Pratite nas

U potrazi za Istinom

Evo zašto Srpska pravoslavna crkva nije kršćanska crkva

Objavljeno

na

Mržnja, kao i svaki oblik nesnošljivosti i netrpeljivosti prema bližnjima nespojivi su s kršćanskim pogledom na svijet i u dubokoj su suprotnosti s učenjem Isusa Krista koje se temelji na bezuvjetnoj ljubavi, miru, žrtvi za bližnjega, odricanju, oprostu i milosrđu.

Ima, međutim, čak i crkvi koje se formalno nazivaju kršćanskim, a u suštinskom smislu s kršćanstvom imaju jako malo veze.

Takav je slučaj sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Oni koji možda misle da su to preoštre ocjene, nek pročitaju tekst do kraja i onda donesu svoj sud. Što se mene osobno tiče, jako bih volio da nisam u pravu i da me sljedećih tjedana i mjeseci svećenstvo SPC demantira. I mene i sve druge koji oko sebe vide ono što vide i to što vide pišu.

Za početak događaj od prije nepune 3 godine, Srbija.

U ozračju srpskog pravoslavnog Božića 2015. godine, u manastiru Fenek (25 kilometara daleko od Beograda, općina Surčin), upriličena je  i predstava povodom manastirske slave u kojoj su gosti srpskih svećenika bila djeca predškolskog uzrasta i nižih razreda osnovne škole iz odjeljenja učitelja Krsmanovića (u pratnji roditelja).

Uz asistenciju svećenika koji daju ritam i takt pjesmi i pjevaju skupa s djecom (radi bolje intonacije i korektnije interpretacije), izvedena je poznata četnička budnica „Svi četnici“ sa stihovima:

„Ceo dan se šetaju po selu/Sve Četnici u novom odelu/Dugačke im i kose i brade/Na kapama sve zlatne kokarde/Predvodi ih Kalabić Nikola/Njega voze Kralja Petra kola/Borbu vode vojvode četničke/Sve dušmane šalju na bunjište/Oni idu savet da potraže/Od srpskoga Đenerala Draže/Njima Čiča, mudar savet daje/Kako Srpska kolevka da traje/Hrabra srca oni u boj kreću/Pred ikonom, Bogu pale sveću/Da pomognu Srpskome narodu/Za Krst časni i zlatnu slobodu.

ref.: Svi četnici idu brat do brata/I slušaju Đujić komandanta/Svi četnici ljutu bitku biju/Svi se bore za svoju Srbiju.“

(Opširnije: (http://sandzakpress.net/pogledajte-kako-u-manastiru-uce-djecu-da-budu-cetnici; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11. 2017.;  snimku u trajanju od 3′ i 10” pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=hB0o1qmJmGg)

Tako se, dakle, odgaja „hrišćanska“ mladež u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Na tradiciji slavljenja najgorih koljača i zločinaca!?

I neka se nitko ne zavarava, nije to nikakav incident nego odgojno-obrazovna politika SPC kojom vladaju nikolajevci i justinovci (najradikalniji sljedbenici velikosrpske naci-fašističke vjersko-nacionalne ideologije ukorijenjene u „svetosavlju“). To je kurs „Svetog Arhijerejskog Sinoda“, srpskoga patrijarha i svih episkopa bez izuzetka – jer do položaja episkopa ni ne može doći onaj tko ne prođe to „sito“ i nije provjerenog velikosrpskog usmjerenja.

„Svetosavlje“ nije vjera nego ideologija i to velikosrpska ideologija i tek kad se spozna ta prosta i očita činjenica, možemo razumjeti što se događa u SPC.

Djeca se odgajaju na u narodu duboko ukorijenjenoj tradiciji koljačkog četničkog pokreta s Dražom Mihailovićem, Momčilom Đujićem, Nikolom Kalabićem i drugim zlikovcima i masovnim zločincima kao uzorima!?

Oni koji truju dječje duše i njeguju te „vrijednosti“ u Hrvatskoj nažalost skoro da i ne nailaze na osudu. O tomu svjedoči slučaj mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića. On u društvu kolega (srpskih popova) također pjeva pjesmu u slavu koljača Momčila Đujića. (http://www.sbplus.hr/iz_drugih_medija/evo_kako_srpski_popovi_pjevaju_cetnicke_pjesme__.aspx#.Wgc065edbhk), ali to u Hrvatskoj ni malo ne smeta ni jednom intelektualcu lijevo-liberalne orijentacije niti mainstream medijima. Čak se kažnjava novinara lokalne televizije i samu TV kuću zato što ga je uvrijedio rekavši kako „na Cvjetnom trgu stoluje četnički vikar“.

JE LI TO KRŠĆANSKI kad svećenici slave koljače i zločince?

 

i

No, što drugo očekivati od institucije koja za jednoga od svojih najvećih „svetitelja“ i „duhovnih otaca“ ima antisemita i fašista Nikolaja Velimirović Žičkog (duhovnog oca Dimitrija Ljotića i njegovog fašističkog „Zbora“), kojega u stopu (također kao „svetitelji“ SPC) prate Joanikije Lipovac, Milorad Vukojičić Maca, Slobodan Šiljak i mnogi drugi fašisti i koljači.

SPC svoje koljače sustavno rehabilitira, uvrštava ih među „Hristove vojnike“, a po potrebi i kanonizira.

U državi Illinois (SAD), u srpskom manastiru Nova Gračanica, na počasnom je mjestu istaknuta ikona „Nebeska Srbija“ na kojoj su glavni likovi „HRISTOVI RATNICI“: izmišljeni i nepostojeći lik iz bolesne mašte srpskih naci-fašista koji je postao „svetitelj“ (neovisno od toga što se nikad nije ni rodio) „Sveti Novomučenik Jasenovački i Glinski“, „sveti Nikolaj Velimirović” i “Borci za veru protiv bezbožne vlasti” (u liku četnika koji su u ulozi „Božjih anđela“ – pratitelja ove počasne svite vođene Dražom i Nikolajem)!?

Nebeska Srbija. Nikolaj Velimirović i Draža Mihailović na slici su prikazani kao „Hristovi vojnici“7
(Izvor za fotografiju: http://iznadistokaizapada.blogspot.hr/2012/05/blog-post_13.html)

 

Na gornjoj ikoni, u gornjem kutu desno je Nikolaj Velimirović, u donjem desnom kutu „Hristov vojnik“ Draža Mihailović, kraj njega „Sveti Novomučenik Jasenovački i Glinski“ sa svojom svitom, a u donjem desnom kutu ikone su stihovi:

„Raduju se tamo oko Svetog Save/K’o sinovi carski posred carske slave/I četnici slavni, Božji osvetnici/Mnogi bogomoljci, mnogi dobrotvorci.“ (http://iznadistokaizapada.blogspot.hr/2012/05/blog-post_13.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11. 2017.)

Mogu li se od koljača i dokazanih zlikovaca koji na duši imaju desetke tisuća života praviti „Hristovi vojnici“ i ima li bilo koja crkva pravo na veličanje takvih?

JE LI TO KRŠĆANSKI?

Fašist, ratni huškač i antisemit Nikolaj Velimirović vraća se kući

Fašist i antisemit vladika SPC Nikolaj Velimirović Žički pobjegao je nakon Drugoga svjetskog rata u SAD jer bio je na popisu ratnih zločinaca. Kroz cijelo poratno razdoblje u Srbiji je slavljen u krugovima velikosrpskih ideologa i poklonika, pred čime su tadašnje komunističke vlasti zatvarale oči, jer su im glavna briga bili „ustaše“. I Nikolaj se sve do smrti obraća svojoj pastvi putem radio postaje koju uspostavlja srpska emigracija u SAD. Tako njegov duh lebdi cijelo vrijeme nad Srbijom.

U vrijeme kad je u bivšoj SFRJ već započela velikosrpska agresija, u Srbiju (selo Lelić kod Valjeva) uz veliku se pompu prenose posmrtni ostaci ovog fašista, rasista i antisemita, kako bi se srpska javnost još više homogenizirala. Najveće zasluge za to pripadaju Jovanu Velimiroviću, njegovom nećaku. Dakle, Nikolaj je kako i dolikuje i mrtav iskorišten za HUŠKANJE i ŠIRENJE MRŽNJE i RAZDORA čime se i za života bavio kao aktivni fašist i član Ljotićevog „Zbora“. Pokapaju ga uz najviše počasti (svibanj 1991.), a 19. svibnja 2003. godine, proglašava ga svetim i on za kratko vrijeme u zasjenak baca rodonačelnika dinastije Nemanjića (Stefana, oca Svetoga Save) i postaje „najveći i najčašćeniji srpski svetac poslije Svetog Save“.

ZAŠTO?

Zato što je tvorac naci-fašističke vjersko-nacionalne „svetosavske“ ideologije i što njegova karizma osigurava preživljavanje te ideologije u krilu SPC i u tradiciji srpskog naroda.

Fašist Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko primorski (1940-45.) bio je aktivni suradnik njemačkog i talijanskog okupatora, odgovoran za stradanje tisuća ljudi, Srpska pravoslavna crkva ga kanonizirala 1999. godine.

Milorad Vukojičić Maca zvani „pop Koljač“ (vođa četničke trojke), odgovoran za brojne zločine nad civilima u Crnoj Gori (Pljevlja i okolica), za klanja pa čak i silovanja malodobnih djevojčica, iskorijenio čitave obitelji, kanoniziran je 2005. godine na zgražanje preživjele rodbine žrtava koji su tražili od Sinoda SPC da se postupak obustavi, ali bez uspjeha.

Pop Slobodan Šiljak, poznati četnički koljač, pripadnik četničke trojke, klao i silovao, kanoniziran skupa sa svojim suborcem Miloradom Vukojičićem Macom u manastiru Žitomislić 2005. godine. U dokumentarnom filmu „Sveci i zločinci“ detaljno su opisana zlodjela koja su činili i to od živih svjedoka čije su članove obitelji i rodbinu okrutno pobili. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s)

Najviši autoriteti SPC i veliki broj srpskih svećenika tijekom Drugoga svjetskog rata aktivno su pomagali četnike, mnogi bili u kolaboraciji s Nijemcima, Talijanima i okrvavili ruke, ne samo krvlju Hrvata i muslimana nego i vlastitog srpskog naroda kojega su klali i progonili u Srbiji o čemu također postoje dokazi (Vidi: Pokolj u Vraniću; https://www.youtube.com/watch?v=r70kq0yXTTQ)

Patrijarh srpski Pavle početkom 90-ih godina i tijekom ratova na području SFRJ širio je otvorenu mržnju svojim govorima, pismima i „poslanicama“ (poput one za pravoslavni Uskrs 1991. godine), propagirao ideju „Velike Srbije“ i tvrdio kako „nema zajedničkog života Srba i Hrvata“ (o čemu je čak pisao i lordu Carringtonu medijatoru za bivšu Jugoslaviju), dok su trajala najveća klanja u Hrvatskoj i B i H obilazio srpske krajeve i bodrio Srbe da nastave rat i odbiju mirovne sporazume, cijelo vrijeme tvrdio da se nad Srbima „vrši genocid“ a nikad nije pokazao ni trunku suosjećanja prema istinskim žrtvama pobijenim u ime pravoslavlja i srpstva, blagosiljao je najveće ratne zločince (Radovana Karadžić, Ratka Mladića, Biljanu Plavšić), bio „duhovni komandant“ zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu kojega je isto tako blagoslovio, u mjestima najvećih pokolja nad muslimanima otvarao „srpske bogoslovije“ (Višegrad – gdje je spaljeno najmanje 119 civila), na mjesta vladika, episkopa i mitropolita stavljao najgore ratne huškače pa i zločince poput Vasilija Kačavende, podržavao i unapređivao i druge fašiste koji su trovali narod i širili mržnju: Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić, Lukijan Pantelić, Filaret Mićević, Artemije Radosavljević, Lukijan Vladulov, Nikanor Bogunović, Nikolaj Mrđa, Jovan Velimirović i mnogi drugi. Oni su aktivno sudjelovali u ratu (mnogi skupa s četnicima) i zaslužni su za širenje mržnje, zla i ratnog ludila više nego vođe paravojnih skupina.

O djelovanju patrijarha Pavla sociolog religije Mirko Đorđević, Srbin i praktični vjernik, napisao je knjigu Kišobran patrijarha Pavla koja dosta toga pojašnjava (PDF format: https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf)

 

Mržnja kao ishodište

  Kad se teorije o srpskom narodu kao „nad-rasi“ ili „plemenu majki“ povežu s mitomanijom, megalomanijom, nacionalnim mitovima, željom za teritorijalnim širenjem i mržnjom prema susjedima (naročito „Latinima“, odnosno rimokatolicima) i sve to ojača „svetosavljem“ koje u središte svega stavlja Svetog Savu iz velikaške velikosrpske dinastije Nemanjića (izjednačavajući ga s Bogom a ne rijetko dajući mu i prednost), dobivamo tog monstruma od vjersko-nacionalne ideologije kojega obično zovemo velikosrpstvo ili velikosrpska ideologija. Ta velikosrpska ideologija, srž je, sadržaj i vezivno tkivo onoga što srpski nacionalisti imenuju „nacionalnom misijom“.

Evo čemu to sliči u radovima njihovih vodećih teologa i crkvenih velikodostojnika u samo nekoliko od desetina tisuća sličnih i još radikalnijih citata:

1.A danas, danas na nebu je srpski Vaskrs. Danas sva nebesa, sveti apostoli, sveti proroci, mučenici, ispovednici slave Svetoga Savu. Danas sam Gospod grli Svetoga Savu, najvećeg i najsvetijeg Srbina … A on kleči i plače. Plače nad nesrećnim srpskim rodom, plače nad zemaljskom Srbijom. Sva Nebeska Srbija slavi Svetitelja Savu, a vi nesrećni Srbi sve ste njegovo zaboravili na zemlji.“

(Justin Popović, KUDA IDEŠ, SRBIJO?!, Beseda na Svetoga Savu 1966. godine u manastiru Ćelije; preuzeto iz: https://sh.wikipedia.org/wiki/Nebeska_Srbija; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11.2017.)

2.„Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju nebesku Srbiju, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima”.

(Episkop Jovan Velimirović u povodom proslave 600. godišnjice Kosovske bitke; preuzeto iz: https://sh.wikipedia.org/wiki/Nebeska_Srbija; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11.2017.)

3.„Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Srijemu, Bosni i Hercegovini. (…) I što možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Židovka zlobnim i agresivnim muslimanima: ‘Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo vam oprostiti ako nas prisilite da vas ubijamo’.“

( Vidi: Atanasije Jevtić, iz govora prigodom ustoličenja za episkopa SPC; Vidi:  https://hr.wikipedia.org/wiki/Uloga_Srpske_pravoslavne_crkve_tijekom_velikosrpske_agresije; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11. 2017.)

4.„Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj.“

(Patrijarh srpski Pavle u pismu lordu Carringtonu, predsjedatelju Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, 1. studeni 1991.; Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Uloga_Srpske_pravoslavne_crkve_tijekom_velikosrpske_agresije;  istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11. 11. 2017. )

Pogleda li se samo crkveni tisak SPC s kraja osamdesetih i početka 90-ih godina, čovjek ostaje preneražen količinom mržnje i laži koje sipaju sa tih stranica. Čisti rasizam i šovinizam koji poziva na „naplatu duga u krvi“ i huška na „osvetu“.

Uz sve to, SPC otvoreno slavi zločince, ne samo one iz Drugoga svjetskog rata, nego i ovih posljednjih ratova i od njih pravi nacionalne heroje. Ona prednjači u ekstremizmu i čvrsto je vezana za četnike i pro-fašisičke organizacije koje i danas djeluju u Srbiji i „republici srpskoj“.

Ovdje ću navesti samo jedan primjer iz ne tako davne prošlosti, jer prostor ne dopušta detaljniju razradu ove vrlo zanimljive tematike.

U parohijskom domu hrama Svetog Save u Beogradu, dana 4. kolovoza  2011. godine održana je promocija knjige Milana Lukića, jednoga od najvećih i najbešćutnijih srpskih masovnih zločinaca koji je kriv za smrt barem 130 civila (od čega je u proljeće 1992. godine u Višegradu u dvije kuće spalio najmanje 119 živih civila – žena, djece i staraca – muslimana). Osuđen je za zločine istrebljenja, zločine protiv čovječnosti, progone i druga nedjela na doživotni zatvor od MKSJ u Den Haagu pravomoćnom presudom od 4. prosinca 2012. godine. Knjiga masovnog zlikovca Milana Lukića opravdava zločine i nju je izdala Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja

No, ovo što je do sada spomenuto samo je (nažalost) vrh ledenog brijega, jer nedjela srpskog svećenstva je toliko da se o tomu pišu knjige. Jednu od njih napisao je Milorad Tomanić (Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.; dostupno u PDF: http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf).

Srpska pravoslavna crkva kroz cijelu je svoju poznatu povijest (od odvajanja od Bugarske crkve u vrijeme Nemanjića početkom XII stoljeća) do danas bila i ostala baštinik velikosrpske ideologije koja je svoj pravi izraz i smisao tijekom XX stoljeća pronašla u „svetosavlju“ – novovjekoj inačici srpskog naci-fašizma čija je konstanta osvajanje zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja i stvaranje „Velike Srbije“.

Budući da su etnofiletizam, nasilje, mržnja, nesnošljivost i anti-ekumenizam protivni kršćanstvu, ovdje već imamo dosta elemenata za izricanje ocjene kako se u slučaju Srpske pravoslavne crkve nikako ne radi o instituciji koja zastupa, zagovara i prakticira kršćanska ili evanđeoska načela.

Naprijed izrečeno je vrlo lako dokazati nepobitnim činjenicama i argumentima što nam ih svojim  praktičnim djelovanjem pruža sama Srpska pravoslavna crkva i samo je pitanje selekcije onoga što nam može poslužiti kao dokaz; jer, toga je toliko da nije lako napraviti odabir i ovo je jedini praktični problem koji se javlja u razmatranju naznačene teme.

Etnofiletizam je jedna od glavnih značajki SPC i on se tumači kao stavljanje nacionalnih interesa iznad jedinstva vjere. Na Saboru carigradskih patrijarha 1872. godine (dakle, prije 145 godina) etnofiletizam je osuđen i odbačen kao „jeres“ i grijeh, međutim i pored toga što su odluke tog Sabora postale obvezujuće za sve pravoslavne crkve, SPC ih nikad nije prihvatila niti ih se drži.

Anti-ekumenizam je također jako izražen u SPC i svako jedinstvo kršćana u njoj se drži pogubnim za srpsku crkvu i srpski narod. Naročito su omraženi rimokatolici koje se naziva „mrskim Latinima“ i shvaća kao „krvne“ i „vekovne neprijatelje“. Kad se u Srbiji nekoga nazove „ekumenista“, to je ravno najtežoj psovci koja se može izgovoriti i oni koji dobiju tu stigmu smatraju se najgorim nacionalnim izdajnicima i otpadnicima od SPC i naroda.  

Razmišljaju li naši političari koji svake godine za srpski pravoslavni Božić odlaze lomiti pogaču u crkvu na Cvjetnom trgu u Zagrebu o ovim činjenicama i znaju li komu i čemu se tamo klanjaju –  ako im je to uopće važno?

Nama Hrvatima bi svakako trebalo biti važno i mi bi morali znati kakva je to organizacija, s kojim ciljevima djeluje na području Republike Hrvatske, ali i otvoreno progovarati o destrukciji koju širi oko sebe.

Jer, to nije samo problem Srba, nego prije i iznad svega nas HRVATA.

Kako već rekoh, dokaza u prilog tomu da SPC NIJE KRŠĆANSKA CRKVA ima na pretek, samo je pitanje koliko smo spremni suočiti se s tom činjenicom.

Da SPC ne djeluje na području Republike Hrvatske, najveći dio ovoga što je spomenuto bila bi njezina unutarnja stvar, ovako nije, jer se tiče sigurnosti pa i budućnosti građana naše zemlje i hrvatskoga naroda.

Utoliko prije što je naše iskustvo sa SPC i srpskim naci-fašizmom vrlo teško i bolno, a rane iz proteklog rata još uvijek svježe.

Linkovi na kojima se nalaze neki od materijala iz kojih je vidljivo političko djelovanje SPC i njezina uloga u agresiji na Hrvatsku i B i H tijekom 90-ih godina XX stoljeća:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Uloga_Srpske_pravoslavne_crkve_tijekom_velikosrpske_agresije

https://hr.wikipedia.org/wiki/Srpska_pravoslavna_crkva_i_četnici

https://hr.wikipedia.org/wiki/Političko_djelovanje_Srpske_pravoslavne_crkve

http://www.safaric-safaric.si/knjige/2001%20Tomanic%20SPC%20u%20ratu%20i%20rat%20u%20njoj.pdf

https://pescanik.net/wp-content/PDF/mirko_djordjevic-kisobran_patrijarha_pavla.pdf

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (3)

Objavljeno

na

Objavio

Godina 1990. započela je ponovnom registracijom Matice hrvatske, ali i registracijom Srpskoga kulturnoga društva Zora s predsjednikom Jovanom Opačićem. On u srpnju srpski kulturno izjavljuje: „Dođe li do raskida jugoslavenske federacije, onda će integralna srpska država biti od Like i Korduna do Pirota, odnosno od Subotice do Dubrovnika“.

Na prvim demokratskim izborima borbu vode HDZ s Tuđmanom na čelu, koji se zauzima za hrvatsku državu, zatim Socijalistički savez i Savez komunista – zauzimaju se za ostanak u Jugoslaviji, te Koalicija narodnog sporazuma, koja se, kao nastavak ’71., zauzima za ugovorni savez Hrvatske s ostalim republikama. Komunistički prvak jugoslavenske orijentacije, Ivica Račan, naziva HDZ „strankom opasnih namjera“, budući da jedina predviđa slobodnu hrvatsku državu. Komunističko predsjedništvo SR Hrvatske ocjenjuje kako je prvi sabor HDZ-a, održan u veljači 1990., ‘atak na demokraciju’. Istodobno oko 50.000 Srba i Jugoslavena okuplja se početkom ožujka 1990. na Petrovoj Gori, kličući velikosrpskom vođi Slobodanu Miloševiću, ističući parole: ‘Ovo je Srbija!’, ‘Ubit ćemo Tuđmana!’ i ‘Nećemo podele’. Pjevalo se: ‘Slobodane srpski sine, kad ćeš doći do Udbine’.

Između dvaju izbornih krugova srbizirana JNA bez stvarnoga otpora komunističke vlasti na odlasku oduzima oružje hrvatske Teritorijalne obrane. Hrvatska je po drugi put od 1918. temeljito razoružana. O tomu Miloševićev najbliži suradnik Borisav Jović piše: ‘Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je učinio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati oštro su reagovali, ali nemaju kud’. Hrvatskoj je onemogućena i legalna kupovina oružja za obranu u čemu se osobito istaknuo jugoslavenski diplomat Budimir Lončar. On će desetak godina kasnije postati savjetnikom Predsjednika Republike!

Srbi odbijaju svaku ponudu Zagreba

Osim u razoružanju, odnos srbiziranih JNA i predsjedništva Jugoslavije prema demokratskim procesima u Hrvatskoj očituje se i u onemogućavanju hrvatske policije u pokušaju uspostave narušenoga mira i sigurnosti na pobunjenim područjima, u premještanju vojnika i časnika Hrvata, Slovenaca i Albanaca iz Hrvatske na teritorije drugih republika uz istodobno dovođenje jednonacionalnih (srpskih) vojničkih sastava u garnizone na području Hrvatske te u naoružavanju pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Generalsku strukturu JNA činilo je 70 posto Srba i 30 posto ostalih. Od ukupnoga broja aktivnih vojnih pripadnika JNA, Srba je bilo 54,43 posto, Hrvata 12,31. U takvim okolnostima vlast u Hrvatskoj po demokratskim izborima preuzima HDZ. 30. svibnja održana je prva sjednica Hrvatskoga sabora, koju su Srbi bojkotirali zbog insceniranoga slučaja Mlinar. Desetak idućih godina 30. svibnja slavio se kao Dan državnosti, sve do povratnoga, izvana poduprtoga, jugokomunističkog udara godine 2000. godine.

Potpredsjednik Srpske demokratske stranke, Branko Marijanović izrazio je stajalište većine Srba u Hrvatskoj u govoru održanom u Smokoviću 16. lipnja 1990. Rekao je: „Mi izbore dobijamo i nakon izbora, izbore koje smo za vrijeme izbora izgubili naknadno dobijamo jer narod sad vrši izbor između naše stranke i drugih stranaka. Umjesto petokrake sad su stavili neke kocke na sebi, to nisu komunisti nego kockari. Vi znate da smo mi… zaledili odnose sa Hrvatskim saborom i sa svim kroatocentričnim strankama, uključujući i Račanov SKH SDP… Ako je Hrvatska naša domovina i Jugoslavija naša domovina i naša ljubav, a Kosovo naša narodna duša…. stvaramo svoju zajednicu općina.“

Hrvatska demokratska vlast kontinuirano je pokušavala uspostaviti dogovor sa Srbima. Njihovu pobunu i protuustavno djelovanje unatoč tomu pokušavalo se velikosrpskom promidžbom opravdati lošim odnosom hrvatskih vlasti prema Srbima. Srpski političari u Hrvatskoj prihvatili su tezu, koja se bezbroj puta ponovila sve do naših dana, koju je formulirao ključni čovjek Beograda u Hrvatskoj: „Pojedinačne, grupne i masovne likvidacije Srba počele su već u prvoj polovici 1991. godine (prema nekima i ranije). Nedužni civili odvođeni su iz svojih domova, zajedničkih skloništa, s posla ili s ulice te ubijeni skončavali u rijekama i masovnim grobnicama.“ Godine 2013. hineći srpsku ugrozu i hrvatski fašizam, zastupnik Milorad Pupovac u Hrvatski sabor došao je sa žutom trakom na kojoj je pisalo ‘Gost’.

Protuustavno djelovanje s prekrajanjem teritorijalno-administrativnoga ustroja Hrvatske, međutim, započelo je još u lipnju 1990. kad u Kninu pobunjenici donose odluku o ustroju zajednice općina sjeverne Dalmacije. Protuustavne odluke usvajaju i Srbi u Donjem Lapcu, Obrovcu, Dvoru, Vojniću, Glini, Kostajnici, Gračacu i Benkovcu. Pobunjeni Srbi proglasili su ‘ništavnim za Srpski narod u Hrvatskoj sve Ustavne i zakonske promjene, koje negiraju njegov suverenitet kao naroda i umanjuju njegovo autonomno pravo“ na odcjepljenje i ‘prisajedinjenje’ Srbiji. Vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj i Beograd tvrdili su da se od Jugoslavije ‘odcjepljuju narodi, a ne države’.

Poslije ‘zajednica općina’ pobunjeni Srbi osnivali su protuustavne „srpske autonomne oblasti“ u Hrvatskoj: ‘SAO Krajina’ (Knin, 21. prosinca 1990.), ‘SAO Zapadna Slavonija’ (12. kolovoza 1991.) i ‘Srpska oblast Slavonija, Baranja i Zapadni Srem’ (Beli Manastir, 25. rujna 1991.) s ciljem ujedinjenja ‘srpskih oblasti’ s istima u Bosni i Hercegovini, napokon i sa srbijanskom državom. Poslije ‘srpskih autonomnih oblasti’ utemeljena je i „Republika srpska Krajina“.

Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj počela je 17. kolovoza 1990., proglašenjem „ratnog stanja“ i okupljanjima naoružanih terorista ispred policijskih postaja u Kninu, Benkovcu, Obrovcu, Gračacu, Titovoj Korenici, Dvoru na Uni i Donjem Lapcu. Zaposjednute su prometnice na kninskome području. Minirana je turistička sezona. Nešto kasnije u okupatorskoj Republici srpskoj Krajini 17. kolovoza postao je „državnim“ praznikom, Danom ustanka srpskoga naroda. Navedeni nadnevak prihvatila je i Srbija u svojem zakonodavstvu.

Srbijanski oficir, vojni obavještajac Slobodan Lazarević, svjedočeći u Haagu o „spontanom ustanku naroda“ pojašnjava kako je predsjednik Srbije “Milošević imao izaslanike u Krajini, koji su se starali za to da sve njegove želje budu ispunjene. Njegovi predstavnici su gotovo bez izuzetka bili agenti Službe državne bezbednosti – SDB (Srbije). Oni su se od početka nalazili u Krajini i navodno ‘spontana’ pobuna protiv hrvatskih vlasti 1990. organizovana je iz Beograda“.

O čemu se u početku devedesetih godina radilo, pojasnio je Borisav Jović: „Sada se radi etnička karta srpskoga prostora, naročito u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, da se jasno prikaže teritorija gde su Srbi u većini; od Šibenika, preko Like, Bosanske krajine, pored Save do Bijeljine svuda su Srbi u većini. U centru Bosne su Muslimani. Srbi presijecaju i Sandžak pored Drine, pa se Muslimani ne mogu ujediniti. To je budući prostor Srbije.”

Glavni cilj srbijaniziranoga Predsjedništva Jugoslavije i vojnoga vrha JNA bio je rušenje demokratske izabrane vlasti u Hrvatskoj. Zbog toga je 9. siječnja 1991. Predsjedništvo SFRJ naredilo da se moraju “rasformirati svi oružani sastavi koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije utvrđena u skladu sa saveznim propisima”. Hrvatska je, naime, počela ustrojavati redarstvene, antiterorističke i specijalne policijske snage.

U Zagreb 28. veljače 1991. dolazi Britanac Douglas Hogg, drugi čovjek Foreign Officea i nudi predsjedniku Tuđmanu staru ideju koju su od 1918. zagovarale hrvatske guske u magli, zatim Titovi komunisti, te sedamdesetprvaška Koalicija narodnoga sporazuma, na koju bi velikosrbi rado pristali, naime, „da sve republike proglase suverenost, ali da odmah potom paralelno uslijedi i dogovor o zajednici jugoslavenskih republika, za što bi osnovni interes bilo jedinstveno tržište te jedan glas u EZ-u”. Dodao je kako mu je Milošević izjavio da je „rješenje ili jugoslavenska federacija ili Velika Srbija“. Kod osamostaljenja Hrvatske od Jugoslavije ovu britansku tezu zagovarali su Račanovi komunisti, pa kad nije prihvaćena, izašli su iz Sabora i mentalno ostali u Jugoslaviji. Dok je Tuđman slušao te i takve projugoslavenske ideje i s njihovim zagovornicima razgovarao, stvarao je vojnu silu bez koje nema hrvatske države.

KOS-ove diverzije po Hrvatskoj

Kontraobavještajna služba JNA pod vodstvom srpskoga generala Aleksandra Vasiljevića diljem Hrvatske izvodi diverzije, uhićuje i sabotažama širi osjećaj nesigurnosti i potrebe za intervencijom JNA. Vodstvo pobunjenih Srba ne prihvaća razgovor na poziv legitimne vlasti. Već ranije Sabor su napustili članovi Srpske demokratske stranke, a krajem siječnja 1991. jedanaest zastupnika srpske nacionalnosti, birani na komunističkim listama SKH-SDP i Socijalističke partije, priopćilo je da napuštaju rad Sabora. Redom: Marko Atlagić, Dušan Badža, Milorad Bekić, Stevan Cupać, Petar Džodan, Savan Grabundžija, Ilija Knežević, Branka Kuprešanin, Veljko Pjevac, Milivoj Vojnović i Jovan Vukobrat.

Pobunjeni Srbi provociraju u Pakracu, Plitvicama…, a nakon intervencije hrvatskoga redarstva dolazi JNA s oklopnim jedinicama. Ginu prvi hrvatski redarstvenici. JNA se razmjestila na crte koji su velikosrpski stratezi planirali kao granice nove srpske države. Utjecajan ratni huškač, predsjednik Srpskoga pokreta obnove, Vuk Drašković, 1991. dokazuje kontinuitet velikosrpske politike: „Optimalan program je (…) sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora računati i, na primjer, Skadar. (…) Ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim historijskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) Sada je suludo i nezamislivo inzistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945. godine, da je pobijedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti”.

Vodstvo pobunjenih Srba iz Hrvatske i predstavnici Srba iz “Bosanske Krajine” 27. lipnja 1991. donijeli su “deklaraciju o ujedinjenju SAO Krajine i Zajednice opština Bosanska Krajina”. Sadržaj deklaracije pokazuje kako je krajnji cilj obnovljene velikosrpske politike i srpske pobune u Hrvatskoj – izražen načelom “da svi Srbi žive u jednoj državi” – bilo “stvaranje jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu”.

U prva tri mjeseca poginulo 170 branitelja

Od 2. svibnja do 2. kolovoza 1991., u napadima JNA i srpskih paravojnih postrojba ubijeno je najmanje 170 hrvatskih branitelja, od toga 83 hrvatska policajca. Najviše hrvatskih policajaca poginulo je u istočnoj Slavoniji – 42, na Banovini – 23, u Lici – 6, zapadnoj Slavoniji – 5, Dalmaciji – 5. Srpska agresija na Hrvatsku, koja se otvoreno provodila od ljeta 1991., imala je za cilj presijecanje hrvatskoga teritorija i potom okupaciju Hrvatske ili barem onih dijelova hrvatskoga teritorija koje je velikosrpska politika željela pripojiti planiranoj jedinstvenoj velikoj srpskoj državi. Baranja je najvećim dijelom okupirana već u kolovozu 1991. prodorom Novosadskoga korpusa JNA iz Vojvodine (Jugoslavija, Srbija), a okupacija Slavonije planirana je usklađenim djelovanjem JNA iz Srbije i Bosne i Hercegovine u jesen 1991. Do kraja 1991. okupirani su dijelovi Slavonije, Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. JNA je 1991. djelovala kao srbijanska vojska 1918.

Karakter rata protiv Hrvatske i ulogu JNA opisao je u LeMondeu 4. listopada 1991. francuski filozof i političar Alain Finkielkraut: “Hrvatska nije, kao što neki uporno ponavljaju, poprište građanskoga rata već vojne invazije. Mornarica, ‘migovi’, tenkovi i vatreno oružje u cijelosti su samo na jednoj strani, onoj ‘federalne’ armije. Neovisno o tome koliko je u njoj preostalo ideologije, ta armija nije federalna, već komunistička, a sačinjavaju je Srbi. Nije to borba protiv ponovnoga rađanja ustaškog fašizma, već protiv odluke koju su Hrvati donijeli na demokratski način da budu gospodari vlastite sudbine, da ne budu više podčinjeni neprijateljski raspoloženoj vladi, te da osnuju suverenu državu unutar europske zajednice. Nije to pokušaj zaštite srpske manjine u Hrvatskoj, već kažnjavanje Hrvata tretiranjem njihovih spomenika kao neprijateljskih i otimanjem teritorija u korist Srbije”. Tri dana kasnije zrakoplovi JNA bombardirali su Banske dvore s ciljem likvidacije predsjednika Tuđmana.

Ubijeno 266 ranjenika iz vukovarske bolnice

S područja koje su nadzirale srpske snage ubijeno je ili protjerano gotovo sve nesrpsko stanovništvo, čak i Srbi koji nisu podržali velikosrpsku politiku, a hrvatska je kulturna i crkvena baština opljačkana i razrušena. Ipak, Hrvatska 1991. nije poražena. Od mnogih napadanih hrvatskih gradova srbijanski agresor uspio je okupirati Knin i Petrinju, te razoriti Vukovar. U njemu je tijekom srbijanske agresije poginulo najmanje 1.739 osoba, većinom civila, a ranjeno je najmanje 2.500. Po okupaciji prognano je oko 22.000 Vukovaraca, više od 4.000 osoba iz hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Srbije. Najmanje 2.796 zarobljenih osoba mučeno je i zlostavljano u logorima i zatvorima u Srbiji. Najmlađi zatočenik imao je 15 godina, a najstariji 81. Iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno na raznim stratištima najmanje 266 osoba. Od toga je 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara. Iz masovne grobnice 1996. ekshumirano je 200 tijela u dobi od 16 do 72 godine. Ulicu Stjepana Radića srbijanski okupatori preimenovali su u Ulicu Puniše Račića, Radićeva ubojice.

Metode su to kojima se provodio Memorandum Srpske akademije znanosti i „umetnosti“ i Garašaninovo Načertanije u kojem piše: “Temelj srpske politike jest da teži sebi priljubiti sve srpske zemlje koje ju okružuju, a ne da se ograničava na svoje sadašnje granice”. Hrvatske guske i hrvatski komunisti nikad nisu shvatili da je srbijanska politika trajna i da je svako podilaženje njoj – izdaja Hrvatske.

Samoegzodus jer nije ostvarena Velika Srbija

Hrvatska se „vlastitim snagama uz pomoć Božju“ oslobodila velikosrpske okupacije vojnom silom 1995. Zapovjednik 21. kordunskog korpusa tzv. “Srpske vojske Krajine”, pukovnik Čedo Bulat, potpisao je predaju Hrvatskoj vojsci 8. kolovoza 1995. Za srpskom vojskom otišao je veliki dio Srba s oslobođenih područja. Samoegzodus Srba ponovio se i 1998. poslije mirne reintegracije Podunavlja. Zašto su otišli? Zato što na hrvatskom teritoriju nisu ostvarili veliku Srbiju. Te 1998. Hrvati su unatoč izloženosti osmogodišnjoj agresiji, osvojili treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu!

Vojni uspjesi Hrvatske protiv okupatora 1995. doveli su i do Daytonskoga sporazuma. Ne samo da Sporazum, koji je uspostavio mir u Bosni i Hercegovini, nikad nije ratificiran u parlamentu BiH, već je i zajamčeno pravo svih izbjeglica i prognanika na povratak u svoje domove, posebice na području “Republike Srpske”, u praksi ostalo neostvareno. Agencija za informiranje SAD-a stoga zaključuje: “U ožujku 1996. uputili smo Zagrebu analizu državne Agencije za informiranje SAD-a od prosinca 1995., koja upućuje na probleme Hrvata u BiH kojima se treba koristiti kao argumentacijom: 1) nemogućnost povratka 200.000 Hrvata na teritorij pod kontrolom ABiH; 2) posebno problem Bugojna; 3) međunarodna zajednica zanemaruje kršenje ljudskih prava i ratnog prava od strane ABiH, što koči zaživljavanje Federacije (najmanje osam masakra); 4) nemogućnost pristupa Hrvata sarajevskim medijima (de facto isključivanje Hrvata iz politike i diplomacije u Vladi u Sarajevu); 5) tijesne veze Sarajeva i Teherana“.

Američka je agencija uočila da je nemogućnost povratka 200.000 Hrvata u srednju i sjeverozapadnu Bosnu važniji problem za Federaciju nego pitanje Mostara, gdje su Muslimani predstavljali 2 posto bošnjačkog stanovništva, dok spomenuti broj protjeranih Hrvata čini 25 posto ukupnoga stanovništva u FBiH. Upozoreno je na to da je 42 posto bosanskih Hrvata pretrpjelo fizičke štete i ozljede, za razliku od 15 posto Bošnjaka i 13 posto Srba. Unatoč tomu, u anketi Agencije, Hrvati su se pokazali najspremnijima oprostiti svojim neprijateljima i podržati zapadnu demokraciju.

Ne zaboravimo, godine 1918. BiH je „prisajedinjena“ srpskoj Kraljevini kao dio države SHS. Daytonskim sporazumom 77 godina poslije BiH je podijeljena država s dvama entitetima i trima konstitutivnim narodima. Srpskom entitetu, zahvaljujući agresiji, pripalo je 49 posto, a Federaciji BiH 51 posto teritorija unatoč tomu što je srbijanska politika glavni krivac za izbijanje krvoprolića kako u monarhističkoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji.

Prema podatcima dr. Andrije Hebranga, ratnoga ministra zdravstva, na hrvatskoj strani tijekom srbijanske agresije ubijen je 6.891 hrvatski vojnik i 7.263 civila. Oko 47 posto ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44 posto bile su žene. Bez jednoga je roditelja ostalo 4.285 djece, a bez obaju 54. Ubijeno je više od 400 djece.

Na neokupiranom području ranjeno je 30.578 osoba, od toga čak 7.169 civila i 21.959 hrvatskih branitelja. Među ranjenim civilima je 1.044 djece. Od posljedica ranjavanja 188 djece ostalo je invalidima. Od ukupnoga broja poginulih civila više od 54 posto stradalo je u istočnoj Slavoniji, a više od 12 posto na području pod upravom snaga Ujedinjenih naroda.

Srbijanska agresija na Hrvatsku uništila je ili teško oštetila ukupno 1.313 sakralnih objekta: 265 župnih crkava, 306 ostalih crkava, 221 kapela, 252 župne kuće i dvorane, 80 samostana, 62 groblja i 127 križeva na otvorenom.

Više od 150 masovnih grobnica

Do sada je otkriveno više od 150 masovnih grobnica s najmanje 3.995 žrtava i oko 1.200 pojedinačnih grobnica žrtava srbijanske agresije. U Hrvatskoj je uništeno ili oštećeno najmanje 195.000 stambenih jedinica, oko 120 gospodarskih objekata i 2.423 spomenika kulture. U prvoj godini srbijanske agresije stradalo je 590 naselja u 57 hrvatskih općina, od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja, među njima i veći gradovi. Samo izravne ratne štete procijenjene su od hrvatske vlade godine 1999. na iznos od 37,1 milijarda američkih dolara. Prema novijim istraživanjima, ukupna ratna šteta od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara. Izravna ratna šteta iznosi 56,5, a neizravna oko 85,5 milijarda američkih dolara.

Hrvatska je zbog pretrpljene agresije do 2015. izgubila između 7,5 i 9 godišnjih bruto društvenih proizvoda prema BDP-u za 2004. Da bi se dosegle ukupne štete hrvatskoga naroda posljednje srbijanske agresije potrebno je dodati i štete Hrvata u BiH, koje su također ogromne. Od 1992. do kraja 1995. u Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo oko 9.900, dok je djedovinu u BiH pred napadima srpskih snaga ili Armije BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata. Procjena je da se nakon rata najmanje polovica protjeranih Hrvata nije vratilo u BiH.

Prihvaćen je opći zaključak: “Organizacije koje su se bavile prikupljanjem činjenica, kao UN, Ministarstvo vanjskih poslova SAD, CIA, Helsinki Watch i druge, jednoglasno su zaključile da su Srbi počinili 90 posto zločina u ovom balkanskom ratu i da su izvršili 100 posto genocida sukladno definiciji genocida koju je dao UN, naime, organizirano, planirano i sustavno uništavanje naroda u cjelini ili djelomično, temeljem etniciteta, religije ili drugog grupnog identiteta”.

5. razdoblje od 2000. do 2018.

Predsjednik Tuđman, unatoč vojnoj i diplomatskoj pobjedi, pred kraj života bio je zabrinut za državu i naciju. Izjavio je: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“. Stoga je u Ustav ugradio članak 141., nazvan Tuđmanova tvrđava, kojim je onemogućeno legalno geganje u nove, prije svega jugoslavenske magle.

Vlast je 2000. preuzela kriptokomunistička koalicija projugoslavenske orijentacije na čelu s Račanom i Mesićem. Njihovim stopama nastavili su Sanader i Kosorova s Josipovićem. Hrvatskom je upravljala i Milanovićeva vlada, šesta najlošija vlada na svijetu, u kojoj su veliki broj ministarstava vodili Srbi, čak i potomci krvavoga Anđelinovića iz 1918. Plenković je izmislio i novi tip vlade – tzv. inkluzivnu vladu, do temelja ovisnu o Vučićevu Pupovcu.

U proteklih 18 godina promijenjeni su državni blagdani, ukinut je Županijski dom, Hrvatski državni sabor preimenovan je u Hrvatski sabor, ukinut je polupredsjednički sustav, za parcijalne ciljeve elita prilagođavan je i Ustav. Uspostavljen je nakaradni izborni sustav u kojemu svi hrvatski državljani nisu ravnopravni. Iz političkoga života izbačeno je hrvatsko izvandomovinstvo, ubačene su manjine. Zapostavljeni su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Proaktivna vanjska politika zamijenjena je pasivnom. Umjesto na međunarodnim sudištima, vlade su međudržavne probleme pristajale rješavati na sumnjivim arbitražama. Ponovo je privilegiran srpski element. Hrvatski branitelji višekratno su izdani. Više od 3.000 hrvatskih branitelja se ubilo. Narod i država prezaduženi su. K tomu, vinkovački Križevci i danas nose ime – Karadžićevo!

Agresor je u kolovozu 1996. priznao poraz Sporazumom o normalizaciji odnosa, kojim je dogovoreno da će se sklopiti i Sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu, što je uvod u plaćanje ratne odštete. U proteklih 18 godina nijedna vlada nije pristupila realizaciji Sporazuma o naknadi štete. Ustavni članak 141. nekoliko je puta grubo narušen. Vanjski dug enormno se penjao. Iseljavanje je svakodnevna pojava. Demografski slom prijeti izumiranjem hrvatskoga naroda. Hrvatska je sto godina od „prisajedinjenja“ na gospodarskom začelju Europske unije, ponajviše zbog pristajanja političkih elita na novo balkansko pozicioniranje države s rehabilitacijom jugoslavenstva i četništva.

Srbijanska agresija preimenovana je u građanski rat. Antifašizam je postao vrhovna vrjednota. Zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao je 2018.: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.“ Sabotirana su istraživanja o masovnim poratnim zločinima komunista i četnika. I dalje se promoviraju jugoslavenski i velikosrpski mitovi. Četnici su postali antifašistima u Srbiji, a u Hrvatskoj saborski zastupnici, poput ministra okupatorske vlade RSK, Vojislava Stanimirovića. Hrvatske guske obnavljaju spomenike četničkom ustanku iz 1941. Velik dio poslova jugoslavenske Udbe preuzele su tzv. vladine organizacije na državnom proračunu. Suspendiraju se policajci koji istražuju srpske zločine, kao onaj na Ovčari. Uhićuju se i sude protivnici ćirilizacije Vukovara. Marginalizirani su Srbi branitelji Hrvatske. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Srbija s predstavnicima iz Hrvatske obilježava kao Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe.

Srpski intelektualac iz britanske kuhinje, Dejan Jović, profesor na hrvatskoj plaći i Pupovčev suradnik, smatra kako je referendum o hrvatskoj neovisnosti bio „vrlo neliberalan“ te da nije održan u slobodnim i poštenim okolnostima. Kasnije u svojoj knjizi laže da je „mit o Domovinskom ratu“ (Hrvata protiv srbijanske agresije), prijetnja slobodi u Hrvatskoj, osobito za pripadnike manjina.

Medijski teror jugoslavenstva

Hrvatska je izložena medijskome teroru integralnoga jugoslavenstva. Uspostavljen je jugohranidbeni lanac u kojemu istaknute uloge igraju Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, pokojna Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavičić, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…

Nastavljena je praksa „dogovorne povijesti“. Nju zagovaraju povjesničari Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina. Nastavljeno je teroriziranje hrvatskoga jezika sve do donošenja protuustavne Deklaracije o zajedničkom jeziku 2017. Civilnim društvom vladaju dokazani jugoslaveni, financirani izvana i iz hrvatskoga proračuna, umrežujući se u „jugosferu“. Najpoznatiji su Zoran Pusić, Rada Borić, Vesna Teršelić, Dragan Zelić…

U takvim okolnostima, političari srpske nacionalne manjine ne prihvaćaju status manjine. Srbobran s početka prošloga stoljeća preimenovan je u Novosti, a uređivan kao da su Srbi vlasnici Hrvatske. Taj protuhrvatski list izlazi usred Zagreba. Iako je izdašno financiran hrvatskim proračunom, kontinuirano vrijeđa Hrvate i hrvatsku državu, obezvrjeđuje hrvatske ustanove i nasrće na hrvatski identitet. Nakladnik je privilegirano Srpsko narodno vijeće na čelu s neizostavnim Miloradom Pupovcem. On već nekoliko mandata nastavlja posao koji je započeo Nikola Stojanović i Svetozar Pribićević, nastavio Aleksandar Ranković, potom Dušan Dragosavac, pa Jovan Rašković. Postao je najmoćnijim arbitrom u državi, premda na izborima osvaja minoran broj glasova. Hrvatski pak političari vodećih stranaka sve više nalikuju onima iz Jugoslavenskoga odbora i Narodnoga vijeća, koji su prije sto godina hrvatski narod i teritorij uveli u zajednicu sa Srbijom iz koje je hrvatski narod izašao desetkovan, opljačkan i teritorijalno prepolovljen.

Hrvatski narod treba se zapitati kamo su ga doveli političari Ivo Sanader, Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Jadranka Kosor, Zoran Milanović, Andrej Plenković, Zlatko Tomčić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Boris Šprem, Josip Leko, Željko Reiner… Kako su Hrvatsku pozicionirali ministri vanjskih poslova poput Vesne Pusić – koja Hrvatsku optužuje za nepostojeću agresiju, ili veleposlanici poput Ive Goldsteina, koji je u Parizu Hrvatsku predstavljao s fotografijom komunističkoga zločinca Josipa Broza Tita?

Posljednji jugoslavenski Dan republike proslavljen je u Haagu 29. studenoga 2017. osuđujućom presudom protiv skupine Hrvata iz BiH, kojom se Hrvatska proglašava agresorom na BiH. General Slobodan Praljak oduzeo si je život u sudnici uz krik: „S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

Kao da nije dovoljno što su rehabilitirane velikosrpska i jugoslavenska ideologija, Plenkovićeva vlada 2018. nametnula je i rodnu ideologiju ratifikacijom Istanbulske konvencije. Povrh svega, Srbija i SPC u Bačkoj Palanci 4. kolovoza 2018. u nazočnosti Milorada Pupovca usporedile su Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, gradeći novi mit o Oluji kao pogromu Srba.

Uzalud protuhrvatska histerija

Unatoč sustavnom djelovanju hrvatske pete kolone ugrađene u duboku državu – Hrvatska je u nogometu 2018. osvojila drugo mjesto na svijetu i pokazala odnarođenim političkim elitama da je globalni subjekt, a ne balkanski objekt. Uspjeh nije spriječila višegodišnja proizvodnja protuhrvatske histerije Zorana Stevanovića iz Rijeke, profesionalnoga nogometnog doušnika. Njemu uz bok ide i riječki mu sugrađanin Željko Jovanović. Kao ministar hrvatske vlade šutke je promatrao paljenje hrvatske zastave na stadionu u Beogradu. On je s ministarske pozicije izveo niz diverzija na području znanosti, obrazovanja i športa. Sve njegove „reforme“ srušile su pravosudne ustanove. Za vrijeme ministra Ranka Ostojića na stadionu u Splitu osvanuo je kukasti križ. Poniženjima treba dodati da su državni službenici morali u šetnju izvoditi psa ministrice Milanke Opačić.

Istodobno u Srbiji legalno djeluje vlada RSK u izbjeglištvu, ulice nose imena po istaknutim ubojicama Hrvata, četnicima, agresorima i slugama velikosrpske politike u Hrvatskoj. Četnici postaju predsjednici. Srbija i SPC jedini u svijetu protive se kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Srbijanska državna politika, kao i Srpska pravoslavna crkva i u 21. stoljeću Hrvatsku smatraju privremeno izgubljenom srpskom zemljom, koju u pogodnom trenutku treba „osloboditi“ i „prisajediniti“. U tom poslu odlično joj pomaže hrvatska peta kolona jugoslavenskih gusaka i velikosrpskih i komunističkih zmija.

Hrvatski narod mora u svojoj državi poraziti jugoslavensku, velikosrpsku i komunističku ideologiju. Od te pobjede ili poraza ovisi hoće li kraj 21. stoljeća dočekati kao slobodan i suveren politički narod ili će nestati iz povijesti. Srbija prema Hrvatskoj 2018. ima ista politička polazišta kao i godine 1918.

Nenad Piskač/Hrvatski tjednik/hkv

Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca (2)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Jugokomunističko revidiranje istine o ratnoj siročadi traje još i danas

Objavljeno

na

Objavio

Dječje prihvatilište u Sisku nije bilo logor

U Zagrebu je 2. listopada 2019. održana premijera filma „Dječje prihvatilište Sisak“ scenaristice i redateljice Nade Prkačin. Nadnevak premijere dogovoren je još u lipnju. I prije negoli je film prikazan mediji su progurali tezu kako je riječ o „alternativnoj istini“ u odnosu na pravovjerni film „Dnevnik Diane Budisavljević“ prikazan u Zagrebu istoga dana kad i „Dječje prihvatilište Sisak“. Poslije premijere, mogli bismo slobodno reći kako je film „Dnevnik Diane Budisavljević“, (kad je dogovoren nadnevak premijere?) pokušaj nepotrebnog stvaranja mita o Diani Budisavljević, odnosno da predstavlja alternativu povijesnim dokumentima i svjedočenju živih aktera toga doba iznesenih u filmu „Dječje prihvatilište Sisak“.

Film uvrstiti u program škole za život

Nada Prkačin svoj film temelji na povijesnim činjenicama. Tema je izuzetno osjetljiva: Sudbina djece, ratne siročadi na području Nezavisne Države Hrvatske. Kako su komunisti i četnici ustali protiv države, NDH je odgovorila vojnom akcijom godine 1942. na širem području Kozare u kojoj su pobunjene snage doživjele vojni poraz. Velik broj napuštene djece zahtijevao je koordiniranu akciju države. Ministarstvo udružbe, Hrvatski crveni križ i Hrvatski Karitas upregli su se u spašavanje nezbrinute djece. Tu akciju jugokomunistički i velikosrpski krugovi pokušavaju upregnuti u laž da su u Hrvatskoj postojali logori za djecu u kojima su djeca ubijana. U nešto blažoj inačici sad se pokušava progurati teza da je Austrijanka gđa Diana Budisavljević „spasila desetak tisuća djece iz ustaških logora“, piše Nenad Piskač/HKV

Nametanje kolektivne krivnje uz pomoć zloporabe djece odlika je totalitarnih snaga ekstremne ljevice, njezine ideološke zadrtosti i nespremnosti za istinu. Film „Dječje prihvatilište Sisak“ izvrstan je odgovor trla-baba-lan historiografiji i zaslužuje ući u sustav odgoja i obrazovanja „škole za život“. Prikazani dokumenti (a ima ih još) dokazuju da je domaća i inozemna javnost namjerno i planski trovana mitovima i krivotvorinama. Žrtve te i tako organizirane manipulacije su Sisak i Siščani, Hrvatska i Katolička crkva, osobito nadbiskup Alojzije Stepinac.

No, prije svega žrtva antifašističkih politikanata ondašnji su gojenci na državnoj skrbi. Njihovom se nezavidnom ratnom sudbinom manipulira preko svake mjere zdravoga razuma. Tko bi, naime, skupljao napuštenu dječicu po šumama i gorama, liječio ih od boleština, nahranio, obukao, slao ih na skrb kod udomitelja, da bi ih potom likvidirao? I pritom vodio vrlo precizne evidencije i popise. Takvim bolesnim konstrukcijama istinom i činjenicama suprotstavlja se film „Dječje prihvatilište Sisak“. Vrijedi ga pogledati!

Revidirana istina zahtijeva znanstvenu reviziju

To nas dovodi do šire teme o kojoj grakće suvremeni „antifašizam“ jugokomunističkih i velikosrpskih snaga, to jest do pitanja „revizionizma“. Kad su, dakle, jugokomunisti s integriranim četništvom preuzeli vlast godine 1945., prišli su velikom „istorijskom“ zadatku revidiranja povijesne istine i pisanja povijesti prilagođene ciljevima komunističke revolucije, obnove Jugoslavije i zatiranja hrvatske državne ideje. Revidiravši istinu uspostavili su crno-bijelu, jednoumnu i pravovjernu historiografiju. Nedodirljivu! Za nju se zadrti „antifašisti“ drže kao i fašisti Mussolinija ili nacisti Hitlera.

Logično je da jugokomunistički pravovjernu parahistoriografiju u demokratskim okolnostima treba na znanstvenim temeljima revidirati i na temelju provjerljivih dokaza približiti povijesnoj istini koliko god je to moguće. Za provedbu toga neodloživoga posla potrebni su politička volja (koje u političkim strankama nema), državni novac (kojega sišu čuvari jugokomunističkoga pravovjerja) i ogroman posao. Jedan film ne može se učinkovito suprotstaviti sustavu mitova i krivotvorenja, koji se preselio iz totalitarne komunističke u demokratsku Hrvatsku.

Kad je antifašizam ishodišna točka, onda strada istina

Redateljica filma „Dnevnik Diane Budisavljević“, Dana Budisavljević, gostujući na HTV-u gdje je pak redateljica Nada Prkačin dobila otkaz (!), kazala je kako je devet godina istraživala prije negoli je snimila film. Unatoč tomu u emisiji Nedjeljom u dva nije podastrla nijedan dokument višegodišnjeg istraživanja, nije rekla kad je dogovorila nadnevak zagrebačke premijere svojega filma, ali je kazala kako je njezina ishodišna točka „antifašizam“. Ne istina, već, baš „antifašizam“. Sa stajališta „antifašizma“ u Sisku je bio ustaški logor za djecu! To je tvrdnja koja se ne dokazuje, ona se podrazumijeva – budući da u nas još funkcionira revolucionarna parola: Smrt fašizmu – sloboda narodu više negoli demokratski pluralizam. Laž, međutim, nikad nije istina.

Foto 00

Sa stajališta istine dječjeg logora u Sisku nikad nije bilo, niti je tamo ikad ubijeno ijedno izbjegličko dijete. Visoki mortalitet posljedica je drugih čimbenika o kojima argumentirano govori film „Dječje prihvatilište Sisak“. No, bilo bi zanimljivo istražiti kako i zašto je Diana Budisavljević poslije rata morala komunističkim vlastima predati svoju dokumentaciju akcije spašavanja „partizanske“ djece, zašto je antifašistički protjerana u Austriju, zašto je za njom otišao i njezin suprug, čiji je brat bio u izbjegličkoj vladi u Londonu. Malo se zna i o tomu kako su gotovo svi protagonisti akcije spašavanja djece poslije rata pobijeni, kao primjerice liječnik Antun Najžar. Današnji „antifašisti“ obrnuli su povijesnu situaciju i sad im za potrebe kontinuiteta nametanja kolektivne krivnje treba mitologizirani, ideologiji antifašizma prilagođen lik gđe. Diane Budisavljević.

FOTO 0

Antifašisti šumom, dokumenti drumom

Sa stajališta dokumentirane istine nedvojbeno je kako je akcija spašavanja djece bila čin ondašnje države i njezinih ustanova, te da je gđa Diana Budisavljević bila angažirana u tom procesu, kao i mnogi drugi pojedinci. Dakle, antifašistički rečeno – surađivala je s mrskim ustaškim režimom. A taj je režim, nevjerojatno ali istinito, s najvišeg mjesta u državi skrbio o izbjeglicama. Evo primjera: U Okružnici (predmet: Puna suradnja svih oblasti na odjelu društvovne skrbi za izbjeglice) poglavnika Ante Pavelića s nadnevkom 17. rujna 1942. piše: „Sav rad oko družtvovne skrbi za izbjeglice vodi od početka, a vodit će i dalje Ministarstvo udružbe u suradnji s mjestnim oblastima u Velikim župama. No dosadašnja iskustva pokazuju, da medju samim pojedinim oblastima vrhovne državne uprave nema u tom pogledu dovoljno sklada i osjećaja za potrebu suvislosti ukupnog dijela družtvovne skrbi za izbjeglice. Stoga nalažem i odredjujem, da sve oblasti vrhovne državne uprave, sve oblasti ustaške, domobranske i gradjanske, imaju, koliko god to stvarne mogućnosti dopuštaju provesti u svom djelokrugu i nadležnosti sve zaključke i sva rješenja Ministarstva udružbe izdana u pogledu prijevoza, smještaja, prehrane i ostale obskrbe i zaštite izbjeglica“.

Sličan problem s koordiniranjem državnih ustanova oko zbrinjavanja velikoga broja izbjeglica imala je i Republika Hrvatska tijekom velikosrbijanske agresije početkom devedesetih godina, kad ju je aktualni koalicijski partner lažno optuživao za prekrštavanje i/ili ubijanje više tisuća djece srpske nacionalnosti, a danas ju optužuje za rehabilitaciju „fašizma“, „negacionizam“ i „revizionizam“.

FOTO 1

NDH se sustavno skrbila za izbjeglice, posebice za djecu

Od brojnih dokumenata iz toga doba vezanih za nepostojeće „logore za djecu“ izdvojit ću samo neke od onih u čiji sadržaj imam uvid zahvaljujući marljivim i samozatajnim neovisnim istraživačima. Primjerice, onaj od 21. studenoga 1942. u kojemu je „Predmet: Nagrada liječnicama koje rade oko izbjegličke djece“. Naime, „Uprava dječjih kolonija u Zagrebu traži za liječnice dr. Herminu Müller i dr. Tatjanu Kopajtić odobrenje nagrade od 4.000 kuna budući da od kolovoza 1942. „rade svakog dana od jutra do kasno u noći bez obzira na radno vrieme“ liječeći djecu u koloniji u kojoj je „velik broj djece gotovo sve bolesne“. Piše to upraviteljica Olga Bošnjaković Glavnom ravnateljstvu za udružbu i društvovnu skrb, odjel družtvovnog osiguranja, zaštite i skrbi. Poznata su i godišnja izvješća Uprave dječjih kolonija u Zagrebu koja nam otkrivaju detalje mozaika povijesne istine i raskrinkavaju crno-bijeli pristup ovoj temi.

Foto 2

Kako se u NDH postupalo s izbjegličkom djecom vidljivo je iz dokumenta od 19. siječnja 1943. (Predmet: Prehrana siromašne djece preko zime). U njemu se određuje da se „žurno poduzme sve potrebne mjere za razmještaj izbjegličke djece, koju je Ministarstvo po nalogu Poglavnika preuzelo iz sabirnih logora u dječja prihvatilišta“. Prvo ih je potrebno „zdravstveno zbrinuti“, a potom predati roditeljima, ili „hrvatskim i katoličkim, seljačkim i građanskim obiteljima“, dječjim domovima i odgojnim zavodima. „O svoj preuzetoj i razmještenoj djeci treba voditi što točniji očevidnik s potrebnim podatcima“ – piše ministar udružbe dr. Lovro Sušić. Ispunjavale su se i tiskanice „u tri primjerka“ za svako preuzeto dijete iz dječjih prihvatilišta s posebnom Izjavom hranitelja.

FOTO 3a

foto 3b

Tijekom ratnih godina u radu na zbrinjavanju izbjegličke djece istaknuli su se mnogi pojedinci iz sustava društvene skrbi. Bilo je i pohvaljenih Redom za zasluge II. i III. stupnja, koje je podijelio poglavnik Pavelić. Otkriva nam to dokument od 14. srpnja 1944.

foto 4a

foto 4b

Oslobođenje: Ciklonizacijom do gušenja djece u rodilištima

Dosad nije pronađen nijedan dokument koji bi potvrdio tezu da su djeca u NDH zatvarana u logore i tamo ubijana, naprotiv, djeci je pružena skrb bez obzira koje su vjere, nacije i bez obzira na to jesu li im roditelji pripadali ustašama, četnicima, partizanima…. Problemi s djecom, međutim, nastavili su se i poslije prevrata, po tzv. „oslobođenju“. Neki dokumenti iz ondašnjega doba dokazuju da su djeca u rodilištu u zagrebačkoj Petrovoj ulici ugušena „ciklonizacijom“. U svom Izvještaju od 8. siječnja 1946. obrušila se OZN-a na „Upravnika Rodilišta“, dr. Dursta, kojega su „drugarice“ iz rodilišta prokazivale zato što se kritički osvrnuo na partijske sastanke u rodilištu tijekom radnoga vremena. Za „protunarodnu rabotu“, piše OZN-a, okrivljen je i on i “dr. Zanela Srećko“ jer su neradnice htjeli premjestiti na drugo radno mjesto, što je bilo nedopustivo budući da – „Radi se o članovima Partije“., piše OZN-a.

Među ostalim OZN-a u Izvještaju piše: „Što se tiče djece, koja su stradala prilikom ciklonizacije rodilišta, razlog je taj što sobe nisu bile dovoljno prozračne. Umrla djeca su gradjana van našega pokreta“ (!!!). Proizlazi da je komunistička vlast različito gledala na djecu roditelja članova jugokomunističkoga pokreta od ostale djece. Pomislite samo da je u Sisku 1942. došlo do gušenja djece ciklonizacijom u zatvorenom prostoru, kakav bi to „genocid“ bio!

Foto 5

Da je u komunističkoj Federalnoj državi Hrvatskoj doista bilo gušenja djece „ciklonizacijom“ dokazuje i dokument „Pretsjedništva narodne vlade“ (predmet: Nepravilnosti u drž. rodilištu) od 2. svibnja 1946. U njemu je konstatirano „da postoji krivnja za smrt djece do lica koje je vršilo ciklonizaciju, kao i do liječnika koji nisu izvršili kontrolu da li su prostorije sasvim izračene…“. Kažem, da se takvo što dogodilo u bilo kojem dječjem prihvatilištu u NDH, odgovornost za „genocid“ po „zapovjednoj liniji“ popela bi se antifašističkom interpretacijom do vrha Hrvatskoga crvenoga križa, Hrvatskoga Karitasa i hrvatske države.

Foto 6

Iako navedene dokumente film „Dječje prihvatilište Sisak“ ne obrađuje držim da se uklapaju u širi kontekst teme. Ovaj film u trajanju od 50 minuta, izišao u produkciji Laudato TV, dragocjeni je prinos rasvjetljavanju istine o Sisku godine 1942.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari