Pratite nas

Komentar

Dr. Ante Nazor opovrgnuo Milorada Pupovca i njegov pokušaj relativizacije odgovornosti za ‘Oluju’

Objavljeno

na

Saborski zastupnik i predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac, održao je medijsku konferenciju 20. rujna na kojoj je između ostaloga ponovio više puta demantiran broj o 250 000 izbjeglih Srba tokom VRO Oluje, te je sarkastično ustvrdio da bi onima ga prozivaju bilo bolje da se bave negiranjem Jasenovca.

Povodom njegove medijske konferencije, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, dr. Ante Nazor za Narod.hr komentirao je tvrdnje zastupnika Pupovca:

Saborski zastupnik Milorad Pupovac održao je konferenciju za medije vezanu uz zahtjev hrvatskih branitelja da se sazove tematska sjednica o neprocesuiranju ratnih zločina iz Domovinskog rata. Na konferenciji je, između ostaloga, spomenuo „egzodus i stradanje Srba iz Hrvatske, njih više od 250.000“ tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom operacije „Oluja“, te da je za zločine nakon Oluje procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?).

Ante Nazor: “Spominjući „egzodus“, zapravo odlazak, 250.000 osoba srpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom „Oluje“, jer je to rečeno u kontekstu osvrta na sudjelovanje na skupu u Bačkoj Palanci, zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac opet je pokazao nemar prema brojevima, odnosno nekritičko i neznanstveno prihvaćanje teza koje veći dio srpske historiografije i srpskih političara pokušava nametnuti, ne samo kad je riječ o „Oluji“, nego i o Drugom svjetskom ratu. Neznanstvena interpretacija događaja, izmišljanje slučajeva i pretjerivanje u isticanju njihova značaja, prigovaranje drugima, a zanemarivanje vlastitih postupaka, te preuveličavanje broja žrtava na mjestima na kojima je zaista počinjen zločin nad Srbima, značajke su njegovih javnih nastupa, ali i javnih nastupa sadašnjega političkoga vodstva Srbije u kojima se spominje Hrvatska. U svom govoru na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru saborski zastupnik Milorad Pupovac nije usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, kao što je to učinio predsjednik Srbije, ali je ističući nepostojeću „opasnost od ustašoizacije hrvatskog društva“ svjesno preuveličao marginalne pojave u državi u kojoj se ni Vlada RH ni predsjednica RH ni Hrvatski sabor ne mogu optužiti za tako nešto.

Vodstvo SAO Krajine od 4. siječnja 1991. ne priznaje hrvatsku vlast

Kao argument za tvrdnju o stradanju Srba u Domovinskom ratu naveo je i „traume ljudi srpske nacionalnosti koji su 1991. i 1992. morali potpisivati izjave o lojalnosti“, potpuno zanemarivši kontekst vremena u kojem je, primjerice, odluka od 10. siječnja 1991. da se djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova RH zadržavanje radnog odnosa i isplata plaće uvjetuje potpisivanjem izjave o lojalnosti Republici Hrvatskoj, bila reakcija na odluku vodstva „SAO Krajine“ u Kninu od 4. siječnja 1991. da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. I tadašnje pobunjeničko, velikosrpski orijentirano vodstvo “SUP-a SAO Krajine”, koje više nije priznavalo hrvatsku vlast, ali je očekivalo plaće od hrvatske države, to je ocijenilo “provokacijom” i “oduzimanjem dostojanstva” njegovim pripadnicima, obrazlaže dr. Ante Nazor.

“U govoru je istaknuta opredjeljenost za demokratski i antifašistički karakter ove zemlje. Demokratski karakter suvremene Hrvatske već 28 godina, između ostaloga, potvrđuje i činjenica da svi legalno izabrani saborski zastupnici imaju pravo javno izreći svoje mišljenje. To je vrijednost koju treba sačuvati i za koju se vrijedi boriti. Naravno, trebala bi postojati i politička odgovornost za izrečeno, posebice kad se neutemeljeno optužuje Hrvatska za prekrštavanje Srba u Domovinskom ratu, kad se javno tvrdi, bez ikakvog dokaza, da su se „masovni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu dogodili već u prvoj polovici 1991., a vjerojatno i ranije“, kad se prešućuje skandalozno, metodom isljednika iz totalitarističkih sustava objavljivanje Biltena vlastitoga Vijeća u kojem urednica, bez ikakvoga relevantnog argumenta proziva pojedince za šovinizam…

I Savka Dabčević Kučar događanja u Srbu 27. srpnja pripisala protuhrvatskom karakteru

Glede pozivanja na „antifašistički karakter ove zemlje“, treba primjetiti da antifašizam, kao civilizacijski pojam suprotstavljanja fašizmu, zasigurno nije ono što se obilježava svake godine 27. srpnja u Srbu, to najbolje znaju Hrvati s područja Grahova, Drvara, Boričevca… Uostalom, o „antifašističkom“, a zapravo protuhrvatskom karakteru događanja u Srbu 27. srpnja, očitovala se i sudionica antifašističkog pokreta Savka Dabčević Kučar”,ističe dr. Ante Nazor.

“Takvi govori, u kojima se potpuno ignoriraju znanstveno utemeljeni rezultati novije hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, zapravo su u službi pokušaja prikrivanja činjenica o uzroku i karakteru rata u Hrvatskoj 1991., a potom i u BiH, kao i izbjegavanja odgovora na pitanje tko je odgovoran za vojnu opciju rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj. Masovni odlazak Srba iz Hrvatske u Domovinskom ratu, odnosno uoči i tijekom operacije “Oluja”, zaista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to radi li se o 100.000 – 150.000 ljudi (u Izvješću Vlade RH iz 1998. spominje se broj od oko 130.000) ili preuveličanih 250.000, pa čak i 300.000 ljudi, kako se navodi u nekim srpskim izvorima o “Oluji”.

No, ono što je prešućeno na spomenutoj konferenciji za medije, a što uporno prešućuje i srbijansko vodstvo u Beogradu, jest činjenica da je zbog isključive i bahate srpske, odnosno velikosrpske politike, za “Oluju”, pa tako i za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu. Oni su odbili prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, u kojima okupirano područje RH nije predviđeno kao sastavni dio Srbije ili kao posebna srpska država izvan granica Hrvatske, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile ponudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina gdje su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika. Upravo podatci iz srpskih izvora potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like; u 16.45 sati “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata kasnije, točnije – u 17.20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK, kod zapovjednika SVK generala Mile Mrkšića.

Krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata

Dakako, u spomenutom obraćanju medijima, kao što to učestalo radi i srbijansko vodstvo u Beogradu, prešućeno je koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, što je vrlo važno za razumijevanje uzroka i posljedica “Oluje”.

Podsjetit ću, krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536.000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga. U 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj, s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”. S obzirom na dostupne podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj na kraju 1992. (1. prosinca 1992. u Hrvatskoj je bilo 663.493 prognanika i izbjeglica: 260.705 prognanika i 402.768 izbjeglica), u broj od 800.000 prognanika i izbjeglica vjerojatno su bile uključene i osobe koje su izbjegle u inozemstvo. Naime, procjenjuje se da je izvan Hrvatske, u inozemstvu, uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama, 1991. bilo oko 148.000 izbjeglica iz Hrvatske, a 1992. oko 136.000.

Znakovita je i procjena da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219.000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 396). U srpnju 1995., neposredno uoči operacije “Oluja”, na slobodnom teritoriju RH bilo je 384.664 prognanika i izbjeglica (192.828 prognanika i 187.796 izbjeglica) (Pravo na Dom, ur. Slobodan Lang i Branko Pek, 2011.). Njima je povratak svojim domovima onemogućavala tadašnja isključiva politika srpskoga vodstva na okupiranom poručju RH, a omogućila ga je oslobodilačka operacija “Oluja”.

Sve to je prešućeno u govoru na spomenutoj konferenciji za medije, kao što to u sličnim govorima uporno prešućuje i srbijansko vodstvo dok govori o stradanju svoga naroda, jer bi isticanje uzroka rata u Hrvatskoj, te kronologije događaja i razmjera stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, razotkrilo neutemeljenost njihovih teza.

Glede procjene mogućega broja Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Oluje”, iako ta procjena nije najvažnija za razumijevanje događaja, treba uzeti u obzir da je na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991. (tada okupirano područje bilo je veće od kasnije uspostavljenih područja pod zaštitom UN-a), prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika živjelo 287.830 (52,4%) Srba, što je nešto manje od polovice (49,5%) od ukupnog broja (581.663) Srba u RH. Istodobno, 293.833 ili 50,5% Srba živjelo je na slobodnom području RH.

Također, treba uzeti u obzir da je, uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, okupirano područje RH, na kojem su pobunjeni Srbi osnovali “RSK”, nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Podatci o tome su različiti, navest ću neke iz srpskih izvora i “službenih” jugoslavenskih publikacija, koji navode na zaključak da je podatak o “250.000 Srba izbjeglih u operaciji ‘Oluja’” (dakle, iz UN sektora Sjever i Jug) preuveličan:

– oko 100.000 Srba iselilo se iz “RSK” (okupirano područje RH) do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo;
– prema podacima Glavnog štaba SVK iz lipnja 1993. (koji se s obzirom na ostale ovdje navedene podatke čine preuveličanim), na okupiranim dijelovima Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije (koji će biti oslobođeni operacijom “Oluja”) živjelo je 268.795 stanovnika;
– krajem 1994. u SR Jugoslaviji (ne računajući ostale države) živjelo je oko 80.000 Srba iz “RSK”, a zbog političkih i ekonomskih prilika na tom području iseljavanje stanovništva nije se smanjilo ni u 1995. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 172-173);
– u siječnju 1995. u SR Jugoslaviji registrirano je 252.619 izbjeglica iz Hrvatske: 198.819 iz UNPA zona, odnosno okupiranoga područja RH, i 53.800 s područja pod kontrolom Vlade RH, uključujući i obitelji “starešina” JNA koja se povukla iz Hrvatske (podatke su za potrebe Vlade RH pripremili Slobodan Lang i Branko Čulo);
– sredinom 1996. u SRJ je bilo registrirano 314.689 Srba iz Hrvatske, od toga 229.232 s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”: 93.347 iz Dalmacije (sektor Jug) i 135.885 iz Banovine, Korduna i Like (sektor Sjever).

Dakako, sve navedene brojeve treba uzeti s oprezom, jer se statistički podaci o stanovništvu na okupiranom području RH od 1992. do 1995. razlikuju od izvora do izvora, no sigurno je da su mnogi od 229.232 Srba registriranih u SRJ sredinom 1996. kao osobe s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”, u SRJ došli prije te oslobodilačke operacije.

O točnosti izjave da je za zločine nad Srbima nakon „Oluje“ procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?), govore službeni podatci:

Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba, a osuđujuća presuda zbog ubojstva s kaznom zatvora u trajanju od jedne i pol do 20 godina do tada je izrečena za još tri osobe (Bijela knjiga o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu, Zagreb, rujan 1999.).

I nakon toga nastavljene su istrage, pa je do sredine 2011. u vezi kaznenih djela počinjenih za vrijeme i neposredno nakon operacije “Oluja”, kad je riječ o žrtvama, ukupno evidentirano 47 osoba; od toga su zbog ubojstva 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni (podaci Državnoga odvjetništva RH do sredine 2011.).

Spomenuta izjava o broju procesuiranih zločina „koliko se može nabrojati na prst jedne ruke“, sugerira kako se zločini nad Srbima u Hrvatskoj ne istražuju i ne procesuiraju. Stoga treba podsjetiti da je u Hrvatskoj do sada pronađeno 150 masovnih i oko 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Domovinskom ratu (prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja RH, do kraja 2017. iz masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 5131 osobe, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 4196 osoba ili 81,7%). Tek kad se navedenim brojevima pridoda podatak koliko je do sada procesuiranih počinitelja zločina nad Hrvatima, može se donijeti relevantan zaključak o procesuiranju svih zločina, odnosno o mogućoj selektivnosti istraživanja prema etničkom načelu… Sve ostalo je politikanstvo i svjesno obmanjivanje javnosti, zaključio je dr. Ante Nazor na Narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Lucović: Javnost u Republici Hrvatskoj se napokon mogla uvjeriti tko je Željko Komšić

Objavljeno

na

Objavio

Marko Lucović
Marko Lucović

”Jedina svijetla točka njegovog nastupa na HRT-u jest da je javnost u Republici Hrvatskoj, barem ona koja misli svojom glavom, mogla do kraja zaključiti što je i tko je Željko Komšić, odnosno kolika je diskrepancija između njegovih stavova te putem kojih se manevara našao tamo gdje mu nije mjesto”.

Gostovanje člana Predsjedništva BiH Željka Komšića u posljednjoj emisiji Nedjeljom u 2, kako se i očekivalo, izazvalo je dosta polemike u Bosni i Hercegovini i susjednoj Republici Hrvatskoj.

”Agonija utjelovljena u osobi zvanoj Željko Komšić dobila je svoj novi epilog nakon što je tzv. hrvatski član predsjedništva jučer gostovao na HRT-u u emisiji Nedjeljom u 2 koju uređuje i vodi Aleksandar Stanković”, smatra politolog Marko Lucović uz napomenu kako je u najmanju ruku frapantno to što se takvoj osobi daje medijski prostor od strane hrvatske državne televizije koja bi zajedno sa službenom politikom Zagreba trebala po svojoj ustavnoj obvezi štititi prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Jedina svijetla točka njegovog nastupa na HRT-u

Lucović ističe kako mediji kao poluge demokratskog društva igraju jednu od najvažnijih uloga u političkim procesima, što i ljudi na HRT-u vrlo dobro znaju, pa je, kako napominje, ugošćavanje čovjeka koji je bošnjačkim glasovima uzurpirao mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH zapravo nož u leđa Hrvatima i Hrvaticama u BiH.

”Međutim, ako se takav nezreo potez već, iz nekog meni neshvatljivog razloga dogodio, onda treba pustiti da se čovjek, „Hrvat“, „izabran glasovima hrvatskog naroda“, po imenu Željko Komšić, sam demaskira, dekonstruira i uguši u svojim lažima i manipulacijama. I to se upravo dogodilo. Nije trebalo biti neki poseban stručnjak za političku komunikaciju kako bi se primijetilo kako se Željko Komšić ne snalazi u svojoj prevrtljivosti. Bilo je jasno kako se gubio u svojim stavovima, neartikulirano ih iznoseći”, ističe Lucović.

Prema njegovim riječima svi koji su barem iole pratili Komšićevo djelovanje i koji barem donekle poznaju političku situaciju u BiH znali su o kakvoj se osobi radi i kakav politički inženjering iza njega stoji.

”Jedina svijetla točka njegovog nastupa na HRT-u jest da je javnost u Republici Hrvatskoj, barem ona koja misli svojom glavom, mogla do kraja zaključiti što je i tko je Željko Komšić, odnosno kolika je diskrepancija između njegovih stavova te putem kojih se manevara našao tamo gdje mu nije mjesto”.

Komšić sa svojim političkim istomišljenicima ukopava BiH

U Bosni i Hercegovini već više od tri mjeseca vlada svojevrsni prijezir od strane hrvatskog naroda prema neustavnom izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Takva vrsta internalizirajućeg neraspoloženja, prema riječima ovog mladog politologa, logična je i korespondira s borbom protiv dominacije jednog naroda nad drugim i sa zalaganjem za ravnopravnost.

”Smiješno je kada Komšić decidirano izjavljuje kako među običnim ljudima nema prijezira prema vlasti, misleći pri tome kako samo oni s članskom iskaznicom HDZ-a imaju prijezir, jer njihov kandidat nije izabran na tu funkciju. To je i plitko i prozirno. Gospodin Komšić i platforma koja iza njega stoji zajedno s istomišljenicima morala bi shvatiti kako se ovdje ne radi o tome je li nečiji kandidat izabran ili nije, nego o tome je li taj netko izabran većinskom voljom hrvatskog naroda”, napominje Lucović.

Uporno odbijajući vidjeti pored zdravih očiju, a skrivajući se pod krinkom pseudograđanske opcije, Željko Komšić i njegovi politički istomišljenici ukopavaju BiH baš onako kako su Srbi ukopavali Jugoslaviju i na kraju ju ukopali.

”Željko Komšić nije i ne može biti predstavnik Hrvata u BiH, odnosno njihov član Predsjedništva BiH. On je ništa više doli poklonik jedne propale kvaziideologije propale kvazidržave i zločinca s čijom se slikom diči u svome uredu. A ne bi trebao. Trebao bi se stidjeti. I slike i svojih djela. Zajedno sa svima onima koji ga podržavaju”, zaključio je Lucović.

NU2 – Željko Komšić se zapleo u lažima

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Damir Kajin: Tako se to radi u Istri

Objavljeno

na

Objavio

Tisuće Uljanikovaca i Riječana napustilo je Istru i Rijeku. Nad 3. majom otvoren je stečaj. Državi na naplatu u ovoj godini dospijeva 2.5 mlrd kn jamstava. Važno da je istarska lokalna politika kastrirala slobodu govora izmišljenim sudskim procesima protiv oponenata i koja javnim novcem kontrolira medije na način kako nije činjeno ni 20-tih, ni 50-tih godina prošlog stoljeća. Mons. Milanović mogao je, pod zaštitom crkve, slobodno govoriti i pisati u Trstu i Istri, a danas to više nije moguće kad gro medija u Istri ovise o IDS-u i tajkunima, kao i svjetskim špekulantima, piše Damir Kajin.

Prvo me tužila HRT 2009. i potraživala 120 000 kn zbog rečenice izgovorene za saborskom govornicom koja je otprilike glasila: “Kako se gotovo svaka emisija može kupiti…”. No to je prošlost. Problem je ovo što rade Miletićevi stranački drugovi kao i IDS-ovi poslovni partneri pred istarskim sudovima.

1. tužba- Tužio me čovjek koji je u vrijeme Jakovčića dobio koncesije na nekim plažama pa je iste “preprodao” za 400 000-500 000 € jer sam rekao da to spada u top 10 pogodovanja. Ne unesete tako reći ništa, a dođete do spomenutog novca. Sjajno. I sada netko tko nije ni luk jeo, a ni mirisao od mene zbog “duševnih boli” traži 35 000 kn.

2. tužba- Tužio me đek koji je od jedne starice kupio 3 hektara poljoprivrednog zemljišta za 21 000 kn, da bi si nakon toga tu zemlju urbanizirao i sam si je tu promjenu procijenio na preko 2 milijuna kuna.

3. tužba- Tužio me bivši talijanski ministar koji je u Italiji osuđen na 5 god. zatvora, odležao skoro 3 god.u kućnom zatvoru, usput je morao državi vratiti 2.8 mil. €, a Jakovčić mu je uručio najviše istarsko priznanje, Grb Istarske županije”.

4. tužba- Tuži me i Danko Končar jer sam rekao da sam ne može pomoći Uljaniku te da je suvlasnik Glasa Istre, za čiji je 33% udio svojedobno iskeširao 1.8 mil. € kupujući dionice od samih novinara. Končar, koji je Jakovčića izabrao za šefa NO Afaraka potražuje 50 000 kn zbog te rečenice, zbog duševnih boli, (povrede prava osobnosti).

Tako se to radi u Istri. To je nešto između bizarnog i morbidnog. Zanimljivo da su svi ti pojedinci bliski Jakovčiću i Miletiću. Stranački ili poslovno. Interesno ili duhovno. Prisutan je sumrak slobode govora, medijskih sloboda, neovisnog sudstva, nepristranog državnog odvjetništva. Gospodo iz vrha IDS-a, nigdje medijske slobode nisu niže nego u Istri. Dio medija je doslovce zakupljen. Dođite na pripremno ročište 8.02.2019. u Pazin, (Končar-Kajin), pa će biti jasnije kako mediji u Istri funkcioniraju i koliko ih plaćate. Čovjek pomisli da se niže ne može, ali uvijek je moguće potonuti još dublje. Ali zato oprostit ćemo se od Uljanika.

Povremeno po potrebi IDS spominje desnicu i ustašluk. Nigdje rigidnije “desnice” nema na vlasti nego u Istri. Metafora to vašeg desničarenja je Uljanik, a da vam nisam oteo iz ruku bila bi, vjerojatno i rovinjska Mirna i pazinski Puris. Oko Mirne i Purisa bili ste u sve upućeni pa ne mogu vjerovati da niste bili jednako tako upućeni i u Uljanikovu zbilju. Uostalom, gradska palača je udaljena 20 koraka od Uljanika. Zar nije „desničarenje“ kada 50 vodećih IDS-ovaca može se pohvaliti imovinom većom od 2-3-4 mil. €, a da ulaskom u politiku nisu imali ništa. Sada, ti isti drže kvorum HDZ-u u Saboru.
Antifašizam nije pljačka. Antifašizam nije pretvaranje javnog u privatno. Antifašizam ne živi u regiji gdje IDS kontrolira medije. Koliko je Županija izdvojila za medije 2011., 2012. i 2013. godine? Gotovo 9 mil. kn. Ako tome pridodamo i općine, gradove, javna poduzeća itd. riječ je možda i o 25 i više milijuna kuna. Antifašizam nisu ni sudski progoni svakoga koji se usudi prstom pokazati da je car gol.

I za kraj, za što me tuže? Za povredu prava osobnosti, točnije za duševne boli. Tim najbogatijim Istrijanima i najbogatijim Hrvatima nikada nije dosta, a Miletić i Jakovčić šute. Gdje je kraj toj bahatosti i objesti? Možda u Uljaniku za kojeg su istarski gradovi i Županija izdvojili otprilike onoliko novaca koliko se u 3-4 mjeseci samo u Županiji, (ne i gradovima, općinama…), potroši na reprezentaciju tj. domjenke, napisao je Damir Kajin.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari