Pratite nas

Kultura

Ganga i bećarac

Objavljeno

na

Postoje bezbrojni napjevi gangi i bećaraca koji su se očuvali do naših dana po kojima smo jedinstveni u svijetu, a na nama je da ih i dalje čuvamo i ostavimo u baštinu budućim naraštajima.

Ganga je hrvatska tradicionalna pjesma najvećim dijelom rasprostranjena u Imotskoj krajini, zapadnoj Hercegovini te do Livna, Tomislavgrada, Kupresa, Prozora. Ganga je pjesma hrvatskoga seoskoga stanovništva, a prati čovjeka kod sijela, svečanosti, poljskih radova…

Bećarac je oblik narodne pjesme uglavnom u obliku dvostiha. To su humoristične i satirične pjesme čija je svrha nasmijati i zabaviti slušatelja. Za izvođenje bećarca karakteristično je izmjenjivanje vodećega pjevača sa skupinom pjevača.

Pjevaju ih podjednako i muškarci i žene. Tradicija je to koja se prenosila s koljena na koljeno i tako očuvala do naših dana.

Bećarac i ganga su (zajedno s glagoljaškim pjevanjem, govorom otoka Suska, klapskim pjevanjem, Sinjskom alkom, pripremom soparnika…) uvrštene u listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara.

Nekoliko je tumačenja naziva ganga. Branko Marić (1941) navodi kako je naziv povezan s albanskom riječju kang – pjesma,veselje, zabava. Pojedina etimološka tumačenja ovaj naziv povezuju s kolokvijalnom engleskom riječju gang (skupina, grupa, družina). M. Vuković (2005) ne slaže se s ovim tumačenjima te postavlja pitanje zašto gangu ne bi izmislili Hrvati s dalmatinsko-hercegovačkoga krša i sami joj dali naziv ganga od glagola gangati ili od imenice ganganje.

U narodu je uvriježeno tumačenje da naziv ganga dolazi od toga što oni koji prate glavnoga pjevača pjevaju na slogove gan…, gin…, gon…, gun… (ovisno o samoglasnicima pjesme).

Prema načinu pjevanja ganga je višeglasna kratka narodna pjesma koju pjevaju muške i ženske skupine. Pjesma traje onoliko koliko traje dah glavnoga pjevača. Glavni pivač započinje pjesmu, otpjeva prvi stih, a onda ga u drugom prati grupa pjevača tako što ispjevavaju samoglasnike slične onima što ih pjevajući izgovara pivač kako bi postigli zvučno jedinstvo. Koliko će biti pratećih pjevača nije određeno nego ovisi o skupini u kojoj se pjeva, ali u pravilu glavnoga pjevača prate dva do tri glasa. Za glavnoga se pivača kaže da piva ili vodi, a za njegove pratioce kaže se da gangaju, priginju ili prate. Nema strogih pravila o započinjanju pjesme, to se radi prema potrebi. Ponekada glavni pivač, da bi se odmorio, daje znak jednom od pjevača u pratnji da preuzme tiho govoreći: “Prihvati” ili “Preuzmi”, a nerijetko bi to činio i nekom kretnjom.

Ganga je najveću popularnost stekla sredinom 20. stoljeća, a nerijetko se i danas kao narodna baština zapjeva na okupljanjima i u folklornim društvima. Teško je odgovoriti na pitanje o starosti gange i njezinoj postojbini. Prema nekima, ona je u Hercegovinu “donesena” iz Dalmacije za vrijeme austrougarske okupacije. Međutim, i prije toga su ove dvije regije bile povezane tako da se ganga ovdje vjerojatno čula i ranije. Fra Branko Marić (1934) prapočetke gange nalazi u grčkom višeglasju te u ruskoj i javanskoj pučkoj glazbi. Bez obzira na njezine korijene i načine na koje je dospjela do nas, važno je sačuvati ju od zaborava i predrasuda onih koji je smatraju grubom, dosadnom i primitivnom. Dio je naše baštine i dužni smo ju kao takvu njegovati.

Svaki kraj, svako selo ima svoju gangu te se točan broj napjeva gange ne može utvrditi. Jedni oblici nastaju, a drugi nestaju. Jedini način na koji se ganga učila bila je usmena predaja, odnosno neposredno slušanje i izvođenje. Na njihovo stvaranje utječu već poznati napjevi, raspoloženje pjevača, a nastajale su uglavnom spontano, iz čovjekove nutrine.

Tematika gange i bećarca raznolika je pa se tako mogu pronaći napjevi o nevjestama, svekrvama, mladićima, djevojkama, odlasku u vojsku i na rad… Postoje bezbrojni takvi napjevi koji su se očuvali do naših dana po kojima smo jedinstveni u svijetu, a na nama je da ih i dalje čuvamo i ostavimo u baštinu budućim naraštajima.

Gango moja, ja te gango ne bi’
da se nisam rodio u tebi.

Volim tebe zapivati, gango,
nego plesat’ valcer ili tango.

Kad bećari gange zapivaju
prozori se širom otvaraju.

Seljak bio, građanin se pravi
‘oće, gango, da te zaboravi.

Gango moja, ostavit’ te neću,
dok mi smrtnu ne zapale svijeću.

Gango moja, tradicijo stara,
ti si lipa da ti nema para.

Kad bećari šorom zapivaju
prozori se širom otvaraju.

Bećar jesam, bećarsko mi ti’lo
još da mi je bećarsko odi’lo.

Pivaj, grlo, da’ ću ti kolača
mene majka rodila pivača.

Kad zapivam ja i moj kolega,
ustaj, mala, i ako si legla.

Pisme moje u džepiću stoje,
kad ih pivam same mi se broje.

Veseli su moje majke dvori
dok u njima moja pisma ori.

Što da pivam i pravim se luda
kad moj dragi ne ‘oda ovuda.

Moj dragane, lisko bez pameti
nisko pada ‘ko visoko leti.

Evo mene, evo veseljaka.
Vesela me i rodila majka.

U mom selu nastala kultura,
momci nose kosu kao cura;
a curice smakle pletenice,
potkratile kosu i suknjice.

Svekrvice, širokih si leđa
baci’ ću te priko dvan’est međa.

Svekrvice, širokih rukava
kad te vidim zaboli me glava.

Zapivajmo, drugarice moja,
dogodine Bog zna di će koja.

Selo moje mora’ ću te slikat’
ne mogu te zaboravit’ nikad.

Oj, rakijo, šljivovice ljuta
dosta si me napojila puta.

Ana Papić, Svjetlo riječi / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

MOJ HRVATSKI

Objavljeno

na

Objavio

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatskom se jeziku želi isključiti moć

Objavljeno

na

Objavio

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Obzirom na političku poziciju hrvatski mediji u BiH nisu u mogućnosti promicati hrvatski jezik u onoj količini koliko bi trebali”, komentirao je za Bljesak.info profesor hrvatskog jezika i književnosti Marko Tokić položaj hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naime, međunarodni dan materinskog jezika obilježava se svake godine 21. veljače s ciljem unapređivanja, učenja i razvoja materinskog jezika, te njegovanja jezične i kulturne različitosti i višejezičnosti.

Današnji položaj hrvatskog jezika u višenacionalnoj i višejezičnoj Bosni i Hercegovini profesor Tokić ocjenjuje zadovoljavajućim i boljim nego u prijašnjim vremenima, ali naglašava da uvijek ima prostora za napredak.

”Problem je što medija na hrvatskom jeziku nema dovoljno, a za one koji postoje valja postaviti pitanje koliko uspijevaju voditi brigu o jeziku”, ističe Tokić i objašnjava da je najveći problem novac koji onemogućava zapošljavanje lektora u redakcijama.

”Mediji bi trebali imati lektore koji bi upozoravali novinare na greške koje svakodnevno čine”, kaže Tokić.

Drugi mediji, prema njegovim saznanjima, funkcioniraju drugačije zahvaljujući financiranju iz državnog i federalnog proračuna, dok nijedan hrvatski medij nema takve izvore novca.

Tokić također ističe da se često unutar tekstova u hrvatskim tiskovinama i portalima može pronaći priličan broj nehrvatskih izraza, što objašnjava činjenicom da je jezik u dodiru sa drugim kulturama, te da je isto tako velik utjecaj hrvatskog jezika na druge jezike bliskih kultura.

Školovanje na hrvatskom jeziku omogućeno je svima od najranije dobi do završnog školovanja, i zato je, kako kaže profesor Tokić, na prosvjetnim djelatnicima i Crkvi da rade ustrajnije na njegovanju hrvatskog jezika.

Književnik i sveučilišni profesor Antun Lučić smatra da se materinski jezik želi reducirati, odnosno da mu se želi isključiti ona organska moć sporazumijevanja.

”Ako je ta reduciranost nužnost, pribojavamo se da će doći do šifriranosti, a time jezik gubi onaj ‘materinski’ osjećaj”, objašnjava profesor Lučić.

Prema njemu upravo su izloženost viškovima ili šumovima, obilatost slikama, brzina i forsiranje engleskih riječi i ostalih tuđica jedni od najvećih problema potiskivanja materinskog jezika.

”Izazovima ovog doba možemo jedino odgovoriti kroz opću jezičnu kulturu i narodnu baštinu”, zaključio je profesor Lučić.

Međunarodni dan materinskog jezika obilježava se od 2000. godine, a UNESCO-v dokument kaže da materinski jezik označuje put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo, čini svojom kulturu grupe kojoj pripada i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti.

Prema procjenama, gotovo svakodnevno u svijetu nestane po jedan jezik, a najugroženiji su jezici s malim brojem govornika.

Inače, prema popisu stanovništva iz 2013. godine u BiH, hrvatski jezik koristi 515.481 građanin, što je tek 14,60%, od čega 36.857 građana ne živi na području Federacije.

Hrvatski jezik, prema popisu, najviše se koristi u Županiji Zapadnohercegovačkoj – 98,83%, što je 93.783 građana. Općina u kojoj najveći broj stanovnika govori hrvatski jezik je Posušje.

U Hrvatskoj se svake godine u ožujku obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Taj je spomen-tjedan utemeljen odlukom Hrvatskoga sabora 1997. u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a obilježavaju ga i pojedine škole u BiH koje rade po hrvatskom planu i programu.

Na Međunarodni dan materinskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje obilježava početak Mjeseca hrvatskoga jezika, manifestacije koja počinje 21. veljače, a završava 17. ožujka, na dan objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari