Duboke podjele

Slušam to, i ne mogu se načuditi. Ozbiljni, visoko izobraženi ljudi javno nariču nad društvenom razrožnošću nacije! I posve iskreno kriješte: Nikad prije među nama nije bilo tako dubokih podjela!

Pri tomu se nesretnici sjećaju (ili hine da se sjećaju) nekakva idiličnog jedinstva i opće sloge kakvi su u zadnjem desetljeću XX. stoljeća krasili naciju. Slušam i čudim se. No, ta me kuknjava ne žalosti. Dapače, nekako mi je toplo oko srca. Sretan sam što moje dične sunarodnjake ne čuje Edvard Kardelj.

[ad id=”68099″]

Kakve sad veze ima s time – Edvard Kardelj? Člankopisac je, misli postmoderno odgojen čitatelj, očito bijesan ksenofob? Bez ikakva razloga i povoda smeta mu Slovenac Bevc, koji je već 36 godina mrtav?!

O, ne! Nisam ni bijesan ni ksenofob! To će reći: ne plašim se stranaca. Nisam ni ksenofil. To će reći: ne ljubim strance. Ili barem: ne ljubim ih onako žarko kako ih ljube – da se ne spuštam među hrvatske političare – Sonja Manojlović i Dejan Jović. A Slovenci? Slovenci su mi u mnogom pogledu od svih stranaca najmanje strani. Njihov nesuđeni učitelj Kardelj sigurno je na neki način suodgovoran za krvoprolića i masovna grobišta kojima su njegovi drugovi nakon Drugoga svjetskog rata uresili Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. To je posve dostatan razlog da ga moja neznatnost ne štuje koko i zemlja ova, koja je bila – još za njegova života – jedan svoj grad u Dalmaciji posvojno zaodjenula njegovim prezimenom.

Ali nisam se Kardelja sjetio kao baba iz bolesti. Doista mi je drago što on ne čuje kuknjavu mojih sunarodnjaka nad neviđenim društvenim podjelama koje razdiru Hrvatsku. Zašto? Ne zato što mislim da o rečenim podjelama treba pred strancima šutjeti, nego zbog posve banalna razloga. Ne moram se stidjeti današnjih hrvatskih „desnih“ i „lijevih“ liberala. A da ih drug Bevc čuje, zbog te bih se gospode pred komunističkim inženjerom samoupravnog socijalizma morao crvenjeti od glave do pete. Bilo bi me naime sram što je razumijevanje društva u Hrvatskoj toliko nazadovalo da se i negdašnji Kardeljev „pluralizam samoupravnih interesa“ danas, u liberalnodemokratskim prilikama, ukazuje kao fantastičan vrt razuzdanih prava i sloboda.

Naravno, dojmovi varaju. Osobito je varljiva čežnja za negdašnjom slogom i jedinstvom. Ljudi koji u tom smislu javno uzdišu za društvenim krjepostima „devedesetih“ nerijetko su još jučer ocrnjivali to doba parafrazom Krležina naslova – „deset mračnih godina“, a sami su te godine preživjeli u metaforičkim mišjim rupama, što je na drugoj strani stvaralo iluziju apsolutne društvene sloge i jedinstva.

Nekima se od tih ljudi mrak „mišjih rupa“ nepovratno uvukao u dušu. Oni stoga danas kmeče: „Moramo se vratiti Marxu!“ Ili poručuju: „Rijeka nikad ne će napustiti Tita!“ Ti retrogradni jauci podjednako su smiješni i tužni. Iz njih vrišti sociološka naivnost, koju podgrijava progresistička – iskrena ili hinjena – žeđ za društvenom pravednošću. Tužno je što ta žeđ uvijek, pa i onda kada o tomu šuti, očijuka sa svetačkim ekonomskim egalitarizmom. No još je tužnije što bi barjaktari te žeđi mogli naći podosta sljedbenika unatoč tomu što su oni sami uglavnom ili vitezovi našega današnjeg društvenog sloma ili djeca tih vitezova.

Što dakle? Treba li nijekati tvrdnju da je hrvatsko društvo duboko podijeljeno, dublje nego ikad dosad? Ili zanemariti te podjele? Ili ih produbljivati, kao što to čini sadašnja državna vlast?

Ovdje se o tim pitanjima može samo ponešto natuknuti. Glupo je poricati bjelodanosti. Hrvatsko je društvo, kao i svako razvijeno društvo, doista duboko podijeljeno. Dijele ga različiti svjetonazori i različiti interesi pojedinaca i skupina. Ali lažu oni koji tvrde da je hrvatsko društvo danas dublje podijeljeno nego ikad dosad. Tu laž temeljito opovrgavaju bivše podjele na ratne dobitnike i ratne gubitnike, na partijce i nepartijce. Društvene podjele ne valja zanemarivati. Ako se zanemaruju, one mogu podivljati. Zbog toga ih pristojna vlast nigdje u svijetu ne produbljuje.

A podivljale društvene podjele nisu nužno pogubne za državu. One se, na sreću, mogu pripitomiti i učiniti pogonskim gorivom pozitivna dinamizma. Uvjet je za to pomirba državljana s državom. Tko to može ostvariti? Naravno, samo državna vlast. Kako? Samo na jedan način. Tako da sama sebe, u skladu sa svojim ovlastima i obvezama, prisili na pokoravanje nalozima pravednosti: pošteno živjeti, ne škoditi drugomu, dati svakomu njegovo. To nije mnogo. Ali posve je dostatno da se državljani pomire s državom. A gdje su državljani pomireni s državom, tu društvo ne kuka nad svojim podjelama, nego im se natjecateljski raduje.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

>>Dejan Jović se osjeća ugroženo: “žele da nas nema, smeta im 300 Jugoslavena, kamoli 4.5 posto Srba”