko brigada turske vojske sudjeluje u operaciji, zajedno s više od 10,000 islamističkih boraca različitih proturskih frakcija, te su primirje dočekali s ograničenim, ali značajnim uspjehom presjecanja autoceste M4, ključne prometnice i opskrbne linije.

Kurdske snage u regiji broje oko 50,000 ljudi. Premda je turska vojska znatno oslabljena čistkama časničkog kadra kao posljedice neuspjelog turskog puča 2016., vatrena nadmoć omogućila je napredovanje protiv kurdskih snaga, a znakovito je da se u toku turskih napredovanja oslobađaju teroristi ISIL-a, no nimalo iznenađujuće s obzirom na intenzivnu tursku suradnju s islamističkim skupinama.

Ipak, ograničeni karakter turske intervencije upućuje na selektivnost izvršavanja nominalnog cilja stvaranja sigurnosne zone duž cijele tursko-sirijske granice.

Složene geopolitičke okolnosti po svoj su prilici bile važniji faktor u pokretanju turske operacije od stvaranja same sigurnosne zone, te je vjerojatno da će se riješenje tražiti u političkom kompromisu, no bez njega samo primirje neće biti dovoljno za obustavu operacija, s obzirom na maksimalistički zahtjev Turske da se sve kurdske snage povuku iz graničnog sigurnosnog pojasa da bi turske snage obustavile operaciju.

Za više o ovoj temi pogledajte moje sutrašnje gostovanje na HTV 1 u emisiji Agenda: Svijet, u 15:52, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

 

Poučna priča o narodu bez države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari