Pratite nas

Kronika

Dragovoljci iz Dubrave priredili Zrin za hodočašće

Objavljeno

na

Prošli tjedan na poziv hrvatskih branitelja iz zagrebačke Dubrave održala se radna akcija čuvanja hrvatske baštine pod sloganom Banovina – junačko srce Hrvatske, kojom su dragovoljci zagrebačke Dubrave očistili slavnu utvrdu Zrin, uoči tradicionalnog godišnjeg misnog slavlja, predviđenog za 14. rujna.

Dok su se mnogi hodočasnici Zagreba pripremali na put prema Udbini, spomen-mjestu hrvatskih mučenika, mala četa dragovoljaca krenula je u pravcu Banovine, do odredišta utvrde Zrin, slavne po rođenju više naraštaja knezova Zrinskih.

Zrin je i mjesto nepoznavanja povijesti, mjesto tuge i prisilnog zaborava, na slavnu povijest, ulogu i značaj Zrinskih, ali i na strašan genocidni zločin iz Drugog svjetskog rata, jezovitog stradanja Hrvata u rujnu 1943.

Zrin-akcija-2014-04-150x150Zrin-akcija-2014-05-150x150Zrin-akcija-2014-081-150x150

Dragovoljci iz Dubrave, kao zaštitari hrvatske kulturne i povijesne baštine imali su namjeru urediti Zrin, očistiti ga od bujnog raslinja za tradicionalno godišnje misno slavlje, koje će se u Zrinu održati u nedjelju 14. rujna. Cijeli dan napornog rada i to samo za pripremiti najvažnije, očistiti okoliš oko križa i temelja župne crkve Našašća sv. Križa, mjesta misnog slavlja, kao i očistiti okoliš Crkve sv. Magdalene.

Za urediti cijelo mjesto, potrebno bi bilo puno više radnika i puno više dana. Rad u prirodi, ručak u prirodi, molitva kod križa, paljenje svijeća u znak na stradale Zrinjane 1943., sve to ostaje u sjećanju do iduće godine, na dar vlastitoj savjesti prema Domovini i na spomen braniteljima iz slavne prošlosti.

Zrin-akcija-2014-09-150x150Zrin-akcija-2014-10-150x150Zrin-akcija-2014-17-150x150

Po završetku dana, poslije napornog rada, orila se pjesma “Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati…”, a u dragovoljačkoj postrojbi čuvara baštine bilo je i mlađeg naraštaja. Oni su radeći marljivo i učili: o potrebi čuvanja prirode i baštine; o potrebi zajedništva i druženja u prirodi; o potrebi čuvanja povijesnih spomenika, o uzoritoj povijesnoj važnosti Zrina; o potrebi digniteta prema predcima na Zrinskom groblju, o potrebi štovanja i očuvanja kostiju hrvatskih mučenika.Hodočašćem u Zrin u nedjelju 14. rujna, odat će se dužno poštovanje svim zrinskim žrtvama kroz povijest, odati poštovanje Domovini i nadasve muci Kristovoj. U Zrinu se se kroz povijest rađali mučenici i novi junaci, koji su časno nosili stijeg čestitosti, promicali istinu i slobodu.

NI IME MU SE NIJE SMJELO SPOMINJATI

Zrin – mjesto zločina nad Hrvatima i grad u koji im je bio zabranjen povratak

Nakon što je Sisačka biskupija prilikom arheoloških iskapanja naišla na mjesto masovne grobnice Hrvata pobijenih u drugom svjetskom ratu, kontaktirala je Ministarstvo branitelja, koje je najavilo da u rujnu počinje ekshumacija posmrtnih ostataka iz masovne grobnice u Zrinu. No, što Zrin znači za hrvatsku povijest i kakav je težak zločin u njemu i njemu počinjen za vrijeme komunizma?

Nastanak Zrina i njegovi vlasnici

Zrin-akcija-2014-09Knezovi Bribirski su starohrvatsko plemstvo iz roda Šubića, a živjeli su na prostoru između Vranskog jezera, rijeke Krke i Skradinskog buka. Njihov centar nalazio se u Bribiru i Ostrovici. Bili su vrlo utjecajni na gospodarski i politički život hrvatskog naroda, čak toliko da je njihov potomak Pavao I Šubić nosio naslov ‘bana Hrvata i gospodara Bosne’. U 14 st. kada im slabi moć u južnoj Hrvatskoj prisiljeni su predati kralju Ludoviku I anžuvincu svoj stolni grad Ostrovicu u zamjenu za posjed na Zrinskoj gori u tadašnjoj Slavoniji.

Tako je nastao utvrđeni i ponosni grad Zrin, sjedište hrvatskih plemića i domoljuba Šubića. Od tada se taj ogranak te slavne obitelji po utvrđenom gradu Zrinu naziva i Zrinski. Tu je rođen i najveći hrvatski vojni junak, borac protiv muslimanskih Osmanlija i porobljivača Europe – Nikola Šubić Zrinski.

Zločin nad Hrvatima Zrina

U tom gradiću današnje Banovine, općina Dvor počinjen je strašan zločin nad nevinim civilnim hrvatskim stanovništvom. Zločin se ističe i po tome što i danas u tom mjestu ne živi nitko, a 45 godina potomcima Zrinjana bila je zabranjena čak i posjeta rodnom mjestu, a kamoli povratak. Zrin se nije smio ni spominjati.

U doba bezumlja Drugog svjetskog rata i stradanja brojnih civila svih nacionalnosti i vjera, u zoru 9.rujna 1943 godine u selo su upale komunističke i partizanske postrojbe sastavljene od dijelova Prve, Druge i Sedme banijske brigade od oko 4500 ljudi koje su bile pod vrhovnim vodstvom Generalštaba i Josipa Broza Tita.

Branitelji Zrina u okruženju srpskih mjesta su bili njegovi stanovnici naoružani lovačkim oružjem. Nakon 16 sati borbe Zrin je pao u ruke partizana, a Glavni Štab partizanske vojske donosi odluku da se Zrin spali do temelja jer nitko od njegovih stanovnika nije bio u partizanima.

O tome svjedoči i dopis OZNE Banija od 20. Prosinca 1944: ‘Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dvije i pol godine rata nije se moglo naći ni jednoga čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima.’ Zrin je spaljen do temelja, a ubijeno je 213 stanovnika Zrina.

Najmlađa žrtva bila je stara 15 dana, a ubijeno je 12-ero malodobne djece, od koje troje mlađe od godinu dana. Treba reći da je i prije upada komunističkih postrojbi u Zrin u rujnu 1943-e, ubijeno 37 Zrinjana i to kada su odlazili iz Zrina po putevima, na rad u poljima i to uglavnom od susjednih Srba. Nakon poratnih progona hrvatskog stanovništva do lipnja 1946 godine ubijeno je još 28 stanovnika Zrina.

Arheološka istraživanja i pronalazak ljudskih kostiju

Prema zahtjevu Sisačke biskupije i Zaklade za gradnju crkve Našašća sv. Križa u Zrinu, pomoćnik ministra branitelja Ivan Grujić nedavno je posjetio Zrin, u pratnji ravnatelja Zaklade mons. Marka Cvitkušića i načelnice Sektora za traženje osoba zatočenih i nestalih u Domovinskom ratu Višnje Bilić.
Sisačka biskupija je prošle godine započela arheološka istraživanja na mjestu crkve. Utvrđeno je da se ispod nje nalaze ostaci još starije gotičke crkve iz 14. stoljeća, no pronađeni su i ostaci ispremještanih ljudskih kostiju. Analize su pokazale da je riječ o ljudima iz vremena Drugog svjetskog rata, a prema riječima Zrinjana tu je bačen jedan dio pobijenih u masakru 1943 godine.

Budući da Sisačka biskupija na toj lokaciji planira sagraditi crkvu, obratila se Ministarstvu branitelja da se istraži teren i poduzmu potrebni koraci oko iskapanja i ekshumacije posmrtnih ostataka pobijenih koja bi trebal početi idući mjesec.

Za ovaj zločin nije nitko odgovarao.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari