[su_heading size=”18″]General Rojs se ne slaže s akademikom Pečarićem, a Škoru pita: gdje je pjevao 91.?[/su_heading]
Hrvatski general Ljubo Ćesić Rojs, inače potpredsjednik Hrvatskog generalskog zbora, često svojim izjavama i razmišljanjima pobuđuje pažnju. Tako se ovog puta među ostalim osvrnuo na knjigu akademika Josipa Pečarića, koju je on nazvao „Četiri stupa moje Hrvatske“, a u kojoj je naveo da su to: Tuđman, Kordić, Thompson i biskup Košić.
Do velikog predstavljanja te knjige u Zagrebu nije došlo, iako je bilo najavljeno, jer biskup Košić u tome nije želio sudjelovati. Skromno je navodno rekao da ne pripada u ovo „društvo“, odnosno da po njemu ima daleko zaslužnijih.
– Svaka čast Pečariću, ali ovoga je puta pretjerao – smatra Rojs. Ne znam iz kojih razloga nam nameće navedene kao „stupove“, kad od njih ima mnogo zaslužnijih. Na prvom mjestu je prvi hrvatskih predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, (to je „pogodio“), a potom su ratni ministar Gojko Šušak, Sveti Ivan Pavao II. i zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić. Ona trojica po kriteriju akademika mogu biti „stupovi“, nitko ne kaže da nemaju zasluga, ali nikako ne mogu biti prvi, pa čak ni među prvima. Ovo je za mene provokacija, a biskup Košić je vjerojatno to također tako doživio i s pravom otkazao akademiku. Gdje je recimo među Pečarićevim „stupovima“ general Janko Bobetko? Inače, tko su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, akademik, ali i drugi mogu pročitati i u publikaciji s nazivom „Izvješće predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini, na zajedničkom zasjedanju oba doma Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996.“
Nego, gospodine Rojs, nedavno ste izjavili da pjevač i skladatelj, dr. Miroslav Škoro nema baš nikakve šanse u predsjedničkim izborima protiv Kolinde Grabar-Kitarović… Niste li ipak malo pretjerali?
– Ni malo. Pobijedit će opet naša draga predsjednica Kolinda. Ona nema konkurenciju, a poglavito ne među dobrim i simpatičnim pjevačima kakav je Škoro, koji može pobijediti na Splitskom, Omiškom ili Kajkavskom festivalu, ali ne i za predsjednika Republike. Za mene je od pjevača najbolji Marko Perković Thompson, pa Mate Bulić, Mladen Grdović… Gdje je Škoro bio i kome je pjevao kad je počeo Domovinski rat? Ja ne znam tko je njega nagovorio za ovu utrku, odnosno nemaju li tu „prste“ i neke službe iz Beograda? Varaju se oni koji misle da je ovaj pjevač „preko noći“ odlučio biti predsjednik države!
Potpredsjednik ste Hrvatskog generalskog zbora. Međutim, čitamo da vam pojedini „generali“ bježe iz te udruge, da ne žele biti s vama i drugima…
– Riječ je samo o pojedincima, pretežno onima koji su do listopada 1991., kad je Domovinski rat već bio u „punom pogonu“ još bili u zločinačkoj JNA. Istina, ne odnosi se to na sve, ali bilo je i takvih. Što će oni s nama? Mogli su ostati gdje su i bili. Njima su generalski činovi „preneseni“, nisu ih kao primjerice ja i drugi dobili samo i isključivo za Domovinski rat. Bili su „Titovi pioniri“.
Neki će vam možebitno zamjeriti što tako govorite o nekim hrvatskim generalima… – Hoće ili ne će, baš me briga. Uvijek sam i uvijek ću govoriti istinu, što me je dosad itekako koštalo u životu.
Uskoro ćemo obilježiti još jednu obljetnicu Vojno redarstvene operacije Oluja 95. u Kninu. Tko bi po vama trebao govoriti na tom veličanstvenom skupu?
– Samo neki uvaženi i časni hrvatski branitelj, u ime pripadnika Hrvatske vojske, policije i HVO-a te predsjednica Republike, kao vrhovna zapovjednica hrvatskih oružanih snaga. To bi bilo dosta. Političari, od kojih su za mene barem polovica veleizdajnici, trebali bi biti u drugom, ili bolje rečeno-zadnjem redu.
Razgovarao:
Mladen Pavković