Pratite nas

Kultura

Ganga i bećarac

Objavljeno

na

Postoje bezbrojni napjevi gangi i bećaraca koji su se očuvali do naših dana po kojima smo jedinstveni u svijetu, a na nama je da ih i dalje čuvamo i ostavimo u baštinu budućim naraštajima.

Ganga je hrvatska tradicionalna pjesma najvećim dijelom rasprostranjena u Imotskoj krajini, zapadnoj Hercegovini te do Livna, Tomislavgrada, Kupresa, Prozora. Ganga je pjesma hrvatskoga seoskoga stanovništva, a prati čovjeka kod sijela, svečanosti, poljskih radova…

Bećarac je oblik narodne pjesme uglavnom u obliku dvostiha. To su humoristične i satirične pjesme čija je svrha nasmijati i zabaviti slušatelja. Za izvođenje bećarca karakteristično je izmjenjivanje vodećega pjevača sa skupinom pjevača.

Pjevaju ih podjednako i muškarci i žene. Tradicija je to koja se prenosila s koljena na koljeno i tako očuvala do naših dana.

Bećarac i ganga su (zajedno s glagoljaškim pjevanjem, govorom otoka Suska, klapskim pjevanjem, Sinjskom alkom, pripremom soparnika…) uvrštene u listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara.

Nekoliko je tumačenja naziva ganga. Branko Marić (1941) navodi kako je naziv povezan s albanskom riječju kang – pjesma,veselje, zabava. Pojedina etimološka tumačenja ovaj naziv povezuju s kolokvijalnom engleskom riječju gang (skupina, grupa, družina). M. Vuković (2005) ne slaže se s ovim tumačenjima te postavlja pitanje zašto gangu ne bi izmislili Hrvati s dalmatinsko-hercegovačkoga krša i sami joj dali naziv ganga od glagola gangati ili od imenice ganganje.

U narodu je uvriježeno tumačenje da naziv ganga dolazi od toga što oni koji prate glavnoga pjevača pjevaju na slogove gan…, gin…, gon…, gun… (ovisno o samoglasnicima pjesme).

Prema načinu pjevanja ganga je višeglasna kratka narodna pjesma koju pjevaju muške i ženske skupine. Pjesma traje onoliko koliko traje dah glavnoga pjevača. Glavni pivač započinje pjesmu, otpjeva prvi stih, a onda ga u drugom prati grupa pjevača tako što ispjevavaju samoglasnike slične onima što ih pjevajući izgovara pivač kako bi postigli zvučno jedinstvo. Koliko će biti pratećih pjevača nije određeno nego ovisi o skupini u kojoj se pjeva, ali u pravilu glavnoga pjevača prate dva do tri glasa. Za glavnoga se pivača kaže da piva ili vodi, a za njegove pratioce kaže se da gangaju, priginju ili prate. Nema strogih pravila o započinjanju pjesme, to se radi prema potrebi. Ponekada glavni pivač, da bi se odmorio, daje znak jednom od pjevača u pratnji da preuzme tiho govoreći: “Prihvati” ili “Preuzmi”, a nerijetko bi to činio i nekom kretnjom.

Ganga je najveću popularnost stekla sredinom 20. stoljeća, a nerijetko se i danas kao narodna baština zapjeva na okupljanjima i u folklornim društvima. Teško je odgovoriti na pitanje o starosti gange i njezinoj postojbini. Prema nekima, ona je u Hercegovinu “donesena” iz Dalmacije za vrijeme austrougarske okupacije. Međutim, i prije toga su ove dvije regije bile povezane tako da se ganga ovdje vjerojatno čula i ranije. Fra Branko Marić (1934) prapočetke gange nalazi u grčkom višeglasju te u ruskoj i javanskoj pučkoj glazbi. Bez obzira na njezine korijene i načine na koje je dospjela do nas, važno je sačuvati ju od zaborava i predrasuda onih koji je smatraju grubom, dosadnom i primitivnom. Dio je naše baštine i dužni smo ju kao takvu njegovati.

Svaki kraj, svako selo ima svoju gangu te se točan broj napjeva gange ne može utvrditi. Jedni oblici nastaju, a drugi nestaju. Jedini način na koji se ganga učila bila je usmena predaja, odnosno neposredno slušanje i izvođenje. Na njihovo stvaranje utječu već poznati napjevi, raspoloženje pjevača, a nastajale su uglavnom spontano, iz čovjekove nutrine.

Tematika gange i bećarca raznolika je pa se tako mogu pronaći napjevi o nevjestama, svekrvama, mladićima, djevojkama, odlasku u vojsku i na rad… Postoje bezbrojni takvi napjevi koji su se očuvali do naših dana po kojima smo jedinstveni u svijetu, a na nama je da ih i dalje čuvamo i ostavimo u baštinu budućim naraštajima.

Gango moja, ja te gango ne bi’
da se nisam rodio u tebi.

Volim tebe zapivati, gango,
nego plesat’ valcer ili tango.

Kad bećari gange zapivaju
prozori se širom otvaraju.

Seljak bio, građanin se pravi
‘oće, gango, da te zaboravi.

Gango moja, ostavit’ te neću,
dok mi smrtnu ne zapale svijeću.

Gango moja, tradicijo stara,
ti si lipa da ti nema para.

Kad bećari šorom zapivaju
prozori se širom otvaraju.

Bećar jesam, bećarsko mi ti’lo
još da mi je bećarsko odi’lo.

Pivaj, grlo, da’ ću ti kolača
mene majka rodila pivača.

Kad zapivam ja i moj kolega,
ustaj, mala, i ako si legla.

Pisme moje u džepiću stoje,
kad ih pivam same mi se broje.

Veseli su moje majke dvori
dok u njima moja pisma ori.

Što da pivam i pravim se luda
kad moj dragi ne ‘oda ovuda.

Moj dragane, lisko bez pameti
nisko pada ‘ko visoko leti.

Evo mene, evo veseljaka.
Vesela me i rodila majka.

U mom selu nastala kultura,
momci nose kosu kao cura;
a curice smakle pletenice,
potkratile kosu i suknjice.

Svekrvice, širokih si leđa
baci’ ću te priko dvan’est međa.

Svekrvice, širokih rukava
kad te vidim zaboli me glava.

Zapivajmo, drugarice moja,
dogodine Bog zna di će koja.

Selo moje mora’ ću te slikat’
ne mogu te zaboravit’ nikad.

Oj, rakijo, šljivovice ljuta
dosta si me napojila puta.

Ana Papić, Svjetlo riječi / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari