U svojoj kolumni Dubravko Gvozdanović oštro se osvrće na sve češće korištenje pojma „femicid“ u hrvatskom javnom prostoru, ističući ga kao ideološki i pravno suvišan koncept. Povod komentaru bila je objava zastupnice Ivane Kekin, koja je na društvenim mrežama podsjetila na slučaj Mate Oraškića iz 1999. godine. Gvozdanović naglašava da je pravosuđe tada već reagiralo u skladu sa zakonom i da nije bilo potrebe za novim ideološkim kvalifikacijama.
Autor tvrdi da je „femicid“ uveden više pod pritiskom feminističkih i aktivističkih krugova nego iz pravne potrebe. Po njemu, Kazneni zakon već poznaje kaznena djela ubojstva i teškog ubojstva, s jasno definiranim otegotnim okolnostima. Stvaranjem posebne kategorije žrtava, upozorava Gvozdanović, šalje se opasna poruka da svi životi nemaju jednaku vrijednost:
24. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Femicid – politička konstrukcija ili pravna besmislica?
Povod ovoj kolumni pronašao sam u video uratku koji je 22. rujna na TikToku objavila saborska zastupnica Ivana Kekin iz stranke Možemo.
Ona se na taj dan prisjetila zločina Mate Oraškića iz 1999. godine, u kojem je ubijena njegova bivša supruga, odvjetnica i sutkinja.
Kekin taj slučaj koristi kao argument u svojoj interpretaciji i promoviranju pojma „femicid“.
No, ona pritom namjerno izostavlja ključne činjenice i to posebice da je Oraškić za zločin osuđen na maksimalnu kaznu i da je pravosuđe tada reagiralo upravo onako kako sustav nalaže.
Zaključno, zakon je postojao i primijenjen je, bez potrebe za novim ideološkim pojmovima.
Pojam „femicid“ u hrvatski je javni prostor ušao s velikom pompom, ali i s još većom dozom ideološke magle.
Što uopće znači to novo izmišljeno kazneno djelo odnosno „teško ubojstvo ženske osobe“ odnosno „femicid“?
Pa još smo do jučer imali teško ubojstvo, a onda smo odjednom trebali novi woke pojam i to samo zato da bi se naglasilo da je žrtva žena?
To nije nikakva pravna inovacija, nego čista politička konstrukcija.
Kazneni zakon je već jasno definirao što je ubojstvo, što je teško ubojstvo i koji motivi odnosno okolnosti počinjenja djela otežavaju kaznu. Dodavanje politički isforsiranog „femicida“ nije promijenilo ništa u praksi osim što je dao poseban status jednoj kategoriji žrtava, dok su druge ostale u sjeni.
I tako sad ispada da život muškarca ubijenog u obiteljskom ili partnerskom sukobu vrijedi manje!?
Ono što se tada, a i još uvijek prodaje kao društveni napredak zapravo je u stvari proizvod agresivne feminističke agende u kojoj se društvo dijeli na „zaštićene“ i „nezaštićene“, a svaka se nova tragedija koristi kao gorivo za političke probitke.
Umjesto da institucije nastave odgovornije raditi svoj posao, uvode se novi pojmovi, organiziraju aktivistički prosvjedi, kreiraju politički pritisci i pumpa sve agresivnija moralna panika.
A u stvari, realnost je jednostavna. Svako ubojstvo je strašan čin i svaka žrtva bi trebala biti jednako vrijedna. Ubojice, u skladu s okolnostima, treba najstrože kazniti, bez obzira na spol žrtve ili počinitelja.
A dokle god se više inzistira na „femicidu“, a ne na dosljednoj primjeni zakona, neće se spasiti nijedan život. Samo će rasti dojam da je pravda ipak na kraju selektivna.
Problem je što se ovakvom i sličnim retorikama poput Kekinove skreće pažnja s onoga što doista ne funkcionira poput primjerice policijske i sudske sporosti, loše zaštite prijavljenih žrtava, zakona koji postoje samo na papiru.
Lakše je vikati „femicid“ nego donijeti konkretne mjere koje će institucije potaknuti na učinkovitije djelovanje, a koje sada često zakazuju pa sustav nije sposoban dostatno zaštititi one kojima prijeti opasnost.
Naime, kad se tragedija već dogodi, prvo što feminističke udruge i njihovi političari učine jest žurni nastup u javnosti te pokretanje prosvjeda na ulicama s žestokim transparentima iznad od bijesa zajapurenih glava. Jer ipak takve aktivističke parade kamere prenose, a samim time pojedincima raste vidljivost.
Nažalost, lakše je podići transparent i govoriti o „femicidu“ nego priznati da sustav prečesto zakazuje upravo u onim trenucima kada bi trebao zaštititi ugrožene.
Neke udruge doista ulažu napore i pomažu žrtvama, ali bez pravovremene i odlučne reakcije policije i sudova njihov rad ostaje ograničen. Tragedije se tako pretvaraju u medijske spektakle, umjesto da budu poticaj da institucije konačno preuzmu odgovornost.
No ono što je zanimljivo jest da je Ivana Kekin samu sebe u svojoj brzopletosti zapravo razuvjerila u učinkovitost onoga što promovira. U svom videu navodi kako je samo ove godine ubijeno 13 žena. A nije li upravo smisao uvođenja pojma „femicid“ trebao biti smanjenje broja žrtava među ženama?
Ako je cilj bio prevencija, onda je jasno da projekt nije donio rezultate, Brojke ubojstava unazad desetak godina više-manje ostaju iste, nekad rastu, a nekad opadaju. Time se pokazuje da ideološki pojam, a što sasvim sigurno „femicid“ jest ne spašava živote, nego tek stvara privid djelovanja.
A što nam govore ti podaci?
Unatoč kampanjama, transparentima, zakonodavnim izmjenama i beskrajnim medijskim raspravama, stvarnost na terenu ostaje ista.
Nasilnici i dalje ubijaju, a žrtve i dalje ne dobivaju pravodobnu zaštitu. Ako nakon godina političkog nabijanja na nos cijelom društvu „femicida“ i dalje brojimo desetke mrtvih žena godišnje, onda se mora postaviti neugodno pitanje, nije li riječ o promašenom projektu koji služi političkoj promociji, a ne stvarnoj sigurnosti građana?
Jer kao što i možemo vidjeti „femicid“ ne zaustavlja metak, nož ili šake nasilnika. Jedino što može zaustaviti iste jest zbiljna i jednaka primjena zakona.
Povijesno-pravni kontekst jasno pokazuje koliko je ovaj pojam umjetan. Od rimskog prava, preko srednjovjekovnih statuta pa do suvremenih kaznenih zakonika, zločin ubojstva uvijek je bio univerzalan.
Kazna je obično slijedila motiv i okolnosti, ali nikad se nije izdvajala jedna skupina žrtava kao posebna kategorija.
Tek u zadnjim desetljećima, pod pritiskom političkih lobija, u nekim državama diljem svijeta uključujući i RH počinje se uvoditi termin „femicid“ i to više radi ideoloških pritisaka nego radi pravne učinkovitosti.
Kao što možemo vidjeti u Hrvatskoj se time ništa nije riješilo, nego se u pravni sustav unio još jedan sloj konfuzije.
Zato kada pričamo o „femicidu“ moramo znati da takva cijela rasprava nije uopće o žrtvama, nego o ideologiji.
Ako smo doista društvo jednakih, a feministice se navodno upravo bore za jednakost, onda svaka smrt ima jednaku težinu.
Ako pak stvaramo posebne kategorije, onda priznajemo da nam nisu svi životi jednako vrijedni. A to je, zapravo, najopasnija i najciničnija poruka koja se ovim pojmom šalje.
Tvrdoglavim inzistiranjem na posebnim pojmovima poput „femicida“, odmah upadamo u pravne i logičke apsurde.
Primjerice, što u slučaju trans osobe muškarca koji se izjašnjava kao žena? Bi li njegovo ubojstvo pravno bilo kvalificirano kao „femicid“ ili kao ubojstvo muškarca?
U Latinskoj Americi već postoje eksperimenti s pojmom „transfemicid“, dok bi se u Europi, uključujući Hrvatsku, takav slučaj vjerojatno, bar se nadam, vodio kao teško ubojstvo.
Zamislimo konkretan slučaj, partner trans žene ubije tu osobu u partnerskom ljubavnom sukobu.
Znanost bi rekla da je ubio muškarca, jer biološki spol ostaje nepromjenjiv. Ideologija bi tvrdila da je ubio ženu.
A pravo bi zapelo između tih dviju interpretacija i pokušalo pronaći posebnu kvalifikaciju vjerojatno u skladu s politički korektnom klimom.
Ono što možemo vidjeti jest da množenje ideološki motiviranih pojmova vodi u pravnu i društvenu konfuziju, dok osnovna činjenica ostaje ista, riječ je o ubojstvu, najtežem zločinu, koji zakon već poznaje i kažnjava.
Dubravko Gvozdanović