Dr. Dominik Mandić: “HRVATI I SRBI DVA STARA RAZLIČITA NARODA”

POVIJESNI PREGLED, IZVORI I POGOVOR
Sve ono što smo dosada napisali o povijesti i državnom životu Hrvata i Srba dokazuje da oni nijesu jedan narod, nego dva stara, različita naroda. Da se to vidnije i jasnije uoči, korisno je i potrebno sva povijesna istraživanja svesti na slijedeće osnovne žarišne činjenice, po kojima se svi narodi, pa i Hrvati i Srbi, razlikuju između sebe. Te stvarne i bitne razlike jesu ove:

1. Razlika u etničkom postanku i razvoju Hrvata i Srba

1) Etnički postanak i razvoj Hrvata

Najstarije povijesne vijesti, staro hrvatsko društveno uređenje, vjera, narodni običaji i umjetnost govore da su Hrvati iranskoga podrijetla. Grčki i rimski pisci, a napose dva kamena natpisa iz Tanaisa, svjedoče da su Hrvati od sredine prvoga do trećega stoljeća po Kr. živjeli na području donjega Dona i bili jedan od medijskih sarmatsko-iranskih naroda u tom kraju. Za provale Huna (g. 375. po Kr.) jedan dio donskih Hrvata povučen je na sjeve*rozapad do iznad Karpata, gdje su se prozvali Bijeli [= zapadni] Hrvati prema Crvenim [= južnim] Hrvatima, koji su ostali na Donu. Tu su se Bijeli Hrvati izmiješali sa Slavenima središnjega slavenskoga prostora i primili njihov jezik. Nakon propasti hunske države Hrvati su koncem 5. st. organizi*rali svoju narodnu državu, zvanu Bijela ili Velika Hrvatska, između Odre i Dnjestra s glavnim gradom Hrvatom na mjestu današnjega Krakova u južnoj Poljskoj.

God. 626. po Kr. jedan dio Bijelih Hrvata, na poziv bizantskoga cara Heraklija I, zaputio se je na jug. Tu su, prema svjedočanstvu cara ljetopisca K. Porfirogeneta, naselili Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, tj. sve zemlje od Drave, Dunava i Drine do Jadrana, te od Snježnika u Istri do Valone u današnjoj Albaniji. Bilo ih je oko 300.000.

U svojoj novoj domovini Hrvati su našli u ravničkim predjelima Sla*vene prve selidbe, a u planinama, te u jadranskom primorju i na otocima ro*manizirane Ilire, koji su potjecali od istoimenoga indoeuropskoga naroda, pomiješanoga s brojnim ostacima pretpovijesnih Dinaraca i Mediteranaca.

Slaveni prve selidbe, koje su Hrvati našli u svojoj novoj domovini, bili su Slaveni kajkavci i štokavci ikavci. Kajkavci su bili južni ogranak starih Slavena i živjeli su više stoljeća prije Krista u potkarpatskim nizinama is*točno od Dunava. Na zapadnu stranu te rijeke prešli su za hunskoga, got*skoga i avarskoga gospodstva u tim krajevima (376-626. po Kr.) i naselili pa*nonske nizine i alpske zemlje od Dunava do Bavarske i od Blatnoga jezera do bosanskih planina. Slaveni štokavski ikavci potjecali su iz današnje Ukra*jine. U današnju Vojvodinu došli su s germanskim Gepidima u 3. st. po Kr. Dunav i Savu su prešli za hunskih provala (g. 376. po Kr.) i naselili su se južno od kajkavaca od Drine do Jadranskoga mora i od Istre do Valone u Albaniji.

Odmah od svoga dolaska na jug Hrvati su se ženidbama počeli miješati sa Slavenima prve selidbe i s ostacima ilirskih Dinaraca i Mediteranaca. Tim su nastala tri tipa Hrvata: Hrvati Dinarci u planinskim predjelima Like, srednje i zapadne Bosne, u današnjoj zagorskoj Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori; Hrvati Mediteranci u jadranskom primorju na otocima i u Istri; Hrvati Panonci u bosanskoj Posavini, te između Save, Dunava, Drave i Mure. Budući da su u panonskim nizinama za seobe naroda bih iščezli ostaci starih naroda, tip Hrvata Panonaca, koji je nastao isključivo miješanjem Hrvata sa Slavenima kajkavcima, po tjelesnim osobinama najbliži je općem tipu Slavena.

Tijekom stoljeća Hrvati su u jadranskom području pohrvatili stalan broj srednjovjekovnih Romana, potomaka romaniziranih Ilira, i mali broj doseljenih Talijana; u posavskim nizinama bio je pohrvaćen veći broj Nijemaca, Madžara i Slovenaca, a u svim krajevima mali broj Maurovlaha i doseljenih pripadnika drugih naroda.

Od XV do XVIII st., za turskih provala i pod pritiskom Venecije, dio starih Hrvata Mediteranaca preselio se u pokupske i posavske krajeve. U isto vrijeme i zbog istih uzroka znatan broj Hrvata Dinaraca iz bivše Crvene Hrvatske (današnja Crna Gora i Hercegovina) i sredovječnoga kraljevstva bosanskoga preselio se je u jadransku Hrvatsku, a napose u zemlje između Save i Dunava. Uza sve to, stari tip Hrvata Mediteranaca očuvao se u bitnosti nepromijenjen sve do danas u jadranskim krajevima, a tako i tip Hrvata Panonaca sjeverno od Save.

ISTOČNA I SJEVERNA PRADOMOVINA HRVATA I SRBA

2) Etnički postanak i razvoj Srba
Srbi etnički nijesu Indoeuropejci kao Hrvati. Prema najstarijim povijesnim vijestima, pradomovina Srba bila je u Maloj Aziji na području starih Sarda. U prvom i drugom stoljeću po Kr. Srbe nalazimo na sjeverozapadnim padinama kavkaškoga gorja. Odatle se jedan dio Srba preselio, nošen hunskim vihorom, i koncem 4. st. naselio na krajnjoj granici zapadnih Slavena između rijeke Labe i Sale, sjeverozapadno od današnje Češke. Tu su se krvno pomiješah sa zapadnim Slavenima i ostacima starih nordijskih naroda. Tu su Srbi primili slavenski jezik zapadnoga tipa.

Oko g. 635. po Kr. jedan dio polapskih Srba doselio se je na Balkan i bio je od bizantskoga cara Heraklija I. naseljen u >Srbištu< u Tesaliji. Domalo jedan dio tih, najviše 3-4.000 duša, bio je od Bizantinaca naseljen između Ibra i Drine u srednjovjekovnoj Raškoj. Tu su Srbi našli Slavene štokavce ekavskoga govora, koji su potjecali iz današnje srednje Rusije. Tim Slavenima Srbi su dali državno uređenje i svoje narodno ime, ali su se etnički i jezično u njima utopili kao neznatna brojčana manjina. Kod dolaska Srba u raškim planinama bio je znatan broj ostataka romaniziranih starih Makedonaca i Tračana, s kojima su se Srbi tijekom srednjega vijeka stopili ženidbama. U Raškoj i okolnim planinama živio je velik brtoj neslavenskih Vlaha, potomaka negdašnjih rimskih vojničkih veterana iz Mauretanije u sjevernoj Africi. Budući su su ti imali vidne crnačke tjelesne osobine, balkanski bijelci, grčki Bizantinci i slavenski narodi, nijesu s njima u istim naseljima stanovali, niti se obiteljski miješali. U Srbiji je za Nemanjića bilo zakonom zabranjeno ženiti se Vlahinjama. Na području bizantske patrijaršije, istočno od Drine, Vlasi su bili pravoslavne vjere.

Kada su Turci u XIV st. došli na Balkan, Vlasi su stupili u njihovu vojničku službu. Takvima bi Turci dali seljačka naselja u pograničnim krajevima i posebne gospodarstvene povlastice. Tim su Vlasi dolazili u bolji ekonomski i društveni položaj nego srpska i hrvatska kršćanska raja. To je Vlasima otvorilo put da su se stali obiteljski miješati s istovjernim Slavenima na Balkanu.

Stalna vojnička naselja neslavenskih Vlaha stvarala su se po Srbiji, kako su Turci osvajali srpske zemlje, počevši od bitke na Marici g. 1371. Kada je padom srpske despotije, 1459, i slijedećih stoljeća, znatan dio srpskih seljaka iselio u južnu Ugarsku, Turci su stali naseljavati planinske nomadske Vlahe i kao zemljoradnike s kmetskim odnosima. I ovima su Turci priznavali posebna prava i vlašku samoupravu. Budući da se srpsko etničko pučanstvo znatno umanjilo koncem XVII i početkom XVIII st. uslijed ratova, pošasnih bolesti, glada i iseljavanja, od polovice XVIII st. u Srbiju dolazi novi val doseljenika, većinom neslavenskih Vlaha iz Staroga Vlaha u Raškoj, iz planina durmitorskoga spleta, iz albanskih i makedonskih gora, te iz zapadnoga Balkana u današnjoj Bugarskoj. Dobra trećina današnjega seljačkog svijeta u Srbiji potječe od neslavenskih Vlaha, koji su se tijekom stoljeća naselili po srpskim selima kao zemljoradnici.

Pod pritiskom Turaka etnički Srbi povlačili su se preko Dunava u južnu Ugarsku. Na zapad preko Drine išli su samo neslavenski Vlasi pravoslavne vjere u vojničkoj službi Turske. Preko polovica Srba u današnjim republikama Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj potječe od tih neslavenskih Vlaha pravoslavne vjere. Daljnja trećina Srba u navedenim zemljama potječe od onih Hrvata katolika, koji su prešli na pravoslavlje tijekom stoljeća, uslijed manjka katoličkih svećenika i pritiska pravoslavne crkve i bili posrbljeni u 19. i 20 st. U hrvatskim zemljama zapadno od Drine nema ni 10% Srba, koji stvarno potječu od pravih etničkih Srba. Većina tih etničkih Srba doselila se je u hrvatske zemlje u drugoj polovici XIX st. za Austro-Ugarske monarhije i u XX st. za prve i druge Jugoslavije.

Kada je koncem XVI st. zaustavljen daljnji napredak Turaka u Europi i prestalo naseljavanje neslavenskih pravoslavnih Vlaha u hrvatskim zemljama, balkanski nomadski Vlasi, koji su se jako množili, počeli su se naseljavati po varošima i gradskim mjestima, baveći se zanatima, obrtom i trgovinom. Takvi varoški Vlasi nazivali su se Cincarima. Obogaćeni zanatima i trgovinom Vlasi Cincari postali su posebno utjecajni sloj u srpskom društvenom životu. Kada su početkom XIX st. medu balkanskim narodima nastali narodni pokreti, Vlasi Cincari u Srbiji priznali su se Srbima i bitno su pridonijeli oslobođenju i izgradnji nove srpske države. Oni su prvi počeli slati svoje sinove u domaće i strane škole i time stvorili političko i kulturno vodstvo Srba, koje je davalo duh i vodilo javni i politički život u predratnoj Srbiji te u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Sudbonosno je bilo, za te države, što je to srpsko političko vodstvo unosilo u njihov javni i državni život vlaško-cincarske baštinjene mane: nasrtanje na tuđe, prijevaru, podvalu i osobno korištenje državnim i društvenim dobrima: >snalaziti se!<.

RAZLIČIT DRŽAVNI I POVIJESNI ŽIVOT

Otkada iz povijesnih izvora poznajemo Hrvate na Donu, a Srbe na Kavkazu, oni su živjeli jedni od drugih u neovisnim državnim tvorevinama. Koncem V st. Hrvati su za Karpatima između Odre i Dnjestra organizirali svoju vlastitu državu, Bijelu (zapadnu) ili Veliku Hrvatsku. I Srbi su na Labi stvorili svoju srpsku državu, koja je u početku bila podložna Francima, ali se g. 631. pridružila velikoj slavenskoj državi Samonovoj.

God. 626. jedan dio zakarpatskih Hrvata pod vodstvom petorice braće i dviju sestara, na čelu s najstarijim bratom Klukasom, došli su na Jadran kao organiziran vojnički narod. Prema pismenom ugovoru s Bizantom, Hrvati su naselili sve zemlje od Mure i Drave do Jadranskoga mora, koje su, boreći se oko deset godina, oslobodili od Avara. Na cijelom tom prostoru Hrvati su organizirali svoju narodnu hrvatsku državu, uređenu na osnovi plemenskih samouprava. Iako su Bizantinci prema svojim državnim poimanjima smatrali bizantskim državnim prostorom sve zemlje, kojima su negda vladali Rimljani i bizantski carevi, Hrvati su uvijek svoj odnos prema Bizantu smatrali savezničkim i prijateljskim, a nikada podaničkim .

God. 803. Hrvati su priznali vrhovništvo zapadnoga cara Karla Velikoga. U međunarodnim ugovorima između Istočnoga i Zapadnoga carstva g. 810, 812. i 817. Bizantinci su se odrekli suverenosti nad hrvatskim zemljama. God. 878. hrvatski vladar Zdeslav prekinuo je veze s franačkom državom i priznao bizantsku suverenost. Njegov nasljednik Branimir (879-892) potpuno je osamostalio hrvatsku državu i prekinuo veze i s Bizantom i Francima.

Vrhovni vladar Hrvata od starine se u narodnom jeziku zvao >kral’arhondux< [= vojvoda]. Taj su latinski naziv upotrebljavali i hrvatski vladari u latinskim poveljama i natpisima. God. 923. bizantski car Roman Lakapen darovao je hrvatskom vojvodi Tomislavu kraljevsku krunu, što je značilo međunarodno priznanje potpune nezavisnosti Hrvatske. I nosilac vrhovne crkvene vlasti, papa Ivan X. g. 924. Tomislava zove >kraljem Hrvata< (Rex Chroatorum), čime je istakao da je Hrvatska potpuno neovisna država po tadašnjim međunarodnim poimanjima.

Hrvatski kraljevi, i vojvode prije njih, nijesu nigda bili samovoljni vladari (>samodršci
Hrvatska narodna kraljevska obitelj Trpimirovića izumrla je g. 1090, nakon što su narodni kraljevi vladali Hrvatskom 167 godina. Tada su hrvatski velikaši na državnom saboru zaključili da hrvatsku krunu dadnu ugarskim kraljevima Arpadovićima, osiguravši posebnim ugovorom (Pacta conventa) potpunu nezavisnost i suverenost države Hrvatske prema Ugarskoj. Istina, ugarsko-hrvatski kraljevi Arpadovići, a napose Anžuvinci, kušali su hrvatsku suverenost ograničavati, ali su se Hrvati tome trajno opirali. Pavao Šubić (1272-1312) kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju bio je gotovo potpuno osamostalio, a Tvrtko I. (1353-1391), bosanski kralj iz domaće hrvatske obitelji Kotromanića, nastojao je prekinuti svaku vezu s Ugarskom i oko Bosne okupiti sve hrvatske zemlje.

Kada je g. 1526. poginuo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II, Hrvati su 1. siječnja 1527. na saboru u Cetingradu izabrali Ferdinanda I. Habsbur*škoga za hrvatskoga kralja, neovisno od Madžara kao suveren narod.

Da se zaštite od centralizma, koji su Habsburgovci počeli već ispočetka uvoditi, i da se uspješnije brane od Turaka, Hrvati su se domalo ponovno oslonili na ugarsku krunu, ali su se trajno borili i s Habsburgovcima i s Madžarima da sačuvaju hrvatsku samostalnost i vlastitu samoupravu. Budući da Habsburgovci nijesu vodili dovoljnu brigu za hrvatsku državu i hrvatski narod, hrvatski banovi Nikola i Petar Zrinski pokušali su g. 1664-1671. potpuno odcijepiti Hrvatsku od Austrije (Zrinsko-Frankopanska urota). Ali kada su Habsburgovci za bečkih ratova (1683-1699) pomogli Hrvatima da oslobode od Turaka široke krajeve hrvatskih zemalja, Hrvati su ponovno državu Hrvatsku povezali s Habsburgovcima Pragmatičkom sankcijom g. 1712, koju su donijeli neovisno od Madžara i 11 godina prije njih.

Međutim, kada je Josip II. pokušao uvesti jedinstvenu upravu s njemačkim jezikom u svim zemljama kojima je vladao, Hrvatski sabor je g. 1790. zaključio da s Madžarima stvori zajedničku vladu za obranu od cetralizma i germanizacije. Ali kako su Madžari nastojali da hrvatsku državnu samoupravu krnje i u Hrvatskoj zavedu madžarski jezik, Hrvatski sabor je g. 1848. prekinuo svaku vezu s Madžarima i hrvatski ban Jelačić unišao je s hrvatskom vojskom u Ugarsku. Za 20 godina Hrvatska nije imala nikakvih državnih veza s Ugarskom. Hrvati su općenito tražili, da Hrvatska trajno ostane neovisna od Ugarske u habsburškoj monarhiji, koja bi se imala preurediti u saveznu državu ravnopravnih naroda u njoj.

Kada su, međutim, g. 1867. austrijski Nijemci s Madžarima napravili sporazum i državu podijelili između sebe, određeno je da se Hrvati nagode s Madžarima o međusobnom državnom odnosu. God. 1869. Hrvatski sabor, u koji su došli u većini hrvatski unionisti, izabrani na osnovi oktroiranoga zakona i korupcije, napravio je nagodbu s Ugarskom. U toj Nagodbi, koja je imala ustavnu vrijednost, iako su hrvatska državna prava bila znatno okrnjena, Hrvati su priznati kao politički državni narod sa svojim vlastitim
državnim prostorom, sa svojim hrvatskim saborom i vladom. U Nagodbi je kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji priznata potpuna neovisnost od Ugarske, u zakonodavstvu i upravi: u svim unutarnjim poslovima, bogoštovlju, nastavi i pravosuđu. I tako su Hrvati od svih slavenskih naroda u habsburškoj monarhiji sačuvali svoju hrvatsku državnost i dosta znatnu samoupravu sve do propasti Austro-Ugarske g. 1918.

U državnoj povijesti Hrvata valja posebno istaći da su uvijek bili demokratski narod, koji je svoje javne i državne poslove rješavao dogovorno na svojim plemenskim i državnim saborima. I kao takvi Hrvati nijesu nigda osvajali tuđe zemlje, niti su svoju volju silom nametali drugima, pa ni svojim plemenskim jedinicama, kada bi se previše osamostalile.

Srbi, kada su od Bizantinaca bili naseljeni u Raškoj, oko g. 639, živjeli su pod svojim župama samoupravno, ali su priznavali bizantsko vrhovništvo. U prvoj polovici 8. st., kada su Avari ponovno ojačali i Bugari počeli provaljivati u srednji Balkan, Srbi su se stavili pod zaštitu Hrvatske države, koja je na Duvanjskom saboru g. 753. stvorila posebnu jedinicu hrvatske države za zaštitu Srba od vanjskih neprijatelja. To je jedini slučaj do g. 1918. da su Srbi kao narod bili u istoj državi s Hrvatima. Ta je veza prekinuta početkom 9. st., kada su se Srbi u borbama između Istočnoga i Zapadnoga carstva opredijelili za Bizant.

Polovicom IX st. Srbi dolaze do jače državne samostalnosti. Konstantin Porfirogenet, glavni i gotovo jedini izvor za povijest Srba u prva tri stoljeća njihova života na Balkanu, poimence spominje srpske velike župane Višeslaviće, koji su nastojali Rašku osamostaliti, otimljući se prevlasti sada Bugara, a sada Bizantinaca, oslanjajući se na susjednu Hrvatsku. Bugarski car Samuel (976-1014), oko g. 990. potpuno je uništio staru srpsku velikožupansku obi*telj i Srbiju podložio Bugarskoj. Kada je g. 1018. bizantski car Vasilije II. srušio drugo bugarsko carstvo, preuzeo je vlast i nad Srbijom. Vladari južne hrvatske države, Crvene Hrvatske, Stjepan Vojislav i njegov sin kralj Mihala, borili su se s Bizantincima da oslobode i Srbe. Mihalin sin, kralj Bodin, uspostavio je srpsku samoupravu u Raškoj, osnovavši novu srpsku velikožupansku dinastiju, kojoj su bili početnici braća Vuk i Marko, dva hrvatska plemića iz Ribnice kod grada Podgorice u srednjovjekovnoj hrvatskoj Duklji. Stefan Nemanja, praunuk spomenutoga Marka, srpsku je državu potpuno osamostalio g. 1180, nakon smrti bizantskoga cara Emanuela Komnenca. Njegov sin i nasljednik Stefan Prvovjenčani dobio je g. 1217. kraljevski vijenac od pape Honorija III, čime je Srbija bila međunarodno priznata kao potpuno neovisna, suverena država.

Stefan Nemanja unio je osvajalački duh u srpsku državnu povijest. On i njegovi nasljednici srpsku su državu proširivali na susjedne nesrpske zemlje od Zahumlja u današnjoj Hercegovini do Tesalije u Grčkoj. Tim je srpska država postala višenarodna. To je najveći srpski vladar, Stefan Dušan, izrazio i u svom vladarskom naslovu, kada se g. 1345. okrunio za >cara Srbljem i Grkom

RAZLIKE U KULTURNOJ PODLOZI I KULTURNOM OBRAZOVANJU

Osnovna početno-narodna kultura Hrvata i Srba bila je potpuno različita. Vjerske pojmove, obiteljsko i društveno uređenje, narodno običajno pravo, narodni jezik, odijelo i narodnu umjetnost Hrvati su baštinili od stare i iranske kulture iz srednje Azije, a Srbi iz sardske kulture u Maloj Aziji. Za dvjestogodišnjega boravka u sjevernoj Europi Hrvati su svoju iransku kulturu obogatili i djelomično preinačili starom kulturom Slavena središnjega slavenskog prostora, a Srbi svoju kulturu staroslavenskom kulturom najzapadnijega dijela zapadnih Slavena.

Kada su u drugoj četvrti VII st. došli na Jug, Hrvati i Srbi su svoju, staru narodnu kulturu i dalje izrađivali različito pod utjecajem kršćanstva, koje je već bilo duhovno podijeljeno, i raznih kultura, na području kojih su se naselili. Hrvati su se g. 626. naselili u bivše rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, dakle na području Zapadnoga rimskog carstva i zapadne rimske patrijaršije. Pod utjecajem zapadne crkve i zapadnih europskih naroda, s kojima su živjeli u crkvenom jedinstvu i u državnom susjedstvu ili zajedništvu, Hrvati su svoju narodnu kulturu trajno izgrađivali u zapadnom duhu i time postali narod europske zapadne kulture.

Na Hrvate islamske vjere izvršila je znatan utjecaj islamska kultura, koja je stvorena na osnovi arapsko-perzijske kulture. U toj kulturi vjera je jak čimbenik pripadnosti i okupljanja.

Raška, kada su se oko g. 639. Srbi u nju doselili, državno je pripadala Istočnom rimskom carstvu, a crkveno Rimskoj patrijaršiji. Ali već g. 732. Bizantska patrijaršija je protegla svoju vlast do Drine, i ta je rijeka cijeli srednji vijek ostala granica između istočne i zapadne crkve. Kod crkvenoga raskola g. 1054. Srbi su slijedili istočnu crkvu. U tom ih je konačno utvrdio Sava Nemanjić, kada je g. 1219. osnovao srpsku samoupravnu istočnu crkvu pod Carigradskom patrijaršijom. Od tada su se sav srpski vjerski i kulturni život, crkveno i državno zakonodavstvo, srpska književnost i umjetnost razvijali pod jakim utjecajem istočne crkve i bizantske kulture, tako da su Srbi po svojoj kulturi i duhu postali izrazito istočni narod bizantskog tipa.

U kulturnom razvoju na Srbe su značajan utjecaj izvršili neslavenski Vlasi svojom starodrevnom maurskom kulturom i posebnim moralnim poimanjima.
Uz različitost etničkog postanka, razlike u vjerskom, moralnom i prav*nom poimanju, koje su nastale utjecajem raznih kultura, čine najdublje i ne*premostive razlike između Hrvata i Srba, između njihova duha i mentaliteta.

RAZLIČITA NARODNA I DRŽAVNA SVIJEST

Hrvati i Srbi, otkada povijest za njih zna, uvijek su se osjećali kao dva različita naroda; imali su različito narodno ime i trajno su težili da svaki ima svoju vlastitu državu, koju su imali, ukoliko to nijesu sprečavale jače vanjske sile.

Da bi stvorili širu osnovu u borbi protiv germanizacije i Madžara te da bi za domovinski rad pridobili i pripadnike pravoslavne vjere, koji su dotle surađivali s tudincima na štetu Hrvatske, više je uglednih i dobronamjernih Hrvata, na čelu s Ljudevitom Gajem, biskupom Strossmayerom, Franom Supilom i Antom Trumbićem, preko stotinu godina nastojalo da se stvori kulturno, državno i narodno jedinstvo svih južnih naroda, a napose Hrvata i Srba. Uslijed toga rada, za narodno jedinstvo Hrvata i Srba zagrijavao se je znatan dio hrvatske inteligencije i građanskoga svijeta. Ali, kada se na osnovi te fiktivne ideje g. 1918. stvorila država SHS, pokazalo se u svoj suštini da Hrvati i Srbi nijesu jedan narod, nego dva različita naroda, s oprečnim kulturnim, pravnim i moralnim poimanjima. Srbi su preko noći pot*puno uništili hrvatsku državu, koju su Hrvati u 800-godišnjoj borbi s Madžarima i Habsburgovcima bili održali uz velike žrtve. Hrvatsko ime i hrvatske narodne osobine sustavno su potiskivane i hrvatske ustanove uništavane. Srpski vodeći sloj, vlaško-cincarskoga podrijetla i morala, požudno se bacio na hrvatske zemlje, koje su gospodarstveno i kulturno bile bolje razvijene, da ih iscrpljuje i time izgrađuje srpske krajeve i sam sebe osobno obogaćuje. Umjesto slobode i ravnopravnosti, zavladala je sila i diktatura.

U obranu hrvatske narodne samobitnosti i hrvatske državnosti ustao je hrvatski seljak, čuvar hrvatske grude i hrvatske predaje. Hrvatsko seljaštvo, koje je g. 1918. činilo preko 75% hrvatskoga življa, nije nigda prihvatilo fiktivnu ideju narodnoga jedinstva Hrvata i Srba. Čim su hrvatske zemlje 1. prosinca 1918. bile nezakonito ujedinjene sa Srbijom i stvorena unitaristička država SHS, hrvatsko je seljaštvo otpočelo borbu. Njima su se pridružili i drugi Hrvati, kako su uviđali da Srbi novu državu ne izgrađuju kao slobodnu, ravnopravnu i demokratsku zajednicu svih državljana, nego kao izrazito i jedino srpsku državu. Uza sav pritisak i progone režima, Hrvati su u svim izborima za prve Jugoslavije davali gotovo jednodušno svoje glasove hrvatskoj seljačkoj stranci pod vodstvom Stjepana Radića i Vladka Mačeka, jer je ta nosila zastavu hrvatske samobitnosti i hrvatske državnosti. I kada je g. 1941. Jugoslavija unišla u rat, Hrvati nijesu mogli braniti tu nenaravnu tvorevinu, koju su smatrali >tamnicom hrvatskoga naroda
Videći opću i neuništivu volju Hrvata za svojom hrvatskom državom, jugoslavenski su komunisti, koji su spletom međunarodnih prilika došli na vlast u drugoj Jugoslaviji, ustavom priznali da su Hrvati samobitan politički narod, pa su federativnoj republici Hrvatskoj priznali punu suverenost s pravom da može istupiti iz jugoslavenske federativne zajednice, ako to zatraži. Istina, i u drugoj Jugoslaviji srpski komunisti putem centralističkoga uređenja Komunističke partije Jugoslavije, u kojoj čine većinu, suverenost i samoupravu republike Hrvatske trajno krše, svoju volju Hrvatima nameću i Hrvatsku gospodarstveno iscrpljuju. Trajno nezadovoljstvo i otpor Hrvata protiv nadvlade Srba i temeljna odredba jugoslavenskoga ustava vidno svjedoče da su Hrvati različit narod od Srba, da su svijesni svoje narodne samobitnosti i da hoće i traže punu suverenost i državnu samoupravu, u kojoj im drugi ne će nametati svoju volju, niti ih izrabljivati u svoju korist.

(36 Glava I, čl l. Ustava Federativne narodne republike Jugoslavije, koji je donijela Ustavotvorna skupština u Beogradu, 31. I. 1946, glasi: >Federativna Narodna Republika Jugoslavija je savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda, koji su na temelju prava na samoodređenje uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj državi

Ukratko: Hrvati i Srbi su dva stara, različita naroda:
– Svojim različitim etničkim postankom i razvojem,
– Svojim različitim državnim i povijesnim životom,
– Različitom kulturom i mentalitetom,
– Različitom narodnom i državnom sviješću.

Budući da svaki narod može doći do svoje punine i savršenstva samo u svojoj vlastitoj suverenoj državi, koju uredi i vodi sam prema svom narod*nom duhu i potrebama, Hrvati i Srbi, kao dva stara, različita i državno svijesna naroda, imaju naravno pravo svaki na svoju vlastitu suverenu državu. To im pravo pripada i po međunarodnoj povelji o samoodređenju naroda, koja svakomu narodu priznaje pravo da svoj državni život i odnos prema drugima uredi svojom vlastitom voljom i odlukom. Svako forsiranje narodnoga jedinstva i zajedničke unitarne države, bilo pod kojim imenom i oblikom, samo produbljuje narodnu odbojnost jednih prema drugima.

Hrvati i Srbi mogu i moraju biti dobri susjedi i prijatelji, ali nikada je*dan narod u jednoj jedinstvenoj unitarnoj državi. Suverena država Hrvatska i suverena država Srbija, u kojoj će svaki narod po svojim narodnim pred*stavnicima, demokratskim načinom izabranima, sam upravljati i vladati, bez miješanja i utjecaja drugoga naroda, jedino je rješenje kojim se može doći do mira, sloge i prijateljske suradnje medu Hrvatima i Srbima.

Izvor: “HRVATI I SRBI – DVA STARA RAZLIČITA NARODA”, Knjižnica H.R. Munchen-Barcelona 1971.
str. 269-280