Pratite nas

Komentar

Dolazim iz vremena kada se nisu nosile roze kravate – Gdje su nestali muževi?

Objavljeno

na

Davno prije Domovinskog rata i hrvatske samostalnosti, kao emigrantski novinar, u jeku izbjegličkog antijugoslavenskog organiziranja i djelovanja (na sve moguće načine) s ciljem uspostave hrvatske samostalnosti, pojam branitelja nije postojao u mojoj svijesti ni kao koncept. Niti danas nisam siguran je li “branitelj” dovoljno dostojanstven pojam za hrvatskog ratnika i borca iz Domovinskog rata.

Hrvatska je protiv volje svoga naroda bila utamničena i jedini logičan cilj je mogao biti svoju tamnicu srušiti i svoga tamničara svrgnuti. Pozivali smo se u emigraciji na Povelju Ujedinjenih naroda po kojoj narod ima pravo na samoodređenje, i kada bezuspješno iscrpi sva mirnodobska srestva, pravo izboriti ga silom.

Taj pojam rušenja i svrgavanja, sa sobom nosi prizvuk agresije, pa je, pretpostavljam iz diplomatskih razloga, predstaviti svijetu sebe kao žrtvu, nekoga tko nije sklon bilo kakvom nasilju nego je tek prisiljen braniti se, prihvaćen termin branitelja, što je diskutabilno, jer nas dovodi u poziciju zaključiti da je “hrvatski narod sretno živio u svojoj domovini Jugoslaviji, u bratstvu i jedinstvu ravnopravnih naroda, i do 1991. nije imao potrebe pozivati se na ustav iz 74. i pravo na samostalnost, dok se nije pojavio Slobodan Milošević, oskvrnuo tu ravnopravnost i natjerao nas proglasiti samostalnost, koju smo onda morali braniti od srpske agresije, velikosrpskih pretenzija i svega zla koje je donijela njegova politika, a koje prije toga nije postojalo”, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

U tom slučaju mi koji smo se za hrvatsku samostalnost borili prije Miloševića postajemo teroristi i svi oni koji su u domovini padali u zatvore a u izbjeglištvu bili ubijani, zaslužili su što ih je zateklo.

Znači li to da je gušenje Hrvatskog proljeća bilo opravdano jer je iz kalendarske pomutnje započeto 3 godine prije ustava iz 74., kada, prema toj logici, nismo imali pravo na samoodređenje?

Ne znam tko je postavio današnju skalu hrvatskoga prava, gdje prestaje naše i nastaje tuđe, gdje se obrana pretvara u napad, gdje je linija koja dijeli junaštvo od kukavičluka i muževe od splašenih spodoba kojima je pri rođenju po vanjskim indikatorima pripisan muški rod.

Ako je obrana hrvatske posavske postojbine u Bosni u Hrvatskoj proglašena agresijom na tuđe, kako bi onda bio okarakteriziran oružani povratak Srijema i Bačke iz kojih je 1945. protjerano hrvatsko stanovništvo a pokrajine naseljene Srbima i pripojene Srbiji. Bi li osloboditelji tog prostora nosili ime branitelja?

Rastući, ja sam idolizirao rakovičke pubunjenike i velebitske ustanike a danas gledam kako branitelji iz posljednjeg rata polako postaju jednim od razloga zašto je “najbolje zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti” i mrak mi pada na oči pred pomisli kakva bi ta budućnost mogla biti, ako je zasnovana na zaboravljenoj prošlosti.

Moglo bi se dalje elaborirati na ovu temu i o tome na čemu počiva hrvatsko pravo na samostalnost i koji su temelji hrvatske države, ali ovo bi trebao biti samo uvod u jednu drugu temu, vezanu uz pojmove prava i pravde, ponosa, dostojanstva, muškosti i muževnosti, bez obzira na to ima li razlike između pojmova rušiti nepravdu ili se boriti za pravdu.

Unio sam u temu pojam muževnosti, koji u postojećem ozračju može izgledati politički nekorektan, ali ću se drznuti podrediti političku korektnost biološkoj, jer me je jedan tekst Ivana Ike Mandurića na njegovoj FaceBook stranici, podsjetio na jedan moj tekst objavljen u emigrantskom Hrvatskom tjedniku, davno prije Miloševića, samostalnosti i branitelja.

Ne proizlazi naš odabir nazivati se braniteljima umjesto rušiteljima, pa makar se radilo i o tamnici u koju smo nepravedno strpani, samo iz naše diplomatske proračunatosti, nego proizlazi i iz našeg mentaliteta koji najbolje predstavlja hrvatska riječ žrtvoslovlje, kao svojevrsna mazohistička spremnost trpiti nepravdu do granica besmisla, dok ti, kao što su radili srpski agresori u Domovinskom ratu, ne zapale kuću, ne siluju ženu i djecu ne pobacaju u zid, kada mi konačno postajemo hrabri muževi, izvrsni ratnici, heroji, branitelji naših prava i šampioni univerzalne pravde, kao da za to nismo imali dovoljno razloga prije Domovinskog rata i kao da za to nismo imali potrebe nakon njega.

Ivan Ike Mandurić svoj tekst naslovljava pitanjem “Gdje su muževi?” a mi znademo značenje tog pojma koji u jednini označava heteroseksualnog bračnog partnera a u množini impozantni stup dostojanstva, ponosa, sigurnost i mnogih vrlina na kojima je preživjelo ovo naše društvo na svim razinama, od obiteljske zajednice do nacije i države.

Pokušao sam u svom tekstu, napisanom prije nego što se hrvatski rat za samostalnost prebacio u domovinu, razgolititi Hrvata koji je našao pogodnim suziti svoje odgovornosti muža i nositelja muževnosti, i osloboditi se odgovornbosti prema sudbini porobljene domovine, onom toliko uvježenom hrvatskom izrekom “Moja kućica, moja slobodica – moja ženica moja dječica”. To je pozicija čovjeka koji je drhteći od straha, pogasio svjetla da izgleda kao da nije kod kuće, pokupio ženu i djecu i sakrio se u najdalji ugao svoje “kućice”, dok mu je udba odvodila susjeda u lancima a njegova ženica i dječica ostajala bez oca, ili danas dok mu susjed pakira kofere, napušta svoju slobodicu i odlazi u bijeli svijet sa svojom ženicom i dječicom, dok korumpirani ministri njegove vlade zlorabeći svoju privilegiranu poziciju zgrču milijune, u siromašnoj državi u kojoj, da bi se jedan čovjek toliko obogatio, tisuću drugih treba toliko osiromašiti, da im jedini izbor ostaje pokupiti prnje i otići preko granice ili odbaciti svoju kukavičku masku sa kućom, slobodom, ženom i djecom u deminutivu, i pobuniti se.

Ja se u svom tekstu nisam osvrtao na teološki aspekt muževnosti, ni na bračne odnose muškaraca i žena poput Ivana Ike Mandurića, ali mi ne smeta njegovo poimanje muža i muškarca jer i ja dolazim iz vremena kada se nisu nosile roza kravate. Dapače, nedavno sam naljutio jednog poznanika koji je nosio roza vestu a ja ga pitao – prave li se takve i za muškarce?

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Pater Ike Mandurić: GDJE SU NESTALI MUŽEVI?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Aleksandar Aca Stanković nema pojma o tomu što je revizionizam, a mlatara li mlatara…

Objavljeno

na

Objavio

Od Aleksandra Stankovića Ace, doživotnog voditelja emisije Nedjeljom u 2 (na HTV 1) – jer kako je krenulo moramo se pripremiti na to da ćemo ga gledati još barem 30-ak godina, navikli smo čuti svega i svačega, pa i notornih gluposti. I nikom ništa. Acko je uhljeb koji na našoj državnoj TV očito ima čvrsto sidro i nitko ga živ pomaknuti ne može, pa što god radio i kako god se ponašao.

Jučer je u razgovoru s novinarom Gordanom Malićem gostu zamjerio “društvo” u kojemu se kreće, spočitavajući kako su to “desničari” među kojima ima i onih koji su “revizionisti” i “opravdavaju ustaške zločine”.

Ma nemoj Acko! Naježio sam se.

Vi koji već desetljećima širite i zastupate zloćudne i blasfemične laži, krivotvorine i konstrukcije o “stotinama hiljada” tobožnjih “ustaških žrtava” u Jasenovcu i nastavljate s prljavom propagandom u čijim je temeljima kolektivna optužnica protiv hrvatskog naroda kao “genocidnog” i “zločinačkog”, uzimate sebi za pravo arbitrirati i danas određivati tko što smije pisati, govoriti, istraživati!

Vi!?

Umjesto da savijete glave od srama, VI NAS PROZIVATE! Nas koji tragamo za istinom i upozoravamo na vašu bolesnu propagandu!

I ne samo to. Ti Acko dokazuješ svima koji tvoju emisiju gledaju da pojma nemaš o tomu što je revizionizam. Naravno, nije to jedino o čemu pojma nemaš i znam da je tebi uzaludno bilo što dokazivati jer si ideološki ukalupljen u mentalni sklop koji nema komunikacije s vanjskim svijetom.

Ovom prigodom Acko, umjesto daljnjeg pojašnjavanja fenomena revizionizma (a o čemu pojma nemaš – da ponovim to za svaki slučaj), evo jednoga teksta koji sam objavio prije više od godinu i pol. Baš me živo zanima može li bilo tko od onih koji razmišljaju kao ti (u gabaritima te ograničene svijesti) demantirati bilo što.

Dakle, Acko, evo za tebe i sve tvoje istomišljenike i fanove, besplatna lekcija o revizionizmu:

 

Biti revizionist danas u Hrvatskoj pitanje je časti i ljudskog dostojanstva

Objavljeno  prije 2 godine na 03/06/2018 Objavio  Zlatko Pinter

Vrlo je zanimljivo slušati ograničene neostaljinističke mozgove kako desetljećima tupe o opasnosti koju sobom tobože nosi „revizionizam“, a da pri tomu zanemaruju i prešućuju kako je upravo revizionizam pokretač ljudskog znanja i progresa od postanka civilizacije do danas.

Sumnja pokreće svijet.

Da Giordano Bruno nije bio revizionist, ljudi bi i danas mislili kako je Zemlja središte svemira koji ima početak i kraj, da otac astronomije Galileo Galilei nije bio revizionist, na snazi bi i dalje bila teorija po kojoj se Sunce giba oko Zemlje, da nije revizionista Nikole Kopernika pitanje je kad i tko bi utvrdio heliocentričnost našeg sunčevog sustava i loptasti oblik planeta.

Dakle, da nije bilo ovih i drugih revizionista, možda bi i dalje slijepo vjerovali u dogmu starogrčkih filozofa o statičnoj, nepokretnoj Zemlji koju na svojim rogovima nosi bik ili neko drugo mitsko biće i da je naš planet ravna ploča.

Što bi bilo s fizikom, astronomijom, matematikom, medicinom, filozofijom, biologijom, kemijom, poviješću i drugim granama znanosti da nije bilo revizije i revizionista?

Znanost ne bi postojala, a prvotne teorije pretvorile bi se u zauvijek date, važeće i nametnute dogme. Ljudi ne bi smjeli misliti.

Čemu bi sličio takav svijet? Može li tko zamisliti?

Povijest ljudskog roda dokazala je da čovjekov um nije moguće zarobiti niti kontrolirati i sloboda uma jedna je od temeljnih značajki smislenosti ljudskog bića, njegova bitka i egzistencije.

Zanimljivo je, međutim, kako u mnogim slučajevima obrazovani i naizgled sasvim normalni ljudi sebi dopuštaju koješta i govore nebuloze. Pojam „revizija“ kod nas se rabi isključivo u negativnom kontekstu, iako ona u svojoj suštini ne predstavlja ni u kojem slučaju negativnu pojavu, dapače!

Revizija u najširem smislu riječi podrazumijeva postupak provjere, odnosno ispitivanja točnosti, objektivnosti, potpunosti (cjelovitosti), vjerodostojnosti i zakonitosti pojava i procesa, nakon čega se na temelju novih spoznaja i znanstveno utvrđenih činjenica ranije postavljene teorije i zaključci potvrđuju ili mijenjaju i prilagođavaju sukladno novim saznanjima.

Procesu revizije podložne su sve prirodne i društvene znanosti, pa tako i povijest.

Govoreći o povijesnom ili historijskom revizionizmu, američki povjesničar James M. McPherson među ostalim kaže:

„Povijest je kontinuiran dijalog između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti se mijenjaju u odgovoru na nove dokaze, nova pitanja koja postavljaju dokazi, nove perspektive stečene prolaskom vremena. Ne postoji jedna, vječna i nepromjenljiva istina o događajima iz prošlosti i njihovom značenju. Revizionizam čini vitalnom i smislenom beskrajnu odiseju povjesničara usmjerenu razumijevanju prošlosti.” (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Povijesni_revizionizam; istaknuo: Z.P.)

Kad je riječ o prošlosti, odnosno interpretaciji povijesti, kod nas se u Hrvatskoj s osobitom strašću vode polemike o razdoblju koje obuhvaća posljednjih stotinjak godina, a u okviru toga posebno mjesto zauzimaju Drugi svjetski rat, komunistička vladavina i proces raspada SFRJ (uključujući ratove koji su vođeni na njezinu tlu u posljednjem desetljeću XX stoljeća).

Različitost pogleda na iste događaje i procese uvjetuje uglavnom ideološka podijeljenost.

Budući da su komunisti od 1945. do 1990. godine recentnu prošlost (pa dijelom i onu raniju) prilagođavali isključivo sebi i svojim ideološkim obrascima, njihovi sljedbenici to nastoje nastaviti. Oni po inerciji teže zadržati zatečeno stanje i otuda njihova ostrašćenost i netrpeljivost prema svima koji taknu u dogme kojima se klanjaju.

Komunisti su već za Drugoga svjetskog rata započeli proces negativističke revizije, odnosno, krivotvorenja povijesti i njezina usklađivanja prema onomu što je nametala KPJ i njezin Agitprop, a u godinama poraća ta se djelatnost do te mjere razmahala da je istina pretvorena u laž, a laž u istinu.

Nisu im trebali nikakvi dokazi, činjenice, argumenti. Ono što su govorili vodeći komunistički autoriteti i njihovi podanici i trbuhozborci samo je po sebi bilo nepobitna „istina“, dogma radi čijeg se stavljanja pod sumnju išlo na robiju ili dobivalo metak u glavu.

Takvo temeljito krivotvorenje prošlosti kakvo su oni proveli tijekom 45 godina svoje vladavine nije uspio ni jedan režim prije njih, pa čak ni onaj u Kraljevini Jugoslaviji. Propaganda i manipulacija činjenicama održavali su na životu taj sustav koji se hranio krvlju, a temelj mu je bila LAŽ – LAŽ kao vrhunska vrijednost i osnovno sredstvo za postizanje cilja.

No, onaj tko mnogo laže, mora i mnogo pamtiti i kad-tad napravi grešku u koracima.

Stoga nije čudno da se u njihovim spisima, enciklopedijama i drugim izvorima pronalaze potpuno proturječni podaci, tvrdnje i opisi događaja i procesa, čak i kad je riječ o nekim temeljnim činjenicama: primjerice, datumu rođenja J. Broza Tita; načinu na koji je došao za generalnog sekretara KPJ – i kad je to bilo; kontroverze vezano za pogibije značajnih ljudi iz vrha KPJ (od Blagoja Parovića preko sedam sekretara SKOJ-a do Marka Oreškovića, Ive Lole Ribara, Vladimira Ćopića Senjka, Andrije Hebranga itd., itd.), da ne spominjemo razdoblje staljinističkih čistki iz 30-ih godina; vrlo su sporna i događanja na Neretvi, Sutjesci, kolektivna amnestija četnika 1944/45., pa pregovori s Nijemcima – kojih je itekako bilo, suradnja a četnicima gotovo tijekom cijeloga rata, potom krivotvorenje broja ratnih žrtava i posebice onih u NDH i Jasenovcu…

Rijetko ćete gdje u svijetu naći organizaciju koja svoga vođu slavi kao idola, a da ne zna pouzdano kad se rodio, kad je došao na čelo organizacije (i kako), pa na kraju čak nije sigurna u njegov identitet. Naime, za J.B.Tita još uvijek se pouzdano ne zna je li bio doista Joža kumrovečki, sin sobarice i austrougarskog plemića, ili agent NKVD-a koji je podmetnut jugoslavenskoj KPJ nakon što je Joža iz Kumrovca ubijen.

Ove činjenice su već dovoljne da se postavi pitanje vjerodostojnosti njegovih sljedbenika i ideologije koju zastupaju, da ne spominjemo sve drugo.

Ovo što je do sada navedeno, kap je u moru komunističkih kontroverzi i manipulacija, jer u doslovnom smislu riječi, nema ni jednog jedinog važnijeg događaja niti ličnosti iz njihovog pokreta i NOB-a, a da oko toga oni sami nisu ispleli čitavu mrežu kontroverzi i posve različitih tumačenja i svjedočanstava.

Tu nakaradnu imitaciju povijesti koju su stvorili na temelju krivotvorina, komunisti su naturili kao jedino moguću i objektivnu, pa su sve koji su se drznuli preispitivati je proglašavali „revizionistima“, što njihovi sljedbenici čine i danas.

Tako je etiketa „revizionist“ ušla u anale brojnih drugih ideoloških floskula i fraza (poput: „trulog kapitalizma“, „narodnih neprijatelja“, „reakcionarnih snaga“, „defetizma“, „oportunizma“, „kulaka“, „stranih plaćenika“, „slugu buržoazije“, „antidržavnih elelemenata“, „klero-fašizma“ itd., itd.) koje su imale za cilj obilježiti i kompromitirati nepoćudne društvene skupine, narode i pojedince i eliminirati ih iz javnog života – a mnoge i fizički ukloniti.

Povijest Drugoga svjetskog rata i poraća nužno je temeljito revidirati i to je pitanje kako povijesne istine, tako i odgovornosti prema budućim naraštajima, pa i zdrave logike i zdravorazumskog poimanja nepristranosti i potrebe poštivanja elementarnih činjenica.

Drugovi boljševici (neokomunisti, odnosno crveni fašisti koji se nevješto pokušavaju skriti iza „antifašizma“) žele svoje krivotvorine i laži „zacementirati“ i učiniti ih vječnim i apsolutnim, neupitnim „istinama“.

To im se nikako ne smije dopustiti. Ljudi na ovim prostorima jednoga će dana radi vlastite budućnosti morati zatvoriti knjigu svojih sukoba i ratova koje su vodili – a to bez istine neće ići.

Nepristajanje na laž i krivotvorine pitanje je među ostalim ljudskog integriteta, morala, časti i dostojanstva.

Nije crimen revidirati laži i krivotvorine, CRIMEN JE PODMETATI IH U ZAMJENU ZA POVIJESNU ISTINU!

Zato, kapa dolje svakomu tko revidira lažnu povijest, istražuje i utvrđuje istinu.

Ma kakva bila. Jer istina je samo jedna. I vrijedna je svake žrtve.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Tekst iz lipnja 2018. godine: https://kamenjar.com/biti-revizionist-danas-u-hrvatskoj-pitanje-je-casti-i-ljudskog-dostojanstva/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Kolinda Grabar Kitarović: Što točno nude našim ljudima? Ima svega, nema – programa.

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović osvrnula se na svom facebook profilu na “programe kandidata”:

Što točno nude našim ljudima?

Jedni nude revoluciju, drugi su se proglasili normalnima, treći su se sjetili naroda s 30 godina zakašnjenja – ima svega, nema – programa.

A baš bih voljela pročitati te programe. 🙂 Napisala je Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari