Pratite nas

Povijesnice

Dr. sc. Hrvoje Mandić – Djelovanje i sudbina škripara Ivana Milasa u dolini Neretve 1946.

Objavljeno

na

HR-HDAST-409-SUP-DALMACIJA-br.-2100-Ivan-Vice-Milas
HR HDAST 409 SUP DALMACIJA-br.-2100 Ivan Vice Milas sa suprugom

Ivan Milas, u vrijeme rata, bio je vozač njemačke obavještajne službe Gestapo u Mostaru. Nakon političkog i vojnog sloma NDH pridružio se škriparima, a u okolici Metkovića organizirao je škriparsku skupinu sastavljenu od preživjelih pripadnika oružanih snaga NDH, mahom ustaša.

Piše: Hrvoje Mandić | Bild.ba

Uspio je organizirati skupinu koja je brojila između 15 i 23 škripara. UDB-a ih je većinu uhitila i ubila 4/5. rujna 1946., a u vremenu koje je uslijedilo jedan dio škripara je osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem. U radu se analizira sudbina Ivana Milasa nakon zarobljavanja. Istraživanje se temelji na dokumentima UDB-e iz Hrvatskog državnog arhiva i Državnog arhiva u Splitu.

ISPITIVANJE ŠKRIPARA IVANA MILASA U OPUNOMOĆSTVU UDB-E ZA KOTAR METKOVIĆ

U jednom od zapisnika sa saslušanja Ivice Milasa, u Opunomoćstvu UDB-e u Metkoviću od 10 sati 5. rujna 1946., stoji kako je Ivica (Ivan) Milas sin Vice i majke Kate rođene Lovrić, po zanimanju vozač. Oženjen je Aleksandrom Mijatovom iz Petrovgrada (Sankt-Peterburga) iz mjesta Bečkerek i otac dvoje djece, Marinka i Antonije. Završio je dva razreda gimnazije u Mostaru, a za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je osobni vozač njemačke obavještajne službe Gestapo u Mostaru.

Navodi se i kako je navedeni posao obavljao sve do 15. veljače 1945., odnosno do povlačenja oružanih snaga Njemčke prema Sarajevu. Prema daljnjim navodima u Zapisniku, Milas je u Mostaru živio sa ženom do 14. ožujka 1945. kada je navodno otišao u Sarajevo s obitelji u svom osobnom automobilu. Nedugo zatim s obitelji je otišao u Zagreb, a iz Zagreba svibnja 1945. u Austriju gdje je boravio nekoliko dana. Nakon Austrije vratio se s obitelji, preko Maribora, u Split.

U Zapisniku tvrdi kako je njegova supruga, iz Splita, otišla kući. Nadalje, navodi kako se priključio škriparima 18. lipnja 1945. da bi potom istaknuo kako je, prije toga događaja u Splitu, bio pritvoren sa suprugom kao povratnik s Križnog puta. Nakon toga je, prema vlastitim navodima, pobjegao iz pritvora te pješice krenuo prema Imotskom, nakon čega je stigao u Široki Brijeg. Put ga je vodio prema Vran planini do škripara Stjepana Sičaje “Gegana”.

Na putu do Vran planine susreo je još nekoliko škripara koji su se planirali priključiti Sičaji. Zatim, ističe kako je 18. kolovoza 1945. napustio Sičaju i otišao sa Šuškom, Galićem i Matom Vidovićem u Brotnjo gdje je s Dragom Galićem u kolovozu 1945. utemeljio škriparsku skupinu kojoj je bio zapovijednik. Do kraja listopada 1945. Milas je na raspolaganju imao 18 križara. Sa svojom skupinom, Milas je često boravio na teritoriju Širokog Brijega gdje se sastajao s Božom Mandićem, Mariofilom Mandićem i ostalim škriparima.

Nadalje, u Zapisniku je navedeno kako jednom prilikom sa skupinom od osam škripara, Milas išao do Dubrovnika kako bi sakrio tragove UDB-i. U kotar Metković stigao je 13. lipnja 1946., a u Zapisniku stoji kako navodi nekoliko imena jataka koji su pomagali škriparima u Metkoviću, Žitomislićima, Gabeli, Stubici, Prebilovcima (…).

Milas navodi i kako je među škriparima vladalo mišljenje da se mogu prebaciti u Italiju. Shodno tome, navodi kako su mu četvorica škripara prenijeli poruku kako se oko Dubrovnika priprema brodica za prebacivanje u Italiju te da sam uopće nije vjerovao da je to izvedivo. U daljnjem iskazu navodi da je imao popis svih članova Komunističke partije Metković – Momići i Nova sela. Prema drugim historiografskim izvorima Milasova je skupina brojala 15 škripara i zvala se “Kristova brigada”, a sastajala se u logoru u Vidu.

Među odanim Milasovim ljudima su bili:

  1. Klemo Markota, Jurin, rođen 1914. g. u Vidu, u ratu bio domobran
  2. Mate Vujinović, Jakova, rođen 1880. g. u Vidu,
  3. Petar Ramić-Češo, Andrije, rođen 1885. g. u Vidu
  4. Marica Periš, žena Ante, rođena u Metkoviću,
  5. Nedo Jerković, Filipa, rođen 1929. g. u Borovcima
  6. Ante Šiljeg-Baćko, Petra, rođen 1927. g. Nova Sela, civil
  7. Ante Šiljeg, Filipa, rođen 1925. g. u Novim Selima, u ratu bio domobran
  8. Mate Rastočić, Ivana, rođen 1925. g. u Novim Selima, u ratu bio domobran
  9. Mate Soldo, rođen 1920. g., Vionica-kod Međugorja
  10. Pero Zubac, Ivana, rođen 1905. g., Crnići
  11. Neđo Sušak, Gabela
  12. Miličević, Gabela
  13. Marko Glavinić, Dretelj
  14. Stanko Jakić, Crnići, ubijen poslije u zatvoru u Sarajevu
  15. Ilija Volarević-Čovo, Marka, rođen 1901. g. u Prudu. . u Prudu, osuđen i strijeljan 1947. g. u Trogiru.

Milasova skupina zajedno sa skupinom škripara pod vodstvom satnika Nike Filipovića djelovala je na području: Međugorje – Zvirovići, Bijakovići-Studenci, Krućevići, Miletina, Čitluk, Vionica, Krehin Gradac, Blizanci, Gradnići, Dobro selo, Tepčići, Kručevići do Sretnica. Na području doline Neretve skrivali su se u Žitomislićima, Dretelju i Gabeli. Glavni jataci koje su im pomagali na tom teritoriju su bili Mara Buntić iz Paoče, Petar Šaravanja iz Dobrog sela sa svojom sestrom Šimom, Nikola Ćorić iz Tepčića (…) i Ružica Soldo iz Međugorja.

Milas navodi kako je surađivao s škriparskom skupinom pod vodstvom Vicka Krakića “Veleža” u studenom 1945. godine. Ta skupina je boravila između Hrasna – Ćora – Kruđeva – Prenja – Bregave i brojila je oko deset ljudi. Krakićeva skupina imala je dodira s škriparskom skupinom “Bjelave” koja se kretala između Slanog, Zavale i Ravnog i imala je doticaj sa škriparima iz Konavala, Hrasna i Hutova.

Milas navodi da je, u siječnju 1946,. došao na područje Hrasna gdje se sastao s škriparima iz Hutova pod vodstvom Marijana Papca. Nadalje, tvrdi da je na njih tada izvršen napad pripadnika JA. Milasova se skupina uspjela izvući i prebaciti u čapljinski kotar. Milas navodi da se također sastajao i s četničkim kamišarima u lipnju 1946. u Blatu kod Prebilovaca kako bi razmijenili informacije.

Na optužbu da je odgovoran za ubojstvo civila Frane Vege na što Milas tvrdi da nije odgovoran on, nego škripar Ilija Volarić za kojeg Milas tvrdi da je počinio navedeno ubojstvo 8. ožujka 1946. godine. Nakon tog ubojstva odlučili su se uputiti u pravcu Trebižata, zatim prema selu Stubici gdje su se zadržali 18 dana. Ističe kako su kratko vrijeme boravili na području Brotnja i nakon toga otišli u pravcu Metkovića. U iskazu Milas tvrdi da je sa svojom skupinom krenuo u pravcu Momića kako bi opljačkali zadrugu. Zadrugu nisu opljačkali iz razloga jer su sreli vojni kamion pun pripadnika JA koji je krenuo u potjeru za njima.

Tjedan dana nakon u akciji UDB-e i pripadnika JA uhvaćen je Ivan Milas kao i veći dio njegove skupine. Prema Zapisniku, razgovor s ispitanikom Ivanom Milasom završio je 8. rujna 1946. u Odjeljenju UDB-e u Mostaru u 11.30 sati. Nadalje, u dosjeu Ivana Milasa nalazi se dokument “ispit okrivljenog” na 25 stranica od kojih je tek manji dio sačuvan. Zanimljivo je kako na dokumentu nema nadnevka.

SUDBINA IVANA MILASA

Povjesničar Zdenko Radelić navodi kako je Ivan Milas ubijen 6. rujna 1946. Smatra kako je tim činom zadan posljednji udarac škriparima na području Neretve. Povjesničar Ivica Lučić se slaže kako je Ivan Milas ubijen 6. rujna 1946. u kaznenoj ekspediciji UDB-e u Metkoviću. Akciju su vodili Slavko Andrijašević, Petar Bebić i Ivan Ivanković.

Uvidom u UDB-in dosje nalazimo nešto sasvim drugo od dosadašnjih istraživanja. Zanimljivo je da u uvodnoj referenci dosjea, Ivan Pervan, opunomoćenik UDB-e u Metkoviću, ističe da je UDB-a većinu Milasovih škripara uhitila 8. rujna 1946. Ispada da Pervan uopće nije pročitao zapisnike sa saslušanja škripara Ivana Milasa. U dosjeu jasno piše kako je Milas bio uhićen 4. rujna 1946. i potom sproveden na saslušavanju u Opunomoćenstvu UDB-e u Metkoviću. Iskaz je dao 5. rujna u 10 sati.

Dva dana nakon, 7. rujna Ivan Milas je sproveden u Mostar u Odjeljenju UDB-e na ispitivanju. Saslušavanje je prekinuto istog dana u 17.30 sati i nastavljeno sutradan 8. rujna te završeno u 11.30 sati. Milasovo saslušanje u potpunosti je okončano 11. rujna u 10.20 sati. U dosjeu Ivana Milasa ne nalazimo na Presudu vojnog suda 29. hercegovačke divizije o njegovom strijeljanju i smrti. Opunomoćenik UDB-e Ivan Pervan navodi kako je škripar Ivan Milas osuđen na smrt strijeljanjem, a kazna je izvršena u Mostaru.

Postoji dijametralno suprotno mišljenje vezano za slučaj Ivana Milasa.

Žarko Markota tvrdi da je Ivan Milas bio doušnik UDB-e u redovima škripara Neretve u čije je redove ubačen početkom ljeta 1946. godine. Nadalje, Markota tvrdi da su “pravog” Ivana Milasa likvidirali pripadnici JA. Zatim ističe da je Milas imao zadatak približiti se škriparima, okupiti ih, popisati i uručiti materijale UDB-i.

– Pod motom koji su za Hrvatsku Milas je okupljao sve simpatizere NDH. Govorio im je da će ‘doći s mora Englezi i drugi saveznici’ a ‘od Mostara tisuće škripara’ te da će pobijediti komuniste. Ustvari je to bilo zavaravanje da bi tako prikupili one koji nisu za njih. Po unaprijed određenom zadatku, slao je pisma s pozivom određenim ljudima. Svi koji to nisu odmah prijavili vlasti, poslije su uhićeni a neki potom i ubijeni –

Prema Markotinim istraživanjima Milas je uspostavio bazu u Blatu, prebacivši se sa jednom grupom 29. lipnja. Među tim škriparima su bili mještani Vida, Pruda, Crnića, Gabele, Jerkovca, Novih Sela kao i veći broj Hrvata iz okolnih mjesta Međugorja, Mostara, Čitluka. Milas je sa sobom donio debelu crnu knjigu, u koju je zapisivao sve po imenima, koji su dolazili u blato kao i članove njihovih obitelji i simpatizere i suradnike.

– Godinama poslije, svi koji su bili zapisani u njoj imali su velikih problema s dobivanjem putovnica, posla i slično jer su smatrani državnim neprijateljima. Tako je u narodu ostala poznata ta crna knjiga –

Jasno da nema govora o nikakvoj “Crnoj knjizi”, nego je riječ o zaspinicima koje je Milas ostavio isljednicima UDB-e na saslušavanju. U zapisnicima su brojna imena jataka i simpatizera Milasove skupine škripara.

Na početku smo istaknuli kako je Ivan (Vice) Milas bio vozač njemačkih obavještajaca Gestapa u Mostaru u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nadalje, Markota tvrdi da je kod stare kuće škripara Petra Ramića-Češe u Glibuši navodno zarobljenog Ivana Milasa sa drugim oficirima fotografirao tadašnji fotograf. Milasova skupina škripara je pobijena od 4. rujna do prosinca 1947. godine.

Žarko Markota tvrdi da se preko 1000 vojnika JA u 23 sata 4./5. rujan iskrcalo između Metkovića I Gabele kako bi likvidirali Milasovu skupinu škripara. Dan ili dva nakon, ubijeni su škripari Neđo Šušak, Ante Šiljeg “Baćko”, Mate Soldo, Pero Zubac, Klemo Markota, Mate Vujnović, Petar Ramić, Marica Periš i Ante Šiljeg. Ostali su uhvaćeni i pogubljeni do 1947. godine.

Zanimljivo je istaknuti kako Ivan Milas, u prvom iskazu od 5. rujna 1946. u Opunomoćstvu UDB-e u Metkoviću, navodi da je posao vozača obavljao sve do 15. veljače 1945. i nastavio živjeti u Mostaru sa ženom do 14. ožujka 1945., odnosno do odlaska u Sarajevo s obitelji. Ovaj Milasov iskaz je vrlo problematičan iz nekoliko razloga.

Prvi razlog je taj što su postrojbe NOVJ-a zauzele Mostar 15. veljače. U isto to vrijeme OZN-a i KNOJ “češljale” Mostar od potencijalnih političkih protivnika, odnosno vršili ubojstva klasnih neprijatelja i uspostavljali komunističku vlast. Smatram da je bivši vozač Gestapa bio koristan zarobljenik da bi ga se tek tako pustilo u bijeg.

Drugi razlog je taj što nitko nije mogao napustiti Mostar automobilom jer je glavna prometnica bila zakrčena zbog trajanja borbi dolinom Neretve. Očigledno je da se ovdje radi o problematičnom dokumentu UDB-e.

Nadalje, Milas u Zapisniku tvrdi da je pobjegao s obitelji u Austriju automobilom i vratio se do Splita gdje je bio pritvoren sa suprugom te nakon kratkog vremena pobjegao iz zatvora u Splitu da bi 18. lipnja 1945. stigao u Vran planinu gdje se priključio škriparima.

Smatram problematičnim Milasov iskaz da je iz zatvora u Splitu tek tako pobjegao i ostavio suprugu samu. Uostalom, u iskazima kasnije nigdje ne spominje supurgu i djecu u vrijeme dok je djelovao kao škripar. Pretpostavljam da su Zapisnici s ispitivanja škripara Ivana Milasa problematični i da se radi o svjesnom krivotvorenju nekih crtica iz njegova životopisa, poglavito od veljače 1945. do lipnja 1945. godine.

Nameće se logičan zaključak da je Milas bio suradnik UDB-e u redovima hrvatske protukomunističke gerile na teritoriju zapadne Hercegovine. Pretpostavljam da je uhićen krajem veljače 1945. u Mostaru od OZN-e te je tada pristao na suradnju. Zbog nedostupnosti dokumenata nije moguće s apsolutnom sigurnošću tvrditi navedeno, no ostaje činjenica da je sudbina škripara Ivana Milasa nakon 11. rujna 1946. za povjesničare nepoznata zbog nedostatka arhivskog gradiva.

Shodno tome, nije moguće utvrditi je li uopće ubijen od komunističkih vlasti u poraću. Čini se vjerojatnim da je pristao surađivati s komunističkim vlastima.

ZAKLJUČAK:

Ivan Milas je u vrijeme rata bio vozač njemačke obavještajne službe u Mostaru. Nakon političkog i vojnog sloma NDH pridružio se škriparima. Milas je u okolici Metkovića organizirao škripare. Od preživjelih pripadnika iz oružanih snaga NDH, mahom ustaša, uspio je organizirati skupinu od 15 do 23 škripare. UDB-a ih je većinu uhitila i ubila 4/5. rujna 1946. U vremenu koje je uslijedilo jedan dio je predan sudu od kojih je sud dvojicu škripara osudio na strijeljanje. Smatram da Vojni sud 29. hercegovačke divizije nikada nije vodio postupak protiv škripara Ivana Milasa što navodi na logičan zaključak da nikada nije ni bilo izvršenja smrtne kazne nad istim u Mostaru. Pretpostavljam da je Milas bio doušnik UDB-e na teritoriju zapadne Hercegovine i kasnije u dolini Neretve s ciljem popisivanja, okupljanja škripara i organiziranja njihovog hapšenja, odnosno likvidacija.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari