Pratite nas

Vijesti

Eutanazija hrvatskoga naroda u BiH počela je i prije ubojstva Joze Leutara

Objavljeno

na

Ante Jelavić, nekadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH, utemeljitelj HNS-a BiH i predsjednik HDZ-a BiH svojevremno je govorio Franji Tuđmanu kako poslije ubojstva Joze Leutara 1999. godine u BiH više ništa nije isto.

Međutim, više ništa nije bilo godinu ranije, 1998.godine, kada je Jelavić na 5. Saboru izabran za predsjednika HDZ-a BiH.

Tada je, ustvari, počeo proces eutanazije hrvatskog naroda u BiH. Nastankom Nove hrvatske inicijative Krešimira Zubaka, stvaranjem Alijanse za promjene, počele su tihe likvidacije hrvatskih dužnosnika čime je otvoren put pretvaranja Hrvata u BiH od suverenog i konstitutivnog naroda u bosansku raju, a zajednički entitet, Federacija BiH vrlo brzo je postala bošnjački entitet.

Hrvatski političari su mahom smijenjeni, uz zabrane javnog djelovanja i angažmana, imena generala HVO-a su se samo nizala na američkoj crnoj listi, a dužnosnici HVO-a i HRHB-a su se pridružili Blaškiću i Kordiću u Haagu.

“To je zaista, zaista prešlo jednu mjeru, ti mudžahedini, zajedno sa AID-om i Aktivnom muslimanskom omladinom, stoje iza svih terorističkih zločina na području Središnje Bosne, i ovaj najnoviji slučaj oko Leutara. Ja ću vam iskreno reći, nakon Leutara, ništa više nije isto kod nas”, govorio je svojevremeno Ante Jelavić, hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske.

Kako su počele tihe likvidacije 

Nakon Leutara, zaista, više ništa nije bilo isto. Politička likvidacija Jelavića, pravosudni progon, smjene više od 300 stotine legitimno izabranih hrvatskih dužnosnika, stvaranje Alijanse za promjene na čelu s grobarom hrvatskih prava u BiH, Krešimirom Zubakom, obespravljenost Hrvata u BiH čiji je zadnji čavao  u lijes zakucao upravo Zubak, pritisak međunarodne zajednice i na koncu – suradnja BiH s Haškim tribunalom.

Četiri olovne godine, od 1998. do 2002., odredile su sudbinu Hrvata u BiH kao političkog naroda koji su, prvenstveno, zahvaljujući udruženim snagama međunarodne zajednice i novoosnovane Nove hrvatske inicijative Krešimira Zubaka, eliminirale  hrvatski narod kao suveren i konstitutivan narod na cijelom području BiH kako je to u prvoj deklaraciji HNS-a BiH čiji je Jelavić utemeljitelj i naglašeno.

Tako je sve uništeno. Jednim potpisom na tzv. Zubakov sporazum, uništeno je sve  zbog čega  su Jelavić i garnitura HDZ-a BiH kazneno odgovarali i to pod optužbama za rušenje ustavnog poretka Federacije BiH..

Jozo Leutar, doministar unutarnji poslova u Vladi FBiH, istraživao je poslijeratna ubojstva travničkih policajaca i povratnika koje su likvidirali bivši mudžahedini i suradnici AID-a, bošnjačko-muslimanske (para)obavještajne službe čiji kadrovi i danas, 2019. godine, gospodare institucijama BiH.

Atentat na Leutara bio je 125. teroristički napad u razdoblju od ’98. do ’99.

U BiH je u to vrijeme bilo nekoliko stotina mudžahedina koji su se tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba borili na strani Armije RBiH, a na teritorij naše zemlje pristigli  su preko teritorija Republike Hrvatske i suglasnost tamošnjih obavještajnih struktura.

Niz ubojstava policajaca, povratnika, pokušaj atentata na papu Ivana Pavla II. prilikom njegove posjete Sarajevu, zastrašivanja i prijetnje, uništavanje katoličkih bogomolja, poput miniranja zvonika crkve u selu Putićevu nadomak Travnika krajem devedesetih, za međunarodnu zajednicu značilo je prljavu kampanju Jelavićevog HDZ-a kojom sabotira povratak Hrvata u Središnju Bosnu.

To su, uostalom, tada, kao i sada, tvrdili mahom bošnjački političari, od njegovog kolege iz Predsjedništva, Alije Izetbegovića, pa do danas Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića, notornog Ive Komšića.

“Obuzdajte Jelavića“

Jean Paul Klein, šef misije UN-a već 1997.  godine najavio je da će “HDZ-u uraditi ono što je uradio Palama”. Robert Gerbald, tadašnji specijalni izaslanik američkog predsjednika Clintona za Balkan, Franju Tuđmana je uvjeravao kako je Ante Jelavić nalogodavac Leutarevog ubojstva što je Tuđman, kako svjedoče transkripti iz Ureda predsjednika RH,  u potpunosti odbacio.

Ipak, Gerbald tu nije stao nego je Tuđmana ucjenjivao ni manje ni više nego Jelavićem, kazavši mu tako kako treba “obuzdati Jelavića ako želi da SAD pomognu bh. Hrvatima”.

Gerbald je smatrao kako Jelavić blokira napredak u svim ključnim pitanjima, kako politički upotrebljava HVO-a i da opstruira provedbu Daytona.

“Postoje stvari ispod kojih neću ići” 

Jelavić je na to, kao i obično, dosljedno principima za koja se zalagao, odgovorio i Tuđmanu i Gerbaldu naglasivši kako “postoje stvari ispod kojih on neće ići” te da “neće dopustiti integraciju HVO-a”.

Smatrao je  je kako ne treba biti “miješanja u brigadama, integracije ispod zbora, da dolazi muslimansko ljudstvo”.  Sredinom 1999. godine, Jelavić je kazao Tuđmanu, kako stoji u transkriptima, da “neki naši unutar HDZ-a BiH, otvoreno rade s Gerbaldom i pokušavaju nas bušiti”.

“Bušenje” koje je Jelavić naslućivao dogodilo se nekoliko mjeseci kasnije,  a “teren” je pripreman puno ranije.

Sve je, ustvari, počelo na 5. Saboru HDZ-a BiH, koji s pravom danas, dvadesetak godina kasnije nosi i epitet “glasovitog”. Jelavić je tada, na unutarstranačkim izborima, kao federalni ministar obrane, pobijedio protukandidata Božu Ljubića za mjesto predsjednika stranke.

Krešimir Zubak na “talasima“ politike Alije Izetbegovića 

Najveću podršku je imao, upravo, u generalima HVO-a.  Struja Krešimira Zubaka, prvog hrvatskog člana Predsjedništva BiH, tada je izgubila.

Borbu za prava hrvatskog naroda u BiH na cijelom teritoriju nastavili su osnivanje notornog NHI-ja čiji su ideološki i politički meštri na valovima, odnosno, “talasima” politike Alije Izetbegovića, nastojali pobijediti Jelavićev HDZ BiH.

Jednako kako je Alija Izetbegović, nakon pada Travnika i progona više od 20 tisuća Hrvata, Franji Tuđmanu govorio kako je “HVO nažalost uspio da raseli bosanske Hrvate koji su zaboravljeni u Grudama”, Zubakov NHI se s identičnom politikom pojavio se na sceni i to plasirao na području Bosanske Posavine i Središnje Bosne.

O uspjehu ideoloških, političkih i obavještajnih arhitekata “nove hrvatske inicijative”, najbolje su posvjedočili izborni rezultati. Jelavićev HDZ BiH koji je, eto, “zaboravio bosanske Hrvate”, odnio je plebiscitarnu pobjedu među Hrvatima u BiH inače, a osobito u Usori, Žepču i drugim općinama Središnje Bosne.

Toliko o “novoj hrvatskoj inicijativi”.

“Bušitelji” poraženi na 5. Saboru HDZ-a BiH 

Tako su “bušili” ljudi unutar HDZ-a BiH poraženi na glasovitom 5. Saboru najveće hrvatske stranke u BiH.  Tako su nastavili “bušiti” i kasnije kada su po “pravdu za žrtve rata” u BiH došli haški istražitelji.

O tome kako su  se kadrovi poraženih snaga na 5. Saboru HDZ-a BiH obračunavali s “neistomišljenicima”, najbolje možda ilustrira činjenica da je general Stanko Sopta, ratni zapovjednik 2. gardijske brigade HVO-a, a tada zapovjednik 1. Hrvatskog gardijskog zbora,  zbog sudjelovanja u gašenju požara na Pelješcu u

Hrvatskoj, smijenjen, te dobio trajnu zabranu bilo kakvog javnog djelovanja.

Ime generala HVO-a, jednog od heroja Domovinskog rata, koji je vodio oslobađajuće operacije poput Maestrala 1995. godine se zbog gašenja požara, krajnje humanih aktivnosti, našlo na američkoj crnoj listi, pored imena Radovana Karadžića, osuđenog na doživotnu robiju pred Haagom, Bakira Alispahića, iranskog špijuna i neformalnog šefa kampa za (anti)terorističku obuku Pogorelica nadomak Fojnice.

Bili su to početci tihih likvidacija koje su tek kasnije  dogodile. Od progona Ante Jelavića  pa sve do Hrvata kojima se sudilo pred Haškim tribunalom. Licitiralo se imenima,  predlagalo koga i zašto teretiti, što bi bilo pogodno u tom političkom trenutku, što je dovoljno atraktivno i učinkovito.

O tomu “bušenju” unutar HDZ-a BiH, ilustrativno govori i mail prijepiska Mathiasa Sona, zamjenika Wolfganga Petritscha, visokog predstavnika u BiH, i Caroline Hornstein Tomić, tadašnje ravnateljice Konrad Adenauer Stiftunga, a današnje supruge bivšeg mostarskog gradonačelnika Nevena Tomića.

Hornstein  je tada bila direktorica Konrad Adenauer Stiftunga  (KAS) pa je tako “njemačkom” vezom predlagala da se Jelavića progoni zbog Hercegovačke banke. Hornstein je sugerirala da se provede hitna inventura s Tobi Robinson, jer je to učinkovitije nego ijedna optužba koju Carla del Ponte može imati u torbi.

Jelavića Neven Tomić “spasio” od Haaga 

Naravno, Hornstein  je naglasila kako je Tomić nesklon Hrvatskoj samoupravi. Ostalo je povijest – Jelavić je, između ostalog, progonjen i zbog navodnog kriminala u Hercegovačkoj banci koji nikada nije dokazan, Tobi Robinson povela je tenkove na privatnu banku samo zbog toga što su na bh. tržište trebale ući strane banke.

Nestrpljivi kakvi samo znaju biti borci  za građansku državu iz stranih zemalja i panični bivši HDZ-ovci koji su  se tih godina bavili isključivo spašavanjem svojih pozicija, ipak, nisu mogli dočekati travanj 2004. godine kada se hercegbosanska šestorka dobrovoljno predala Haškom tribunalom, pa su protiv Jelavića već u siječnju te godine pokrenuli kazneni postupak.

Tada su arhitekti, ako bi se tako moglo nazvati, profesionalne bušitelje hrvatske ravnopravnosti, zaspali mirno i odahnuli.

Jelavić je završio kao smijenjeni hrvatski član Predsjedništva BIH kao prvi zatvorenik zatvora Kula u Sarajevu, a hercegbosanska šestorka se tako pridružila Tihomiru Blaškiću, Dariju Kordiću, Mariu Čerkezu i drugim hrvatskim vojnim i političkim dužnosnicima u Haagu.

“Sporni govor” iz Busovače i Alijansa za pogrebe 

Petritsch je, u odluci o Jelavićevoj smjeni, osim osnivanja HNS-a BiH, podnošenja apelacije o ustavnosti nametnutih Berryevih amandmana, Hrvatske samouprave, naveo  i “sporni govor” iz Busovače na skupu podrške Hrvatima optuženim za ratne zločine u Središnjoj Bosni pred Haškim tribunalom.

Tako se u jednom trenutku sva politička i struktura HVO-a, HDZ-a BiH i HRHB-a, ustvari, našla u zatvorima, a Jozo Leutar pod zemljom.  Federacija BiH je postala bošnjački entitet zahvaljujući Zubakovom sporazumu.

Uništeno je gospodarstvo, a kroz pritiske na Sveučilište u Mostaru i trajni gubitak hrvatskog identiteta. Članstvo HDZ-a BiH se, ili razbježalo po Jadranskoj obali, ili spašavalo vlastitu glavu. Alijansa za promjene  ustvari je bila  Alijansa za pogrebe.

Carla del Ponte: Jelavić utjelovljenje svih problema 

Na dan kada je 2000. godine uhićen Dominik Ilijašević – Como, jedan od osumnjičenih za atentat na Leutara, Stjepan Mesić, novoizabrani hrvatski predsjednik, i Alija Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH, neformalno su razgovarali u Cavtatu. Službeno su razgovarali nekoliko dana kasnije, u Sarajevu, tijekom Mesićevog posjeta BiH.

Prva rečenica koju je tada izgovorio bila je isprika za Tuđmanovu agresiju na BiH. Izetbegović je ispriku primio. Jelavić je demantirao, pa napustio sastanak i time izazvao svojevrsni diplomatski skandal.

Tadašnja glavna haška tužiteljica, Carla del Ponte, u svojim memoarima, napisala je kako je Jelavić tijekom njihovog prvog susreta, govorio u “korist bosanskih Hrvata, a ne BiH”.

“Jelavić je utjelovljenje svih problema s kojima sam se suočila kada sam od bosanskih dužnosnika zatražila suradnju s mojim istražiteljima.

Upravo u trenutku kada sam se sastala s Jelavićem moji istražitelj i analitičari prikupljali su informacije o njemu koje su mogle poslužiti kao osnova za podizanje optužnice protiv njega. Bio je pukovnik paravojnih snaga bosanskih Hrvata poznatih pod nazivom Hrvatsko vijeće obrane, izdanka vojske RH kojoj je Tuđman u izričitu zadaću stavio osvojiti teritorije u BiH i tako proširiti svoju neovisnu Hrvatsku”, napisala je del Ponte u svojoj knjizi.

Prepričala je i kako je Jelavić “stao u obranu Blaškića i Kordića” te kako je tražio “jednakost odgovornosti”, odnosno, da se procesuiraju odgovorni i za zločine nad Hrvatima u BiH.

Za razliku od Jelavića, Ivo Sanader, tada premijer Vlade RH, podsjetio je tadašnju glavnu hašku tužiteljicu kako su Blaškić i Kordić zahvaljujući Hrvatskoj i njenoj suradnji s Tribunalom isporučeni.

O tome kako su pristigli u Haag, domaće i međunarodne obavještajne službe bi zasigurno imale puno toga reći. Ipak, Jelavić bi naposljetku trebao “zahvaliti“ njemačkoj – mostarskoj vezi Hornstein  Tomić jer je umjesto u Haagu, završio u njegovoj mini verziji, sarajevskog Kuli.

Jozo Leutar tih je godina intenzivno komunicirao s haškim istražiteljima na predmetima zločina nad Hrvatima počinjenih od snaga Armije RBiH. Suradnju s analitičarima glavne haške tužiteljice imali su i drugi, navodno hrvatski kadrovi instalirani za vrijeme Alijanse.

Alijansini kadrovi  i kompilacija najvećih haških hitova 

Tada je nastala kompilacija najboljih haških hitova kroz izvještaje sigurnosno-obavještajnih službi i pokajničke iskaze pojedinih istaknutih dužnosnika.

Hercegbosanska šestorka predala se 2004. godine,  a maratonski proces okončan je 2017. izricanjem pravomoćne presude za međunarodni oružani sukob u kojem su sudjelovale postrojbe HV-a, udruženi zločinački pothvat, zločine, logore, raseljavanja, pa sve do stvaranja Velike, odnosno, Banovine Hrvatske po granicama iz 1939. godine.

Presuda šestorci donesena je očigledno puno ranije, a postupak pred Tribunalom, uzaludan. Više od dvije tisuće kaznenih prijava podignutih protiv pripadnika HVO-a koje je napisao Valentin Ćorić, zapovjednik Vojne policije HVO-a, nije uopće razmatrano u kontekstu rušenja teze o udruženom zločinačkom pothvatu.

Ali je zato presuđeno kako je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine i istjerao Hrvate iz tog dijela BiH. Baš kako je to Alija Izetbegović govorio u lipnju 1993. godine Franji Tuđmanu.

Baš  kako je to Krešimir Zubak kasnije nastavio kroz NHI- o “umjerenim, ostavljenim,prodanim, poniženim bosanskim Hrvatima” i “ekstremima iz Hercegovine”.

Mudžahedine koji su počinili brojne zločine nad Hrvatima u Središnjoj Bosni, uz Aliju Izetbegovića i njegove pregovarače po islamskim zemljama, stvorile su i obavještajne službe RH koje su im dopuštale prelazak u BiH davanjem propusnica naivno to pravdajući američkim pritiskom.

Služba (ni)je družba 

Američki pritisak u kontekstu islamskih dobrovoljaca u BiH bio je jedino na samog Aliju Izetbegovića koji je vrlo moguće ucijenjen zbog čega je 2000. godine i  dao ostavku na mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH jer su SDA-ovi kadrovi osiguravali državljanstva preostalim mudžahedinima i pomagali u sklapanju njihovih civilnih brakova s domaćim Bošnjakinjama.

Ipak, da bi se kako tako postigla “jednakost odgovornosti” o kojoj je Jelavić Carli del Ponte govorio, 2001. godine uhićeni su Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. Korpusa Armije RBiH i Amir Kubura, zapovjednik 7. Muslimanske brigade. Pred Haškim tribunalom je tako u tom predmetu dokazano kako snage Armije RBiH nisu imale efektivnu kontrolu na islamskim dobrovoljcima, a zločini počinjeni nad Hrvatima nisu adekvatno procesuirani. Ali jesu zato hrvatski branitelji.

Ante Jelavić je koncem 1999. godine diplomatskom zboru u BiH uručio Non paper, svojevrsno pismo namjere o položaju Hrvata u BiH.

Izmjene Ustava na štetu Hrvata, objašnjenje zašto HDZ inzistira na principima legitimnog predstavljanja, konsocijacijske demokracije, izgradnji institucija Hrvata u BiH, procesuiranju ratnih zločina, uspostavi RTV kanala na hrvatskom jeziku i Travniku kao glavnom gradu Federacije BiH.

Od 2002. godine do danas, sadržaj tog Non papera jednako je aktualan. Hrvatsko pitanje u BiH, smatraju brojni analitičari, nije riješeno. Smatra to i sam današnji HDZ BiH. Kada će biti, ne zna se. Hoće li biti, ne zna se. Zašto nije još, to se zna. Ili se barem može naslutiti.

Nakon što je Petritsch 2001. smijenio Jelavića i još 300 hrvatskih dužnosnika kazao je kako i unutar samog HDZ-a postoje umjerene i konstruktivne snage.

Isti onaj Petritsch koji se sat vremena nakon odluke o Jelavićevoj smjeni obratio Hrvatima i kazao kako “štiti hrvatski narod u BiH”.

“Više ništa nije bilo isto” 

Nakon 5. Sabora HDZ-a BiH 1998. godine na kojem je Ante Jelavić pobijedio za predsjednika stranke, više ništa nije bilo isto. A ne nakon Leutarevog ubojstva 1999.  kako je to on sam Tuđmanu pogrešno rekao.

 (Nastavlja se)

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Plenković: Medijske špekulacije jako se razlikuju od razgovora koji se vode

Objavljeno

na

Objavio

Puno toga o čemu se špekulira u medijima jako je daleko od razgovora koji se vode za stolom, rekao je u četvrtak u Bruxellesu hrvatski premijer Andrej Plenković, komentirajući medijske napise o njegovoj i kandidaturi predsjednice Kolinde Grabar Kitarović za mjesto predsjednika Europske komisije.

Belgijski dnevni list Le Soir u četvrtak je objavio da su kao ozbiljni kandidati za predsjednika Komisije spominju Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković.

Na upit kako je u kombinaciju došla predsjednica Grabar Kitarović, Plenković je rekao: “Ne znam, pitajte novinara. Nisam ja pisao članak”.

“Budimo realni. Mi svi skupa pratimo medije i ako malo pogledate europske medije ima toliko tih špekulacija, a ono što ja mogu reći da je jako puno toga u tim špekulacijama daleko od razgovora koje vodimo za stolom. Moram priznati da sada o tome znam više nego brojni drugi. Pregovori su vrlo teški, vrlo tvrdi. Večeras ćemo imati raspravu, pitanje je do kada će trajati i ne bih se kladio da će odluka biti ni danas niti sutra”, rekao je Plenković prije početka summita EU-a na kojem će dominirati pitanje raspodjela funkcija na čelnim mjestima europskih institucija.

“Ne idu te funkcije po sistemu darova, mislim da imate krive premise, ali dobro je da se špekulira, simpatično je”, odgovorio je Plenković na novinarski upit bi li Hrvatska realno mogla odbiti jedno tako visoko mjesto ako bi joj bilo ponuđeno.

Čelnici 28 zemalja Europske unije, koji su se okupili na dvodnevnom summitu, raspravljat će o imenovanjima novih čelnika europskih institucija tijekom radne večere.

Europsko vijeće, najviše političko tijelo koje čine šefovi država ili vlada zemalja članica EU-a, po Lisabonskom ugovoru predlaže predsjednika Europske komisije, a Europski parlament ga potvrđuje. U Europskom vijeću potrebna je kvalificirana većina, a u Parlamentu nadpolovična.

Nakon europskih izbora europski pučani i socijaldemokrati ostali su i dalje najjače stranke u Europskom parlamentu, ali više nemaju većinu i moraju ići u koaliciju s drugim proeuropskim strankama, liberalima i zelenim.

Najprije treba postići dogovor oko imena novog predsjednika Komisije, ali s obzirom da se pri izboru novih čelnika mora voditi računa o političkoj, zemljopisnoj, demografskoj i spolnoj ravnoteži, odluka se mora donijeti u paketu koji osim predsjednika Komisije, uključuje i predsjednika Europskog vijeća, predsjednika Parlamenta, visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku koji je ujedno i potpredsjednik Komisije te predsjednika Europske središnje banke.

Kandidat europskih pučana za predsjednika Komisije je njemački demokršćanin Manfred Weber, vodeći kandidat socijalista je Nizozemac Frans Timmermans, a liberalna skupina, koja je prije nekoliko dana promijenila ime u “Obnovimo Europu” najčešće spominje Dankinju Margrethe Vestager kao svoju kandidatkinju.

Osim samih imenovanja u pitanju je i sam koncept “spitzenkandidata” po kojem europske političke stranke prije izbora za Europski parlament ističu svoje kandidate za predsjednika Komisije, a onda onaj kandidat koji uspije okupiti većinu u Europskom parlamentu postaje predsjednikom. Tom se konceptu najviše protivi francuski predsjednik Emmanuel Macron.

Kako stvari za sada stoje, nijedan od deklariranih kandidata za predsjednika Komisije nema potrebnu većinu ni u Europskom vijeću ni u Europskom parlamentu.

Stoga se već sada spominje mogućnost sazivanja novog summita početkom srpnja kako bi se prije prve sjednice Europskog parlamenta postigao dogovor o raspodjeli čelnih mjesta.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Miroslav Škoro Ide u utrku za predsjednika RH

Objavljeno

na

Objavio

Škoro na izbore ide kao nezavisni kandidat, ne odbacuje mogućnost podrške pojedinih političkih stanaka, a mogućnost suradnje odbija jedino ekstremnim političkim opcijama, i lijevima i desnima.

Miroslav Škoro, popularni glazbenik, pjesnik, poduzetnik, doktor ekonomskih znanosti i odnedavno predavač na Sveučilištu Sjever, definitivno je prelomio – ide u utrku za predsjednika Republike Hrvatske. Svoju kandidaturu, doznajemo iz najbližeg Škorina kruga, objavit će potkraj ovoga tjedna. Njegova kandidatura, koja dolazi nekoliko dana nakon službene kandidature Zorana Milanovića, jakoga kandidata ljevice, učinit će sljedeće predsjedničke izbore najzanimljivijima i najneizvjesnijima dosad. Jedan od razloga neizvjesnosti jest i to što bi, prema mišljenju nekih relevantnih političkih analitičara, Škoro mogao ugroziti ne samo izglede predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, iza koje će stati vladajući HDZ sa svom svojom stranačkom infrastrukturom, nego i ući u drugi izborni krug, javlja VečernjiList

Prema onome što smo zasad doznali, Škoro na predsjedničke izbore ide kao nezavisni kandidat, no ne odbacuje mogućnost podrške pojedinih političkih stranaka ili koalicija. Razgovarat će sa svima koji prihvaćaju njegove stavove, bez obzira na to pripadaju li prema političkoj orijentaciji desnom centru, centru ili lijevom centru. Mogućnost suradnje odbija jedino s ekstremnim političkim opcijama, dakako i lijevima i desnima. Takvo opredjeljenje možda ponajbolje govori o relevantnosti dosadašnjih brojnih napisa i nagađanja da je Škoro “projekt desnice” ili pak bivšega savjetnika predsjednice Republike Mate Radeljića i novinara Velimira Bujanca. Rano je još govoriti o ideološkim i svjetonazorskim temeljima Škorine kampanje, no doznajemo da se političkim ratom “partizana” i “ustaša”, koji je duboko podijelio hrvatsko društvo, neće baviti. Štoviše, svojim će biračima objaviti da je Drugi svjetski rat završio 9. svibnja 1945. godine.

Za njega je kudikamo važnija budućnost moderne hrvatske države, koja je nastala u Domovinskom ratu, te budućnost njezinih građana, koji očito traže korjenite promjene u društvu. Svoju kampanju Škoro će financirati uglavnom vlastitim novcem, što si, kao uspješan glazbenik i poduzetnik, može priuštiti bez većih problema. Prva suradnica u izbornom timu bit će mu sestra Vesna Vučemilović, inače doktorica ekonomskih znanosti. S ostalim potencijalnim članovima svojega tima tek razgovara. Supruga Kim i djeca Ivana i Matija nastavit će se baviti obiteljskim poduzećem te neće sudjelovati u izbornoj kampanji.

O Škori kao predsjedničkom kandidatu piše se i govori već tjednima iako on cijelo to vrijeme nije nedvosmisleno potvrdio da će se kandidirati. Doduše, nikad nije ni izričito rekao da se neće kandidirati. Tako je potkraj svibnja, nakon HRT-ove ankete u kojoj je dobio tada iznenađujućih 9,4 posto potpore, izjavio: “Ako je hollywoodski glumac mogao dva mandata voditi svjetsku velesilu, ako je u Ukrajini prekjučer za predsjednika mogao prisegnuti bivši komičar, zašto na čelu Hrvatske, u kojoj se političari dosad nisu baš dokazali i iskazali, ne bi bio pjevač!?

Narod nešto traži, traži neku alternativu, traži neku opciju, a s obzirom na to da sam ja cijeli život pisao pjesme koje su vrlo povezane s tim narodom i s tom stvarnošću u kojoj živimo, pa ako narod nešto poručuje, onda o tome treba razmisliti ozbiljno.” A za Večernji list spomenutu je anketu ovako komentirao: “To je dosta ozbiljna stvar. Nisam istaknuo kandidaturu. Nemam nikakav program. Moj život i pjesme moj su program. No to je jedan od najvećih komplimenata koji sam dobio, da iz čista mira ljudi navode i mene kao kandidata za tu časnu i važnu funkciju koja je, na žalost, podcijenjena. Podosta godina ne obnaša se na onoj razini na koju smo navikli u vrijeme kada se stvarala ova država.”, piše VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari