Pratite nas

Kronika

Dvadeset prva godišnjica strijeljanja fra Nikice Miličevića i fra Leon Migića

Objavljeno

na

UBOJSTVO FRATARA U SAMOSTANU: Procesuiranje počinitelja bila je samo dobro izrežirana predstava kako bi se skrenula pozornost s nalogodavaca

S fra Nikicom Vujicom, gvardijanom razgovarala Lidija Pavlović-Grgić / KATOLIČKI TJEDNIK, godina XIII. (XXXVII.), broj 44, str. 8-9.

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su ubili pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog kulturnog programa, a u sjećanju subraće i puka fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih svećenika. O svemu onomu što se događalo 13. studenog 1993. u fojničkom samostanu Duha Svetoga, te o nastojanjima fratara u otkrivanju istine razgovaramo s današnjim fojničkim gvardijanom fra Nikicom Vujicom.

Poštovani fra Nikice, možete li se osvrnuti na tragični događaj od 13. studenog 1993., kakav se, da tako kažemo, ne pamti ni u turskom dobu?

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće: „U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.

Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’.

Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“ (iz Samostanske kronike 1993.).

Samostan Duha Svetoga prošle godine je od pravne države zatražio pronalaženje nalogodavaca. Što je učinjeno na rasvjetljavanju istine i dokle se stiglo u smislu napretka procesa i novih saznanja?

Mi smo prošle godine u povodu 20. godišnjice ubojstva naših fratara, pripremali materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nismo imali gotovo nikakvu dokumentaciju, zatražili smo dokumente od nadležnih pravnih institucija naše države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što smo dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo nam je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu. Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: ratnog zločina.

Očito da je, najblaže kazano, mnogo toga ostalo nedorečeno…

Da, stoga i postavljamo pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana? Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije nam jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo ukazuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili. Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu.

Što se onda danas može učiniti za rasvjetljavanje istine?

Mi smo prošle godine uputili zahtjev SIPA-i (Državna agencija za istrage i zaštitu, Centar za istraživanje ratnih zločina) i Tužiteljstvu BiH za pokretanje istražnih radnji i pronalaženje nalogodavca ubojstva fratara u samostanu Fojnica, 13. 11. 1993. Razgovarao sam s istražiteljima SIPA-e i predao im sve dokumente i ostale dokazne materijale koji mogu biti korisni za otkrivanje nalogodavca. Uputio sam i molbu gosp. Goranu Salihoviću, glavnom tužitelju da me primi na razgovor. Nažalost, to se nije dogodilo. Umjesto toga, uputili su me tužitelju Tužilaštva BiH, gosp. Mirku Lečiću, s kojim sam razgovarao o našem zahtjevu. Također, i njemu kao i SIPA-i, predao sam sve potrebne dokumente i materijale. Saopćio sam mu i saznanja koja mi imamo, a koja jasno pokazuju da je ubojstvo fratara netko planirao i naredio. Nekoliko dana poslije ovoga razgovora, u dva navrata sam dobio „dobronamjerna“ upozorenja da ne inzistiram na traženju nalogodavaca. Ta upozorenja zapravo potvrđuju ispravnost i opravdanost našega zahtjeva pravosudnim tijelima naše države BiH da čim prije pronađu i javnost izvijeste tko je nalogodavac – imenom i prezimenom.

Do danas, iz Tužiteljstva su jednom došli u naš samostan uzeti izjavu od fra Tomislava Trogrlića. Budući da nam je stalo da se nalogodavac čim prije otkrije, više puta sam i telefonski nazivao ured tužitelja gosp. Mirka Lečića informirajući se o tijeku istrage, i jednom su mi rekli da oni znaju tko je nalogodavac ali da i mi to znamo! Odgovorio sam da mi jesmo uvjereni kako postoji nalogodavac, ali da mi ne znamo tko je, i zamolio sam da mi kažu tko je nalogodavac – imenom i prezimenom? Odgovorili su mi da se još strpimo.

Nadam se da ćemo u skoroj budućnosti saznati pravu istinu, odnosno da će pravne institucije naše države BiH konačno prokazati ime i prezime nalogodavca okrutnog strijeljanja naših fratara.

Kako su na to ubojstvo u jeku ratnih zbivanja 1993. gledali Fojničani, poglavito tada malobrojni Hrvati što su ostali u samostanu uz svoje duhovne pastire, i što je to za njih značilo, a kako na sve gledaju sada, nakon 21 godine?

Danas, kao i prije 21 godinu, na ovaj zločin gledamo jednako. To je, dakle, pažljivo planirani ratni zločin kojeg su izvršili vojnici Armije RBiH s ciljem da se Hrvati potpuno isele s ovih područja. Propusti u istrazi, blagonaklonost pravosuđa prema ubojicama i pomilovanja dokazuju da je suđenje Miralemu Čengiću i još trojici pripadnika Armije BiH koji su s njime bili u samostanu 13. studenog 1993. tek predstava za javnost kojoj je cilj bio skrenuti pozornost s nalogodavaca. Postojanje nalogodavca u koje fojnički fratri ni na trenutak ne dvoje, značilo bi da je ubojstvo gvardijana i vikara bio dio udruženog zločinačkog plana, a ne ubojstvo nakon svađe oko hrane i pića, ubojstvo iritirano obilježjem jednog naroda, koje bi opet bilo rezultat mržnje ubojica prema istom tom narodu i njegovim duhovnim vođama, pastirima koji su unatoč svemu ostali uz svoje stado.

Uskoro će se obilježiti 21. godišnjica teškog i još uvijek do kraja neistraženog zločina nad našim fratrima. Dobro bi bilo da se to zlodjelo nije dogodilo i da 13. studenoga ove godine umjesto tužnog sjećanja, dođemo na proslavu njihovih imendana. Dobro bi to bilo! Ali, rat i mržnja oteli su nam dvojicu vrijednih fratara, dvojicu Fojničana, koji su se mučeničkom smrću pribrojili brojnim mučenicima što su svojim znojem i krvlju posvetili ovu našu zemlju i domovinu Bosnu i Hercegovinu. Nadamo se da će i ovaj ratni zločin biti do kraja rasvijetljen. To je za dobrobit budućnosti naše države BiH.

Ubijeni fratri zapamćeni su i kao veliki domoljubi…

Strijeljani su fratri bili pravi domoljubi, voljeli su Bosnu kao dušu svoju. Pokojni fra Leon Migić je prvi u Fojnici istaknuo zastavu BiH, onu s ljiljanima, i ponosno je postavio na zidine našeg samostana, tako da se mogla vidjeti gotovo iz svake ulice i mjesta grada Fojnice. Fra Nikica je dva mjeseca prije smrti govorio: „Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna.“, a malo zatim veli: „Katolička Crkva je bezpridržajno bila ‘za’ na referendumu, ‘za’ jedinstvenu BiH.“ A o budućnosti, gvardijan veli: „Kad rat prođe trebat će nam ono osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati. Jer, puno se zla dogodilo. Franjevci će kao svećenici moći svojim djelovanjem puno pomoći da se nadiđu sva ova zla koja su se dogodila. Uvjeren sam, uz dobru volju, posebno uz vjeru, nadu i ljubav, da ćemo nadvladati sva zla što nam se događaju.“

Kakav je plan za obilježavanje ovogodišnjeg 13. studenog?

Ove godine, 13. 11., bit će sv. misa za pokojne fratre koju predvodi vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Poslije sv. mise je Opijelo za pokojne na mjestu gdje su strijeljani, dakle, u prostorijama samostana. Kao i prošle godine bit će prikazan dokumentarni film Nepogubljena dobrota. Želimo se i ove godine sjetiti naših mučenika, fojničkih fratara.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Legendarni Dudek preminuo u 88. godini

Objavljeno

na

Objavio

Rođeni Novigradec hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao Dudek iz serije Gruntovčani koja se snimala sredinom 70-ih godina diljem Podravine, najviše u Sigecu

Glumac Martin Sagner umro je u 88. godini života.

– Preminuo je doma nakon što je tri do četiri tjedna bolovao. Svi smo neutješni – rekla nam je njegova uplakana supruga Zorica Bajgot-Sagner.

Rođeni Novigradec hrvatskoj je javnosti najpoznatiji kao Dudek iz serije Gruntovčani koja se snimala sredinom 70-ih godina diljem Podravine, najviše u Sigecu.

Sagner je uz Gruntovčane imao uloge u serijama Kuda idu divlje svinje, Inspektor Vinko, a glumio je i u filmovima Duga mračna noć, Breza, Protest, Tamburaši, Priča iz Hrvatske i mnogim drugima, prenose 24sata.hr

Početkom 90-ih godina, u dva je mandata čak bio i zastupnik u Saboru, no odlučio je kako to nije za njega.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

7. listopada 1991. – Teroristički napad zločinačke ‘JNA’ na Zagreb i Banske dvore

Objavljeno

na

Objavio

Samo dan uoči isteka tromjesečnog moratorija i proglašenja hrvatske samostalnosti, zločinačka “JNA”  koja je sebe nazivala “narodnom” i “jugoslavenskom” raketirala je s dva ratna zrakoplova sjedište hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana u vrijeme kad su se kod njega na radnom sastanku nalazili predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković.

Šest navođenih raketa zrak-zemlja, tog je 7. listopada iza 15,00 sati pogodilo zagrebački Gornji grad uništivši dio Banskih dvora – uključujući i prostoriju za sastanke koju su dr. Tuđman i gosti napustili koju minutu ranije – i oštetivši još 72 objekta. Jedna je osoba poginula a četiri je ranjeno, dok je prouzročena šteta od preko 25 milijuna kuna.

Nakon punih 26 godina, procesuirano je 6 počinitelja ovog terorističkog akta (za ratni zločin i zločin protiv civilnog stanovništva), ali ni jedan od njih nije bio dostupan hrvatskim vlastima. Kao jedan od glavnih izvršitelja zločina, osumnjičen je hrvatski državljanin podrijetlom iz Požege, bivši pilot “JNA” Davor Lukić.

Davor Lukić, bivši pilot “JNA” (podrijetlom iz Požege) koji se sumnjiči kao jedan od glavnih izvršitelja terorističkog čina raketiranja Banskih dvora

Namjera velikosrpskog agresora bila je očita: obezglaviti Hrvatsku likvidacijom hrvatskog predsjednika i pobiti ključne savezne dužnosnike, nakon čega bi put ka uvođenju izvanrednog stanja u državi bio otvoren.

Dr. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila je čista slučajnost, jer su iz prostorije koja je bila metom napada izašli nešto ranije nego je bilo planirano prema protokolu. Srpska je propaganda tvrdila da su „ustaše same postavile eksploziv kako bi za to optužile Srbe“, no, istina je ipak ubrzo izašla na vidjelo.

Na kraju su čak i službeni analitičari “JNA” – poput velikosrpskog vojnog propagandista Miroslava Lazanskog – priznali kako „raketiranje Banskih dvora nije namešteno od strane Hrvatske“ i da je akcija „zamalo uspela“.

Činjenica da su agenti KOS-a imali točne podatke o rasporedu prostorija u Banskim dvorima, vremenu sastanka, protokolu i drugim detaljima vezano za susret trojice političkih dužnosnika, rječito govori s čime se sve Hrvatska morala boriti na putu ka svojoj samostalnosti.

Već sredinom osamdesetih godina u kabinetu tadašnjeg predsjednika CK SKH, Stanka Stojčevića,  formiran je tzv. analitički tim (koji je formalno djelovao u okviru „Stručne službe“ ovog političkog tijela).

Na čelu tog „analitičkog tima“ bili su Slavko Malobabić (koji je u svojoj političkoj karijeri bio šef kabineta trojici predsjednika CK SKH: Miki ŠpiljkuStanku Stojčeviću i Ivici Račanu) i oficir JNA Čedomir Knežević. Bila je to ustvari uspostava paraobavještajnog sustava koji je bio vezan za centralu u Beogradu i izvršavao njezine naloge (u prvo vrijeme prikupljanje i analizu podataka o osobama nesklonim režimu, a kasnije specijalne operacije naoružavanja Srba u Hrvatskoj, stvaranje kriznih žarišta, praćenje „nepodobnih“ pojedinaca i skupina, terorističke akcije s ciljem kompromitiranja nove hrvatske vlasti, vođenje psihološko-propagandnog rata itd.).

Jezgro ove “Stručne službe” činili su agenti KOS-a “JNA” od kojih je uoči rata formirana špijunsko-teroristička skupina “Labrador”. Ona je odigrala vrlo važnu ulogu u dostavljanju podataka vezano za napad na Banske dvore (a izvela je i terorističke bombaške napade u Zagrebu – na sjedište Židovske općine u ul. Palmotićevoj i židovsko groblje na Mirogoju – 19. kolovoza 1991.).

Vrlo brojna i aktivna peta kolona koja se sastojala od tisuća komunističkih špijuna, doušnika i terorista (i služila među ostalim i za režiranje tobožnjih  „ustaških terorističkih napada“), od početka krize bila je uključena u specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem diskreditacije nove vlasti i dokazivanja kako je u pitanju uspostava „fašističke NDH“. Takve propagandne laži ali i konkretne akcije  trebale su Hrvatsku kompromitirati u svijetu, nakon čega bi svaka težnja za samostalnošću bila onemogućena i sasječena u korijenu.

Teroristički napad na sjedište hrvatskog predsjednika kao i sve drugo što je agresor na području Republike Hrvatske u ljeto i jesen 1991. godine poduzimao u smislu razaranja gradova i sela te masovnih progona i ubojstava civila, čini potpuno bespredmetnim sve one konstrukcije uz pomoć kojih se  kasnije nastojalo „dokazati“ kako je rat u Hrvatskoj plod „dogovora Tuđmana i Miloševića“.

U to da bi netko dogovorio razaranje vlastite zemlje – pa i ubojstvo sebe samoga (!?), nitko razuman ne može povjerovati i takve tvrdnje  odraz su patološke mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj.

Zločin razaranja same jezgre Gornjeg grada i podmukli atentat na hrvatskog državnog poglavara, jedinstven je takav slučaj u novijom povijesti Europe, što također dokazuje s kakvim se zlom Hrvatska suočila u vrijeme svoje borbe za slobodu i državnu samostalnost.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari