Pratite nas

Komentar

Dr. Ante Nazor opovrgnuo Milorada Pupovca i njegov pokušaj relativizacije odgovornosti za ‘Oluju’

Objavljeno

na

Saborski zastupnik i predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac, održao je medijsku konferenciju 20. rujna na kojoj je između ostaloga ponovio više puta demantiran broj o 250 000 izbjeglih Srba tokom VRO Oluje, te je sarkastično ustvrdio da bi onima ga prozivaju bilo bolje da se bave negiranjem Jasenovca.

Povodom njegove medijske konferencije, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, dr. Ante Nazor za Narod.hr komentirao je tvrdnje zastupnika Pupovca:

Saborski zastupnik Milorad Pupovac održao je konferenciju za medije vezanu uz zahtjev hrvatskih branitelja da se sazove tematska sjednica o neprocesuiranju ratnih zločina iz Domovinskog rata. Na konferenciji je, između ostaloga, spomenuo „egzodus i stradanje Srba iz Hrvatske, njih više od 250.000“ tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom operacije „Oluja“, te da je za zločine nakon Oluje procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?).

Ante Nazor: “Spominjući „egzodus“, zapravo odlazak, 250.000 osoba srpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom „Oluje“, jer je to rečeno u kontekstu osvrta na sudjelovanje na skupu u Bačkoj Palanci, zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac opet je pokazao nemar prema brojevima, odnosno nekritičko i neznanstveno prihvaćanje teza koje veći dio srpske historiografije i srpskih političara pokušava nametnuti, ne samo kad je riječ o „Oluji“, nego i o Drugom svjetskom ratu. Neznanstvena interpretacija događaja, izmišljanje slučajeva i pretjerivanje u isticanju njihova značaja, prigovaranje drugima, a zanemarivanje vlastitih postupaka, te preuveličavanje broja žrtava na mjestima na kojima je zaista počinjen zločin nad Srbima, značajke su njegovih javnih nastupa, ali i javnih nastupa sadašnjega političkoga vodstva Srbije u kojima se spominje Hrvatska. U svom govoru na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru saborski zastupnik Milorad Pupovac nije usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, kao što je to učinio predsjednik Srbije, ali je ističući nepostojeću „opasnost od ustašoizacije hrvatskog društva“ svjesno preuveličao marginalne pojave u državi u kojoj se ni Vlada RH ni predsjednica RH ni Hrvatski sabor ne mogu optužiti za tako nešto.

Vodstvo SAO Krajine od 4. siječnja 1991. ne priznaje hrvatsku vlast

Kao argument za tvrdnju o stradanju Srba u Domovinskom ratu naveo je i „traume ljudi srpske nacionalnosti koji su 1991. i 1992. morali potpisivati izjave o lojalnosti“, potpuno zanemarivši kontekst vremena u kojem je, primjerice, odluka od 10. siječnja 1991. da se djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova RH zadržavanje radnog odnosa i isplata plaće uvjetuje potpisivanjem izjave o lojalnosti Republici Hrvatskoj, bila reakcija na odluku vodstva „SAO Krajine“ u Kninu od 4. siječnja 1991. da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. I tadašnje pobunjeničko, velikosrpski orijentirano vodstvo “SUP-a SAO Krajine”, koje više nije priznavalo hrvatsku vlast, ali je očekivalo plaće od hrvatske države, to je ocijenilo “provokacijom” i “oduzimanjem dostojanstva” njegovim pripadnicima, obrazlaže dr. Ante Nazor.

“U govoru je istaknuta opredjeljenost za demokratski i antifašistički karakter ove zemlje. Demokratski karakter suvremene Hrvatske već 28 godina, između ostaloga, potvrđuje i činjenica da svi legalno izabrani saborski zastupnici imaju pravo javno izreći svoje mišljenje. To je vrijednost koju treba sačuvati i za koju se vrijedi boriti. Naravno, trebala bi postojati i politička odgovornost za izrečeno, posebice kad se neutemeljeno optužuje Hrvatska za prekrštavanje Srba u Domovinskom ratu, kad se javno tvrdi, bez ikakvog dokaza, da su se „masovni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu dogodili već u prvoj polovici 1991., a vjerojatno i ranije“, kad se prešućuje skandalozno, metodom isljednika iz totalitarističkih sustava objavljivanje Biltena vlastitoga Vijeća u kojem urednica, bez ikakvoga relevantnog argumenta proziva pojedince za šovinizam…

I Savka Dabčević Kučar događanja u Srbu 27. srpnja pripisala protuhrvatskom karakteru

Glede pozivanja na „antifašistički karakter ove zemlje“, treba primjetiti da antifašizam, kao civilizacijski pojam suprotstavljanja fašizmu, zasigurno nije ono što se obilježava svake godine 27. srpnja u Srbu, to najbolje znaju Hrvati s područja Grahova, Drvara, Boričevca… Uostalom, o „antifašističkom“, a zapravo protuhrvatskom karakteru događanja u Srbu 27. srpnja, očitovala se i sudionica antifašističkog pokreta Savka Dabčević Kučar”,ističe dr. Ante Nazor.

“Takvi govori, u kojima se potpuno ignoriraju znanstveno utemeljeni rezultati novije hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, zapravo su u službi pokušaja prikrivanja činjenica o uzroku i karakteru rata u Hrvatskoj 1991., a potom i u BiH, kao i izbjegavanja odgovora na pitanje tko je odgovoran za vojnu opciju rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj. Masovni odlazak Srba iz Hrvatske u Domovinskom ratu, odnosno uoči i tijekom operacije “Oluja”, zaista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to radi li se o 100.000 – 150.000 ljudi (u Izvješću Vlade RH iz 1998. spominje se broj od oko 130.000) ili preuveličanih 250.000, pa čak i 300.000 ljudi, kako se navodi u nekim srpskim izvorima o “Oluji”.

No, ono što je prešućeno na spomenutoj konferenciji za medije, a što uporno prešućuje i srbijansko vodstvo u Beogradu, jest činjenica da je zbog isključive i bahate srpske, odnosno velikosrpske politike, za “Oluju”, pa tako i za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu. Oni su odbili prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, u kojima okupirano područje RH nije predviđeno kao sastavni dio Srbije ili kao posebna srpska država izvan granica Hrvatske, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile ponudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina gdje su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika. Upravo podatci iz srpskih izvora potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like; u 16.45 sati “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata kasnije, točnije – u 17.20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK, kod zapovjednika SVK generala Mile Mrkšića.

Krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata

Dakako, u spomenutom obraćanju medijima, kao što to učestalo radi i srbijansko vodstvo u Beogradu, prešućeno je koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, što je vrlo važno za razumijevanje uzroka i posljedica “Oluje”.

Podsjetit ću, krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536.000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga. U 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj, s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”. S obzirom na dostupne podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj na kraju 1992. (1. prosinca 1992. u Hrvatskoj je bilo 663.493 prognanika i izbjeglica: 260.705 prognanika i 402.768 izbjeglica), u broj od 800.000 prognanika i izbjeglica vjerojatno su bile uključene i osobe koje su izbjegle u inozemstvo. Naime, procjenjuje se da je izvan Hrvatske, u inozemstvu, uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama, 1991. bilo oko 148.000 izbjeglica iz Hrvatske, a 1992. oko 136.000.

Znakovita je i procjena da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219.000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 396). U srpnju 1995., neposredno uoči operacije “Oluja”, na slobodnom teritoriju RH bilo je 384.664 prognanika i izbjeglica (192.828 prognanika i 187.796 izbjeglica) (Pravo na Dom, ur. Slobodan Lang i Branko Pek, 2011.). Njima je povratak svojim domovima onemogućavala tadašnja isključiva politika srpskoga vodstva na okupiranom poručju RH, a omogućila ga je oslobodilačka operacija “Oluja”.

Sve to je prešućeno u govoru na spomenutoj konferenciji za medije, kao što to u sličnim govorima uporno prešućuje i srbijansko vodstvo dok govori o stradanju svoga naroda, jer bi isticanje uzroka rata u Hrvatskoj, te kronologije događaja i razmjera stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, razotkrilo neutemeljenost njihovih teza.

Glede procjene mogućega broja Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Oluje”, iako ta procjena nije najvažnija za razumijevanje događaja, treba uzeti u obzir da je na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991. (tada okupirano područje bilo je veće od kasnije uspostavljenih područja pod zaštitom UN-a), prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika živjelo 287.830 (52,4%) Srba, što je nešto manje od polovice (49,5%) od ukupnog broja (581.663) Srba u RH. Istodobno, 293.833 ili 50,5% Srba živjelo je na slobodnom području RH.

Također, treba uzeti u obzir da je, uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, okupirano područje RH, na kojem su pobunjeni Srbi osnovali “RSK”, nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Podatci o tome su različiti, navest ću neke iz srpskih izvora i “službenih” jugoslavenskih publikacija, koji navode na zaključak da je podatak o “250.000 Srba izbjeglih u operaciji ‘Oluja’” (dakle, iz UN sektora Sjever i Jug) preuveličan:

– oko 100.000 Srba iselilo se iz “RSK” (okupirano područje RH) do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo;
– prema podacima Glavnog štaba SVK iz lipnja 1993. (koji se s obzirom na ostale ovdje navedene podatke čine preuveličanim), na okupiranim dijelovima Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije (koji će biti oslobođeni operacijom “Oluja”) živjelo je 268.795 stanovnika;
– krajem 1994. u SR Jugoslaviji (ne računajući ostale države) živjelo je oko 80.000 Srba iz “RSK”, a zbog političkih i ekonomskih prilika na tom području iseljavanje stanovništva nije se smanjilo ni u 1995. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 172-173);
– u siječnju 1995. u SR Jugoslaviji registrirano je 252.619 izbjeglica iz Hrvatske: 198.819 iz UNPA zona, odnosno okupiranoga područja RH, i 53.800 s područja pod kontrolom Vlade RH, uključujući i obitelji “starešina” JNA koja se povukla iz Hrvatske (podatke su za potrebe Vlade RH pripremili Slobodan Lang i Branko Čulo);
– sredinom 1996. u SRJ je bilo registrirano 314.689 Srba iz Hrvatske, od toga 229.232 s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”: 93.347 iz Dalmacije (sektor Jug) i 135.885 iz Banovine, Korduna i Like (sektor Sjever).

Dakako, sve navedene brojeve treba uzeti s oprezom, jer se statistički podaci o stanovništvu na okupiranom području RH od 1992. do 1995. razlikuju od izvora do izvora, no sigurno je da su mnogi od 229.232 Srba registriranih u SRJ sredinom 1996. kao osobe s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”, u SRJ došli prije te oslobodilačke operacije.

O točnosti izjave da je za zločine nad Srbima nakon „Oluje“ procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?), govore službeni podatci:

Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba, a osuđujuća presuda zbog ubojstva s kaznom zatvora u trajanju od jedne i pol do 20 godina do tada je izrečena za još tri osobe (Bijela knjiga o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu, Zagreb, rujan 1999.).

I nakon toga nastavljene su istrage, pa je do sredine 2011. u vezi kaznenih djela počinjenih za vrijeme i neposredno nakon operacije “Oluja”, kad je riječ o žrtvama, ukupno evidentirano 47 osoba; od toga su zbog ubojstva 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni (podaci Državnoga odvjetništva RH do sredine 2011.).

Spomenuta izjava o broju procesuiranih zločina „koliko se može nabrojati na prst jedne ruke“, sugerira kako se zločini nad Srbima u Hrvatskoj ne istražuju i ne procesuiraju. Stoga treba podsjetiti da je u Hrvatskoj do sada pronađeno 150 masovnih i oko 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Domovinskom ratu (prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja RH, do kraja 2017. iz masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 5131 osobe, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 4196 osoba ili 81,7%). Tek kad se navedenim brojevima pridoda podatak koliko je do sada procesuiranih počinitelja zločina nad Hrvatima, može se donijeti relevantan zaključak o procesuiranju svih zločina, odnosno o mogućoj selektivnosti istraživanja prema etničkom načelu… Sve ostalo je politikanstvo i svjesno obmanjivanje javnosti, zaključio je dr. Ante Nazor na Narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marijan Knezović: ‘Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde’

Objavljeno

na

Objavio

Kako li je ovo velik i svet čovjek. Govoriti istinu, hrabro i mudro, a opet beskompromisno, pazeći da svaka pohvala bude ljudska, svaka kritika još ljudskija i svaka poruka ispunjena ljubavlju, to je ono što samo čovjek nadahnut dobrom i istinom može činiti, komentirao je Marijan Knezović propovijed željezanskog biskupa Egidija Živkovića na misi zadušnici u Vukovaru u nedjelju 18. studenoga

Kada mi kao pojedinci i narod budemo upola hrabri izložiti se zbog istine i budućnosti kao ovaj sveti čovjek, naši problemi će se moći nabrojati na prste jedne ruke.

Među njima neće biti nepronađenih ratnika i civila, zatvorenih arhiva, osuđenih nevinih ljudi, prevara i lažnih obećanja, materijalizma i mržnje bilo koje vrste. Svaka mu čast!

“Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde.”

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Davor Dijanović: Vojska EU-a kao projekt Sjedinjenih Europskih Država

Objavljeno

na

Objavio

Projekt vojske Europske unije

U nedavnom govoru o stanju Europske unije u Europskom parlamentu njemačka kancelarka Angela Merkel istaknula je kako su prošla vremena u kojima smo se bezrezervno uzdali u druge. „Ako želimo preživjeti kao zajednica moramo uzeti svoju sudbinu u ruke“ – dodala je Merkel i založila se za stvaranje „zajedničke europske vojske“ koja bi svijetu pokazala da „među europskim zemljama više nikad ne će biti rata“. Ta vojska ne bi bila protiv NATO-a, nego bi se radilo o dopuni NATO-a.

Za stvaranje vojske EU-a založio se i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Pred nekoliko dana on je također pozvao na uspostavu vojske EU-a, tvrdeći kako je ona potrebna za zaštitu od Kine, Rusije, ali čak i SAD-a. „Nećemo zaštititi Europljane ako ne uvedemo pravu europsku vojsku“ – dodao je.

Trump i Putin o EU vojsci

Macronov poziv na uspostavu EU vojske nije naišao na dobar prijam kod američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je poziv na stvaranje vojske kojom bi EU zaštitila sebe od mogućih neprijatelja, uključujući i SAD, nazvao „vrlo uvredljivim“. „Možda bi Europa prvo trebala platiti svoj pošteni dio za NATO koji uvelike subvencionira SAD“ – dodao je Trump.

Najavu osnivanja EU vojske komentirao je i čelnik NATO-a Jens Stoltenberg koji je pozdravio ideju jačanja napora EU-a glede obrane koja može ojačati i NATO savez. Upozorio je, međutim, da veći europski trud glede jačanja obrane ne bi smio razarati jačinu „transatlantske veze.“

Odluku o stvaranju vojske EU-a komentirao je i ruski predsjednik Vladimir Putin koji smatra da je Macronov koncept europske vojske „pozitivan“ za višepolaran svijet. „Europa je moćni ekonomski entitet, moćna ekonomska unija i sasvim je prirodno da želi svoju neovisnost, samodostatnost i suverenitet glede obrane i sigurnosti“. Naravno, ne gledaju svi u Rusiji na ovu ideju blagonaklono, pa tako pojedini ruski analitičari izražavaju bojazan da bi u budućnosti udruženoj vojsci NATO-a i EU-a mogla postati napamet ideja zajedničkog napada na Rusiju, a kao “preventiva“ protiv navodne ruske ekspanzionističke politike.

Narativ o opasnosti od ruskog ekspanzionizma, danas često prisutan kod političara u Bruxellesu i Washingtonu, nije od jučer. Sljedeće godine bit će sto godina od izlaska knjige „Demokratski ideali i stvarnost“ engleskog geopolitičara Halforda Mackindera u kojoj je ovaj utemeljitelj engleske geopolitike izrazio zabrinutost za Europu, jer je smatrao velika europska nizina pogoduje snagama kopna (sukob kopno-more), tj. Rusima za kretanje na zapad. Mackinder se bojao da Rusija zbog konfiguracije terena može vrlo lako ovladati područjima Crnog i Baltičkog mora te prostorom istočne Europe do linije Laba-Jadran.

Ideja iz 1950.

Ideja o osnivanju vojske EU-a seže u 1950. godinu. Tad je Sjeverna Koreja uz kinesku pomoć napala Južnu Koreju s ciljem da ju stavi pod komunističku vlast. U Europi se tada pojavila bojazan od širenja komunizma, pa su Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i države Beneluxa pod sloganom „zajedno smo jači“ potpisale ugovor o osnivanju Europske obrambene zajednice, u kojemu je previđeno da snage sigurnosti tih zemalja budu pod jednim vrhovnim zapovjedništvom. Ovaj ugovor nikada nije proveden u djelo, prvenstveno zbog otpora Francuske čiji je parlament 1954. odbio ovaj projekt.

No, tijekom godina stvoreni su određeni institucionalni preduvjeti za formiranje vojske EU-a. Od 1989. tako imamo njemačko-francusku brigadu s 6.000 vojnika, a od 1995. njemačko-nizozemski korpus kojemu su, u slučaju potrebe, podređene jedna nizozemska i jedna njemačka divizija s ukupno 40.000 vojnika. Tu je i Europska obrambena agencija, Vojni stožer Europske unije, ali i Eurocorps (interventna jedinica NATO-a koncipirana prvenstveno za potrebe EU-a). Tijekom posljednjih 12 mjeseci osnovan je i PESCO (Permanent Structured Cooperation – Stalna strukturirana suradnja), s 25 od 28 država članica Unije, kao okvir za strukturnu integraciju unutar Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, na temelju članka 42.6 Ugovora o Europskoj uniji.

Irealan projekt s ciljem dodatne EU integracije i ukidanja nacionalnih suvereniteta

Ideja o osnivanju vojske EU-a posebno je ojačala nakon izbora Trumpa za američkog predsjednika. Trump često kritizira NATO, što se u nekim europskim krugovima tumači kao njegova želja za ukidanjem toga vojnog saveza. No, Trump zapravo samo želi da europske države ispune normu od 2 % BDP-a za obranu. Takav je dogovor, a to je, dakako, i u interesu američkoga vojno-industrijskog kompleksa. SAD danas u obranu ulaže 3,1 %, a Njemačka tek 1,2 %.

Pred nekoliko dana u razgovoru za CNN Macron se usprotivio povećanju proračuna za kupovanje američkog oružja: „Ne želim da europske zemlje povećavaju svoj obrambeni proračun kako bi kupovali američko naoružanje ili od drugih. Smatram da ako povećamo proračun onda bismo morali graditi svoju autonomiju kako bismo postali stvarna suverena sila“. Dakako, Macronu bi odgovaralo da se više oružja kupuje u Europi jer bi tu profitirala francuska vojna industrija.

Na kraju treba istaknuti da je ideja osnivanja vojske EU-a – koja je potpuno irealna u situaciji dok postoji NATO savez (neovisno što o njemu mislili) – neraskidivo vezana uz utopističku ideju preobrazbe Europske unije u „Sjedinjene Europske Države“. Njemački i francuski cilj je postojeće probleme EU-a rješavati formulom „još više integracije“, iako je upravo dokidanje nacionalnih suvereniteta jedan od ključnih razloga jačanja desnih, tzv. populističkih i euroskeptičnih stranaka diljem Europske unije.

Davor Dijanović/HKV

Angela Merkel želi europsku vojsku: Ako želimo braniti svoju zajednicu, moramo sudbinu uzeti u svoje ruke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari