“Dovedite mi jednog jedinog Srbina koji je mojim potpisom nasilno preveden u Katoličku crkvu”, odgovarao je kardinal Crkve u Hrvata Alojzije Stepinac na jednu od ključnih optužbi na montiranom procesu (za “nasilno pokrštavanje Srba”), te 1946. godine. I nisu doveli ni jednoga! Koliko su se tadašnje komunističke vlasti plašile istine, govori i činjenica je od strane sudskog vijeća odbijeno preko stotinu svjedoka (među kojima su mnogi bili i pravoslavne vjere) koji su se javili kako bi dali iskaz u korist optuženika.
Ni jedan navod optužnice nije potkrijepljen bilo kakvim dokazima, a tužitelj Jakov Blažević i njegovi suradnici kompletnu su optužnicu temeljili na političkim kvalifikacijama. U sudnici je stvorena atmosfera linča i presude su se morale donijeti – i za kardinala Stepinca i za ostale optužene, budući da su unaprijed bili svrstani među “narodne neprijatelje”.
Iza svega je stajala težnja Komunističke partije (Tita, Kardelja, Bakarića i drugih), da se Katoličku crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima i Svete Stolice i podredi političkom diktatu. Komunisti su, međutim, naišli na osobu nepokolebljivog i čvrstog karaktera. Kardinal je (što je i na suđenju otvoreno iznio) bio pripravan u svakom trenutku umrijeti za Krista, vjeru i istinu i njega se nije moglo ucijeniti niti uplašiti.
Kako bi postigli cilj i opravdali 16 godina dosuđene robije, oni su ispleli čitavu mrežu otrovnih laži i konstrukcija, pa je njihova promidžba kardinala prikazivala kao jednoga od “ključnih saradnika ustaškog režima”, a uskoro se u brojnim pamfletima Agitpropa počinje graditi mit o Katoličkoj crkvi kao “duhovnom začetniku genocida” i Alojzija Stepinca se (pored Pavelića) proglašava “jednom od najmračnijih figura” tog razdoblja.
Ostatak života kardinal provodi u izolaciji, u Krašiću, gdje svakodnevno moli i drži službu Božju, uz rijetke susrete s drugim ljudima – jer na sve budno pazi komunistička Udba.
Dana 10. veljače 1960. godine, u 14 sati i 15 minuta, naš je mučenik i blaženik izdahnuo, uz riječi: fiat voluntas tua (budi volja tvoja).
Tadašnji nadbiskup-koadjutor, dr. Franjo Šeper naložio je da zvone sva crkvena zvona u Zagrebu i da se na svim zvonicima istaknu crne zastave, a od vlasti zatražio da se tijelo dopremi u prvostolnicu i položi u kriptu katedrale. Komunistički vlastodršci u prvi mah su odbili taj zahtjev, ali su se brzo predomislili i već 12. veljače odobrili prijenos tijela i pokop u Zagrebu.
Blaženi Alojzije Stepinac položen je u kriptu ispod glavnog oltara gdje se nalaze i tijela Frana Krste Frankopana, Eugena Kvaternika, te Petra i Ivana Antuna Zrinskog. Velebnom sprovodu je (unatoč komunističkoj represiji, zastrašivanjima i prijetnjama) bilo nazočno tisuće vjernika, iako je sve pomno snimala Udba sa stotinama svojih agenata koji su se umiješali među narod.
Hrvatski narod i katolički puk oprostili su se od svoga kardinala pjesmom Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).
U Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, papa Ivan Pavao Drugi (danas svetac Katoličke crkve), pred pola milijuna vjernika, proglasio je mučenika Alojzija Stepinca blaženikom, izražavajući se o njemu biranim riječima i naglašavajući njegovu krepost, osjećaj za pravdu i čvrstinu vjere.
Dana 22. srpnja 2016. godine, sudski je poništena nepravedna presuda komunističkog sudišta (od 16 godina robije s prisilnim radom) kojom su grubo prekršena temeljna ljudska prava, načela pravednosti i norme demokratskog civiliziranog svijeta.
Hrvatski katolički puk u blaženom Alojziju Stepincu ima svoga zagovornika na nebu i on je već odavno svetac, neovisno o formalnom postupku kanonizacije koji još uvijek nije završen.
O tomu, uostalom, rječito govore i čudesna ozdravljenja po Njegovom zagovoru.
Proglašenje kardinala Alojzija Stepinca blaženikom:
Zlatko Pinter/Kamenjar.com