Pratite nas

Kolumne

Fenomen Marka Perkovića Thompsona: Što je tajna njegova svijeta?

Objavljeno

na

 Jugosrpski opinion – makeri očajni i bijesni: što ga više napadaju, on je sve popularniji i privlači sve veće mase Hrvata na svoje koncerte

Čak oko 50 tisuća, mahom mladih, bilo je na koncertu Marka Perkovića Thompsona 5. kolovoza ove godine u Slunju.

Svake godine njegov obljetničarski koncert, u povodu Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja privlači mase, ali koliko god povod bio značajan, ne objašnjava razloge njegove popularnosti jer i svaki drugi Thompsonov nastup u Domovini i inozemstvu u bilo koje doba godine pretvara se zapravo u mjesto hodočašća i svojevrsnoga glazbeno-političkoga delirija, piše Ivica Marijačić / Hrvatski tjednik

U Hrvatskoj je po nekim procjenama oko 17 tisuća pjevača raznih usmjerenja, među njima je i velik broj onih koji pjevaju domoljubne pjesme, ali nitko ni blizu ne može privući toliko broj ljudi. Štoviše, dojam je da Marko Perković Thompson na jednome svome nastupu može okupiti veći broj posjetitelja nego svi ostali pjevači zajedno, što svakako izaziva i određenu zavist kod kolega mu na estradnoj sceni, koja u kombinaciji s političkom netrpeljivošću Thompsonovih stavova, dodatno potencira nesklonost službene scene prema njemu.

Marko Perković Thompson odavno je prepoznat kao iznimno daroviti pučki pjesnik iz Čavoglava kod Drniša, mladić s braniteljskim i domoljubnim backroundom koji je svoje pjesme s elementima folklora majstorski urbanizirao i prezentirao u rock i pop izvedbi.

 

U doba brutalne srbijanske agresije na Hrvatsku, njegova prva glazbena pojava pozivala je naciju na otpor ubojicama i rušiteljima snažnije nego vijesti o nabavi oružja. I kada se mislilo da je njegova epizoda završila s krajem rata i da seoski mladić nema što tražiti pod estradnim nebom, Marko Perković Thompson baš je u mirnodopskome razdoblju napisao neke od najljepših domoljubnih pjesama. Stvarao je hitove koji su malo koga ostavljali ravnodušnim.

Oni koji su u političkome smislu dominantno nacionalno opredijeljeni, pjevali su njegove pjesme jer su slavile bliske im vrijednosti, a oni koji nisu imali toliko izražen nacionalni naboj, također su pjevali njegove pjesme jer su im bile zavodljive, pamtljive i lijepe. Kod prvih je Thompson probudio potrebu da domoljublje izražavaju pjesmom, kod drugih su te pjesme pobudile njihove dotad potisnute domoljubne emocije.

Tako je kod jedne i druge kategorije hrvatskoga društva Marko Perković Thompson postao istinska zvijezda 90-ih, no sjaj te zvijezde ne samo da nije blijedio nakon Domovinskoga rata nego je bivao sve jači u skladu s njegovim talentom koji je sve više dolazio do izražaja. Nedavni koncert u Slunju, koji je razbjesnio sve njegove protivnike, pokazao je da Thompsonova zvijezda ni nakon 25 godina, u kojima se mnogo toga dogodilo, ne blijedi.

Priželjkivali mu kraj, a on postao još slavniji

Političko-medijski mainstream u Hrvatskoj, koji je određen ne samo ljevičarskom političkom filozofijom nego je opterećen i jugoslavenskom političkom nostalgijom, jednostavno ne podnosi Marka Perkovića Thompsona, prezire ga jednako kao što prezire i dio društva koji voli Thompsona, kao što, uostalom, prezire i vrijednosti iz kojih izvire i na kojima počiva pojava ovoga pjevača. Godinama vodi protiv njega kampanju kojoj je cilj pod svaku cijenu učiniti ga omraženim, diskreditirati ga glazbeno, politički, moralno,

ljudski. Ali što se više trude, rezultat je kontraproduktivniji, koncerti posjećeniji, pjevač sve popularniji.

Neki od „nadnacionalnih“ autora pretenciozno su prije par godina pisali kako je prošla Thompsonova era i da on tobože više ne može privući nikoga. No to je bilo njihovo priželjkivanje, a ne utemeljena hipoteza. Stvarnost je sve autore koji su priželjkivali Thompsonov krah i kraj, na njihovu duboku i neskrivenu žalost, demantirala. Kada je postalo jasno projekt medijsko-političke eksterminacije Marka Perkovića Thompsona nije uspio, uslijedili su najprimitivniji ad hominem napadi čijoj kulminaciji i ovih dana, gotovo sinkronizirano, svjedočimo u hrvatskim i srbijanskim medijima.

Veliki eksperti tako pišu da Marko Perković Thompson „arlauče“, da „reve“, da se „krevelji“ , a vrhunac je srbijansko „otkriće“ da je Marko Perković u mladosti spolno općio s ovcom.

Takva demonizacija zapravo svjedoči o razini i dubini očaja jugosrpski orijentiranih opinion makera: nisu uspjeli zaustaviti Marka Perkovića Thompsona ni spriječiti da armija mladih Hrvata hodočasti na njegove koncerte, identificira se s njegovim pjesmama i vrijednostima koje se u njima slave, sva njihova intenzivna i ekstenzivna huškačka kampanja protiv Marka ostala je bez ikakva rezultata.

Sve što im je preostalo jest aktiviranje prosrpskih krugova u inozemstvu da dezinformacijskom kampanjom, barem ondje, spriječe njegove nastupe. U tome djelomično i uspijevaju, poglavito zbog činjenice da te dezinformacijske kampanje ne nailaze na protureakciju s hrvatske strane, odnosno zbog činjenica da hrvatska država ostaje krajnje pasivna ne samo na udare na svoga državljanina Marka Perkovića Thompsona, nego i na sve napade na hrvatsku državu općenito.

Neprijateljski raspoloženi krugovi prema Thompsonu i Hrvatskoj u ponekim inozemnim lokalnim sredinama uspijevaju uvjeriti domaćine da su njegovi koncerti „sigurnosno rizični“ premda se jako dobro znade da na njima nikada nije razbijena n i jedna jedina čaša.

Unatoč potpunome fijasku u pokušaju demontaže fenomena Thompson, anacionalni politički krugovi u Hrvatskoj, koji više djeluju kao servis velikosrpske politike, provode permanentan pritisak na političko-represivnu nomenklaturu da silom pravne države skine „problem“ Thompsona s dnevnoga reda.

Ultimativno zahtijevaju prekršajne i kaznene postupke zbog korištenja staroga hrvatskoga pozdrava „Za dom spremni“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“. Za njih je to čisti fašizam protiv kojega se treba boriti svim sredstvima. Pjesma se izvodi od 1992. i nikada nikome nije smetala do prije dvije godine.

Uostalom, ni sam pozdrav „Za dom spremni“ nije smetao sve do 2015. godine. Još je te godine na vojnome mimohodu u središtu Zagreba, pred predsjednicom RH, kompletnom Milanovićevom Vladom, stranim veleposlanicima i brojnom publikom, među zastavama bila istaknuta i ona na kojoj je bio taj pozdrav. Nitko nije prigovorio.

Sudci se dali ucijeniti

U posljednje dvije godine traje velika kampanja s optužbom da je to ustaški pozdrav koji treba zabraniti, pa time i Thompsonovu pjesmu u kojoj je taj pozdrav. Kampanja protiv toga pozdrava kao i protiv Marka Perkovića Thompsona, ne posustaje. Ona je poticana, plaćena i multiplicirana.

Toliko je snažna da slama neke domoljubne slabe duhove koji se prodaju za šaku bijednih škuda pa se, najčešće ucijenjeni, i protiv vlastitih iskonskih uvjerenja pridružuju linču protiv Thompsona i protiv pozdrava Za dom spremni.

Ustavni sudci bez čvrstoga nacionalnoga identiteta donose političku presudu protiv nogometaša Joea Šimunića zbog njegova povika „Za dom“ na nogometnoj utakmici, čelnici MUP-a naređuju postupanje policije protiv Marka Perkovića Thompsona po članku 5 Zakona o prekršaju protiv javnoga reda i mira zbog istoga pozdrava u pjesmi „Bojna Čavoglave“, neki sudci s lakoćom odbacuju te prijave jer u njima ne vide obilježja ni prekršajnoga ni kaznenog djela, drugi, pak, izriču osuđujuće presude sumanuto interpretirajući članke zakona u kojemu se nigdje izrijekom na zabranjuje spomenuti pozdrav.

Ostrašćeni protivnici od Marka Perkovića svih ovih godina silom ili milom traži da odustane od svoga svjetonazorsko-političkoga identiteta, da odustane od svojih pjesama i svojih ideala. On ne samo da to odbija nego ustrajava u njima i, pokazuje se, i dalje pogađa u srž nacionalnih političkih emocija hrvatskoga naroda te je konačan rezultat da se nacija svrstava uz njega, a protiv njegovih napadača. Svi pokušaji eliminacije Thompsona ostali su bez rezultata.

Velikosrpski i projugoslavenski novinski kolumnisti u Jutarnjem listu, Novome listu i na nekim internetskim platformama nastavljaju s mrziteljskom kampanjom protiv Marka Perkovića Thompsona, nastavljaju s pritiskom na vlast da ga progoni. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, odgojen u komunističkome duhu, Mesićev kadar, pristaje na pritiske i procesuira Thompsona. Očekivalo se barem od ministara branitelja u Plenkovićevoj Vladi da zaštite branitelje,među njima i Marka Perkovića Thompsona, od procesuiranja isforsiranoga pritiscima i silovanjem zakonskih odredaba. No, ministri Medved i Krstičević nisu reagirali.

Thompsona se jednostavno više ne može rušiti, on je, zapravo, već ušao u legendu. Kada su vjerovali da je s „Bojnom Čavoglave“ isrcrpljen sav njegov talent, on je ispjevao „Lijepa li si“ i stvorio neslužbenu hrvatsku himnu bez koje danas nije zamisliva ni jedna svadba, društvena manifestacija, zabava ili športska proslava.

Kad su povjerovali da je pjesma „Lijepa li si“ vrhunac njegove inspiracije , on je stvorio pjesmu „Geni kameni“ u koju je interpolirao dionicu iz Gotovčeva Ere s onoga svijeta i bacio u delirij slušatelje. Kada su opet pomislili da više nema što ponuditi iz toga domoljubnoga repertoara, on je obradio kuprešku narodnu pjesmu „Moj Ivane“ i napravio spot s tisuću ljudi u njemu te navedenu pjesmu pretvorio u općenacionalni hit.

A kada su se ponadali da je i to kraj i da izvan „dosadnoga i natražnjačkoga“ patriotizma Marko Perković Thompson ne može ništa vrijedno napisati, on je prije par godina ispjevao jednu od najljepših ljubavnih balada ikad spjevanih u Hrvatskoj „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ kojom je ostavio bez daha sve oko sebe. Jedne, svoje poštovatelje, zbog istinskoga zadovoljstva, a druge, svoje protivnike, zbog nove provale mržnje prema glazbeniku koji ih je svojim talentom i svojim patriotizmom sve ponizio i pobijedio na zadovoljstvo i sreću svoje publike i hrvatskoga puka koji ga podržava.

Thompsonovi protivnici u čudu se pitaju u čemu je tajna njegova uspjeha i popularnosti. On sam im je dao odgovor prije nekoliko godina u jednoj od svojih pjesama. Odgovor glasi: „Samo je ljubav tajna… “. Ali njegovi protivnici previše su opterećeni mržnjom prema Hrvatskoj i njemu osobno da bi jedan takav odgovor spoznali, kao što su i beskičmenjaci u domaćim redovima previše opterećeni svojim karijerama da bi nešto žrtvovali i zaštitili Thompsona i Hrvatsku od tih napada

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Msgr. Mile Bogović, biskup u miru: Oni koji napadaju Thompsona, očijukaju s onima koji su pucali na Radića, koji su pobili Iveziće, koji su 1991. pucali po nama

 

Bogović

Thompson zna čitati svoj narod, on ga razumije; postoji odlična komunikacija između njega i naroda; naravno onoga koji je sanjao hrvatsku državu i koji joj se radovao.

Ima i onih drugih kojima je svaki govor o hrvatskoj državi krimen (neki bi rekli s Novakom: Magnum crimen!) i takvima njegova pjesma smeta. To bih protumačio onom slikom koju sam osobno nedavno doživio u Boričevcu, gdje smo pokapali žrtve prve puške, dok su neki drugi u blizini svečano slavili tu istu prvu pušku.

Postoje ljudi koji tuguju za žrtvama Boričevca, Bleiburga, Vukovara i dr., a postoje i drugi koji slave pušku koja ih je pobila. Ovih drugih nije mnogo, ali su na dobrim i unosnim pozicijama. Thompson dobro razumije tugu i nadu Boričevca i Vukovara i svjestan je da je to tuga i nada jednoga naroda, naroda koji ne želi osvetu, ali želi da se poštuju njegove svetinje.

Oni koji danas napadaju Thompsona očijukaju s onima koji su pucali na Radića, koji su pobili Iveziće, koji su 1991. pucali po nama. Nisu oni sto posto „oni“, ali ta „gorka rijeka“ postoji i teče hrvatskim koritima i može joj se prepoznati izvor u nekim udrugama i medijima. Bilo bi čudno kad bi taj svijet prihvatio Thompsona i pomirio se.

Nama je žao što su oni u slobodnoj Hrvatskoj tako agresivni, ali nije korisno da budemo jako nestrpljivi. Potrebno je vrijeme rasta i promjena jer se ne može nekom mehaničkom sklopkom isključiti snažne mehanizme koji su 50 godina silom mijenjali društvo. Treba pomoći narodu da raste i jača se u dobru, a ne da udara i ruši. Takvome rastu rasti uvelike pomaže i Thompson svojim pjevanjem.

Kad govorimo o pozdravu ‘Za dom spremni’, onda moramo reći kako se tu od muhe stvara slona. To je izraz jednoga zanosa i spremnosti koji nalazi svoj izraz uvijek kada je domovina u opasnosti. Takve formulacije postoje u svakome narodu i jeziku. Nisu to izumili ustaše i NDH, niti raspjevana mladež na njih misli.

Jasno je da nijedan agresor ne želi naići na spremnost poput one u Vukovaru i na drugim hrvatskim mjestima. Oni žele da nađu sve nespremne i nemoćne, oni žele da Hrvatska „lijepo gori“, da naši „Migovi“ svi popadaju. Ja osobno ne bih taj pozdrav u javnosti koristio – iako sam u duši bio uvijek za dom spreman – jer neke on iritira, ali je jadno kada za takav pozdrav hrvatska država svoje ljude goni u zatvor.

No, i tu bih preporučio strpljivost: nije tako davno da smo svojom spremnošću izborili slobodnu domovinu, svoju državu, pa nije čudno ako još nismo dobro naučili kako se ta država „drži“. Polako će – i pjevajući s Thompsonom – sve doći na svoje mjesto. Možda ja to ne ću doživjeti, ali idući naraštaj sigurno hoće.

Marko Perković Thompson – Junak hrvatskog  Domovinskog rata!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari