Pratite nas

Povijesnice

Franjo Kuharić – kardinal ljubavi i dobrote

Objavljeno

na

Kardinal Franjo Kuharić, sluga Božji, dosljedno je svjedočio  Krista, neumorno hrabrio  i usmjeravao svoj hrvatski narod, u pravednom ratu za slobodu, a  koji mu je istom nesebičnom ljubavi uzvratio.

Gornji Pribić, 15.travnja 1919.godine-Zagreb, 11.ožujka 2002.godine
Pokoj vječni daruj mu gospodine!

Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991. godine

Koliko danas ima hodočasnika u Molvama, u Biškupcu, u Stenjevcu, po svim našim svetištima. Svi su okupljeni oko Božjeg oltara i svi nose u srcu jednu želju, jednu nakanu ijednu molitvu da se rasvijetli obzorje naše domovine koje je zamračeno nasiljem, mržnjom. Molimo za mir!

Mir znači mnogo toga. Mir najprije znači unutarnja povezanost u vjeri, nadi i ljubavi čovjeka s Bogom. To je mir duše očišćene od zla. To je mir srca ispunjenog ljubavlju, opraštanjem, pomirenjem. Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod, da ljudi i narodi u slobodi budu prijatelji, suradnici, jedan drugome pomoć, nikada prijetnja, nikad izvor straha.

Mir znači pravednost: biti pravedan u sebi, biti pravedan prema drugome. Mir znači sigurnost.

Za taj mir, koji u sebi sadrži sve vrijednosti čovjeka i života i suživota s drugima, mi danas molimo po zagovoru Kraljice mira od Spasitelja našega Isusa Krista, Sina Božjega.

Naša razmišljanja usredotočit ćemo na prvo čitanje iz knjige Otkrivenja i na Evanđelje, premda nam drugo čitanje iz Poslanice Korinćanima tumači veliku istinu, koja je istina i Marijina uznesenja: to je istina uskrsnuća, istina vječnog života, da čovjek dušom i tijelom ima svoju vječnu egzistenciju u Bogu, u svjetlu, u radosti.

Marija je uskrsnula. Nakon Isusa Krista ona je prvi plod Otkupljenja kao Uskrsnula jer je dušom i tijelom preobražena za tu puninu slavnog života u Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetom.

Bog ne priča priče nego otkriva stvarnost Božju i odraze Božje u stvorenome. Isto tako otkriva i ponore zla i Zloga, što se također odrazuje u stvorenome, u životu, u povijesti. Čuli smo Evanđelje: Nazaretska Djevica, skromna i ponizna, tiha i uronjena u Boga koji u njoj živi, u Boga koji se u njoj utjelovio kao Riječ da se rodi kao dijete, kao čovjek, dolazi u posjet Zahariji i Elizabeti. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i pozdravlja: “Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?… Blažena ti što povjerava da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” (Lk 1, 42, 43, 45). Tako Bog otkriva Mariju kao čisto, bezgrešno stvorenje, ispunjeno ljepotom duše i dobrotom srca. Duh je Sveti otkriva kao blagoslovljenu među svim ženama jer je sama blagoslovljena darom i blagoslovom koji nosi pod svojim srcem u djevičanskom krilu. Taj je plod Isus Krist, utjelovljena Riječ, Bog koji je čovjekom postao. On je po riječima Zaharijinim “Mlado Sunce s visine” (Lk 1,78) jer je svjetlost svijeta, svjetlost istine i ljubavi, svjetlost milosrđa i opraštanja, svjetlost mira.

Stoga i na Mariju primjenjujemo s punim pravom veliki znak na nebu: “Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda” (Otk 12,1). To Sunce koje je obasjava je Isus Krist kojemu je ona majka i učenica, prva vjernica i prvi savršeni plod Otkupljenja jer je bila otkupljena već u svom početku, u svom začeću milosti puna, sačuvana od baštine grijeha.

Marija je, dakle, stvorenje u kojem je Bog ostvario svu ljepotu, čistoću, svjetlost stvorenoga bića koje je ispunjeno Bogom, zato ispu­njeno svetošću i ljubavlju.

Marija u svojoj pjesmi zahvalnici izražava opet svu istinu odnosa stvorenja prema svome Stvoritelju. Ona priznaje da je sve dar Božji: njezino postojanje, njezina svetost, njezina vjera, blažena je jer je vjerovala; njezino neoskvrnjeno djevičanstvo u majčinstvu, njezino čudesno Bogomajčinstvo. Zato ona pjeva: “Veliča duša moja Gospo­dina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,46-48).

Danas, na ovaj blagdan njezina uznesenja na nebo dušom i tijelom, ispunja se proročka riječ: nazivamo je blaženom. “Zdravo, milosti puna!” (Lk 1,28). Ali ona zna kao stvorena zahvaljivati i prizna­vati: “Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo!” (Lk 1,49). Ona priznaje da je dar Božji sve što jest i što ima; i sluša. Poslušnost Bogu je konačno ostvarenje stvorenja u sličnosti sa samim Bogom. Poslušnost je dar samoga sebe Bogu da bi Bog mogao biti dar čovjeku sa svojim životom, svojom ljepotom i konačno svojom vječnom radošću. Poslušnošću sve što je stvoreno trebalo je ostati dobro. To je poruka Evanđelja.

Svaki bi se čovjek morao odnositi prema Bogu poput Marije: zahvalan, poslušan, darivajući se Bogu jer se Bog dariva čovjeku.

Ako se toliko zla, patnji i umiranja razvilo u stvorenome, onda je uzrok tome ne Bog, koji je Ljubav, nego svjesno odbacivanje Boga od strane stvorenja. Zlo izvire iz neposlušnosti stvorenoga Stvoritelja. To je neposlušnost Istini i Ljubavi. Grijeh je u svim svojim izrazima i oblicima neposlušnost, razaranje. Shvatimo već jednom da bi svijet posve drugačije izgledao, da bi se ljudski život i povijest sasvim druga­čije odvijali da ljudi prihvate svojom slobodom, svojim razumom i svojom savješću Božji plan sa sobom, Božju volju, izraženu u Deset Božjih zapovijedi, sažetih u onoj jednoj: Ljubi Boga svoga i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (usp. Lk 10,27). Tko je taj bližnji? To je svaki čovjek bez obzira na rasu, naciju, vjeru, kulturu.

U prvom čitanju sveta knjiga Otkrivenja otkriva nam izvor zla, otkriva nam jedno drugo stvorenje koje stoji protiv Žene i njezina Djeteta. To je Zmaj, ognjeni Zmaj koji plamti, možemo kazati, crnim sjajem. On je svim svojim bićem protivnik Božji, zato je svim svojim bićem protiv čovjeka, svakog čovjeka rođenog od žene! On je protiv života, protiv svega stvorenoga!

U istoj glavi Otkrivenja, iz koje je uzet današnji tekst, piše: “I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bi im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija, imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi” (Otk 12,7).

I ta glava završava: “I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva, s onima što čuvaju Božje zapovijedi i drže svjedočanstvo Isusovo” (Otk 12,17).

To nije priča! To je stvarnost. U povijesti, nakon što je čovjek uskratio svoju vjeru i povjerenje Bogu, postoji rat na zemlji. Rat protiv Istine i ljubavi, rat protiv pravednosti i mira. Rat protiv Boga i čovjeka!

Nije Sotona bio stvoren zao! Bio je stvoren kao jedan od najljepših duhova, kao Svjetlonoša, ali grijeh gaje izobličio u duha mržnje! Mržnja je njegov život! Laž je njegova metoda! Uništenje čovjeka je njegov cilj. Zato stoji pred Ženom da čim porodi Dijete da ga proždere. On je ubojica jer mrzi. Zato želi razoriti sve što je Bog lijepo i uzvišeno smislio i stvorio. On je ubojica, čovjekoubojica, kaže Isus.

Možemo li razumjeti sve zlo ljudske povijesti bez utjecaja toga duha mržnje? Može li se samo ljudskom psihologijom i ljudskom zloćom razumjeti sva razaranja, sva uništavanja, sve pokolje izvršene nad ljudima, koji su u ovom našem stoljeću dosegli vrhunce brojem i okrutnošću?

A baš u ovom našem stoljeću Sotona je proširio svoju najveću laž da ga nema. Tu je laž pokušao ubaciti u Crkvu. A možemo li razumjeti bez njega sva ta uporna nastojanja baš u našem stoljeću da se izbriše svaka misao o Bogu iz srdaca ljudi, da se uništi svaki spomen na Isusa Krista, da se Crkva, trajni i živi svjedok Isusa Krista i vjesnica Evanđelja i Otkupljenja, neopozivo ušutka i konačno uništi? Crkva nam je također predočena u knjizi Otkrivenja kao Žena koja u bolovima rađa dijete koje Sotona hoće da proždre. Zašto tolika mržnja na sve što je Božje? Zašto tolika mržnja protiv čovjeka?

U nacističkom logoru u Poljskoj za vrijeme rata salezijanac Kovalski kao robijaš imao je u džepu krunicu. Ta mu je krunica ispala iz džepa pred jednim višim stražarom. Kad je taj vidio krunicu na podu, zapovjedio je Kovalskom da je zgazi nogama. Svećenik je krunicu podigao i pobožno poljubio. Zato je bio udaran čizmama tako dugo dok nije na mjestu ostao mrtav. Možemo li tu mržnju razumjeti samo ljudskom zloćom?

Biskup Sloskans u Sovjetskom Savezu proveo je niz godina u Staljinovim zatvorima, mučen na razne načine. Jednom su mu u samicu pustili 50 gladnih štakora da ga pojedu živoga. On se molio, i štakori ga nisu ni dirnuli!

Zar je protumačiva tolika okrutnost i svi načini koje su ljudi izmislili u ovomu našem stoljeću da muče ljude: da ih muče tjelesno, da ih muče duhovno, da im gaze srce i savjest, da unište u njima svako dostojanstvo? Je li ta dubina mržnje protumačiva samo ljudskom psihologijom, samo ljudskom zloćom?

A kolika su mnoštva i milijuni prošli kroz takva iskustva i uništenja? I Dalj sa svojim pokoljem, i Sarvaš, i Struga, i Lovinac i tolika mjesta danas! S kolikom se mržnjom napadaju mirna naseljena mjesta zato što u njima žive Hrvati, Mađari. Zašto se gađaju crkve? I onda nakon što su se povukli branitelji i pobjeglo pučanstvo, zašto se one miniraju i pale? Zar možemo onda nijekati Sotonu kad je on čovjekoubojica od početka, od Abelova ubojstva po Kainu, pa sve do naših dana?

Što je sve čovjek izmislio i kolike kapitale uložio, i u ovomu našem stoljeću, u pakleni instrumentarij masovnog ubijanja. Koliki je novac, zarađen žuljavim rukama radnika, utrošen u te tenkove, avione, rakete i bombe da bi se što uspješnije i što masovnije moglo rušiti i ubijati ljude? Zašto je čovjek tako protiv čovjeka? Zašto se uvijek izmišljaju ideologije mržnje? Zašto se uvijek planiraju otimačine i osvajanje tuđih prostora? Zašto su huškači na mržnju tako ustrajni i vesele se ratu? Svaki rasizam, imperijalizam, šovinizam uvijek su izazivali i izazivaju ratove. A da bi se pridobilo ljude za klanje, najprije ih se truje mržnjom, lažima i opija bijesom, a onda se ubacuju parole: Sravnit ćemo sve sa zemljom! Ili: Zaklat ćemo počevši od onoga što je samo jednu kilu teško!

Zar ne vidimo u svemu tome Zmaja? Htjeti rat, ubijati, rušiti, razarati domove miroljubivog stanovništva koje nikoga ne ugrožava i želi sa svakim živjeti u miru, to nije samo ljudska zloća, to je satanizam! Zmaj je na djelu. I takvom smo satanizmu izloženi danas!

To nije samo zemaljska borba; to je duhovna borba između dobra i zla. To nije samo borba protiv čovjeka ili naroda, to je borba protiv samoga Boga. Zmaj vodi tu borbu, onaj koji želi proždrijeti Dijete: Zmaj smrti! Ali spomenimo ovdje da taj Zmaj smrti djeluje i skriveno, djeluje sasvim tiho, djeluje i u našemu hrvatskom narodu. Statistika kaže da je samo u dvadeset godina pobijeno u Hrvatskoj 842 tisuće nerođenih. Kako Zmaj čeka da proždre, da ubije!

U sjeni tog Zmaja je svaki grešnik, jer Zmaj je otac grijeha.

Zato naše opredjeljenje za Boga, za Isusa Krista, uz Mariju i s Marijom mora biti izraženo našim obraćenjem od svakoga grijeha, našim unutarnjim oslobođenjem od mraka i djela tame da iziđemo na svjetlo Božje.

Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete!

Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!

To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!

Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!

Stoga, braćo i sestre, iskrenim srcem i skrušenom dušom pokajmo se za sve svoje grijehe koje ćemo nabrojiti sada u posebnoj molitvi Bezgrešnom Srcu Marijinu. Budimo skrušeni, budimo Božji! Pobjeda pripada Bogu i onima koji su Božji. Zmaj uvijek gubi rat. Čini se da dobiva koju bitku. Može dobiti bitku u pojedinoj savjesti kad zarobi čovjeka, kad ga zlom okuje, i psovkom, i mržnjom, i bludnošću i nevjernošću, ali on ipak uvijek gubi rat.

Zato, braćo i sestre, povjerit ćemo se Bezgrešnom Srcu Majke Božje. Ona, na nebo uznesena, živa dušom i tijelom, živi s nama, u Bogu nas gleda, u Bogu nas voli, u Bogu gleda sve naše nevolje. Ona zna najbolje sve naše nevolje. Skrušenim srcem povjerimo sebe, svoju obitelj, svoj narod, svoju domovinu njezinoj zaštiti i njezinu zagovoru da moli s nama i za nas Spasitelja! Zmaj se boji Djevice, Zmaj se boji Bogomajke. On je ponižen njezinom poniznošću: on je poražen i njezinom poslušnošću. Mi ćemo, ponizni i poslušni poput Marije, nadahnuti njezinim duhom, njezinom dušom i srcem pobijediti Zmaja u sebi i oko sebe. Ona je neodjeljiva od Isusa Krista, svoga Sina, i zato vodi k njemu da budemo dionici njegova Otkupljenja i s njima pobjednici nad svakim zlom i Zlim! Amen!

Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991. godine

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Početak krvavog rata na Banovini

Objavljeno

na

Objavio

Početak krvavog rata na Banovini: Napad na PP Glina zbio se na današnji dan 1991. Poginuo je policajac Tomislav Rom, a dvojica su ranjena. Ostale policajace zarobili su i odveli u zatvor u Knin

Osjećalo u zraku da će doći do sukoba. Svakodnevno su se po gradu mogli vidjeti uniformirani tzv. martićevci, lokalni Srbi su ‘srbovali’, prijetili, napadali, pucali po hrvatskim kućama i na sve moguće načine željeli izazvati strah i pokazati svoju nadmoć nad Hrvatima. Svi smo znali da će do napada doći samo nismo znali kada, kazao nam je svojedobno u razgovoru Zvonko Plemenčić, jedan od sudionika napada pobunjenih glinskih Srba potpomognutih ‘martićevcima’ na policijsku postaju Glina.

On je tada imao 31 godinu i bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

On i njegovi kolege kao pripadnici policije su bili uvjereni da će upravo policijska postaja biti prva na meti pobunjenika jer je to tada bio jedini simbol državnosti RH u Glini i jedino državno tijelo pod isključivom kontrolom MUP-a i države.

Noć je protekla relativno mirno, a onda…

Da bi moglo doći do napada posebno se dalo osjetiti 25. lipnja 1991. nakon što je Sabor donio Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tog je dana Plemenčić bio angažiran na osiguranju policijske postaje do 20 sati, ali po odluci zapovjednika Ivana Kvakića svi su iz dnevne smjene morali produžiti od daljnjega zbog procjene da bi moglo doći do napada na postaju.

– Sa još nekolicinom kolega bio sam raspoređen i dalje na osiguranje policijske postaje, dok su drugi policajci bili raspoređeni u auto ophodnje i u ophodnje u gradu i na bitnim raskrižjima. Noć je protekla u relativnom miru i nije se dalo naslutiti da će doći do napada. Oko 3 sata po odluci zapovjednika Ivana Kvakića mi policajci iz dnevne smjene smo dobili zapovijed da odemo kući na odmor jer smo u jutro morali doći u svoju redovitu smjenu. Tom prilikom nam je zapovjednik naložio da se u slučaju napada na policijsku postaju odmah vratimo nazad u pomoć policajcima koji ostaju u službi. Prema mojoj procjeni u postaji je nakon našeg odlaska ostalo oko 25 policajaca, što aktivnih što pričuvnih, raspoređenih u auto ophodnje, na kontrolne punktove i osiguranje policijske postaje – nastavlja priču Plemenčić.

On se nakon toga uputio kući i usput se kraće zadržao u svojoj ulici sa susjedima koji su držali mjesne straže zbog stalnih provokacija lokalnih Srba, a ujedno je čekao da mu supruga ustane kako bi išla na posao u Pamučnu predionicu Glina i kako bi je on mogao odvesti.

‘Pucali su silovito sa svih pozicija u gradu’

– Oko 4.20 sati začuli su se prvi pucnji iz pravca centra grada i policijske postaje i odmah sam pretpostavio da je počeo organizirani i isplanirani napad na policajce i policijsku postaju. Probudio sam suprugu i rekao joj da ni kojem slučaju ne ide na posao već da bude s djecom i na oprezu jer je u gradu opasno i čuje se žestoka pucnjava, a da se ja moram vratiti i pomoći kolegama.  Nakon što smo se oprostili ja sam se sa svojim osobnim automobilom uputio do susjeda, također policajca, Nikole Škrljca koji se u to vrijeme počeo spremati na počinak te smo se dogovorili da ćemo se zajedno s mojim automobilom vratiti do policijske postaje.

Do policijske postaje smo došli sa zadnje strane, iza zgrade Općinskog suda, bez većih problema jer je taj pravac još uvijek bio slobodan i prohodan i odmah se stavili na raspolaganje zapovjedniku i aktivno uključili u obranu postaje. Ja sam zauzeo zaklon izvan policijske postaje, na prostoru između suda i policijske postaje, tu se nalazilo još nekoliko policajaca, dok ih je većina bilo unutar policijske postaje. Odmah sam uočio da nas pobunjenici napadaju iz tri pravca i da smo u poluokruženju. Jedini slobodan pravac nam je bio u pravcu sjeverozapada prema rijeci Glini – objašnjava Plemenčić

Prema njima se, naglašava, silovito pucalo iz raznih pozicija u gradu  i to iz Gradskog parka, dvorišta općine, autobusne postaje, prostora stočnog sajmišta, veterinarske stanice i iz raznog oružja poput snajpera, automatskog oružja, mitraljeza, tromblona… Po silini napada, ističe, moglo se zaključiti da je u napad na policijsku postaju uključeno nekoliko stotina dobro naoružanih pobunjenih lokalnih Srba i dobro uvježbanih tzv. martićevaca.

Najviše straha su izazivali trombloni

U razgovoru s kolegama policajcima koje je zatekao kod policijske postaje saznao je da je policajac Marko Pavlović teško ranjen pri ophodnji u centru grada i to odmah na početku napada. Hitna ga je odvezla u bolnicu Sisak.

– Svi mi policajci koji smo se nalazili u i oko policijske postaje, mislim da nas je ukupno bilo 13-14, smo pružali oružani otpor cijelo vrijeme i sprečavali pobunjenike da se približe policijskoj postaji. Oko 5.45 sati smrtonosnim hicem iz snajpera je pogođen 20- godišnji pričuvni policajac Tomislav Rom  koji je ubrzo i preminuo uslijed ranjavanja, a oko nas malobrojnih branitelja se počeo stezati obruč brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Budući da se mi policajci koji smo se nalazili izvan policijske postaje više nismo mogli zakloniti i da nam je prijetio napad s leđa u dogovoru sa zapovjednikom smo se i mi povukli u prostorije policijske postaje – prisjeća se Plemenčić koji je malo nakon toga i ranjen.

Ustrijeljen u trbih snajperom

Naime, zgrada policijske postaje je gađana iz svih mogućih oružja i oruđa, a najviše straha su izazivali trombloni za koje su se, govori Plemenčić, bojali da ne ulete kroz prozor i eksplodiraju unutar prostorije i pobiju sve koji se nalaze unutra. No unatoč svemu mi smo se i dalje branili.

– Oko 6,40 sati metkom iz snajpera i ja sam teško ranjen ustrjelnom ranom u predjelu trbuha. Zapovjednik Kvakić je putem Policijske uprave Sisak izvijestio o ranjenicima i zatražio dolazak hitne pomoći. Dugo su se vodili pregovori s pobunjenicima da dozvole ulazak hitne i izvlačenje ranjenih, da bi se to i realiziralo negdje oko 7.30 sati. Budući da pobunjenici nisu dozvoljavali Hitnoj prilaz na ulaz u policijsku postaju, kolege policajci su me na nosilima iznijeli na stražnji prozor policijske postaje. Nakon čega me je hitna prevezla u bolnicu Sisak gdje sam hitno operiran i spašen mi je život. Nažalost za mog kolegu i prijatelja Tomislava Roma nije bilo spasa – kazuje nam Plemenčić.

Zarobljeni policajci odvezeni u kninski zatvor

Nakon četverosatne obrane iz PU-a iz Siska 16 policajaca dobilo je zapovijed da se predaju kako u napadu znatno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja ne bi svi poginuli. Zarobljeni su i odvezeni u kininski zatvor gdje su bili maltretirani, zlostavljani i mučeni. Nakon 50 dana zarobljeništva u razmjeni su oslobođeni.

Nedugo nakon njihova zarobljavanja u Glinu su ušli pripadnici antiterorističke postrojbe MUP-a koji su oslobodili Policijsku postaju, ali nisu uspjeli osloboditi zarobljene policajce. Trojica specijalaca su ranjena. Pobunjeni Srbi tada su uz pomoć JNA koja je od prvog dana otvoreno stala na srpsku stranu istjerali hrvatske policajce i pripadnike ZNG-a iz Gline koja je potom okupirana.

– Pobunjenici uz pomoć  tzv. JNA mjesec dana nakon ovog prvog napada 26.6. izvršili opći napad i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom i gradom Glina. JNA se od prvog dana otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba.Oni su prilikom prvog napada blokirali policijsku postaju, a cijevi tenkova su cijelo vrijeme bile usmjerene u pravcu policijske postaje – objašnjava Plemenčić.

Zvonko Plemenčić se nakon opravka u rujnu 1991. aktivirao u MUP-u i čitav Domovinski rat proveo na prvoj crti obrane na području na kojem je tijekom Domovinskog rata djelovala PP Glina a to je područje Glinske Poljane, Slane i Vratečkog. PP Glina, ističe, aktivno je sudjelovala u operaciji Oluja i oslobađanju područja Gline. Poslije rata Plemenčić je postao načelnik PP Glina te je tu dužnost obnašao godinama.

Autor: Iva Rebac/24 sata/portal.braniteljski-forum.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

VIDEO – Dokumentarni film ‘HVO – Široki Brijeg’

Objavljeno

na

Objavio

Pogledajte dokumentarni film o sudjelovanju Širokobriježana u ratnim zbivanjima tijekom Domovinskog rata. Film je pripremila produkcijska kuća „Kadar“ iz Širokog Brijega.

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari