Pratite nas

Kolumne

Dr. sc. Franjo Tuđman – Veličanstven čovjek u strašnom vremenu

Objavljeno

na

Homage jednom veličanstvenom čovjeku u strahovitim i strahovito opasnim vremenima.

Mnogi se čude kako je jedan umirovljenik “ispod dekice”, kako ga neki vole prikazivati, uspio napraviti takvo remek djelo, izvući svoj narod iz ralja zvijeri i stvoriti samostalnu, neovisnu Republiku Hrvatsku.

Postoje ljudi koji čitav život rade, uče, nisu eksponirani, njihov rad ne čini se kao nešto presudno važno, no onda dođe trenutak kad to skupljeno znanje, strahovita volja i snaga, zabljesnu u punom sjaju. Trenutak kad sve što si prošao i radio u životu dobije smisao, kad dođeš u priliku da Kairosa uhvatiš za čuperak i održiš se, drugim riječima: uspneš se na vrh vala i uspješno na tom valu dođeš do obale koju si u snovima zamišljao, piše Stjepan Štimac.

Ta obala je samostalna, neovisna, demokratska Republika Hrvatska!

U trenutku kad su gotovo svi, svi osim Hrvata, bili protiv osamostaljenja Hrvatske, Predsjednik Tuđman našao je način da ostvari hrvatski san: samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku!

Kako ne biti duboko tronut čovjekom koji je mir umirovljeništva zamijenio potpunom izvjesnošću smrti.

Predsjednik dr. sc. Franjo Tuđman podsjeća me na samuraja ronina, ronina koji se razočaran bešćutnosti vladara povlači u duboku kontemplaciju, no, nakon nekog vremena, uvidjevši da je vladar potpuno poludio i da narodu prijeti pomor odbacuje svoju vlastitu sigurnost i staje na čelo obespravljenog i mučenog naroda. Isukavši mač Predsjednik Tuđman prvi staje pred zvijer razjapljenih čeljusti, narod oduševljen hrabrošću dr. Tuđmana predaje mu svoju sudbinu u ruke, najbolji hrvatski sinovi i kćeri predaju mu svoje živote u ruke.

Ostalo je povijest!!!

U trenutcima kad je protiv sebe imao jednu od najjačih armija Europe, britanski, američki, francuski, ruski…, strahoviti otpor ideji samostalne i neovisne Republike Hrvatske, hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman uspio je san pretvoriti u stvarnost!!!

Taj otpor velikih sila nije bio samo simboličan, otpor je bio strahovit i uključivao je: embargo na oružje, diplomatske aktivnosti u svrhu denunciranja ideje o samostalnoj hrvatskoj, lobiranja i ocrnjivanja Hrvatske i Hrvata u čitavom svijetu, blokiranja istine o Domovinskom ratu, blokiranja istine o JNA koja je potpuno prešla u ruke zloglasnog S. Miloševića, kao i širenje laži o povijesti Hrvata i Srba, naravno na štetu Hrvata, i tako do pakla i natrag.

Posebna je priča kontraobavještajni rad i aktivnost KOS-a, poznate su operacije Opera i Labrador, uz tisuće nepoznatih operacija. Sve te operacije imale su za cilj prikazati Hrvate kao zločince i divljake. No, kao i obično, svaka laž i prijevara ima svoj rok trajanja i na kraju istina pobjeđuje.

Istina je na kraju i pobijedila!!!

Kakav um i kakav veličanstven čovjek! I za tisuću godina pričat će se priče o dr. Franji Tuđmanu, o snazi i moći uma koji je jednu malenu zemlju sa par milijuna stanovnika uspio dovesti do osamostaljenja, strahovitoj sili uprkos! Neprocjenjivo!!!

Činjenica je da je Hrvatska malo kad u svojoj povijesti bila u tako strašnoj poziciji.

Pobrojimo još jednom koga su sve dr. sc. Franjo Tuđman i Republika Hrvatska imali za neprijatelje:

1. Neprijateljsku vojsku na svom teritoriju, strahovito naoružanu i spremnu na sve. Ta vojska nikad nije zaštitila niti jednog Hrvata, paralelno je sa četničkim paravojnim postrojbama rušila Hrvatske gradove, ubijala nenaoružane civile, svih nacionalnosti, sve koji nisu bili za njih, ubijali su čak i ranjenike, silovali i palili, nemali broj oficira JNA osuđen je za te zločine. No, s obzirom na štetu i broj mrtvih, možemo reći da su samo simbolično suđeni!

2. Petu kolonu u vidu instruiranog dijela srpskog naroda, koji pobiše i protjeraše sve Hrvate. Trećinu zemlje okupiraše, tisuće pobiše, a nekoliko stotina tisuća prognaše iz svojih tisućljetnih domova. Na kraju, u potpunom ludilu, i sami sebe izagnaše.

3. Srbiju i Crnu Goru koje se nisu libile pokrasti cjelokupno zajedničko naoružanje, razoružati Hrvatsku teritorijalnu obranu, te tim oružjem masovno, neselektivno i brutalno bombardirati gradove i civile.

4. Neprijateljski nastrojene najjače svjetske sile, neke od tih sila kasnije su shvatile zločinački karakter velikosrpskih zločinaca, te pravednost hrvatskog nastojanja i postale nam saveznici.

5. Petu kolonu unutar neokupirane Hrvatske, jer što je nego peta kolona onaj tko izjavljuje da je “11 000 srpske dece nasilno pokršteno od strane Hrvata” i to u trenutku kad Hrvatska treba biti priznata, naravno da ni do dana današnjeg niti jedan takav slučaj nije potvrđen. Tajne operacije KOS-a i bivše udbe. Tajna (i javna) nastojanja jugo-nastrojenih političara i stranaka, infiltrirane KOS-ovce u postrojbama HV-a, nemali broj zločina počinjen je na način da nedvojbeno šteti ugledu države u nastajanju, uz nemjerljivu štetu žrtvama, naravno!

U tim i takvim okolnostima prvi Predsjednik dr. sc. Tuđman uspio je cilj svih Hrvata sprovesti u djelo!

Dakle, nesporan je i nemjerljiv doprinos prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana stvaranju samostalne, neovisne, demokratske države Republike Hrvatske!!!

Prvom Presjedniku dr. sc. Franji Tuđman spočitava se nesnalaženje u miru, ekonomiji, no zaboravlja se da je Hrvatska izašla iz krvavog rata, da se u takvim okolnostima umnažaju mutni likovi, da se zakoni, u takvim uvjetima, sve manje poštuju, da dr. sc. Franjo Tuđman nije mogao utjecati na rad policije ili rad sudstva, bar ne u značajnoj mjeri, jer tko brani policiji, državnom odvjetništvu ili sudstvu da sudi, istražuje ili podiže optužnice prema zakonu? Tko je taj tko može poštenog čovjeka na nešto natjerati, ma koliku vlast imao. To zaboravljamo, zaboravljamo da je svaka loša presuda ili svaka loša istraga grijeh onoga tko to radi! Svatko je za svoja djela ili nedjela sam odgovoran, to se prečesto zaboravlja.

Također zaboravljamo da je 1999. stanje u RH bilo tisuću puta bolje nego danas, ratu uprkos!

Zaboravljamo da smo 1999. praktički tek izašli uz rata, a da je vanjski dug bio 10.17 milijardi eura.

Vanjski dug

1999. – 10.17 milijardi eura.

2003. – SDP, vanjski dug raste na 19,9 milijardi eura.

2009. – HDZ, vanjski dug 39,1 milijarda eura.

2014 – SDP, 53.073.533.453.87 eura i raste svake sekunde, možemo to i pratiti, uživo:

http://hrvatskidug.com/

Moji su podaci o trenutnom dugu nakon dvije minute jako zastarjeli, kad Vi pogledate bit će daleka prošlost!

Za vrijeme vladavine dr.sc Franje Tuđmana RH se zadužila za 10.17 milijardi, od toga je dug države bio 3.9 milijardi eura. Evo što piše Jutarnji 18.07.2009 o tom dugu:

U ukupnom Tuđmanovu vanjskom dugu, mora se priznati, država je sudjelovala sa 3,9 milijardi eura, što čini udjel od 38 posto. Međutim, zbog teških poslijeratnih prilika većina je državne potrošnje bila kanalizirana u obnovu stradalih područja, na socijalna prava najugroženijih skupina stanovništva, ali i na sanaciju bankarskog sustava.  >https://www.jutarnji.hr/vijesti/krivi-su-za-vanjski-dug-od-40-milijardi-eura/2824742/

Dakle, dr. sc. Franji Tuđmanu pripisati ovo teško stanje više je nego zlonamjerno i bezdušno, a činjenica je da peta kolona i hohštapler političari upravo prvom Predsjedniku pripisuju krivi smjer kojim je Hrvatska otišla. Jasno je da to apsolutno nije istina!

Dr. sc. Franjo Tuđman ostavio je državu sa minimalnim dugom i maksimalnim potencijalom da se razvije u uspješnu i stabilnu državu.

A onda potop, koji traje do dana današnjeg, s tendencijom poplave biblijskih razmjera

Nakon prvog Predsjednika vlast je preuzeo SDP, ako je bilo nepravilnosti i svega i svačega, a što je apsolutno normalna pojava nakon krvavih ratova, SDP je imao priliku poraditi na tome, što su učinili neka svatko za sebe prosudi! No možemo zaključiti da je SDP poduplao dug iako su uvjeti bili, za razliku od prijašnjih, skoro pa idilični!

Sažimanjem cijele priče u ovaj mali dnevnik dolazimo do saznanja da je dr. sc. Franjo Tuđman uspješno i uz minimalan trošak uspostavio i stabilizirao Republiku Hrvatsku, da je za njegovog mandata vanjski dug bio minimalan i za jednu državu koja rata nije vidjela, a kamoli za teško razorenu i opljačkanu državu, da je dr. sc. Franjo Tuđman pobijedio sve moguće sile i otpore i ostvario hrvatski san, stvorio neovisnu, samostalnu, demokratsku i u svijetu priznatu i poznatu državu – Republiku Hrvatsku!

S obzirom na sve činjenice najmanje što možemo je dr. sc. Franji Tuđmanu, dostojanstvenom, mudrom i hrabrom čovjeku, vječno biti zahvalni na učinjenom!!!

Neka mu je vječna slava i hvala!

Stjepan Štimac

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari